Na festivalu “Max Ophuls Preis” (MOP) u Saarbrückenu glavnu nagradu publike osvojio je film “Eismayer”, u kojem glavnu ulogu tumači glumac iz Kiseljaka
”Strog, strožiji, Eismayer”. Zastavnik 1. klase Charles Eismayer je strah i trepet za regrute austrijske vojske. Sarajlija Mario Falak, novajlija na obuci u njegovoj jedinici, u početku je za njega samo jedan “Čuš”. Tako se u Austriji pogrdno nazivaju ljudi sa Balkana. Povrh toga, Mario ima još jednu “nepodobnost” – on je gej i to ne krije.
Da će upravo ova dva čovjeka nakon 15 godina uz odobrenje austrijskog ministarstva odbrane ozvaničiti svoju vezu u jednoj kasarni u Beču, nije rezultat bujne mašte scenariste i režisera Davida Wagnera. Partneri Falak – Eismayer su stvarne osobe, što filmu “Eismayer” daje dodatnu dubinu i vrijednost. Već na svjetskoj premijeri filma na 79. festivalu u Veneciji u septembru 2022. dobio je veliku nagradu kritike za najbolji film, isto kao i na upravo završenom 44. filmskom festivalu “Max Ophuls Preis” (MOP) u njemačkom gradu Saarbrückenu. Uz to, ovdje je osvojio i najviše srca, a time i glavnu nagradu ovdašnje publike.
U GLAVNOJ ULOZI LUKA DIMIĆ
Velika zasluga za ovakav uspjeh pripada glumcima Gerhardu Liebmannu (Eismayer) i Luki Dimiću (Falak). Isto kao i “pravi” Mario Falak, i Luka Dimić, koji je rođen u Kiseljaku kod Sarajeva, tokom rata kao dijete napustio je Bosnu i Hercegovinu. Njegov glumački talenat je već od osnovne škole bio zapažen, tako da je lista njegovih nastupa duga: od njemačke krimi-kultserije “Tatort” do pozorišnih nastupa u Beču, Bernu, Berlinu. Studirao je glumu na Filmskom univerzitetu Babelsberg, a trenutno živi u Berlinu.
Slično kao i Mario Falak, i Luka Dimić je trebao mnogo vremena prije nego što se u ljeto 2021. u akciji #ActOut zajedno sa 185 drugih filmskih radnika javno izjasnio kao pripadnik LGBTIQ zajednice. Ova društveno-politička inicijativa objavila je Manifest u kojem se zahtijeva više prihvaćenosti i priznanja LGBTIQ osoba kako u društvu, tako i specijalno u okviru filmske, televizijske i pozorišne branše njemačkog govornog područja.
– Bilo bi mi veliko zadovoljstvo kada bi nam se pružila prilika da ovaj film predstavimo i sarajevskoj publici, naglasio je Dimić u razgovoru za Oslobođenje. Ni njegov partner u filmu Liebmann, a ni režiser Wagner takođe ne kriju želju da sa ovim filmom posjete Sarajevo Film Festival ovog ljeta.
Luka Dimić nije bio jedini sa bivšeg jugoslovenskog prostora koji je ove zime na festivalu u Saarbrückenu ostavio zapažen trag. “Istina” je naziv filma režiserke Tamare Denić, porijeklom iz Banjaluke, kojim je u kategoriji srednjometražnih filmova također osvojila srca i nagradu publike. Sniman je u Beogradu i Njemačkoj, a posvećen je svim ljudima diljem svijeta koji se svojim radom bore za slobodu medijskog izvještavanja.
– U vrijeme kada u cijeloj Evropi jačaju snage desnice, bilo nam je važno da jedan dio filma snimamo u Beogradu, gdje su prošle godine održavane demonstracije podrške Rusiji i Putinu u ratu protiv Ukrajine, naglasila je Denić u razgovoru sa publikom.
– Razgovarali smo sa mnogim novinarima i fotoreporterima diljem svijeta o uslovima u kojima rade, a stvarna situacija još je i gora nego što smo je u filmu mogli prikazati, dodala je.
FILMSKI DIVERZITET
Glavnu ulogu neustrašive fotoreporterke igra Slovenka Nika Rozman, a pored nje su još i Milica Vuksanović, Željko Marović i Elizabeta Đorevska. Režiserka Tamara Denić završila je studij umjetnosti i multimedije u Münchenu, a trenutno apsolvira filmsku režiju u Hamburgu.
Emina Smajić, porijeklom iz Ključa, posebno se radovala dobrom prijemu ovog filma. Ona je inače producentkinja, a na festivalu u Saarbrückenu je organizovala panel o temi “Diverzitet u svijetu filma”.
– Iako svi pričaju o diverzitetu, činjenica je da su u njemačkom filmu i ispred i iza kamere pojedine društvene grupe premalo zastupljene, a cilj je da se ta situacija promijeni. Utoliko više me raduje uspjeh Tamare Denić kao žene i kao doseljenice u Njemačkoj, kaže Smajić za Oslobođenje.
Smajić inače često posjećuje Sarajevo, ali zbog, kako kaže, brojnih porodičnih obaveza, do sada još nije posjetila SFF.
Filmski festival MOP u Saarbrückenu je najvažniji festival filmskog naraštaja sa njemačkog govornog područja, a ove godine je nakon dvogodišnje koronapauze konačno ponovo održan u kinima i klubovima širom Saarlanda. Za 18 nagrada vrijednih ukupno 118.500 eura takmičilo se 56 filmova iz Njemačke, Austrije i Švajcarske.
Glavnu nagradu “Max Ophuls Preis” za najbolji film vrijednu 36.000 eura dobio je film “Alaska”, režisera Maxa Gleschinskija. Specijalan gost festivala i ove je godine bio Andréas-Benjamin Seyfert, praunuk slavnog režisera Maxa Ophulsa i unuk Marcela Ophulsa.
SARAJEVO U FILMOVIMA OPHULSA
Max Ophuls, koji je 1902. rođen u gradu Saarbrückenu, bio je u jeku svog najvećeg uspjeha sa filmom “Ljubavna afera” (Libelei, 1933) kada je kao Jevrej prinuđen na to da napusti fašističku Njemačku. U egzilu u Francuskoj snimio je film “Od Mayerlinga do Sarajeva”, o životu i smrti austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, koji je 28. juna 1914. u atentatu ubijen u Sarajevu. Ovaj čin je bio uvod u početak Prvog svjetskog rata, a ovaj film je bio upozorenje šta svijet može da očekuje od nekog sljedećeg rata. Njegova svjetska premijera održana je 1. maja 1940. u Parizu samo devet dana prije nego što je njemačka vojska umarširala u Francusku.
Max Ophuls je spas našao u Americi. Njegov sin Marcel Ophuls je u svijetu filma poznat kao autor više dokumentarnih filmova, uglavnom posvećenih fašističkoj prošlosti, a za svoj film “Hotel Terminus – vrijeme i život Klausa Barbija” (1988) nagrađen je Oscarom. U toku rata, 1993, dva puta je boravio u Sarajevu i snimio film “Veillées d’armes” – priča o ratnom izvještavanju (1994).
Unuk Benjamin Seyfert je doktorant na Univerzitetu u Los Angelesu (UCLA), gdje proučava posljedice uvođenja zvuka na kvalitet filmova u vrijeme Vajmarske republike 1929 – 1933. Nedavno je u Francuskoj posjetio svog djeda Marcela Ophulsa za njegov 95. rođendan, a komentirao je i film prvijenac svog pradjeda Maxa Ophulsa “Zaljubljena firma – prodana nevjesta” (1932), koji je time, vjerovatno posljednji put, prikazan sa originalne, 35 mm filmske vrpce.
SADIJA KAVGIĆ / Moja BiH – Njemački festival pun stvaralaca bh. porijekla: Veliki uspjeh za Falaka, Dimića i Denić (oslobodjenje.ba)
