Uvod
Nije tajna da sam jedan od onih građana Bosne i Hercegovine koji je još od 1992. godine oštro protestvovao protiv svakog pokušaja podjele Republike BiH na etničke teritorije. Naš tadašnji predsjednik rahmetli Alija Izetbegović sastajao se sa Miloševićem, Tuđmanom i njihovim saradnicima – Karadžićem i Bobanom – od Konaka i Lisabona pa sve do Dejtona. Ti pregovori su za mnoge značili rušenje građanskog ustava Republike BiH i pokušaj veleizdaje države. Pominjalo se i “preseljenje naroda”, što je, u suštini, bio nagovještaj masovnih zločina i genocida.
Kada sam tada upozoravao neke iz vrha SDA, odgovarali su mi podrugljivo: „Šta ti znaš, papak.“ Neki su vjerovali Karadžićevim obećanjima o povratku begovskih imanja, što im je bio neodoljiv mamac. Pisao sam i otvorena pisma listu Oslobođenje, čiji je glavni urednik bio Kemal Kurspahić. Nakon toga uslijedila su prijeteća kucanja na vrata i anonimni pozivi s optužbama da “simpatišem Šiptare”. Tada se agresija često prenosila kao da je riječ o sportskom događaju — bez jasnog stava o napadaču i žrtvi. Nažalost, i danas je slična ravnodušnost prisutna.
Danas je Republika BiH i dalje izložena snažnim hibridnim napadima — iz susjednih država, ali i iznutra, od strane domaćih oligarha, korumpiranih političara, mafije i takozvanih „petokolonaša“. Vlast se smjenjuje, ali politika ostaje ista: ucjene, blokade i dominacija „legitimnih“ ili nametnutih moćnika koji djeluju u sprezi sa etnonacionalnim ideologijama i kriminalnim strukturama. Zbog toga je „moja republika“ zarobljena i bez istinske demokratije.
Zašto smo u ovoj situaciji?
Odgovore možemo pronaći ako se vratimo filozofskim temeljima politike — od antičke Grčke do savremenog doba.
Platon, u svom djelu Republika (Politeia), opisuje pet oblika vlasti: od idealne vladavine filozofa (aristokracije) do najgoreg oblika — tiranije. Država se, prema njemu, postepeno kvari: mudrost zamjenjuje čast, zatim bogatstvo, potom neuredna sloboda, i naposljetku nastaje vlast straha-tiranija. Platon kasnije, u djelima Zakoni i Državnik, ublažava svoje stavove i naglašava važnost zakona, obrazovanja i umjerenosti kao temelja stabilne države.
Aristotel u Politici nadograđuje te ideje. On smatra da je najbolja vlast ona koja teži zajedničkom dobru, a ne interesima pojedinaca. Upozorava da se demokratija lako može izroditi u „vladavinu većine“ ako se izgubi osjećaj za mjeru i zakon. Kao najstabilniji oblik vlasti vidi mješavinu monarhije, aristokracije i demokratije – gdje vlada razum, zakon i umjerenost.
Niccolò Machiavelli, u Vladaru, donosi realističniji pogled. Politiku treba promatrati onakvom kakva jest, a ne kakva bi trebala biti. Po njemu, vladar mora razumjeti da su ljudi često sebični i promjenjivi. Zbog toga mora biti i mudar i odlučan – ponekad i nemilosrdan – kako bi sačuvao državu i red. Machiavellijeva misao „cilj opravdava sredstva“ ne znači da zagovara zlo, nego da u politici ponekad treba donositi teške odluke radi opstanka države.
Pouke za nas
Kada sve to sagledamo, lahko je prepoznati sličnosti sa našim prostorima – od propasti komunizma, preko neuspjelih pokušaja demokratije, do oligarhije i korupcije koja danas guši institucije. Filozofi su davno opisali put od idealizma do tiranije – a mi ga, nažalost, i dalje prolazimo.
Ideal „moje republike“ mogao bi se zasnivati na Platonovim Zakonima i Aristotelovoj Politici: pravedna, obrazovana i moralna vlast ograničena zakonima, sa naglaskom na vladavini prava i obrazovanju građana. Primjeri stabilnih država svijeta – poput Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Norveške, Danske, Nizozemske, Belgije, Španije, Japana, Kanade i Australije – pokazuju da su ustavne monarhije ili slični sistemi najstabilniji jer kombinuju tradiciju, zakon i odgovornost vlasti.
Zaključak
Bosna i Hercegovina vjerovatno nikada neće imati monarha, i to nije ni potrebno. Ali može imati pravednog, obrazovanog i moralnog predsjednika čija će vlast biti ograničena zakonima. U njenoj vladi i institucijama trebali bi sjediti najbolji ljudi, izabrani po znanju, čestitosti i sposobnosti, a ne po stranačkoj ili etničkoj pripadnosti.
„Moja republika“ bi bila država u kojoj:
-republika ima predsjednika – dobro obrazovanu, moralnu i sposobnu osobu čija je vlast ograničena zakonima;
-vladu čini intelektualna elita koja se ističe moralnim vrlinama, mudrošću i sposobnošću;
-naglasak društva je na vladavini zakona, umjerenosti u djelovanju i obrazovanju građana;
-država ima jasno uređene i funkcionalne institucije, te snažne vojne, kulturne i obrazovne sisteme;
-cilj upravljanja državom je uspostava pravne države koja obezbjeđuje moralni red i gdje građani imaju jednaka prava i obaveze, a cilj vlasti nije vlast sama za sebe, nego stabilnost i zajedničko dobro.
To je republika kojoj se vrijedi nadati – i za koju se vrijedi boriti.
Piše: Esad Jaganjac, BSc UK,
