Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Često važi utisak da je savremena poezija izgubila trku sa vremenom, kao da je izgubila moć da dopre do srca i umova modernog čitaoca. Pitanje koje se nameće jeste da li je poezija zaista postala strana savremenom društvu, ili smo možda, mi ti koji smo se udaljili, zakoračivši u neki paralelni svijet đe poezija više nije dio svakodnevnog života. Međutim, poezija, kada je autentična, ne poznaje granice, narode niti umjetnike. Ona postoji u svim vremenima i prostorima, trajno nadahnjujući one koji joj prilaze sa iskrenošću i otvorenošću. To se jasno osjeća u stvaralaštvu Enesa Halilovića, pjesnika čiji su zbirke “Sekvoja” i “Zidovi” svjedočanstvo o tome da poezija i dalje može govoriti snažno, svestrano i bezvremeno. Halilovićeve pjesme prožimaju suštinska pitanja o identitetu, slobodi i prolaznosti, otkrivajući ne samo specifičnosti balkanske poetike već i univerzalne vrijednosti koje nadmašuju često prisutne stereotipe i dodiruju evropske i svjetske poetske tokove. Svaka od zbirki svojim paralelnim svjetovima, jedinstvenom formom i dubokom imaginacijom vraća poeziju onamo đe joj je mjesto — na evropski presto umjetnosti i misli.
Enes Halilović je to najbolje pokazao kroz delikatno izgrađene slojeve svojih pjesničkih zbirki, “Sekvoja” i “Zidovi.” Kroz njih, on progovara o temama koje nadmašuju jednostavnu svakodnevicu, ulazeći u sferu univerzalnih pitanja i dubokih emocionalnih uvida. Sekvoja nas vodi kroz korijene ljudske postojanosti, simbolizujući snagu, trajnost i vezu sa prošlošću, dok ujedno daje glas prirodi koja opstaje uprkos svim izazovima. “Zidovi”, s druge strane, istražuju granice koje postavljamo oko sebe i one koje su nametnute društvenim normama, istorijskim iskustvom i kulturološkim razlikama, ali i granice unutar nas samih. Halilović, kroz ove dvije zbirke, otkriva kako se poezija može ponovo povezati sa vremenom, govoreći direktno savremenom čitaocu dok istovremeno odražava dubinu i kompleksnost balkanskog podneblja. Njegov izražajni jezik, prožet slikama koje su istovremeno jednostavne i duboko simbolične, vraća poeziju na mjesto đe ona pripada — u centar misli i emocija, tamo đe nas poziva da prepoznamo sopstvene unutrašnje zidove, da pustimo korijenje i da poput sekvoje, prkosimo vremenu. Halilović je pokazao da poezija ne mora da odustane od svoje uloge u savremenom svijetu; naprotiv, ona može biti moćna, oštra i nepokolebljiva, baš kao i njegove riječi.
KADA ČITAM O OSVOJENOJ SLAVI
Vitmene, kad čitam o slavi junaka i pobedama
moćnih generala, ne zavidim ni generalima
ni predsedniku ni bogatašu,
ali kad čujem da odrastao sin ili kćer
danju i noću bdi uz krevet bolesnog roditelja,
pa ga kašičicom hrani, a slamčicom poji
i tihom ga rečju razgovara, previja
rane na leđima i masira noge, čvrsto verujući da je raj
tu, pod hladnim stopalima, onda se zamislim –
i žurno odšetam, ispunjen gorkom zavišću.
U ovoj pjesmi Enesa Halilovića osjećamo suštinsku meditaciju o ljudskim vrijednostima, koja nadmašuje tipičnu slavu, moć i materijalno bogatstvo. Pjesma započinje prizivanjem slike “junaka” i “moćnih generala,” što su arhetipski simboli uspjeha i društvene važnosti u tradicionalnom a često i savremenom smislu. Međutim, pjesnik već u prvim stihovima distancira sebe od tih vrijednosti, izričući da im “ne zavidi.” Ovaj pomak od tipične pohvale herojstvu i bogatstvu usmjerava čitaoca na promišljanje o nečemu dubljem, ličnom.
Pjesnik zatim uvodi sliku “odraslog sina ili kćeri” koji bdiju uz bolesnog roditelja. Ta slika njeguje osjećaj prisnosti i duboke, nesebične ljubavi — ljubavi koja se ogleda u svakodnevnim, poniznim aktima brige: “kašičicom hrani,” “slamčicom poji,” “tihom riječju razgovara.” Ovi izrazi imaju intiman, gotovo sakralan ton; oni slave ljudsku potrebu za brigom i podrškom, što je daleko od herojske akcije, ali paradoksalno predstavlja čin istinskog junaštva. Kroz ove redove, pjesnik naglašava da je raj prisutan u našim običnim, često previđenim gestovima pažnje prema drugome. Tema boli i trpljenja nije samo u fizičkom bolu roditelja već i u moralnoj i emotivnoj posvećenosti đeteta koje “masira noge,” “previja rane,” sa vjerom da je “raj tu, pod hladnim stopalima.” Taj detalj nosi snažnu simboliku; hladna stopala nisu samo znak bolesti, već i mjesta đe kako pjesnik vjeruje, leži najdublja humanost i skromna pobožnost. Ova slika evocira dublju istinu o ljudskoj bliskosti i neiskazanoj patnji, ukazujući na to da je “raj” tu đe smo sposobni da pružimo ljubav i podršku čak i u najtežim trenucima.
Konačna misao pjesme donosi preokret. Pjesnik priznaje da ga ispunjava “gorka zavist” kada posmatra ovakvu posvećenost. Ova “gorka zavist” ne ukazuje na želju za imanjem ili moći, već na osjećaj tuge zbog sopstvenog udaljavanja od pravih vrijednosti, možda i osjećaj nedostatka bliskosti i empatije u sopstvenom životu. “I žurno odšetam” pokazuje unutrašnji nemir i nelagodnost koja proizlazi iz tog saznanja, kao da se suočava sa vlastitim propustom ili nemogućnošću da u svom životu dostigne taj nivo posvećenosti i ljubavi. Halilović ovim stihovima gradi kontrast između društveno poštovanih figura moći i tihih heroja svakodnevice. Ova pjesma snažno podsjeća na to da istinska vrijednost i “junaštvo” ne leže u spoljašnjem sjaju ili moći, već u poniznoj, gotovo neprimjetnoj ljubavi i pažnji prema drugima. Ona nosi etičku poruku o potrebi da se približimo onome što je autentično ljudsko, vrijednostima koje nadmašuju trenutne ambicije i osvjetljava ideju da su istinski heroji možda najčešće oni koji djeluju u tišini u svijuetu skrivenom od očiju javnosti.
GLAVA I TAMA
nekom je glava u torbi,
neko čuva glavu na ramenima,
neko misli tuđom glavom
nekom je usijana glava,
neko je izgubio glavu.
ali ja pamtim meksički film:
zatrpali čoveka (iz zemlje mu viri smao glava).
i pretrča preko tog čoveka krdo konja,
a ona glava osta nerazbijena među tolikim kopitima.
glava čitava. na licu osmeh i usta.
u ustima dva zuba i tama.
duboka je glava.
još dublja je tama.
Ova pjesma predstavlja duboko promišljanje o simbolici ljudske glave, njene ranjivosti i snage, takođe i tamnih dubina koje krije. Kroz kontrastne slike, pjesnik osvetljava različite aspekte postojanja – individualnost, smrtnost i paradoks očuvanja u surovim uslovima. Prve četiri strofe razmatraju različite „sudbine“ glave: ona može biti u opasnosti („u torbi“), ostati stabilna („na ramenima“), funkcionisati bez slobodnog mišljenja („tuđom glavom“) ili postati žrtva vlastitih emocija („usijana“). Ovaj dio pesme naglašava svakodnevne fraze o glavi, koje oslikavaju složenost ljudske prirode i njene lomljivosti pred društvenim i ličnim pritiscima. Zatim, pjesnik prelazi na sliku čovjeka zatrpanog zemljom u meksičkom filmu sa glavom izloženom krdu konja. Ova slika sugeriše neuništivost u suočavanju sa strašnim iskušenjima. Glava, uprkos ogromnom riziku, ostaje „nerazbijena“, osmjehujući se sa vedrinom na licu i tamom u ustima. Ovđe se pjesnički osvjetljava kontrast između spoljašnje nepovredivosti i unutrašnje tame, onih skrivenih slojeva ljudske psihe koji, uprkos spoljašnjim udarcima, ostaju tajnoviti i mračni. Završni stihovi produbljuju filozofsku dimenziju pjesme, izjavom da je „duboka glava“ i da je „još dublja tama“. Ovaj zaključak sugeriše bezdan u kojem se krije ljudska svijest i podsvjesne tame – nepregledan svijet u kome se prepliću misli, strahovi i neizvjesnosti. Pjesnik istražuje ovu dubinu kao prostor koji se ne može lako dokučiti, aludirajući na nesagledivost ljudske prirode i misterije koje leže u unutrašnjim, često mračnim predjelima uma. Posebnost pjesme leži u sposobnosti da kroz jednostavne slike i jezik provuče kompleksne misli o prirodi postojanja, hrabrosti i unutrašnjim mrakovima, naglašavajući kontrast između izdržljivosti i tame koja prati ljudsku svest.
O NOŽU
od kamena i bronze, od drveta, od gvožđa
ili čelika. noževi od keramike i titanijuma.
materijali se menjaju, ostaju oblik i svrha.
nož je sklon svakom koji ga drži u ruci
bio taj mudrac ili pajac.
potreban na početku, kad treba
otvoriti vrata sudbine
(to znaju mnoge pupčane vrpce),
ponekad potreban i na kraju
kada se traži razlog za kraj.
hladan je nož.
Sunčev sjaj beži s njegovih oštrica.
ako trenutno nisi pri parama,
nož je uvek na sniženju.
ma koliko tup, nož je dovoljno oštar.
ako i zastane u hlebu, nikad ne zastane u grlu.
kad je čuo za nož, grkljan se smrznuo od straha
i ogrnuo hrskavicom i kožom.
ova studija sadrži pokaznu vežbu:
na glavu neke osobe postavi jabuku
i gđaj nožem.
ako voliš tu osobu, promašiš jabuku.
Pjesma “O nožu” nudi poetsko-esejističko promišljanje o nožu, njegovoj materijalnoj i simboličkoj dimenziji, takođe ulozi koju ima kroz ljudsku istoriju, svakodnevnicu i unutrašnje svjetove. Nož u svojoj materijalnoj suštini, postaje sredstvo koje nadilazi promjene materijala – od kamena i drveta, preko bronze i čelika, pa sve do savremenih materijala poput keramike i titanijuma. Time pjesnik naglašava trajnost noža kao koncepta, aludirajući na njegovu svrhu koja ostaje ista iako se oblik i materijali mijenjaju. Nož je prije svega, simbol moći, opasnosti pa i surovosti života.
Prva strofa naglašava univerzalnost noža – prisutan je kroz vjekove, oblikovan raznim materijalima, ali uvijek služi istoj svrsi. Bez obzira na to ko ga drži – mudrac ili pajac – on nosi određenu težinu i odgovornost, jer nož može biti oruđe stvaranja ili destrukcije. Upravo ovaj dualizam čini nož simbolom sudbinskih trenutaka – početka i kraja. Njegova upotreba „na početku, kad treba otvoriti vrata sudbine“ može se odnositi na simbolički čin rođenja i presijecanja pupčane vrpce, što mu daje ton inicijacije, uvođenja u svijet. S druge strane, „potreban i na kraju, kada se traži razlog za kraj“ evocira kraj života, smrti ili okončanja neke faze, đe nož može biti sredstvo konačne presude ili završnog čina. Hladnoća noža koju pjesnik spominje ima dvostruko značenje – ona je fizička, ali i emocionalna. Nož ostaje hladan, bezosjećajan, čak i kad ga Sunčevi zraci okrznu, što ukazuje na njegovu nemilosrdnu prirodu. Ova hladnoća noža simbolizuje nepromjenjivost sile i opasnosti koje nosi. Oštrica noža sa koje Sunčev sjaj „bježi“, reflektuje se kao aluzija na smrt i strah. Hladan, bez emocija, nož predstavlja univerzalnu opasnost, kao mračni podsjetnik na krhkost života i prisustvo smrti.
Pjesnik dalje ironično komentariše vrijednost noža u materijalnom svijetu – „nož je uvijek na sniženju“ – što nas vraća na njegovu sveprisutnost i pristupačnost u ljudskoj svakodnevici. Bez obzira na to koliko je tup, „nož je dovoljno oštar“, što može simbolizovati da iako se naizgled troši i gubi svoju funkciju, uvijek ostaje dovoljno sposoban da nanese bol povrijedi ili završi priču. Tupost noža ovđe simbolizuje ono što je ljudima poznato – kad misle da su navikli na opasnost, ona i dalje može djelovati, makar ne bila u svom punom sjaju. Zatim, pjesma prelazi na istraživanje noža u kontekstu grkljana – tu se grkljan „smrzava od straha“, što dočarava instinktivnu reakciju na mogućnost povrede i smrtnosti. Nož ima moć da parališe, ali i da razgoliti samu suštinu ljudskog straha. Ovaj strah je drevan, povezan sa osnovnim nagonom za preživljavanjem. Grkljan, ogrnut „hrskavicom i kožom“, simbolizuje prirodnu zaštitu, ali i ranjivost bića pred nožem.
U završnim stihovima, pjesnik donosi „pokaznu vježbu“ koja ima duboku emocionalnu notu. Postavljanje jabuke na glavu drage osobe i pokušaj da se gađa nožem aludira na povjerenje i ljubav. „Ako voliš tu osobu, promašiš jabuku“ – ovaj stih naglašava etičku dimenziju noža i onu finu granicu između vještine i opreza. Ljubav, kao suprotna sila strahu i destrukciji, čini nas pažljivijim, sklonom da odbijemo izazov koji bi mogao povrijediti onog koga volimo. Ova „pokazna vježba“ zapravo postaje etička lekcija o ljubavi, odgovornosti i volji da se odustane od rizika zarad sigurnosti onih koje nosimo u srcu. Posebnost ove pjesme leži u njenoj sposobnosti da slojevito istraži simboliku noža, izdižući ga iznad uloge običnog predmeta, pretvarajući ga u simbol opasnosti, prolaznosti i etičke odgovornosti. Nož ovdje nije samo oruđe, već alegorija ljudskih strahova, poriva, hrabrosti i emocija. Na taj način, pjesnik prepliće surovu stvarnost i duboke refleksije, otkrivajući nam tamne i svijetle strane ljudske prirode kroz prizmu hladne oštrice.
PRUGE
beše to juna 2009. u Bukureštu.
na železničkoj stanici.
beše to pesnik. Aleksandru Vlad.
dao sam mu e-mail, ali on se zagleda u
moju vizitkartu. reče:
zadržaću je. za uspomenu. ja živim u jednom selu
pored Kluža, nemam radio, nemam TV, nemam
računar; imam baštu, kuću i ženu;
ponekad pišem stihove ili prevodim.
što napišem, to pošaljem pismom.
i razdvojiše se naše pruge.
jednostavan čovek. i dubok pesnik.
godinama sam pričao o njemu,
a danas stojim u Bukureštu:
minut ćutanja o njemu.
Enes Halilović u pjesmi “Pruge” koristi jednostavne slike i proste rečenice, čime stvara intiman, skoro ispovjedni ton. Njegova pjesma naizgled opisuje susret na željezničkoj stanici međutim u osnovi se bavi mnogo dubljim pitanjima prolaznosti, jednostavnosti života i duhovne povezanosti između ljudi. Pjesma priziva osjećaj prolaznosti vremena i neizbježne udaljenosti među ljudima, dok istovremeno ostavlja prostor za refleksiju o vrijednostima koje nam često promiču u brzom i tehnološki prenatrpanom svijetu. Halilović se služi minimalističkim stilom i jednostavnim, gotovo dnevničkim rečenicama, što omogućava čitaocu da se usredsredi na značenje iza riječi. Nedostatak velikih slova i korišćenje interpunkcije na neobičan način odražava spontanost trenutka i stvara dojam autentičnosti i neposrednosti. Ovaj stil doprinosi osjećaju da je pjesma direktno iz naratora, bez intervencija, kao da je čitalac prisutan u trenutku dok se scene odvijaju.
Jedan od ključnih elemenata pjesme je lik pjesnika Aleksandra Vlada, koji se pojavljuje kao oličenje jednostavnosti i iskrenosti. Vlad, bez TV-a, radija, ili računara, simbolizuje alternativan način života – život u kojem su tehnologija i moderne “potrebe” zamijenjene baštom, kućom i ženom. Ovaj pristup implicira povratak prirodi i osnovnim ljudskim vrijednostima, naglašavajući da prava umjetnost može nastati i bez modernih pomagala. Vlad šalje svoje stihove poštom, što stvara sliku čovjeka koji cijeni tradicionalne forme komunikacije i izraza. Kroz Vladov lik, Halilović se možda kritički osvrće na savremeni svijet u kojem tehnologija dominira, a prirodna, ljudska povezanost se gubi. Pjesnik ovđe koristi Vladov život kao kontrast za život modernog čovjeka, postavljajući pitanje koliko smo udaljeni od prirodnog i jednostavnog u našoj svakodnevici.
Centralni motiv pjesme je susret na željezničkoj stanici, mjesto koje simbolizuje prolaznost i privremenu povezanost. Željeznička stanica je simbol putovanja, susreta i rastanaka, mjesto đe se sudbine ukrštaju na kratko, a zatim se opet razdvajaju. Kada Halilović piše “i razdvojiše se naše pruge,” on ne misli samo na fizičko razdvajanje, već i na duhovno udaljavanje koje dolazi prirodno sa prolaznošću susreta. Pruge ovđe metaforički označavaju različite životne puteve, putanje koje se ukrštaju samo na trenutak. Ova slika prenosi osjećaj neminovnosti rastanka, čak i u trenucima kad pronađemo nekoga ko dijeli našu strast ili razumijevanje za suštinske stvari. Jednostavnost izraza u ovoj liniji potencira osjećaj tuge, ali i poštovanja prema tim kratkim, ali važnim susretima. Kroz retrospektivu, narator u pjesmi osjeća potrebu da oda počast ovom trenutku susreta i Aleksandru Vladu. Pjesnik se prisjeća “godinama sam pričao o njemu,” čime ukazuje na trajni utisak koji je taj susret ostavio na njega. Riječi “minut ćutanja o njemu” podvlače važnost koju narator pridaje sjećanju na prijatelja i sve ono što on simbolizuje – jednostavnost, dubinu, i postojanost u svijetu prolaznosti. Halilovićeva pjesma nas navodi da razmišljamo o tome koliko nam susreti oblikuju živote, čak i kad su kratkotrajni. Poenta pjesme leži u tome da ti prolazni susreti ostavljaju dubok i trajan pečat, kao podsjetnik na suštinske vrijednosti koje su često zakopane pod pritiskom modernih normi i očekivanja.
“Pruge” Enesa Halilovića je meditacija o prirodi prolaznosti, prijateljstva i sjećanja. Halilović kroz jednostavne, svakodnevne slike i lik skromnog pjesnika otkriva filozofska promišljanja o životu u modernom svijetu. Pjesma nas podsjeća na ljepotu u jednostavnosti i važnost zadržavanja autentičnosti usred tehnološke brzine i otuđenosti današnjice. Halilović ovđe ne samo da prenosi emocije, već nas i navodi na dublje razmišljanje o vlastitim životnim vrijednostima i prolaznim susretima koji ih oblikuju.
OPŠTA ISTORIJA POSEBNOSTI
i bi revolucija.
mi, siromašni narod, zbacimo konja sa vlasti.
beše teško nositi njegov samar.
dovedemo magarca.
ali od konjskog samara teža je magareća pamet.
i bi revolucija. zbacimo magarca,
dovedemo psa.
on nije bio čuvar naše kuće nego lutalica.
još uvek lajemo jedni na druge.
zbacimo psa, dovedemo zeca.
on je stalno bežao,
od nas napravio izbeglice.
zbacimo zeca, dovedemo miša.
a kako smo ulazili u mišiju rupu —
to nije učtivo da se pomene.
zbacimo miša, dovedemo vašku.
ona se brzo razmnožava i razmili po glavi:
i češemo se bez prestanka.
i noktima smo rane otvorili.
i vaške će nam doći glave.
15. 12. 2011.-30. I. 2022.
Pjesma “Opšta istorija posebnosti” nudi satiričan, gotovo groteskan prikaz političkih promjena kroz simboličke slike različitih životinja, prenoseći cikličnu prirodu revolucija i zamjene vlasti. Autor, Enes Halilović, koristi metaforu evolucije vlasti od konja do vaške kako bi oslikavao progresivno pogoršanje situacije, ukazujući na apsurd u kojem narod pokušava da se oslobodi tereta, samo da bi ga zamijenio još težim i bolnijim. Halilović bira direktan, jednostavan jezik kako bi istakao univerzalnost priče. Narativ u pjesmi kreće od konja, simbolizujući staru vlast, koju narod smatra neizdrživom, jer su pritisnuti „teškim samaram“. Konj u ovoj slici može predstavljati aristokratsku ili feudalnu vlast, simbol stabilnosti, ali i težine koju narod više ne može ili ne želi nositi. Svaka nova životinja donosi novu nadu, ali se ubrzo pokazuje kao još gora. Magarac, pas, zec, miš i vaška predstavljaju progresiju u simbolima koji nose određene karakteristike – magarac simbolizuje glupost i tvrdoglavost, pas nestabilnost i agresivnost, zec kukavičluk, miš bijeg u sigurnost i skrivanje, dok vaška postaje krajnja ironija, parazit koji se hrani na narodu.
Halilovićeva pjesma oštro kritikuje društvo i političke strukture koje se, uprkos „revolucijama,“ ne mijenjaju suštinski. Revolucija je ovđe prikazana kao stalno ponavljanje, ciklus u kojem narod mijenja vođe, ali se istinska priroda moći i tlačenja ne mijenja. Ideja „zbacimo konja, dovedemo magarca“ prikazuje površinsku promjenu koja ne donosi dublju promjenu, već samo mijenja oblik tlačenja. Svaki novi vođa, poput životinje koju zamjenjuje, donosi drugačiju vrstu problema. Tako pas, kojeg narod dovodi umjesto magarca, nije zaštitnik već lutalica, nagovještavajući da vlast postaje nestabilna i agresivna prema onima koje bi trebala štititi. Još dublje, zec, koji stalno bježi, ostavlja narod kao izbjeglice, dok miš uvodi narod u „mišiju rupu“, mjesto potpunog bijega i skrivenosti, što može biti metafora za povlačenje i potiskivanje prava i sloboda. Vaška, koja se brzo razmnožava i naseljava „po glavi“, kulminacija je ovog ciklusa. Vaške se hrane na domaćinu, parazitirajući, dok narod bespomoćno pati. Ova završna slika je simbol parazitske vlasti koja, umjesto da podrži narod, parazitira na njemu i dovodi ga do propasti. Fraza „i nokitma smo rane otvorili“ aludira na narod koji, u pokušaju da se oslobodi, samo nanosi sebi veću štetu – ostajući zarobljen u ovom neizbježnom ciklusu.
Halilovićev ton u pjesmi je hladan i distanciran, što doprinosi osjećaju apsurda. Narod ne uči iz svojih grešaka, već ponavlja iste postupke iznova, upadajući u još gori položaj sa svakom promjenom. Ta ciklična struktura, u kojoj se svaka nova nada pretvara u razočaranje, stvara osjećaj beznađa i apsurda. Halilović time postavlja pitanje: da li su promjene vlasti zaista promjene ili samo novi oblici istih problema? Opšta istorija posebnosti Enesa Halilovića predstavlja snažnu satiru na društveno-političke promjene, ironizujući narodni trud za oslobađanjem kroz ciklus zamjena vlasti koje rezultiraju još gorim vođama. Kroz simboliku životinja, Halilović pokazuje kako svaka nova promjena donosi novi oblik tlačenja i kako, u konačnici, narod sam sebi nanosi bol u pokušaju da se oslobodi. Ova pjesma nije samo kritika političkog sistema, već i opomena o ljudskoj prirodi i nesposobnosti da prepozna suštinu problema. Kroz jednostavnu, ali duboko simboličnu strukturu, Halilović nas podsjeća na destruktivni ciklus političkih promjena koje ne donose napredak, već samo drugačije oblike propadanja.
Enes Halilović, kroz svoju zbirku “Sekvoja” predstavlja jedan od najautentičnijih glasova moderne balkanske poezije, donoseći nešto jedinstveno i novo u kontekstu savremene književnosti. Njegova poezija se razlikuje od mnogih savremenih autora po specifičnom jeziku, upotrebi interpunkcije i po tome što uspijeva da postigne snažnu emocionalnu rezonancu s čitaocem bez prevelike složenosti i hermetičnosti. Halilovićeva upotreba jezika karakteriše se minimalističkim stilom u kojem jednostavnost riječi skriva duboke simboličke slojeve. Jezik je ekonomičan, a svaki stih nosi težinu i značenje koje je često više implikativno nego eksplicitno. Upotreba interpunkcije, ili bolje rečeno njen izostanak u mnogim slučajevima, naglašava prirodan tok misli, kao i neposrednost pjesnikovog izraza. Ovaj pristup omogućava da poezija djeluje kao razgovor sa samim sobom ili sa čitaocem, lišena formalnih prepreka koje često mogu otuđiti čitaoca. Halilovićeva poezija stoga djeluje kao ispovijest, kao unutrašnji monolog koji čitalac sluša s razumijevanjem i empatijom.
Halilovićeva poezija ima snagu da se obraća direktno čitaocu, zadržavajući istovremeno univerzalne i arhetipske teme, kao što su ljubav, smrt, prolaznost i otpor. Njegove pjesme se bave suštinskim pitanjima ljudske prirode, često upućujući na slabosti i paradokse egzistencije. U Sekvoji, Halilović koristi prirodu kao simbol izdržljivosti i kontinuiteta, ukazujući na korijene koji povezuju prošlost i sadašnjost. Naslov Sekvoja, kao drvo koje opstaje vjekovima, predstavlja čovjekovu postojanost i vezu s prošlim generacijama. Sa druge strane, Sekovoja se bave temom granica, kako onih nametnutih društvom, tako i onih koje postavljamo sami. Halilović istražuje unutrašnje barijere koje nas razdvajaju od drugih i nas samih. Ovo čini njegove pjesme relevantnim u vremenu kada su otuđenost i podjele postale svakodnevni izazovi. Halilovićev jezik često evocira osjećaj zatvorenosti i potrebe za oslobađanjem, suptilno pozivajući čitaoca da prepozna vlastite “sekvoje” i prođe kroz njih.
Ono što Halilovića izdvaja od drugih autora jeste njegova sposobnost da kroz jednostavne slike i simbole izrazi otpor. Njegova poezija nije samo reakcija na društvene i političke izazove; ona predstavlja čin individualnog otpora svakodnevnim iskušenjima i unutrašnjim borbama. U zbirci “Sekvoja”, otpor se ogleda u trajnosti i snazi prirode, otpor prema nametnutim i samonametnutim granicama. Halilović u svoju poeziju uvodi i elemente društvene kritike kroz simboliku, izbjegavajući direktne političke aluzije, što čini njegovu poeziju pristupačnijom i univerzalnijom. Njegov rad time odražava specifičan balkanski senzibilitet, ali ujedno nadmašuje regionalne okvire i komunicira sa savremenim evropskim i svjetskim poetskim tokovima. Inovativnost se ogleda u tome što Halilović kroz svakodnevne, obične slike postiže duboku simboliku i slojevitost, izbjegavajući pompoznost i hermetičnost koje su često prisutne u savremenoj poeziji.
Enes Halilović svojim zbirkama “Sekvoja” i “Zidovi” (koju ćemo tek analizirati) vraća poeziji snagu i relevantnost. Njegova poezija je suptilna, ali snažna, reflektivna, ali direktna – kombinacija koja je rijetka i vrijedna u savremenoj literaturi. On se obraća srcima i umovima čitalaca, podsjećajući ih na univerzalne istine koje leže u svakodnevnim detaljima. Kroz svoj inovativan stil i poeziju otpora, Halilović uspijeva da poveže prošlost i sadašnjost, unutrašnje svjetove i vanjske izazove, vraćajući poeziju na mjesto gdje ona zaista pripada – u središte ljudske duše.
Zbirka “Sekvoja” Enesa Halilovića, u svojoj tematskoj i simboličkoj strukturi, može se uporediti sa zbirkom “Vlati trave” (Leaves of Grass) američkog pjesnika Volta Vitmana, iako pripadaju različitim kulturnim kontekstima. Oba autora koriste prirodne simbole kako bi izrazili postojanost, otpornost i duboku povezanost sa prirodom i ljudskom egzistencijom. Vitmanove “Vlati trave”, koja slavi univerzalnost i jedinstvo čovjeka sa prirodom, koristi prirodne slike kao što su trava i drveće da bi izrazila filozofiju o jednakosti i povezanosti. Slično tome, Halilovićeva “Sekvoja” uzima drvo sekvoje kao simbol otpora i dugovječnosti. Oba pjesnika se bave pitanjima identiteta i prolaznosti, ali dok Vitman naglašava univerzalno jedinstvo svih ljudi i prirode, Halilović istražuje lične, unutrašnje bitke i borbe čovjeka sa vlastitim nasljeđem i granicama balkanskog podneblja. U tom smislu, Sekvoja ima intimniji, introspektivniji pristup u odnosu na Vitmanov ekspanzivan, ekstatičan stil.
Halilovićeva simbolika korijena i postojanosti kroz sekvoju evocira duboku emotivnu povezanost s prošlošću i nasljeđem, što je karakteristično za balkansku poetiku, dok Vitman koristi simbole poput trave da bi izrazio ideju reinkarnacije i cikličnosti života. Tako se Halilović, u suštini, bavi opstankom i otporom unutar ograničenog prostora i vremena, dok Vitman veliča beskonačnost i međusobno preplitanje svih živih bića. Stilski, Halilović se u “Sekvoji” oslanja na minimalistički jezik i simboliku, izbjegavajući visoko stilizovane forme, slično kao i Vitman, koji je prekinuo sa formalnim pravilima svog vremena i pisao slobodnim stihom. Ipak, Halilovićeva poezija je složenija i zadržava balkanski senzibilitet koji naglašava tihu borbu i trajnost, dok je Vitmanova poezija ekstatična i slavljenička. “Sekvoja” je zbirka koja, poput “Vlati trave”, koristi prirodne simbole kako bi istražila ljudsku prirodu, ali je u svom pristupu ličnija, intimnija i povezana sa tradicijom i nasljeđem specifičnim za Balkan, dok Vitmanova zbirka cilja na univerzalno jedinstvo svih bića.
“ZIDOVI” I “SEKVOJA” POEZIJA OTPORA ENESA HALILOVIĆA (II)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U zbirci poezije “Zidovi”, Enes Halilović koristi brojeve kao konceptualni okvir, počevši od negativnog broja -22 i završavajući na pozitivnom 22. Ovaj numerički spektar može se interpretirati kao simbol prolaska kroz cikluse egzistencijalne i duhovne transformacije, čime Halilović istražuje granice i beskonačnost ljudskog postojanja, dok prikazuje napetost između minusa i plusa, odnosno, negativnog i pozitivnog. Odbrojavanje i prelaz iz minusa u plus sugeriše simboličan proces katarze ili ispunjenja, đe se pjesnički subjekat premiješta od gubitka ili praznine ka nekoj vrsti metafizičkog postignuća ili harmonije. Moderna, gotovo matematička struktura zbirke, u kojoj se pjesme mogu posmatrati kroz prizmu diskretne matematike, naglašava Halilovićev inovativan pristup poeziji. U tom kontekstu, zbirka “Zidovi” nadilazi klasične teme evropske književnosti jer koristi apstraktne matematičke pojmove kako bi predstavila lično i društveno stanje, kao i metafizička pitanja. Time Halilović postiže jedinstvenu harmoniju između pjesničkog izraza i naučnog, racionalnog pristupa, stvarajući most između umjetnosti i nauke, između ličnog i univerzalnog.
(-15) PROZOR NA ZIDU
Rođen u idealnom društvu, besplatno sam dobio sobu
u kojoj ću trajati.
Tražio sam dozvolu – da probijem jedan od četiri zida i načinim prozor.
Rekoše da stavim sliku vode – ona je prozor u svijet.
Pitao sam sva četiri zida
koji može izdržati ranu, jer kanim ekser zakucati.
I sva četiri zida se javiše kao dobrovoljci. Rekoše: Bolje
nositi sliku vode, nego biti zid za uza zid.
Kad sam okačio sliku – progovori voda sa slike.
Ohol, tražio je da pozlatim ram.
U inat vodi, uklonih sliku sa zida. I ugledah prazninu.
To sam shvatio kao umjetnost: praznina se ukazala kao slijepi prozor, ali soba, sa sva četiri zida, stade se cerekat.
Pitao sam – šta ti je, sobo?
“Nisam ja soba. Ja sam ćelija.”
Pjesma „Prozor na zidu” Enesa Halilovića predstavlja duboku refleksiju o prirodi društva, identiteta, slobode i ograničenja kroz metaforičan i unutrašnji monolog. Pjesnik ovđe istražuje granice između unutrašnjeg i spoljnog svijeta, koristeći sobu kao simbolički prostor vlastite egzistencije. Lik u pjesmi, koji može biti sam pjesnik ili univerzalni pojedinac, pokušava se izboriti za prozor, za prostor kroz koji bi mogao viđeti i osjetiti svijet izvan zidova svog „idealnog društva”. Odmah u uvodnim stihovima, pjesnik nam sugeriše da je protagonist dobio sobu „besplatno”, što implicira kako mu je ta prostorija nametnuta, određena ne njegovom voljom, već kao dio konformističkog društva koje ga oblikuje. Pokušaj stvaranja prozora, simbola slobode, bijega i uvida, nailazi na otpor, ali mu se nudi zamjena u vidu slike vode koja bi trebala poslužiti kao prozor u svijet. Međutim, slika nije stvarni prozor, već samo simulacija, iluzija otvaranja prema vanjskom svijetu.
Broj -15, označen na početku pjesme, može se interpretirati na više načina, zavisno o kontekstu zbirke i autorovom umjetničkom izražaju. S obzirom na to da u naslovu stoji broj sa negativnim predznakom, možemo ga tumačiti kao simbol negativnosti, introspektivne sjene, unutrašnje borbe ili čak odraza stanja svijesti koje nije u skladu sa društvenim normama. Taj broj sugeriše određeni korak unazad ili udaljavanje od „nulte tačke” – mjesta đe bi trebala biti neutralnost i ravnoteža. Negativan broj takođe može simbolizovati poništavanje ili gubitak nečega: u ovom slučaju, gubitak autonomije, slobode ili autentične veze sa svijetom izvan zidova. „-15” može se shvatiti kao poziv na dekonstrukciju postojećih vrijednosti ili preispitivanje ustaljenih normi. U tom svjetlu, broj -15 može predstavljati distancu ili otuđenje protagonista od svijeta, ali i od samog sebe, što se izražava kroz činjenicu da soba na kraju „govori” i otkriva svoju pravu prirodu – „Nisam ja soba. Ja sam ćelija.”
Slika vode kao zamjena za stvarni prozor metafora je surogatne stvarnosti – društvo nudi iluziju slobode i pogleda prema spoljnom svijetu, ali je ta sloboda ograničena, fiksirana u okviru slike. Voda sama po sebi predstavlja fluidnost, promjenu, slobodu kretanja, ali ovdje je statična, zarobljena u slici na zidu. Kada protagonista zamoli zidove da nose ovu sliku, oni se prikazuju kao voljni da je prime, ali sa pomirljivošću u svojoj prirodi: zidovi bi radije nosili sliku nego da budu „zid za uza zid”, što znači da su i sami svjesni svoje ograničene uloge. Na kraju, kada protagonista ukloni sliku, umjesto prozora ostaje praznina, što on doživljava kao „umjetnost”. Ta praznina može se tumačiti kao unutrašnji prostor koji nije ispunjen spoljnim značenjem, već podsjeća na ogoljenu istinu o njegovoj stvarnosti – prazninu koja istovremeno oslobađa, ali i konfrontira sa spoznajom o vlastitoj zatvorenosti.
Kada protagonist na kraju pita sobu „Šta ti je, sobo?”, ona mu odgovara „Nisam ja soba. Ja sam ćelija.” Taj odgovor predstavlja kulminaciju saznanja o vlastitoj zatvorenosti i društvenom oblikovanju identiteta. Soba se otkriva kao mjesto zatvora, kao ćelija đe su zidovi istovremeno zaštita i granica. Ovaj odgovor sobi daje ljudski kvalitet, čineći je sagovornikom, ali i suputnikom protagonistove borbe. U konačnom, pjesma tematizuje egzistencijalnu potragu za autentičnošću i slobodom u svijetu đe su norme i ograničenja nametnuti. Protagonista u toj potrazi ostaje u praznini, suočen sa prostorom koji ga okružuje, prostorom koji se smije njegovim pokušajima oslobođenja, naglašavajući tragiku pojedinca koji u potrazi za izlazom zapravo otkriva zatvor.
(-13) UMOR
Probudih se među sedam umornih pojmova.
I zid kaže: Umoran sam.
Neprestano sam između Nečega i Nečega,
između Nekoga i Nekoga.
I odjek kaže: Umoran sam.
Kroz tuđa usta se rađam,
na tuđe uši umirem.
I ram kaže: Umoran sam.
Sve oblike baciše u moj oblik.
I prozor kaže: Umoran sam.
Oduvijek su gledali kroz mene i
zazidaše me svojim pogledima.
I oluk kaže: Umoran sam.
Prođoše kroz mene tolike kapi; zvečao i ječao
i moj glas više nikoga ne obavezuje.
I ogledalo kaže: Umorno sam.
Gledam tolika lica a ja nemam lica.
I simbol kaže: Umoran sam.
Bio sam sve što se moglo biti.
Nikada nisam bio ja.
Pjesma „Umor” Enesa Halilovića snažna je meditacija o egzistencijalnom zamoru, identitetu i prolaznosti kroz simboliku neživih predmeta koji progovaraju kao alegorije ljudske psihološke i duhovne iscrpljenosti. Početak pjesme uvodi nas u svijet „sedam umornih pojmova,” đe svaki predmet izražava svoj specifični umor. Zid, odjek, ram, prozor, oluk, ogledalo i simbol govore o svojoj iscrpljenosti, otkrivajući tako skrivene slojeve ljudske svijesti, društvenih odnosa i pitanja identiteta.
Pjesnik koristi „sedam pojmova” koji progovaraju kako bi izrazio univerzalno iskustvo iscrpljenosti. Sedam, kao broj koji simbolizuje potpunost i cjelovitost, ovdje se odnosi na univerzalni umor koji je prisutan u svakom aspektu života. Ti pojmovi postaju metafore za dijelove naše posebnosti, društvene uloge i identitete koje preuzimamo a koji nas iscrpljuju zbog nemogućnosti da budu autentični. Predmeti – zid, odjek, ram, prozor, oluk, ogledalo i simbol – kroz svoje ispovijesti govore o tome kako ih okolina, funkcija i percepcija drugih oblikuju, dok oni sami ostaju neispunjeni. Zid, kao prvi pojam, predstavlja prepreku, ali i granicu koja je stalno „između Nečega i Nečega, između Nekoga i Nekoga.” Njegov umor dolazi od neprestane uloge posrednika, od stalne funkcije razgraničenja koja mu ne dopušta autonomiju. Zid je iscrpljen činjenicom da uvijek razdvaja, ali i spaja da je stalno između drugih entiteta, bez ikakvog identiteta za sebe. Odjek simbolizuje otuđenje kroz govor i komunikaciju. On se „rađa kroz tuđa usta” i „umire na tuđim ušima”, što ukazuje na gubitak autentičnosti i subjektivnosti. Odjek postoji samo kao refleksija drugih glasova, postajući simbol potrošenih riječi i identiteta koji su izgubili autentičan smisao jer se prečesto ponavljaju u tuđim ušima. Njegov umor proizlazi iz činjenice da nikada ne može biti originalan, već uvijek ostaje tuđ, prolazan i bezvrijedan.
Ram, kao okvir, preuzima „sve oblike” koje drugi nameću, što odražava ulogu društvenih normi i očekivanja u oblikovanju pojedinca. On je uvijek kalup za nečije izraze i slike, ali nikada nije sam sebi dovoljan. Ovaj umor dolazi iz uloge nosioca, koji je uvijek samo posmatrač, čuvar tuđih vizija, dok njegovo sopstveno značenje ostaje neostvareno. Prozor je zamoran jer ljudi uvijek gledaju kroz njega, koristeći ga kao instrument, ali ga istovremeno i zatvaraju „svojim pogledima.” U ovim stihovima, prozor postaje simbol kontrolisane percepcije – on je okvir kroz koji se gleda, ali nikada nije slobodan jer ga drugi sputavaju sopstvenim očekivanjima i projekcijama. Iscrpljen je od toga što nije viđen kao entitet sam po sebi, već samo kao instrument za tuđi pogled na svijet. Oluk izražava svoj umor zbog prolaznosti: kroz njega prolaze kapi koje nikoga više ne zanimaju, njegovo zveckanje i ječanje više nemaju značenje. Oluk postaje simbol svega što je iscrpljeno zbog svoje efemernosti, neprestanog proticanja koje ne ostavlja traga i ne ostvaruje trajnost. Njegova egzistencija je nevažna, bez uticaja, jer je samo prolaz kroz koji se stvari kreću bez zaustavljanja. Ogledalo je „umorno” jer „gleda tolika lica a ja nemam lica.” Ovo je moćna slika gubitka identiteta – ogledalo reflektuje druge, ali ne posjeduje svoje vlastito lice. Njegova funkcija je da oponaša, a ne da postoji kao samostalna stvarnost. Umor ogledala dolazi iz stalnog reflektovanja tuđih lica bez mogućnosti da pronađe sopstveno, što simbolizira egzistencijalni očaj zbog gubitka individualnosti. Simbol, kao posljednji govornik, izražava završni stadijum umora: „Bio sam sve što se moglo biti. Nikada nisam bio ja.” Simbol je doživio sve moguće uloge, ispunio sve društvene norme i identitete, ali nikada nije došao do autentične verzije sebe. Njegov umor je apsolutan jer predstavlja iscrpljenost od proživljavanja bez vlastite srži – simbol je ono što društvo čini od pojedinca on je univerzalno značenje, ali bez sopstvenog identiteta. On je umor krajnje neautentičnosti.
Broj -13 nosi specifičnu simboliku u ovoj pjesmi s obzirom na njegov istorijski i kulturni kontekst. Broj 13 često se povezuje sa nesrećom, tabuima i granicama koje društvo nastoji izbjeći. Kroz negativan predznak, „-13” dodatno naglašava negativnost, odsutnost i iscrpljenost, kao i stanje koje se doživljava kao prokletstvo ili nešto suprotno savršenstvu. U kontekstu pjesme, broj -13 može predstavljati stanje potpune iscrpljenosti i emocionalne praznine koje nastaju uslijed konstantne potrošnje identiteta i uloga koje protagonist projicira. Negativan predznak takođe može sugerisati pesimizam i deficitarni osjećaj samovrijednosti. Dok broj 7 (kojeg pjesnik koristi kroz „sedam pojmova”) simbolizuje potpunost, -13 je suprotnost savršenstvu; to je broj koji je izvan ciklusa, u sferi otuđenosti i praznine. Ovaj broj naglašava pesimizam i nesklad sa okolinom, što dodatno ističe umor i iscrpljenost svih „pojmova” i simbola u pjesmi.
Pjesma „Umor” Enesa Halilovića duboko istražuje ljudsko iskustvo otuđenja, neautentičnosti i iscrpljenosti kroz niz predmeta i pojmova koji nose alegorijsko značenje. Halilović koristi nežive predmete kao surogat za kompleksne psihološke stanja pojedinca u društvu. Svaki od tih „umornih pojmova” ukazuje na specifičan aspekt ljudskog iskustva koji se suočava sa nesavladivim umorom, proizašlim iz nemogućnosti ostvarivanja autentične individualnosti i slobode. Broj -13 naglašava egzistencijalnu težinu ove pjesme, upućujući na simbolički deficit u životima likova – na nešto što nedostaje, što nije prisutno i na trajno stanje umora i nezadovoljstva. Kroz ovu pjesmu, Halilović gradi melanholičnu i filozofsku meditaciju o tome kako društvo i funkcije koje preuzimamo iscrpljuju pojedinca, stvarajući trajnu prazninu koja se doživljava kao neizbježan „umor” unutar zidova sopstvenog identiteta.
(-10) NOSTALGIJA
Zbog (viška) nostalgije,
zbog (manjka) istorije,
zbog čega li?
Nakon mnogo godina, bezimeni se
vrati u (bezimeni) grad
i ugleda:
na trgovima (raščupane) trudnice
proklinju očeve koji poriču (svoje) plodove
i lažni proroci (skupo) naplaćuju (jeftine) riječi
i (magleni) faraončići
progone (malobrojne) pisce,
a filozofi prodaju jaja na pijaci
i svud se širi miris opijuma.
I ugleda bezimeni u (bezimenom) gradu:
na ulicama vuci i hajduci
otimaju (klice) iz krompira,
a pupčane vrpce (raspadaju se) u blatu.
Pjesma „Nostalgija” Enesa Halilovića izražava gorčinu i tugu jednog bezimenog lika koji se nakon mnogo godina vraća u svoj grad. Ovaj grad više nije njegovo utočište i dom, već bezimeni prostor u kojem vlada dekadencija, raspad i besmisao. Kroz detaljne slike razorenog društvenog i kulturnog pejzaža, Halilović prikazuje atmosferu propadanja u kojoj su moralne i ljudske vrijednosti izgubljene, zamijenjene trivijalnostima i lažima. Pjesma se može interpretirati kao kritika modernog društva u kojem je nostalgija za prošlim postala jedini ostatak identiteta, dok je istovremeno nestala istorijska svijest i vrijednosti koje su ga oblikovale.
Pjesma počinje pitanjem o nostalgiji i nedostatku istorije, čime Halilović uvodi centralni konflikt pjesme: zbog čega nostalgija opstaje? Je li nostalgija rezultat gubitka istorije, odnosno korijena, identiteta i vrijednosti? Ovdje nostalgija nije prikazana kao prijatan osjećaj sjećanja na prošlost, već kao višak, nešto suvišno i pomalo ironično, jer je prisutna u svijetu koji više nema istoriju ili jasnu osnovu za takva sjećanja. Pitanje „zbog čega li?” naglašava bezimenost i prazninu, osjećaj neobjašnjivosti tuge za nečim što se zapravo i ne može tačno definisati. Bezimeni lik, koji se vraća u grad, dolazi bez identiteta a grad u koji dolazi takođe je bezimen. Ova igra imenima i njihovim odsustvom naglašava osećaj otuđenosti i dezorijentisanosti. Grad više nije specifičan prostor sa jedinstvenim karakterom – on je izgubio svoju jedinstvenost i postao je svuđe i niđe, prostor u kojem se pojedinac ne može identifikovati ni sa čim trajnim. Bezimeni grad predstavlja univerzalnu sliku raspada društva u kojem je kulturna i istorijska osnova izbrisana a likovi i vrijednosti su postali karikature svog postojanja.
Slike koje Halilović koristi – raščupane trudnice koje proklinju očeve, lažni proroci koji naplaćuju „jeftine riječi”, „magleni faraončići” koji progone pisce – odražavaju moralni i društveni raspad. Trudnice, simbol života i nade, ovđe su raščupane, što sugeriše nemir i haos. One proklinju očeve koji poriču svoje plodove, čime pjesnik naglašava gubitak odgovornosti i empatije. Očevi ovđe nisu zaštitnici i nosioci budućnosti, već likovi koji odbacuju sopstvenu odgovornost, odričući se onoga što su stvorili. Lažni proroci, koji „skupo naplaćuju jeftine riječi,” predstavljaju društvo u kojem su istinske vrijednosti zamijenjene jeftinim govorima i ispraznim porukama. Propagatori lažnog znanja i jeftine mudrosti koriste prazne riječi da bi ostvarili dobit, dok se njihovo značenje i suština gube. „Magleni faraončići” simbolizuju vlast male grupe nad slabima, đe beznačajni i nesposobni progone one malobrojne koji se usude govoriti istinu, oličene u piscima. Pjesnik kroz ove slike pokazuje društvo u kojem su prave vrijednosti ugušene pod pritiskom moći i laži.
Motiv filozofa koji prodaju jaja na pijaci ironično prikazuje intelektualnu degradaciju. Filozofi, koji bi trebali biti moralni i intelektualni vođe društva, ovđe su svedeni na obične trgovce. Prodaja jaja može simbolizovati kompromis, degradaciju filozofske misli koja se prilagođava tržišnim vrijednostima umjesto da nudi duboke istine. Miris opijuma, koji se širi svuda, može se tumačiti kao simbol društvene anestezije – ljudi su uspavani, nesposobni da se suoče sa realnošću, opijeni trivijalnostima i lažima. Posljednji dio pjesme, u kojem se spominju „vuci i hajduci” koji otimaju klice iz krompira, dok pupčane vrpce „raspadaju se u blatu,” donosi sliku potpunog moralnog i društvenog raspada. Vukovi i hajduci simbolizuju snage destrukcije i haosa koje uništavaju osnovu života, simbolizovanu u krompiru (hrana, život). Pupčane vrpce koje se raspadaju predstavljaju prekid veze sa prošlošću, istorijom i osnovom ljudskog postojanja. Ovo je simbol konačnog raskida s korijenima, odsustva veze između generacija i gubitka osnovnog ljudskog dostojanstva.
Broj -10, kao i drugi negativni brojevi u Halilovićevoj zbirci, nosi dodatno značenje otuđenosti, dekadencije i gubitka. Broj deset u pozitivnom kontekstu često označava potpunost, ispunjenje, završetak ciklusa. U kontekstu pjesme, negativni predznak sugeriše obrnuti proces: dekonstrukciju, gubitak, raspad sistema vrijednosti koji su nekada davali strukturu društvu. -10 postaje simbol urušavanja onoga što je nekada bilo potpuno i stabilno. U ovom bezimenom gradu, sve što je nekada imalo značenje sada je poništeno a ono što je ostalo je ispražnjeno i devalvirano. Negativan broj takođe može sugerisati osjećaj duga prema prošlosti, neostvarenih očekivanja i neispunjenih ciljeva. Dok desetka može simbolizovati savršenstvo, -10 ovdje označava distancu od tog savršenstva, osjećaj deficita u identitetu i moralnom tkivu zajednice. Pjesnik koristi -10 kao metaforu za ono što nedostaje – osnovu, vrijednosti i stabilnost – dok se nostalgija javlja kao prazna čežnja za onim što više ne postoji, a što možda nikada nije ni postojalo.
Pjesma „Nostalgija” je kritički portret društva koje se urušava pod teretom sopstvenih laži, površnosti i degradiranih vrijednosti. Halilović kroz prizmu bezimenog lika prikazuje univerzalni osjećaj otuđenosti i propadanja đe se nostalgija pojavljuje kao ironija, kao podsjetnik na ono što je izgubljeno, ali što nije stvarno definisano niti zapamćeno. Grad koji je nekada bio utočište sada je prizor moralne dekadencije a likovi unutar njega su samo blijede karikature nekadašnjih vrijednosti i funkcija. Broj -10 naglašava osjećaj praznine i gubitka, sugerišući da se društvo udaljilo od svoje suštine, od savršenstva koje desetka može simbolizovati. Ovo je grad u kojem nema stabilnosti niti kontinuiteta; prošlost je izbrisana, sadašnjost je opijena iluzijama, a budućnost je prepuštena haosu. Halilovićeva pjesma tako postaje ogledalo modernog društva u kojem je nostalgija možda jedino što nam preostaje, ali čak i ta nostalgija nema korijen, čineći je još jednim simptomom dubokog društvenog umora i raspada.
(-7) KONGRES STRAHOVA
U tamnom prostoru,
iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti,
održava se kongres strahova.
Peščanik ima strah:
„Niko me neće okrenuti.”
Zid ima strah:
„Zazidaće me, ostaću bez vrata i prozora.”
Hodnik ima strah:
„Niko nikada neće zaspati u meni.”
Jezero ima strah:
„Presušiću pa će svako gaziti po mom dnu.”
Epidemija ima strah:
„Ako umorim sve ljude, neću imati kuda da se širim.”
Košulja ima strah:
„Završiću kao potirača u kupatilu.”
Svetionik ima strah:
„Sviće! Plašim se, nikada neće omrknuti.”
Pjesma „Kongres strahova” Enesa Halilovića otkriva duboke egzistencijalne i filozofske aspekte straha kroz prizmu neživih objekata. Smještena u mračni, skriveni prostor „iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti,” pjesma predstavlja kongres na kojem se okupljaju strahovi pjeskovitog sata, zida, hodnika, jezera, epidemije, košulje i svetionika. Ova neobična kongregacija strahova ima dublje značenje – svaki predmet izražava sopstvenu bojazan, otkrivajući unutrašnje konflikte i strahove koji simbolizuju univerzalna ljudska osjećanja, od straha od zaborava do straha od besmisla. Pjesnik koristi nežive objekte kao glasnike strahova koji su suštinski vezani za ljudska iskustva. Time se reflektuje ideja da strahovi nisu samo ljudska karakteristika već duboko ugrađeni u samu materijalnu egzistenciju. Svaki od ovih objekata iznosi strah koji se može projicirati na ljudske emocije i egzistencijalne dileme.
Pješčanik izražava strah da ga „niko neće okrenuti.” Kao predmet koji mjeri vrijeme, pješčanik se suočava sa mogućnošću da zauvijek ostane nepokrenut da vrijeme za njega prestane teći. Ovaj strah može se tumačiti kao strah od zaborava, od toga da neko ne primijeti našu prolaznost i ne omogući nam priliku za obnovu. Pješčanikov strah je metafora za ljudsku čežnju za prisustvom i sjećanjem, za stalnim „okretanjem” koje omogućava kontinuitet postojanja. Zid strahuje da će biti zazidan, da će „ostati bez vrata i prozora.” Ovaj strah otkriva tjeskobu zatvorenosti i izolacije, ali i želju za vezom s spoljnim svijetom. Zid, kao pojam koji u sebi nosi granicu, postaje simbol straha od zatvaranja unutar samog sebe, od gubitka veza koje nas spajaju sa drugima. Strah zida od zatvorenosti upućuje na ljudsku potrebu za interakcijom i komunikacijom, za otvorenim prostorom kroz koji može proći energija, misli i emocije. Hodnik iznosi strah da „niko nikada neće zaspati u njemu.” Kao prostor koji služi za prolazak, hodnik se suočava sa mogućnošću da ostane neispunjen da u njemu nema života. Ovaj strah je metafora za ljudsku potrebu za svrhom i prisustvom. Ako niko ne zaspava u njemu, hodnik ostaje samo prazan prolaz, što simbolizuje egzistencijalnu prazninu i strah od besmisla, od toga da budemo samo prolazna a ne trajna prisutnost u životima drugih.
Jezero izražava strah da će presušiti i postati mjesto po kojem će „svako gaziti po mom dnu.” Ovaj strah od presušivanja može se shvatiti kao strah od gubitka suštine i dubine. Jezero, simbol života i bogatstva, suočava se sa mogućnošću da izgubi sve što ga čini živim i vrijednim. Ovo je univerzalni strah od gubitka identiteta i autentičnosti, strah da će naša vrijednost nestati i da ćemo postati samo prazna ljuštura, otvorena za nepoštovanje i gaženje. Epidemija ima neobičan strah – ako umori sve ljude, „neće imati kuda da se širi.” Ovaj paradoksalni strah od vlastite samoeliminacije predstavlja dublje filozofsko pitanje o granicama destruktivnosti. Epidemija simbolizuje zlo koje se hrani sopstvenim postojanjem, ali ako nestanu svi koji su pogođeni, nestaje i sama svrha njenog postojanja. Ovo je metafora za destruktivne sile unutar društva ili pojedinca, koji često ne prepoznaju da će ih njihova sostvena negativnost ili mržnja na kraju ostaviti bez ikakve svrhe ili cilja.
Košulja se plaši da će završiti kao „potirača u kupatilu.” Njen strah je strah od trivijalizacije, od toga da će izgubiti svoju osnovnu funkciju i završiti kao nešto bezvrijedno. Košulja, koja inače ima ulogu zaštite i odijevanja, boji se da će postati samo obična krpa, korištena za nečistoće. Ovo je simbol straha od degradacije, od toga da ćemo postati nešto niže nego što bismo trebali biti, bez dostojanstva i vrijednosti. Svetionik, u trenutku kada „sviće,” izražava strah da „nikada neće omrknuti.” Ovaj paradoksalan strah od vječnog dana predstavlja strah od iscrpljenosti i potrebe za smirajem. Svetionik, koji se prirodno pojavljuje u mraku kao vodič kroz opasnosti u vječnom danu gubi svoju svrhu. Strah svetionika otkriva ljudsku potrebu za balansiranjem svjetla i tame, za smjenom aktivnosti i odmora, za postojanjem prostora đe možemo pronaći mir. Ako nikada ne padne noć, svetionik postaje nepotreban, a njegov identitet se gubi.
Broj -7 u naslovu pjesme ima specifičnu simboliku. Dok je broj sedam tradicionalno povezan sa cjelovitošću, savršenstvom i duhovnošću, negativan predznak sugeriše distancu od tog savršenstva i savršenog reda. -7 ovđe može označavati disonancu i nepovezanost u egzistenciji, otkrivajući da se likovi u pjesmi nalaze u stanju trajnog straha koji ih udaljava od cjelovitosti i sklada. Svaki strah predstavlja fragmentaciju, nešto nepotpuno i nedefinisano, nešto što je suprotno harmoniji koju broj sedam može označavati. Negativan broj takođe može ukazivati na egzistencijalnu prazninu i stalni osjećaj manjka. Dok broj sedam simbolizuje završetak ciklusa i cjelovitost, -7 predstavlja nemogućnost dostizanja tog sklada, život u kojem dominiraju strahovi i nesigurnosti koje pojedinca udaljavaju od osećaja ispunjenja.
„Kongres strahova” je alegorijska pjesma u kojoj Halilović koristi nežive predmete kao surogate za ljudske strahove i egzistencijalne dileme. Svaki od njih izražava specifičan strah koji nosi univerzalno značenje: strah od zaborava, izolacije, neispunjenosti, gubitka suštine, samouništenja, trivijalizacije i iscrpljenosti. Kongres u „tamnom prostoru” postaje prostor za unutrašnje suočavanje sa našim najdubljim nesigurnostima, koje nas, poput ovih predmeta, često zatvaraju u tamu daleko od očiju javnosti. Broj -7 dodatno naglašava fragmentaciju i nesklad, sugerirajući da su ovi strahovi prepreke koje nas udaljavaju od harmonije i cjelovitosti. Halilovićeva pjesma tako postaje svojevrsni simbol egzistencijalne borbe između straha i potrebe za smislom i ispunjenjem, ukazujući na univerzalnost osjećaja nesigurnosti koji suptilno oblikuju naš svakodnevni život.
Halilovićev poetski svijet, sa svojim slojevima introspekcije, dubokih metafora i negativnih brojeva, otvara vrata trećem nastavku, đe bi dodatna istraživanja o univerzalnim temama straha, identiteta i prolaznosti mogla doći do još intenzivnijeg izražaja. Ovaj imaginarni „kongres” možda će nas uvesti dublje u srž ljudske psihologije, otkrivajući nove alegorijske slojeve postojanja i suočavanja sa egzistencijalnim pitanjima u trećem dijelu Halilovićevog poetskog ciklusa.
