Bio je kraj juna 1993. godine kada je Sejo Sušić, tada mladić od 28 godina, odlučio da rizikuje život da bi izbjegao iz Mostara.
Ovaj grad u Hercegovini bio je poprište sukoba između Hrvata i Bošnjaka sa Srbima, da bi se rat kasnije rasplamsao i između Hrvata i Bošnjaka. Rastavši se od roditelja i buduće supruge, samo sa jednim parčetom papira u džepu, krenuo je na neizvjesno putovanje do Splita, u nadi da će uspjeti da se ukrca na evakuacioni let za Islamabad, glavni grad Pakistana.
“Pakistan mi nikad nije pao na pamet, nisam znao ni gdje se nalazi dok se tamo nisam zaputio”, prisjeća se Sušić, profesor prava na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu, za BBC.
“Nisam planirao da napuštam rodni Mostar i idem u izbjeglištvo, ali jednostavno nisam imao izbora.”
Odlazak grupe izbjeglica u Pakistan je „rijedak slučaj organizovane evakuacije”, jer tokom rata u Bosni i Hercegovini “gotovo da ih nije bilo”, kaže Entoni Lend, britanski profesor humanitarne pomoći na Univerzitetu Fordham u Njujorku.
“Jedine evakuacije, koje su meni poznate, bile su za teške pacijente, koji su išli na liječenje u inostranstvo”, kaže Lend, koji je tokom sukoba na Balkanu terenski radio kao humanitarac Populacionog fonda Ujedinjenih nacija (UNHCR), za BBC.
O ovom slučaju, koji se odigrao prije skoro 30 godina, BBC nije uspio da pronađe nikakva zvanična dokumenta. U nezvaničnim razgovorima sa svjedocima tog vremena, koji su učestvovali u naporima da se evakuacija sprovede, saznali su da su dokumenta „izgubljena, bačena ili uništena”.
Iz Ambasade BiH u Pakistanu, BBC su uputili na Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine (MIP BiH). Iz MIP BiH su pristali da potraže dokumenta u arhivi, ali BBC ni posle više mjeseci nije dobio potvrdu da se ona tamo čuvaju.
BBC novinari ni poslije višemjesečnih pokušaja nisu uspjeli da stupe u kontakt sa Silajdžićevom sestrom Sadžidom, tadašnjom ambasadorkom BiH u Pakistanu, kao ni sa Kalidom Džaferijem, tadašnjim ambasadorom Pakistana u BiH. I sam Haris Silajdžić je odbio da govori o tome.
Na pitanja nije odgovorila ni Bisera Turković, aktuelna ministarka spoljnih poslova BiH, a tadašnja ambasadorka u Hrvatskoj, odakle su polazili evakuacioni letovi.
Ipak, vratimo se na Sušićev slučaj. Naime, sedmicama pred opasno putovanje Sušić je proveo u bolničkom krevetu, dok su na Mostar padale granate.
“Još prije rata sam imao zdravstvene probleme, koji su se ponovo aktivirali 1992”, priča Sušić. Na proljeće te godine, počela je posljednja, najkrvavija epizoda raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U Bosni i Hercegovini razbuktao se građanski rat, koji se u Mostaru zapetljao u omču sa dva čvora. Prvo su Hrvati i Bošnjaci ratovali protiv Srba, da bi se kasnije sukobili međusobno. Mostar je podijeljen na zapadni, gdje danas većinski žive Bošnjaci i istočni, sa većinskim hrvatskim stanovništvom.
Početak rata Sušića je zatekao u porodičnom stanu u zapadnom dijelu Mostara, “vrlo blizu linije razgraničenja”. Radio je u fabrici aviona Soko kao pravnik, dok se februara 1993. nije zaposlio kao poslovni sekretar kod hercegovačkog muftije.
“Nikada nisam služio vojsku, jer sam imao radnu obavezu”, kaže. Sušić se prisjeća da je situacija u bolnici bila “kritična”.
“Ranjenici su pristizali danonoćno, a ponekad bi granate padale vrlo blizu bolnice i postojao je strah da će neka od soba biti pogođena”, dodaje.
Oporavljajući se, na radiju je čuo kako izbjeglice iz Mostara idu za Pakistan evakuacionim letovima iz Splita. Sušiću se bližio otpust iz bolnice, a među pacijentima se pričalo o zloglasnim logorima za Bošnjake, pa je vijest o evakuaciji doživeo kao tračak nade.
„Nisam smio ni da razmišljam o odlasku u logor nakon bolnice. „Shvatio sam da nemam drugog izbora, nego da pokušam doći do Splita, pa vidjeti šta dalje”, kaže.
O odlasku u Pakistan nije bilo mnogo informacija, priča Sušić.
“Samo sam znao da se organizuje zvanično, preko vlasti u Sarajevu i naše ambasade u Pakistanu. Dobro se sjećam kada nam je rečeno da je vlada u Sarajevu poslala zahtijev raznim muslimanskim zemljama da nas prihvate i da se Pakistan javio sa željom da prihvati izbjeglice”, dodaje. Papir koji je Sušić pred polazak stavio u džep bila je karta za bjekstvo – dozvola za napuštanje Mostara. Kaže da „ništa drugo” nije ponio. Sjeo je u autobus za Split, ali blizu granice sa Hrvatskom, putnici su zaustavljeni.
“Rečeno mi je da moja dozvola za napuštanje Mostara nije regularna i da se moram vratiti da izvadim drugu”, kaže. Izašao je iz autobusa i krenuo nazad, pješice.
“Nisam znao šta da radim ni kuda dalje, ali se ubrzo pored mene zaustavio taksista, koji se ponudio da me sigurnim putem odveze do Splita.
“Nije bilo drugog izbora, nego da rizikujem – sav novac koji sam imao, dao sam tom taksisti”, dodaje.
Sušić je u Splitu stupio u kontakt sa Salih-efendijom Čolakovićem, zvaničnikom islamske zajednice iz Mostara. Kako tvrdi, ovaj čovjek je bio “jedan od organizatora odlaska izbjeglica za Pakistan”. Čolaković je osnivač i penzionisani upravnik Islamskog kulturnog centra u Mostaru, gde ga je BBC u maju 2022. godine posjetio, ali je efendija odbio da govori.
“Zahvaljujući njemu, moje ime je bilo uvršteno na listu putnika za Pakistan sa još oko 450 izbeglica, raspoređenih da putuju u dva aviona”, priča Sušić. Kaže da su direktnim letom „21. ili 22. juna” krenuli za Islamabad. Sljedećeg jutra, Sušić se probudio na oko 5.000 kilometara od rodnog mjesta. Sušić kaže da su izbjeglice stigle u Islamabad “21. ili 22. juna 1993. godine”.
Zanimljivo, ali muslimani u BiH su za Pakistance bili „veliko otkriće”, priča Umer Faruk, novinar iz Pakistana, koji je 1993. godine bio na početku karijere.
“Postojala je uvrežena ideja da je Evropa hrišćanski kontinent. A onda je u Bosni počeo rat, o kojem su pisali svi svjetski mediji, a Pakistanci su saznali da postoji jedna evropska zemlja, gdje žive muslimanska braća”, dodaje Faruk.
Kaže da je u pakistanskom društvu postojao „jak sentiment da se braći mora pomoći”. Novinar dodaje da je to bilo vrijeme burnih političkih dešavanja u Pakistanu, zbog čega je „rasla podrška muslimanima iz svih dijelova svijeta, koji su se našli pod opresijom”. Pakistan je u to vreme ratovao na dva fronta – istočnom i zapadnom.
I, dok se na Balkanu malo zna o odlasku grupe izbjeglica iz Bosne u Pakistan, tamo ovaj događaj dobro pamte.
“Njihov dolazak bio je ogromna vest – prava senzacija, o kojoj su pisali svi pakistanski mediji”, prisjeća se Faruk.
Dodaje da “gotovo da nema digitalizovanih izvještaja iz tog perioda” ni na engleskom, ni na lokalnim jezicima, a to su urdu, paštu, pundžabi, sindi, baloči i saraiki. Ovaj novinar nije sačuvao ni primjerak intervjua sa bh. ambasadorkom Sadidžom Sijaldžić, objavljenog u listu Frontijer post (Frontier Post), koji je “ugašen prije više od decenije”.
“Ali dobro se sjećam tog susreta – bila je veoma zahvalna za topao prijem i velikodušne donacije koje je ambasada prikupljala za izbjeglice”, dodaje.
I Sušić kaže da su izbjeglice imale „veoma srdačan doček sa svih strana – od predstavnika vlasti, do građana”. Smješteni su u kamp u Islamabadu, pod upravom islamske zajednice, gdje se obavljaju pripreme za hadž – hodočašće muslimana u Meku.
“U tom kampu, i danas se okupljaju hodočasnici i cijelog Pakistana, da bi zajedno krenuli na putovanje”, kaže Faruk. Sušić kaže su stanovnici kampa imali slobodu kretanja, obezbijeđenu ishranu, garderobu i časove jezika.
“Niko nije imao obavezu da radi”, kaže.
Dodaje da je kampom upravljao pakistanski šeih – poglavar vjerske zajednice.
“Taj čovjek se emotivno vezao za nas, u roku od nekoliko mjeseci je naučio naš jezik, toliko dobro da smo mogli da se sporazumijevamo”, dodaje. Jezička barijera je itekako postojala – Sušić se prisjeća da se objašnjavalo i rukama i nogama. Engleski je jedan od zvaničnih jezika u Pakistanu, “ali mnoge izbjeglice ga nisu govorile, dok većina lokalaca radije priča urdu jezik”.
“Kada sam stigao, nisam znao ni engleski, pa sam dvije godine živeo u kampu i učio i engleski i arapski”, kaže Sušić.
Iz kampa se 1997. preselio u studentski dom, kada se upisao na Međunarodni islamski univerzitet, gdje danas predaje. Toplija klima, egzotični začini i jako prisustvo religije u svakodnevnom životu samo su neke od stvari sa kojima su se izbjeglice iz Bosne susrele u Pakistanu. U junskim danima kada su doputovali, dočekala ih je letnja žega.
“Ljeta su veoma vrela, bude po 45, 50 stepeni, što je teško da se podnese za nekoga ko na to nije navikao”, kaže Sušić. A tu je bila i jako začinjena hrana, koja je obilovala novim ukusima.
“U kampu su i za to imali razumijevanja, veoma brzo su počeli da nam kuvaju bez začina”, dodaje. Drugačiji način života bio je kulturološki šok, i to za obe strane, slažu se Sušić i Faruk. U Islamabadu živi oko milion stanovnika, a iako grupa izbjeglica nije brojala više od 500 ljudi, novinar ističe da je njihovo prisustvo u gradu “itekako bilo primjećeno”.
“Ljudi iz Bosne su svijetli, a Pakistanci nisu – bijela put je takoreći opsesija”, objašnjava Faruk, koji dodaje da žene iz Bosne nisu bile pokrivene, dok je Pakistan bio konzervativniji nego danas, mnoge su nosile burke. Faruk se sjeća žene iz BiH koju je kratko intervjuisao na ulici u Islamabadu.
“Bila je sa bratom, veoma ljuta i uznemirena što svi zure u nju kad šeta gradom”, kaže. Mnoge izbjeglice su posle rata napustile Pakistan, priča Sušić.
“Neki su se vratili u Bosnu, drugi su se zaputili u razne dijelove svijeta, jer su u ratu sve izgubili i željeli su da započnu potpuno novi život”, dodaje.
Kaže i da su se porodice u ratu razdvojile, pa su neki otišli da nađu svoje, a druge su otjjerali “ekonomska neizvjesnost i velike vrućine”.
Međutim, bilo je i onih koje je srce naknadno dovelo u ovu daleku zemlju – u Pakistan je iz Mostara 1996. godine stigla Sušićeva supruga.
Prema sopstvenim saznanjima, Sušić je jedini čovjek iz grupe koji je do danas ostao u Pakistanu, a tu informaciju su za BBC potvrdili i iz Ambasade BiH u Islamabadu.
Izvor: Kako su izbjeglice iz BiH pronašle utočište u dalekom Pakistanu (nezavisne.com)
