Željko Rutović je magistar sociologije kulture, kulturolog, publicist, esejista, istraživač društvenih fenomena i jedan od najznačajnih savremenih stvaralaca u Crnoj Gori i na prostorima Zapadnog Balkana. Postoje oni posebni pojedinci koji svojim darom, harizmom, izraženom intelekualnom crtom nadilaze često teška vremena. On je stvaralac sa modernim osnovama, originalna, obrazovana ličnost i autor širokog spektra interesovanja. Rutović svojim kulturološkim opusom zauzima značajno mjesto u savremenoj ne samo domaćoj već i inostranoj literaturi. Još od samih početaka Novog milenijuma ovaj autor je svojim knjigama skrenuo pažnju na sebe. Njegov dosadašnji opus nastao je u vremenu koje je blisko onima koji ne pišu već stvaraju istoriju. Autorova posebnost se jako brzo reflektuje među onima koji čitaju; ona sažima, sadrži pojave, probleme bliske duhu ovog tranzicionog vremena kao njegov lični izraz, odjek ili čak i svojevrsni krik nad našom civilizacijom. Rutović ne robuje tradicionalnim okvirima i dogmatskim šemama. Postmodernizam je dao mogućnost ovom publicisti da svoja lično stečena iskustva ukomponuje u jednu drugačiju formu koja često odskače van standardnih normi i okvira čime on briljira na medijskom nebu Crne Gore.
Publicistički proces nije ništa drugo nego nesvjesno oživljavanje arhetipa i njegovo uobličavanje u završeno djelo: pisac nije zadovoljan (sadašnjicom), on se povlači, sve dok ne nađe onu logiku u nesvjesnom koja je podesna da na najdjelotvorniji način kompenzuje slabosti i jednostranost ,,teških vremena.“ U takvom trenutku stvaralac više nije pojedinačno biće, već se tada u njemu diže glas cijelog čovječanstva, jer jedini glas koji ga hrabri je glas njegovih knjiga. Elizabet Kibler-Ros švajcarski psihijatar autor brojnih knjiga jednom je zapisala: ,,Najljepši ljudi koje poznajem su oni koji su doživjeli poraz, patili, gubili i pronašli svoj put iz najmračnijih životnih perioda. Ovi ljudi imaju zahvalnost i razumijevanje prema životu koje im daje empatiju, strpljenje i duboku ljubav. Divni ljudi ne nastaju ni iz čega.“ Ako se upitamo kako je mr Željko Rutović ugradio svoj rad i djelovanje u temelje mnogih institucija ali i fakulteta koje čuvaju kulturnu baštinu Crne Gore, dobićemo odgovor osvrtom na njegovu kompleksnu ličnost i svjesno angažovanje na širokom frontu bogatih društvenih aktivnosti. Jedan razgovor sa njim dovoljan je da učite od najboljeg među najboljima a on sam pripada onim rijetkim koji su posvećeni drugima a ne sebi. Mr Željko Rutović nije samo pisac, kulturolog i naučnik. On je istovremeno i inicijator i organizator, čovjek nespornog autoriteta, energične preduzimljivosti, marljivosti i emocionalne inteligencije koja mu itekako koristi u vještoj komunikaciji. Kada je neko nadaren svim spomenutim osobinama tada obično imamo osjećaj da sve obavlja savršeno lako i jednostavno. Naravno da to nije bilo tako – prije svega zbog (sadašnjeg) neslobodnog vremena u kojem mi živimo i stvaramo. A za velike kulturologe poput njega istinske slobode nema. Pogotovo kada u vama prepoznaju borca i antifašistu koji njeguje kulturu sjećanja i kada voli jednu i jedinu Crnu Goru.
Ovaj istaknuti stvaralac neće se nikada nikome nametati jednostavno to je bit njegove pojave i ličnosti. Moja je želja pri pisanju ovog eseja bila da skrenem pažnju da smo često kao mlado (crnogorsko) društvo skloni zaboravu, ignorisanju ili čak i ne cijenimo istaknute Crnogorce koji su naš narod svojim duhom i požrtvovnošću održali u mnogim istorijskim olujama kroz koje je prošla Crna Gora od početka devedestih pa do danas. To je onaj poznati crnogorski zaborav zbog kojega nam se uvijek istorija vraća u sve gorem obliku jer iz nje nismo ništa ili malo naučili, ili kako veli filozof Džordž Santajana: “Narodi koji ne pamte istorijske događaje kroz koje su prošli i iz njih ne izvuku pouke osuđeni su da tu istoriju iznova prolaze.“ No, Rutović uvijek zna da beskonačnom strpljivošću i upornošću savlada mnoge ciljeve koji su drugima ali ne i njemu izgledali nedostižni. Kod nas se ne posvećuje dovoljno pažnje uticaju i ulozi ovako značajnih kulturoloških publikacija u razvoju nauke i književnosti, ni udjelu urednika-autora tih publikacija na okupljanju i podsticanju mlađih pisaca da stvaraju. Rutović uvijek vrlo jasno i precizno iznosi svoje stavove, i nikada ne uzmiče pred agresivnom i primitivnom politikom sve-prisutnijeg nacionalizma i destrukcije, mržnje prema drugom i drugačijem. Željkov stručni i ljudski autoritet je nesporan i čini mi se da je svoj profesionalni i društveni status shvatao kao obavezu da u svakoj situaciji pomogne u rješavanju problema, onoliko i kako može. Samo njegovo prisustvo daje viši stepen važnosti i ozbiljnosti nekom događaju posebno mislim na simpozijume i okrugle stolove posvećene novinarstvu i medijima. Njegova borba koju i dan danas vodi dugo i uporno, bez ličnog interesa, poštujući protivnike i pravila igre, govori nam koliko je ON VELIKI ČOVJEK U MALOJ ZEMLJI. Iza takve veličine, stoji svetionik koji nas uvjek obasjava i daje nam onu Herkulovsku snagu na često nemirnim crnogorskim putevima. Ovaj esej završiču mudrim citatima Meše Selimovića koji možda na najbolji način oslikavaju Željka Rutovića: ,, Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…“
Željko Rutović je autor je više knjiga iz oblasti slobode izražavanja, sociologije kulture i fenomena digitalnog doba: „Estetika dijaloga“ (2001), „Note populizma“ (2003), „Tolerancija i arogancija“ (2008), „Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija“ (2010) – koautor, „Digitalni demos“ (2011), „Slobodan pristup informacijama“ – publikacija, koautor (2011, 2014 dopunjeno izdanje), „Homo mašina“ (2016), „Čitanja i sjećanja“ (2016), “Postmediji i kriza smisla ili masmedijski totalitarizam” (2018), Transfiguracija tijela“ (2020). Knjige „Digitalni demos“ i „Homo mašina“ su obavezna literatura za studente doktorskih studija žurnalistike Filozofskog fakulteta u Tuzli, na predmetu Konvergencija medija trećeg ciklusa ovog studijskog programa, kao i literatura na studijskom programu. Odsjeka za psihologiju i pedagogiju.
Autor je naučno stručnih radova iz oblasti teorije i kulture medija u domaćim i međunarodnim naučnim časopisima. Recezent i prikazivač više stručnih knjiga iz oblasti slobode izražavanja i slobode medija. Učesnik više domaćih i međunarodnih stručnih konferencija iz oblasti medijske politike. Bio je predsjednik Parlamentarnog odbora za medijsko praćenje referendumske kampanje (2006). Idejni utemeljivač “Komune” časopisa za očuvanje i promociju kulture i identiteta Crne Gore. Urednik izdavačkog programa Medijske kulture u okviru kojeg su štampana izdanja Alena Badjua, Sandra Bašić – Hrvatin, Ratka Božovića. Autor politikoloških kolumni na portalima Analitika, CDM, Skala. Autor kulturoloških kolumni, eseja i tekstova na portalima Analitika, Novine Nikšića, E-spona, Odgovor, Novine Sjevera. Autor u dugom periodu tematskih tekstova posvećenih kulturi sjećanja. Programski direktor regionalne nagrade Medijski dijalozi za najbolju knjigu iz oblasti teorije i kultre medija za zemlje Zapadnog Balkana Bio je Predsjednik programskog odbora NJP Pobjeda. Predsjednik programskog odbora, časopisa za politička i društvena pitanja “Reflektor”. Aktuelni predsjednik programskog odbora časopisa Komuna. Dugogodišnji pomoćnik ministra kulture i direktor direktorata za medije u Vladi Crne Gore. Recenzenti njegovih knjiga izmedju ostalih su bili: dr Vladimir Goati, dr Ratko Božović, dr Sead Alić, dr Vedada Baraković, dr Milenko Perović, Dušan Janjić, dr Čedo Bogićevic, Pavle Goranović, Branko Lukovac, Janko Nikolovski dr Lidija Vujačić, Minja Bojanic.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
