Pisana riječ

FILOZOFIJA ŽIVOTA U ROMANIMA MEŠE SELIMOVIĆA

Upoznajte Mešu, da bi upoznali sebe

Ležim pod vrelim sunčanim nebom Floride, u Palm Beach, i nakon više godina, po treći put čitam roman velikog Meše Selimovića – Derviš i smrt. Tvrđava. Šta god da o tome kažem, šta god da napišem, malo je. Njegova filozofija života je i danas buktinja koja plamti. Plamen svjetla ili svjetlo plamena. Kao jutro kad prodire u dubinu dana ili noć kad budi iz sanja. 

Meša Selimović je živio za Bosnu, u njemu posmrtno i danas Bosna živi, a njega otimaju kao što od Bosne uvijek otimaju, pa je on za njih prvo srpski pisac, pa i jugoslovenski, samo da ne bude ili bude što manje bosanski.

Nismo se mogli ni danas ne možemo da se odbranimo od pljačke i otimačime, koja traje kroz vjekove. Uzeli su sve što nam je bilo drago, pa i književno blago. 

Proza Meše Selimovića je koktel filozofije, proze i poezije, meka kao pamuk, a čvrsta i dugotrajna kao kaldrma tekije, koju svojataju i prisvajaju, ali je samo naša i bosanska  i zauvijek ostaje na bosanskoj zemlji, u bosanskim brdima da zrači oplemenjuje svojom misaonom ljubavlju, koja blaži i kad boli. 

Derviš i smrt

Derviš i smrt je filozofski psihološki roman sa 17 poglavlja, od kojih svako počinje sa ajetom iz Kurana, kojim se najavljuje tema poglavlja. To je filozofsko razmišljanje o životu, koje traži i daje odgovor na pitanje- Šta je smisao života? 

Radnja romana se događa u Bosni u doba Otomanskog vladanja. Glavni lik Ahmed Nuredin, šejh tekije, derviš, sukobljava se s vremenom u kojem živi, pa gubi vjeru u ljudsko poštenje i pravedan poredak. Sudbina i bunt se u njemu sjedinjuju i bude protiv totalitarnog korumpiranog režima…rastu kao pobuna. 

Ahmed Nuredin postaje derviš sa 40 godina, još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šejh je tekije…Naučen da sluša, trpi i živi za vjeru u ljubavi bez dodira kojom zatrpava cijeli svoj život.

Derviš i smrt je priča o pokušaju derviša Ahmeda Nuredina da spasi brata nevino optuženog i zatvorenog u tvrđavu; priča o ljubavi i mržnji, životu i smrti, o traženju životne sreće i smisla čovjekove borbe za život.

Ubistvo najstarijeg Mešinog brata Šefkije, koji je streljan kao partizanski oficir 1944. jer je za ženu koja se vraćala iz logora iz magacina uzeo krevet, ormar i stolicu, Mešu je teško pogodilo i urezalo se duboko u njegovu svijest. Dvadeset godina kasnije (1966) pretočio je lik brata u lik Isaka i oživio u svom romanu Derviš i smrt, za  koji je s razlogom dobio brojne nagrade. Pola romana je pisano latinicom, pola ćirilicom.

Teška životna iskušenja ruše s nogu Ahmeda Nuredina kada nakon ubistva tekijskog kadije on postaje kadija. Time se u njemu sjedinjuje tužitelj, sudac i okrivljeni…pa on postaje isti kao njegov prethodnik i čeka da ga odvedu u tvrđavu gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

Književna djela Meše Selimovića duboko su prožeta životnom filozofijom, koja traži smisao postojanja i nudi ljubav kao najbolji izlaz iz životnog apsurda. Želi unutarnji mir. Pri tome postavlja pitanje da li je trpljenje jedini način opstanka? Smije li čovjek da pristane na sve samo zato što zna da mu je život neponovljiv i kratak? Kroz sukob čovjeka sa koruptivnom vlasti, ne mnogo drugačijom ni danas, spoznajemo i sažimamo u sebi njegova promišljanja o životu i smrti, o ljubavi i mržnji, vlasti i strahu…Svaka njegova riječ, svaka rečnica je snažna impresija. Njegove misli javljaju se i ponavljaju kao jeka poslije grmljavine, koja nikog ne ostavlja gluvim. 

Meša je slikar koji slika život u svim njegovim bojama, kipar koji filozofiski gradi umjetničku viziju čovjeka. U čovjeku sažima samoću, strah, očaj, sile iznad ljudske moći, nemoć da se suprostavi sili; u čovjeku koji traži u sebi podršku i oslonac, koje ne može dobiti od drugih, što u njemu rađa gnijev i pobunu. Njegove istine su filozofija življenja u svakom vremenu.

A nesreća i zla kob čovjeka prate kao sjena. Nad svim i svakom su sumnja i optužba. Nada i beznađe rađaju se i umiru, a prate ih oko i uho skriveni pod strihom svake kuće,  u krošnji svakog drveta…Uvlače se u čovjeka kao tjeskoba i iscrpljujući psihološki zamor…odražavaju se kroz svaku riječ i pogled njegovih likova.

Likovi romana Derviš i smrt: Ahmed Nuredin, šejh, derviš- pripadnik derviškog reda, muselim – sreski načelnik, valija- guverner pokrajine, velijin defterdar- vilajetski šef finansija, kadija- šerijetski sudija, alim- učen čovjek, sejmeni- stražari..Kao što spužva upija vodu, svaki lik romana upija i nosi u sebi smog sredine i vremena u kojem živi. 

Poseban lik je Hasan, vedar, nasmijan, optimističan, koji za sve ima izlaz…rješenje…Iz njega zrači svjetlost, ohrabrenje, nada…Iznad svega što se dešava je bjegunac Isak, što ga pokreće i čini odlučnim i sigurnim..Njegova molitva nije molba, već zahtjev. Tu je i Mula Jusuf, odmjeren, spor, uvijek ima više šta da krije nego da pokazuje i potpuno drugačija od brata Hasanova sestra, kadinica, gramizljiva ljepotica, koja želi razbaštiniti svog brata…i njen muž, Kadija- Ajni – efendija, ružan, tvrd, sumnjivog poštenja…U galeriji likova su muselim, tipičan predstavnik vlasti i Dubrovčani…

Čovjek nije drvo. Vezanost je njegova nesreća…koja ga svodi na prostor izložen vjetrometini…Čovjek će očuvati svoj moralni integritet  i ravnotežu, ako se bude borio protiv nasilja.

Književno djelo Meše Selimovića opire se zlu ne samo prošlog već i ovog vremena. Tragati za suštinom života ozračen i nadahnut njegovom poetskom prozom a ne zaviriti u njegov život po meni bi bilo skrnavljenje njegova lika. 

Ko je Meša Selimović?

Muhamed Meša Selimović rođen je 1910. u Tuzli. Romansijer i akademik. Završio Filozofski fakultet u Beogradu 1934. 

Od 1935 do 1941. bio je profesor Građanske škole u Tuzli. Tokom oslobodilačkog rata sarađuje sa NOP, odlazi u partizane i postaje član KPJ-e. Bio je ubjeđeni komunista, a poslije rata ateista. Zajedno s bratom i sestrom bio je u ustaškom zatvoru. Od 1944. živi u Beogradu gdje obavlja političke i kulturne funkcije, a od 1947. živi u Sarajevu, gdje je bio direktor Bosna-filma, Narodnog pozorišta, glavni uredinik Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”. Od 1971. je penzionisan i živi u Beogradu. Biran je za predsjednika književnika Jugoslavije, a dobitnik je brojnih različitih nagrada- Goranova, NIN-ova, Njegoševa,  nagrada AVNOJ-a… Predlagan je za Nobelovu nagradu, ali je nije dobio. Umro 11.7.1982. u Beogradu. Dok je već bio u braku, zbog ljubavi sa Darkom Božić, sa kojom je stekao dvije kćerke i ostao do smrti, izbačen je iz KPJ-e i otpušten s posla. 

Meša je  veliki pisac i poseban čovjek. Njegova djela- remek djela Derviš i smrt (1966) i Tvrđava i druga; Tišine (1961), Magla i mjesečina (1965), Za i protiv Vuka, Djevojka crvene kose, Ostrvo, Sjećanja, Magla i mjesčina… su riznica mudrosti bosanske i jugoslovenske književnosti.

Mudre misli Meše Selimovića u romanu Derviš i smrt:

  • Zablude korisne koliko i istine
  • Starost čuva od pobuna
  • Svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u sjeni
  • Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti
  • Smrt je drugo rođenje
  • Gomila ima svoj jezik
  • Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo
  • Pobuna je zarazna, liči na junaštvo
  • Misao se sama oslobađa kad joj je teško
  • U tišini mirnih sokaka korak ostaje usamljen
  • Sta je ostalo iza mene-ljuska,mezar, nišan bez oznake
  • Uzalud hodam i trošim vrijeme što se neda potrošiti
  • Sahranili smo jedan drugog baš u času kad smo se prepoznali
  • Vlaga i toplina su izvor života
  • Prostranstvo je naša tamnica a mi ga posjedujemo samo koliko oko može da pređe preko njega
  • Ništa nije naše osim varke zato se čvrsto držimo za nju
  • Mi nismo ništa u nečemu, već ništa u nečemu
  • Čovjek ne treba da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo.
  • Odricanje od svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića, koje želi moć, jer se boji
  • Smijeh je put do čovjeka
  • Opasna je i teška blizina moćnih
  • Mašta- dodaje na zrnce istine tovar proizvoljnosti
  • Čovjek se mora čuvati- “Da ga ne udavi ono što zna”
  • Misli bježe kao ptice pred požarom
  • Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje- pitanje je samo trebali da se kažu?
  • Ni grijeh ne možeš gledati mirno
  • Njih dvoje (ljubavnici) kradu svoju sreću i misle da imaju pravo na nju
  • Život je širi od svakog propisa
  • Moral je zamisao, a život je ono što biva
  • Žena je uvijek zanimljiva kada je zaljubljena, tada je pametnija 
  • Ličio je na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar
  • Nije lako izmjeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao…kao da ponovo učiš da hodaš, progovaraš prve riječi, stičeš navike
  • Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju. Određen si da živiš ovdje.
  • Nesrećnik se brani prkosom
  • Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu
  • …onemoćao kao čovjek koji u noći izgubi put
  • Pomoć nikad nije suvišna
  • Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle
  • Riječ mi je grizla grlo kao otrov
  • Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo
  • Žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno
  • …zapleten u strast što se ne troši i ne može da nestane, gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?
  • Prošao kroz zamišljene šibe očiju
  • Smanjili smo se a nismo to ni primjetili
  • Pored istine postoji zabluda
  • Čovjek je veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine
  • Allah je svačije utočište
  • Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš
  • Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži
  • Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu i kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene da izvjetri zamišljeni dodir
  • Nije čovjek ono što misli već ono što čini
  • Slutnja je prvi glasnik nesreće
  • Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi, izbrisati je do boli, lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji
  • Istine su ponekad vrlo čudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje žive i manje istinite
  • Svi idemo od jedne obale do druge po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj
  • Preko konopa samo povjetarac prolazi bez straha
  • …stajale su pored mene kao nesigurna straža od tuge
  • …bol me potapao kao da je tiha voda nadilazila
  • …bio sam na međi smrti, na vratima sudbine..sazna samo ko uđe, a ne može da ispriča
  • …zid nogu se isprečio preda mnom
  • …sunce ih prelilo ko pozlata
  • Amin je početak a ne kraj
  • Sve su nas ubili nebrojeno puta , braćo moja ubijena
  • …daj mi snage da se ne otrujem mržnjom
  • Znanje ljudsko je neznatno, zato pametan čovjek ne živi od onog što zna
  • Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana
  • Čama i dosada – leži kao pokrov, pada kao magla (na čovjeka), umotava ga kao ilovača, opkoljava kao vazduh, ulazi u krv, u disanje, u mozak, širi se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipa kao otrovni dim
  • …ko oprosti on je najveći
  • Ljudi su odnijeli moje riječi, a moja žalost je ostala sva netaknuta (još crnja od iznevjere)
  • Ono što je rečeno bez mene vrednije je nego da je rečeno preda mnom
  • Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.
  • …nismo dočekali, nikad niko ne dočeka, svako na kraju ostane sam
  • …svako je uvijek na gubitku
  • Gubimo samo osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna…i za trpljenje treba imati snage
  • Suze su navirale neprestano iz oživljenog izvora očiju
  • Duša često može da održi tijelo, a tijelo dušu nikad…ona se gubi sama.
  • Ako nisi kriv njihova je greška; ako si kriv tvoja je greška; ako si bez krivice zadesila te nesreća, ako si sa krivicom, dolijao si.
  • Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije lako ni korisno. Ne mogu raditi protiv sebe. Onda ja moram biti kriv, a kako da me puste ako sam kriv?
  • A ako te zaborave, mrak pada po tebi
  • Ili si kriv zato što nisi kriv? Jer da si kriv ne bi te zaboravili.
  • Čovjek je stvaren da bude uhvaćen kad tad
  • Vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde
  • Ako vlast nije od boga, odakle joj pravo da sudi i ako nije srušićemo je, ako jest, slušaćemo je
  • Lako je sporazumjeti dva čovjeka koji misle
  • Ako budeš mrzio, otrovaće te zla volja. Ukoliko nešto ne učiniš protiv njih i protiv sebe, jer si isto što i oni.
  • Život uvijek teži naniže- potreban napor da se to ne dopusti
  • Ljubav je jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog
  • Prijateljstvo se ne bira ono biva, kao i ljubav
  • Gradio između mene i sebe most od paučine, most od riječi, lepršali su iznad nas, izvirale, uvirale, on je izvor ja ušće
  • U teškom je položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih ukoliko ga ne štiti  položaj, i strah koji taj položaj daje
  • Kud vojska prođe trava ne niče, ali niču djeca
  • Htio sam da budem drukčiji od drugih zato što sam bio isti
  • Čovjek treba da se odriče svega što bi mogao da zavoli. Moramo se odreći ljubavi da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja. Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam unište drugi.
  • Sve je neko bezgranično trajanje
  • U nama postoje čestice bivšeg života
  • Snažne niko ne žali
  • Sprijateljili se kao dvije zmije koje su jedna drugoj  progutale rep, pa ne mogu da se odvoje
  • Njegova nesreća je u građenju mostova preko kojih ne prelazi
  • Ljudi lako zaboravljaju ono čime se ne ponose
  • Strah i nemoć razvijaju niske nagone
  • Osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote
  • Njegovo prijateljstvo mi je bilo važno kao vazduh
  • Čovjek dobiva kad daje
  • Tuđe oči već dugo vrebaju svaki moj korak čekajući da jedan bude pogrešan 
  • Godinama sam zarobljenik, bogzna čijih i bogzna kolikih očiju
  • Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svačiji dah i korak
  • Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme
  • Ukopavanje je pravi put početka starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje…
  • Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni
  • Šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oči ne vide kroz zidove
  • Jesi li sjeme ili cvijet moga nemira?
  • Zarasla staza koja je vodila ljudima
  • Čovjek je vjeran samo sebi
  • Prijatelje je opasno iskušavati
  • Pravda može da bude skupa…i nepravda isto tako
  • Pogledi se dodiruju kao dva oštra vrha noževa
  • Moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mržnjom. Mržnja je čekala budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga.
  • Čuvaj se mržnje da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima
  • Kad misle da su viši od nas ljudi mogu da budu i plemeniti 
  • Nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula
  • Posijaćemo ove kosti kao sjećanje na nepravdu. Pa neka nikne šta hoće.
  • Mrtvi mogu da budu korisniji nego živi
  • Promašena ljubav promašen je život
  • Sjedi tu, u tom ćošku, prislonjen kao čibuk
  • Malo govoriš, kriješ se. Kriješ se iza riječi.
  • Lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korjena
  • Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom, jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.
  • Gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod
  • Stečene navike gone na ponavljanje postupaka
  • Osjećaj sigurnosti oduzima razbor
  • Želja za odmazdom ubrzava odluke
  • Mi smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni
  • I mržnji, kao i ljubavi, potrebni su živi ljudi
  • Svjetla su se palila u prozorima, kuće su otvarale oči
  • Tištao ih je…sav onaj jad što se zove život
  • …oni su otisnuto kamenje, oni su divlja bujica
  • Gdje ste sva braćo izgubljena i pobijena?
  • …da mrzimo kad nismo znali voljeti?
  • Vrijeme kaplje kao ova kiša, kap po kap.
  • Došlo je njihovo vrijeme namjenjeno zlu, kao mjesečeva mijena
  • Idemo jedan drugom iza peta kao smrt
  • …gledali me mrtvo kao stvar
  • Nepriznavanje slabosti, to je već pobjeda
  • Toliko smo podređeni nečijoj tuđoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naša kob
  • Đemail (bogalj) je naša prava slika, bosnska, snaga na patrljcima
  • Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni…kao rukavac što ga bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije
  • Nećemo da gledamo u nazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed
  • Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo 
  • Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju
  • Ko ne umije da pliva, ne treba da skače u vodu, nadajući se da će ga neko izvući
  • Vlast nije prijateljstvo već savezništvo
  • S moćnicima čovjek mora da proguta sve pametne razloge i da prihvati njihov način mišljenja
  • Nesreće nailaze kao čavke u jatima
  • Odjednom kao da sam progledao pred tamom. Tatarin donio Katul-Ferman. 
  • Hoću da živim na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici do smrti, ali hoću da živim
  • Kad sve izda čovjek traži utočište, kao da se vraća majčinoj utrobi
  • Neka noć mora biti posljednja…i nešto mora biti što boli, uvijek
  • Između pustoši neba i zemlje…osluškivao da čujem glas kamena, ili oroba, kao da je pod njim skrivena tajna života i smrti
  • Sjednem u šumarak između rijeke i puta, između života i smrti
  • Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari…
  • Ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, napojila ga mirisom, kao postelju
  • Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i isprati kiše, nadam se.
  • Kakve su strašne razdaljine na svijetu
  • Čovjek nikad ne treba da ode kad ima razloga da ostane
  • Znao sam samo za taj čas što je potirao vrijeme i žaljenje
  • Niko mi te ne bi mogao oteti, osim mrtvu
  • Da li da legnem pored nje i postanem trava proljetna, ili biljka vrbova?
  • Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao
  • Plače nemoćnim staračkim suzama nad tugom ovoga svijeta
  • Potapa me strah kao voda
  • Živi ništa ne znaju…da pouče mrtvi
  • Smrt je besmislena kao i život
  • Pozivam za svjedoka sudnji dan…Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i završetak svega
  • …da je svaki čovjek uvijek na gubitku

U filozofiji Meše Selimovića su stanja i odgovori na pitanja o smislu života, moći, ljubavi i moralnim vrijednostima. Bit čovjekova života njegove moralne vrijednosti, kroz uspjeh, prestiž, čast i slavu…

Važno svjedočanstvo za životni nadzor i religijski pristup utemeljen je na vjeri i autoritetu…Meša traži i nalazi istinu u umu kroz podudarnost stvari i misli. Za njega je bit vremena suvremenost, prošlost i budućnost.

Meša Selimović- TVRĐAVA

Ostalo mi je još malo vremena da uživam u vedrom  sunačanom nebu na pješčanim plažama Palm Beacha, nošen i zapljuskivan valovima okena…Pa ipak, nisam mogao odoljeti. Pod ruku mi je došla i Mešina Tvrđava. Kako da se vratim u još friško podneblje Vermonta, u kojem živim skoro 30 godina, a da ne otvorim prvu stranicu, zavirim u njegovu Tvrđavu, otkrijem tajne mračnih hodnika i zatvorskih ćelija i upoznam Ahmeta Šabu, koji će i meni proširiti vidike i otkriti pukotine kroz koje prodiru sunčeve zrake života.

Priča o Ahmetu Šabi koji ima više duše nego pameti i Tijani, serdar Avdagi, koji goni i hvata ljude, advokatu s Dnjestra Mula Ibrahimu, kadiji Šehagi Sočo, Mahmutu Neretnjaku, Osmanu Vuku, mudrisu- upravitelju više škole…

Tvrđava Meše Selimovića je od tvrdog bosanskog kamena u bosanskim gudurama, u kojoj se životi grčevito bore, otimaju od smrti.. dok ne ustanu ili presahnu.

Mudre misli Meše Selimovića iza zatvorenih kapija njegove Tvrđave:

  • Ono što nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo
  • Što to tražimo u tuđoj zemlji osim svoje i tuđe nesreće
  • Zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke?
  • Kad ne bi bilo ratova poklali bi se među sobom…zato svaka pametna carevina- pusti zlu krv narodu, i da nagomilano nezadovoljstvo odvrati od sebe
  • Ko je ikad ostao pametan poslije pobjede?… a ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko!
  • Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti
  • Tajna se duže pamti nego jasna istina
  • Susreli smo se kao ptica i oluja
  • Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti
  • Mrtva prošlost i nikakva sadašnjost crne ruševine svega što je bilo…ipak su neka spona s nečim
  • Najteže se govori o onom što te se najviše tiče. Najmanje se govori o onom što te se najviše tiče
  • Gradili smo nebeski svod pored gradskih nužnika
  • Nesreće nas prate, bojim se glasnog smijeha
  • Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni
  • Kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu
  • I moćni ljudi stradaju, a mali se istope kao sapunica
  • Žena više volju nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba
  • Savjeti čovjeku: Da se sa svojim mišljenjem ne izdvoji među ljudima- sa kojim živi i ne govori uvijek ono što misli
  • Vrijeme uporno glođe čovjekovu misao i od nje ostaje kostur, bez pravog sadržaja
  • Niko nikome ne može natovariti toliko muke, koliko čovjek sam sebi
  • Nikad čovjek ne može tako upropastiti svoj život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako
  • Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?
  • Ko ima s jedne dobiće i s druge strane
  • Njega nije trebalo ni lomiti on se savija, prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno.
  • Nijedno zlo ne može postati dobro zato što ga prihvata većina. Svako određuje šta je dobro a šta zlo.
  • Odbrana je često napad
  • Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom…
  • Ljudi su naša misao i slika o njima
  • Kad se tako svete vrapcima, šta će učiniti kobcima?
  • Ja sam udarac koji boli onog koji udara. Ja sam pijesak pod njihovim nogama.
  • Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali…glista koju kokoš kljucne kad iziđe iz svojih podzemnih hodnika
  • Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim
  • San je ono što se želi, a život je buđenje
  • Zar je nada u tome da sve prođe?  I radost, i ljubav, i život?
  • Ja ludi vrabac pošao sam jastrebu u pohode
  • Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujući pukotine
  • Lako mi je kao da sam od vazduha
  • A ona…krije lice od života, od straha, sitna kao igračka, nečujna kao san
  • Koja tuga razgovora nema?
  • Smiješno i strašno mogu biti rod
  • Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sunjom radi toga što su drugi rđavi 
  • Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji
  • Počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan…uvijek izgledao da ima prolaza
  • Riječi su mu zrele od iskustva i muke
  • Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca…to pred njima ne treba reći, muškarci su glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo…i čudo je kako nas žene trpe.
  • Je li mudrost da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?
  • Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Savršeni ljudi su u grobu, a to više nisu ljudi
  • Najpametnije je ćutati
  • Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu nekako izliječiti, od treće nikako. Poštene i mudre vlasti nema, jer želja za moć je bezgranična. Niko na vlasti nije pametan, jer pametni brzo izgube razbor, i niko trpljiv, jer mrze promjenu
  • Riječ mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu
  • Vjera je zakon koji uređuje cio život. Poezija je izvan tog zakona. Ona ga ne priznaje, traži slobodu za riječ, za misao
  • Snom živjeti, u nadanju i čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.
  • Nije znao šta je strah, ili nije znao šta je vlast? 
  • Čovjek osjeća potrebu ne samo da misli, već i da kaže…Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode
  • Narod je pust broj, rasuta snaga, samo ako ne vidi zajednički cilj
  • Neko mora povesti narod. U tom slučaju vođe bi stekle ugled i zasluge, počeli bi da žive od zasluga- njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo umjesto stare vlasti dobili novu, možda goru
  • Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav
  • Smeo se, išao kao žaba na zmiju
  • Od Bosanca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.
  • Bosanac stiče pamet pred starost kad mu više ne treba
  • Za svakog imamo razumjevanja, osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost pripada kao vlastita koža
  • Nije opasan po državu, već za nekog ko misli da je država
  • Tuđi život je jeftin
  • Sjeme njegove riječi klija u njima
  • Jedan pijetao, milioni spavača
  • Sve što se po noći desi, po danu se sazna
  • Hoću da napunim oči tvojom slikom, da ništa više u njih ne stane
  • Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi
  • Lakše je ljude nagovoriti na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav
  • Zlo je privlačno, bliže ljudskoj prirodi
  • Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast
  • Što je više straha više je reda
  • Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas?
  • Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, govore velike riječi, javno se vrši nasilje
  • Nema prijateljstva među moćnima
  • Muškarci su grubi i sebični, pažljivi samo u početku
  • Ludost je jača od čovjeka
  • Bol za ženom je kao udarac u lakat, bol je žestok ali kratak
  • Žene vole da vladaju iz ljubavi ili bez ljubavi
  • Lakše podnose uši nego oči
  • Muž je sud, žena voda
  • Muškarci su djeca kad ostare
  • Žene su razboritije
  • Muškarci ne treba da se vuku po kući
  • Tijelo smrtno a duša besmrtna. Duša je djelić sveopšte svemirske energije.
  • Ni kap vode se ne bubi, samo se mijenja
  • Nije ista svaka želja za moći. Sasvim je drugačija želja za moć koja se sastoji u pomaganju ljudima. S takvom moći čovjek nije zrno pijeska, nije nevažan.
  • Strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo
  • Svako treba da se drži svoje staze, da ne skreće na tuđu…ne znam, doduše, koja je staza moja, ali znam koja nije
  • Svaka stvar ima lice i naličje, privid i suštinu, koru i srčiku
  • Dok je hodao besposlen, bio je švraka brbljavica, sad je pametna sova
  • Najgore je što čovjek, zbog jedne sitne greške, počne da ih niže, kao đerdan
  • Zla djela se događaju svaki dan. Ako krivac nije uhvaćen, svi ljudi su mogući krivci
  • Majka voli i misao o djetetu
  • Sirotinjska suza je teška
  • Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo
  • Junaštvo traje tren, strah cijelog života
  • Jedan korak, a bezbroj posljedica
  • Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele
  • Ništa čovjeku nije važnije od mira i od sreće koju sam stvori
  • Život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju
  • Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Mudrost je kukavička, očajnička, iskustvo je korisno samo za životno puzanje
  • Samo neiskustvo i ludost daju krila
  • Sve (je) više lopova što je više zakona
  • Sanjar  više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samoćom
  • Sve može biti sumnjivo, i kad kažeš da je vrijeme ružno, i kad se požališ da se ne osjećaš dobro

Meša Selimović je jedinstven i jedan. Nije on samo stari lik, on je savremenik. On je izvor i ušće. Svaka njegova misao je izvor, svaka njegova misao je ušće. 

Pozivam vas da ga čitate, bićete mudriji, pametniji, osloboditi se okova ako vas stežu, ili ostati zarobljeni. Vaš izbor. Njegova pobuna nije samo njegova, ona je i vaša. Zavisi od vas, vaših očekivanja, htijenja i uvjerenja. 

Ne možemo samo misliti, moramo i kazati…jer riječ je odliv i naše suvišne krvi…Naša riječ ne mora biti pobuna, ali može biti poziv u borbu protiv zla u svijetu, koje se kao otpad gomila svuda oko nas i na smetlištama naših gradova.

Naš Globalni svijet je Tvrđava, ni po čemu drugačija od Mešine tvrđave u njegovim romanima Derviš i smrt i Tvrđava.

Burlington 5.maja 2026                  Zijad Bećirević 

Related posts

Tuzla: Promovisana knjiga „Usporeni genocid u Bosni“ autora Diega Arrie

Dijaspora BiH Administrator

Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore: Amina Kuč

Dijaspora BiH Administrator

KATINJSKI MASAKR – SJEĆANJE OPOMENA I SAVREMENI IZAZOVI

Promocija zbirke poezije „Okovi i lanci” književnika i publiciste Božidara Proročića

Dijaspora BiH Administrator

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE: MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ

Dijaspora BiH Administrator

OSVRT NA KNJIGU ”VAKUFI U BERANAMA I PETNJICI”-MIRSADA HADROVIĆA

Leave a Comment