Postoje oni posebni istraživači, intelektualci, lingvisti i montenegristi koji se rode da zabljesnu u najljepšim ali u najtežim vremenima za Crnu Goru. Njihove poruke, naučna i stručna djela ostaju kao trajan pečat u borbi za naučnu misao i djelo. Jedan iz zlatne plejade montenegrista je i Aleksandar Radoman. Aleksandar Radoman pripada srednjoj generaciji posebnih naučnika i intelektualaca koji svojim svakodnevnim djelovanjem na javnoj sceni itekako bitno utiču na jačanju svijesti građanske i multietničke Crne Gore. Pored toga Aleksandar Radoman, prati savremene kulturološke, lingvističke i političke tokove kao dio procesa koji prate našu državu. Pored toga Aleksandar Radoman je briljantan polemičar i kulturolog koji snagom svojih argumenata ruši mnogobrojne političke predrasude ili obmane gradeći društvo u kome se vrednuje istina i znanje. Montenegristika je bogatija zahvaljući njemu za brojne stručne, naučne, lingvističke i izdavačke projekte koje je u sklopu FCKJ istraživao, publikovao objavio sa posebnim osvrtom na starobokešku književnost koja je bila proučavana ali nedovoljno afirmisana i publikovana. Svojim zalaganjem i znanjem ali i svojih saradnika uspio je da ovaj dragocjeni segment kulturne baštine Crne Gore otrgne od potpunog zaborava i nestajanja i da montenegristika dobije vrijedne stranice svoje istorije. U svojim radovima i istraživanjima se bavi odnosima jezika, kulture, globalizacije i kulturološke moći. Zahvaljujući njemu i njegovom radu suštinski utiče na inovativne doprinose lingvističko-književnim teorijama, prije svega u domenu montenegristike i načina na koji se ovako važna tematika mora sagledati ali i sačuvati od bilo kog vida ili oblika degradacije.
Kada kažem montenegrista i independista ne mislim samo na zrelost koju je Radoman postigao on je postigao mnogo više kao da postoji i živi jedan puni vijek. To su ipak iskustva, koja su omogućila i dovela do činjenica o kojima govorim. Petar Skok jedan od najvećih onomastičara i lingvista (koji je istraživao i Lovćen u onomastičkom smislu) u svom Etimologijskom rečniku kaže – da vijek izvorno znači „borba“, životna snaga u svom trajanju, onda Radomanov dosadašnji život to nesumljivo potrvrđuje. Smatram da se danas njegov javni angažman i njegovi autorski tekstovi, eseji i kolumne prezentovani u medijima u Crnoj Gori, predstavljaju jedan od rijetkih branika nastalih u vrijeme nevremena uzimajući u obzir prilike u kojima su nastali, jer za to postoji čvrst razlog. Moramo imati u vidu da u surovoj političkoj stvarnosti, njegovi tekstovi predstavljaju svijetli i neprobojni hrid preko koga nemogu preći nacionalisti bilo kojih boja i ideologija. U tom pravcu, jedna od bitnih intelektualnih činjenica koje čine i upotpunju njegov život i djelo svakako je je jasan lični i politički stav kada je država, jezik i književnost u pitanju. On danas javno, kratko i jasno piše a to ima veoma visoku cijenu. Ne miri se sa suprotstavljanjem antidemokratskim tekovinama političkog sistema za koga smatra da je autoritaran i da proizvodi političku demografiju (autokratiju) velikosrpskih nacionalista pod okriljem SPC. Kao prodekan na FCKJ je digao svoj glas protiv starih tražeći sveukupno državno prizivanje onih institucija, koje čine okosnicu crnogorskog nacionalnog bića jer smatra da jedna zajednica ili narod najbolje prepoznaje i čuva svoj identitet i integritet u institucijama kakav je FCKJ što nam ipak govori o njegovoj visokj etici. Sloboda je najjači društveni i ljudski pojam koji čini jednakost i autonomiju ličnosti i mišljenja kao temeljne vrijednosti koje smo u Crnoj Gori sticali kroz burnu i surovu istoriju koja je platila velikue žrtve i odricanja. Radoman često voli istaći da su sloboda i antifažizam vrijednosti koje moramo stalno i iznova dosezati kako je to lijepo rekao velikan Dordž Orvel: ,, Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti. ” U Crnoj Gori, njegov stvaralaštvo štaviše, snažno dokazuje da se montenegristika ne može svesti samo na filologiju. Aleksandar Radoman kao profesor ima nevjerojatnu sposobnost za uočavanje snažnih činjenica.
Aleksandar Radoman pripada među najuticajnijim i najpoznatijim crnogorskim lingvistima i montenigristima: u svojim radovima, projektima, knjigama, i predavanjima svojom ukupnom naučnom i stručnom predanošću bitno utiče na programsko i organizaciono snaženje FCKJ kao naše ključne institucije u očuvanju jezika ali i identiteta naroda. Erudita i kosmopolita koji kroz svoje ogromno znanje i enrgiju pokazuje nam svaki dan i svojim primjerom svjedoči o zahtjevnom i složenom intelektualcu koji je pristaje na kompromise i na degradaciju nauke, jezika i države za koju se tako nesebično bori. Briljantan um koji se po poznavanju istorije, filologije, književnosti i politike može mjeriti na evropskom nivou. Teško je dati precizan, jednostavan i sažet odgovor šta to Aleksandra Radomana čini tako omiljenim kako među studentima tako i među intelektualcima. Da li je stvar u njegovoj smirenosti, velikoj erudiciji, jednostavnosti i skromnosti. Ja bih ipak rekao da je on ipak od onih intelektualaca koje prepoznajemo u vremenima kada je istina prognana. On svojom etikom pokazuje da se mora biti čovječan i kada je najteže. Društvo u Crnoj Gori (pogotovo ovo sadašnje) nije naklonjeno vizionarima od ideja, iako su njegove ideje postale pokretačka snaga ali i srž samog društva. Istinski intelektualci pitaju, uznemiruju i osporavaju vjekovne navike ljudi, a to ne ide bez otpora a pogotovo ne bez kazne. Niče lijepo kaže: Nema toga razloga koji može da razuvjeri narod u ono u šta on vjeruje bez razloga. U prirodi Radomana je da stalno preispituje sve vrijednosti, uključujući i vlastite, što ga izdvaja od brojnih drugih. On to radi u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti: istine, slobode, jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde. Moj esej o Radomanu završiću riječima jednog od velikana filozofije Artur Šopenhauer koji je zapisao: ,,Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvostruku korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije s drugima.“
Iz bogate biografije Aleksandra Radomana sam izdvojo samo jedan manji dio jer opsežniju analizu njegovog rada pripremiću za Maticu crnogorsku. Aleksandar Radoman rođen je 1981. godine u Podgorici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Doktorsku disertaciju „Usmena književnost u peraškim pjesmaricama XVII–XIX stoljeća“ odbranio je pod mentorstvom prof. dr Davora Dukića na Sveučilištu „Josipa Jurja Strossmayera“ u Osijeku. Bio je angažovan kao istraživač i urednik izdanja u Institutu za crnogorski jezik i književnost. Angažovan je u zvanju docenta na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, na kojem obavlja i funkcije prodekana za nastavu i predśednika Izdavačkoga savjeta. Učestvovao je na dvadesetak naučnih skupova i publikovao 100-ak naučnih i stručnih radova u zemlji i inostranstvu. Priredio je šesnaest i uredio više od sto četrdeset izdanja objavljenih u izdanju Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Matice crnogorske, Instituta za crnogorski jezik i književnost i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Jedan je od osnivača i član redakcije časopisa Lingua Montenegrina. Član je Crnogorskoga PEN centra, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Matice crnogorske i Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore. Bio je član Nacionalnoga savjeta za obrazovanje Crne Gore. Član je Uprave Crnogorskoga PEN centra. Predśednik je Crnogorskoga filološkog društva. Bio je selektor za Crnu Goru za Njegoševu nagradu, kao i za Nagradu Meša Selimović. Iz oblasti nauke o književnosti objavio je tri knjige – Studije o starijoj crnogorskoj književnosti (Matica crnogorska, Podgorica, 2015), Savremena književna montenegristika: utemeljivači (Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018) i Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine (Fakultet za crnogorski jezik i književnost & Crnogorski PEN centar, Cetinje, 2022).
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
