Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Ovi jesenji dani novembra na Lovćenu nose onu čudesnu harmoniju koja plijeni dušu i pogled. Mraz štipa obraze, oštar vazduh budi misli, a rane zore, obasjane zlatnim svjetlom sa Svete planine, bude u čovjeku ośećaj pripadnosti nečemu uzvišenom i vječnom. Nikada nije lako pisati o ljudima. Veliki pisci i filozofi bi rekli pisati o čovjeku znači dotaknuti njegovu śenku, a u svakoj śenki prebiva i svjetlost i tama.
Svaki dan proveden na Lovćenu ispunjen je ośećajem dubokog mira i nadahnuća. Dolazio sam i odlazio mnogo puta, kao lik iz romana Sjena vjetra Karlosa Ruisa Safona, osluškujući dah planine i njenu nevidljivu moć da oblikuje misli. Kad prođe podne, Lovćen obgrli sjenka, a ja tada, kao po nekom nepisanom ritualu, povučem se pun inspiracije i unutrašnjeg mira da stvaram. Kada se posljednji putnici raziđu, a planina utone u spokoj, sjednem u FOREST, u srcu Ivanovih korita. Tu među bukvama koje čuvaju dah stoljeća, rađaju se moje priče. I baš tu, jedne hladne jesenje večeri, nastala je ova posvećena Željku (Dragovom) Kaluđeroviću, čovjeku koji je ponikao u sjenci Svete planine, pod njenim kamenim svodom i nebom koje zna prepoznati svoje sinove. Taj gorštački duh prati ga i danas snaga u pogledu, mirnoća u riječi, postojanost u djelu. Od rane mladosti, njegova ljubav prema fudbalu, skijanju i planinarenju vezala ga je neraskidivo za Lovćen. U njegovom hodu prepoznaje se borac nepokolebljivog duha, karakterni katunjanin dvije riječi koje u sebi nose čitavu njegovu suštinu. Naučio je od oca Draga one prave, gorštačke mudrosti da se čovjek ne mjeri riječima nego djelima, da ruka treba da bude čvrsta, ali srce meko da se planina ne osvaja silom, već poštovanjem, i da je dostojanstvo najveće nasljeđe koje otac može ostaviti sinu.
Decenije posvećenog rada utkale su u njega posebnu crtu onu rijetku, netipičnu za mnoge, ali dragocjenu sposobnost da podjednako predano radi i za sebe i za druge. U njegovom životu ništa nije bilo slučajno svaka staza kojom je prošao nosila je znak borbe, ali i dostojanstva. Volio je i voli Željko Lovćen kao živu nepokorenu silu, kao dah koji dijeli sa njim svako jutro i svaku oluju. U njegovom biću Lovćen ostaje, trajno, moćno i vječno. Ośećao je njegovu snagu kao produžetak sopstvenog bića, njegovu samoću kao mudrost predaka, njegovu vječnost kao obećanje koje ne prestaje. Zajedno sa prijateljima, gradio je ono što traje planinarski dom, žičaru, uspomene i tragove koji probljeskuju. Svaki kamen što je podigao bio je izraz vjere da Lovćen zaslužuje ruke svojih sinova i njihovu vječnu odanost. Mnoge njegove priče ostale su neispričane, ali svaka od njih živi u vazduhu što miriše na pelim, u koraku onih koji planinare stazama koje je on odavno prošao. Njegova prijateljstva snažna i plemenita nalik su stijenama koje se s Lovćena spuštaju ka Cetinju čuvaju toplotu dana i hladovinu noći, postojana kao śećanje, smirena kao vjetar koji zna svoje granice. Danas ga na Lovćenu sretnem rjeđe, dok snijeg ne prekrije vrhove. Ali čim dođe proljeće, čim planina ozeleni i raspe se svojim izvorima i vodama, teško je da prođe dan a da ga ne sretnem. Uvijek ima vremena da pozdravi da sasluša, da iskaže poštovanje prema prijatelju i sagovorniku. U njegovim riječima ima onog iskonskog crnogorskog domaćinskog dostojanstva i poštovanja.
Život mu nije uvijek bio blag. Nosio je teret iskušenja, teret stradanja susretao se sa olujama i burama, ali je ostao dosljedan sebi i čovjek i simbol jedne postojanosti. Ljubav prema Crnoj Gori, prema Lovćenu i njegovim rodnim Očinićima urezana je u njega kao pečat koji snažno ostane na pismima poslatim širom svijeta. Ove noći, pod zvjezdanim nebom Lovćena, odlučih da napišem ovaj tekst ne da ga bih hvalio, već da bih svjedočio. Jer postoje ljudi o kojima ne pišeš iz obaveze, nego iz potrebe da njihovu svjetlost zabilježiš riječima. Željko je upravo takav čovjek sin planine, brat vjetra, čuvar ognjišta i prijatelj koji nikada ne posustaje.
A iznad svega, Željko je Montenegrista ne po riječima, već po djelu. U njegovom životu Crna Gora je simbol vječite sintagme borbe i stradanja. Svojim primjerom, radom i postojanošću, svrstao se uz one koji su znali da biti Crnogorac znači živjeti čestito, braniti dostojanstvo i poštovati sveti prostor svoje zemlje. U njemu gori ona iskra Lovćena koja se poput luče širi iskra koja podśeća da se Crna Gora voli svim srcem.
Sudbina, šta god ona bila, živi u planinama iznad naših glava. Planina je kamen, snijeg, litica, rosa, kiša, karakter, iskušenik i žrtva ona nas uči strpljenju. Život na planini je povratak sebi korak po korak sa mjerom, sa sviješću da svaka staza vodi i do našeg alter ega. To je znao Paolo Konjeti kad je u Osam planina stvorio svijet u kojem čovjek pronalazi smisao u jednostavnosti, stijenama i visini koja ne prašta izdaju. Taj svijet, taj duh planine živi i u Željku. Njegov Lovćen je gledalo čovjeka koji zna da ćutanje planine ima dublju riječ od svih govora.
I kada sve umiri pod nebeskom kapom Lovćena kada vrijeme i prašina pokrije imena, ostaće ono što nikad ne prolazi trag čovjeka koji je živio i živi uspravno kao munika na litici, Štirovnika koji i dalje vjeruje da planina ne pripada onome ko je osvoji, već onome ko je voli i čuva. U tom tragu, u toj postojanosti, živi Željko jedan od podlovćenskih sinova śedok jedne, gorde sudbine koja se ne piše rukom, već koracima.
