Stradanje dubičkih muslimana tokom Drugog svjetskog rata ponovilo se tokom agresije na BiH 90-tih godina prošlog vijeka. Obilježavanje 27. aprila- Dana oslobođenja Bosanske/ Kozarske Dubice, svaki put nam vraća sjećanje na te dane i pozleđuje rane koje ne mogu zacjeliti.
Moja i naša Bosanska Dubica “krštena” kao Kozarska Dubica i ove godine je proslavila 27.april kao Dan opštine, koji je obilježen prikladnim kulturnim i sportskim programom. Data su obećanja, poslane poruke.
Nažalost, ni 31 godinu kasnije, po okončanju agresiije na BiH, tokom koje su iz Bosanske Dubice protjerani i izbjegli skoro svi Bošnjaci i Hrvati, dubičke vlasti nisu izrazile žaljenje za zlo koje su počinili niti pozvali prognane i izbjegle da se vrate u svoje domove, od kojih su mnogi još uvijek prazni, napušteni ili prodani u bescijenje. Da li dubičke vlasti time i dalje žele reći i dati do znanja da u Kozarskoj Dubici ima mjesta samo za Srbe, da su svi drugi nepoželjni, za razliku od Bosanske Dubice u kojoj je uvijek bilo dovoljno mjesta za sve njene narode, Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome, Židove…?
I ove godine, po ustaljenoj matrici Srbije, u režiji Dodika i Vučića, 22.4.2026.g. u dubičkom selu Donja Gradina, u prisustvu oko 10.000 građana i gostiju, obavljena je još jedna komemoracija za žrtve NDH režima u Jasenovcu. Komemoraciji je prisustvovao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je u svom obraćanju potvrdio ranije donesenu odluku da će se u znak sjećanja na stradale u Jasenovcu u Donjoj Gradini ( gdje je ukopan najveći broj jasenovačkih žrtava) sredstvima Srbije i Rs izgraditi memorijalni centar. I tom priigodom je istaknuto da su u Jasenovcu ubijeni Srbi, Židovi, Romi…a ni jednom riječju nije rečeno da je u logorima Jasenovca ubijeno preko 2.500 muslimana Bošnjaka, od kojih veliki broj jer su pokušali pomoći svojim sugrađanima i komšijama Srbima i iz kolone smrti od Kozare prema Jasenovcu spašavali srpsku djecu. Ubijene muslimane po imenu, prezimenu i mjestun stradanja identifikovalo je više istraživača, a jedan od njih je zagrebački novinar po porijeklu dubičanac Kemal Mujčić.
Bosanska Dubica u Drugom svjetskom ratu izgubila više od polovine svog stanovništva
Dan oslobođenja 27. April proglašen je za Dan oslobođenja Bosanske Dubice 1945.godine i prigodno obilježavan kulturnim i sportskim manifestacijama, od kojih je posebno mjesto zauzimala Trka oslobođenja organizirana ulicama grada za sve uzraste u amaterskoj konkurenciji.
Dubičko područje je prije Drugog svjetskog rata imalo 33.550 stanovnika. U toku petogodišnjeg oslobodilačkog rata poginulo je 3.404 boraca i 14.287 žrtava fašističkog terora, što daje tragičan broj od 17.691 poginulih i čini 52,73% tadašnjeg stanovništva.
Nakon rata u dubičkim selima i gradskim mahalama ostale su samo žene s nedoraslom djecom. Odrastao muškarac u kući je bio prava rijetkost. Mnogi koji su preživjeli rat umrli su od epidemija koje su usljedile (tifus i bolesti).
Od oslobođenja Bosanske Dubice 27.4. 1945. sve do 1952.g. na dubičkom području nije bilo stasalih mladih ljudi za vojsku, a predratni broj stanovnika dostignut je tek 1975, 30 godina po završetku Drugog svjetskog rata.
Dan oslobođenja je mnoge muslimanske porodice zavio u crno
Dan oslobođenja Bosanske Dubice 27.4.1945. nakon četiri godine ratnih stradanja nije svima donio očekivanu radost. Umjesto da se raduju i slave mnoge dubičke bošnjačke porodice je zavio u crno. Partizanske jedinice iz Srbije zajedno sa domaćim, koje su ulazile u grad preko Krivdića brda kroz Puhalo i preko Leptihora, ubile su jedan broj civila muslimana, koji su ih ispred svojih kuća čekali kao oslobodioce. Tog dana i narednih dana ubijeno je 168 dubičkih muslimana, ali taj broj nije nikad zvanično potvrđen niti demantovan. Sve do danas ne znaju se ni sva njihova imena. Imena nekih tada ubijenih su u knjizi “Žrtava rata” 1941-1945.
Narednih dana partizanske vlasti su privodile i saslušavale brojne dubičke muslimane pod optužbom da su sarađivali sa neprijateljem. Mnogi pozvani u OZNU nikad se nisu vratili sa saslušanja, a čistka je završena pokoljem muslimana u klancu Lelići…) i na Urijama.
Prema izjavama Dubičana koje se i sada mogu pročitati na FB, oslobodioci su ubijali muške, a žene sa sela su ulazile u muslimanske kuće, pljačkali i opljačano tovarili u konjska kola.
Jedan od ubijenih je je Hasan Hatipović, otac Huseina Hatipovića, po kome je jedna dubička ulica kasnije dobila ime. Obješen je djed Murisa Lađarevića – Smail Lađarević, a Suljo Sevlić ubijen odmah nakon rata.
U gradskoj ulici Puhalo (preimenovanu u ul. Mile Mećave, sad Kninsku) izvedena je na ulični trotoar grupa muslimana, koji su se skrivali u podrumu porodice Mujčić, i svi su streljani. Među njima su bili Pašagić Raif, Lelić Ismet, mesar Veletalnić Meho, Mehmedalija Haskić, Hasib Kišmić, Biban Talić, koji je bio učesnik borbi na Soči i Galiciji…. Preživio je Meho Veletalnić. U grupi se nalazio i Alijagić Abdurahman (otac kasnijeg dubičkog gradonačelnika Uzeira Alijagića) koji je pri streljanju simulirao pad, izvukao se iz gomile krvavih tijela, skrio u obvližnji kokošinjac. Njegova ispovijest prepričavala se šapatom i trajno ostala uvjerljivo svjedočanstvo tog jezivog zločina.
Po kazivanju starijih pokolj i ubistva vršili su partizani iz okolnih sela, a nakon par dana u Dubicu su ušle jedinice NOV i zavele red.
I pri prvom pokušaju oslobađanja Bosanske Dubice, u oktobru 1943.g, partizani su u Leptihoru ubili i zaklali 12 stanovnika Leptihora, koji nisu bili na strani neprijatelja, ali su bili muslimani.
O ovim događajima nije se smjelo nikad govoriti. O tome se uzdržanio govori i danas. Zato se ni do danas ne znaju imena svih ubijenih. Znaju ih samo potomci iz porodica stradalih.
To se nije i nikad se neće zaboraviti, ali se prećutno saburlo i prešlo preko toga. Trebalo je živjeti.
A u miru, slozi i ljubavi pod okriljem bratstva – jedinstva živjeli smo sretno 46 godina, sve do ljeta 1991.g. kada je srušena Titina Jugoslavija i ponovo pokrenut bratoubilački rat.
O ovim događajima je potrebna puna istina, jer ona smiruje, donosi oprost i vraća vjeru u bolje sutra.
Bosanska Dubica bez svog imena i opet bez svojih građana
Raspadom Jugoslavije, 50 godina kasnije, Bosanska Dubica je ponovo doživjela nova teška stradanja i ostala bez velikog broja svojih građana, kada je srpski agresor napao BiH, sa dubičkog područja protjerao skoro sve Bošnjake i Hrvate, njih blizu 8.000, koje je dijelom kompenzirao naseljavanjem prognanih Srba iz Hrvatske i sa drugih područja BiH.
Prema popisu stanovništva od 31.3.1991. u gradu Bosanska Dubica živjelo je 13.680 stanovnika, od toga Bošnjaka- Muslimana 6.084 (44,47%), Srba 5.540 (40,49%), Hrvata 288 (2,10%), Jugoslovena 1.329 (9,71%) i 439 ostalih (3,23%).
Tokom srpske agresije na BiH 1991-1995 protjeni su skoro svi Muslimani i Hrvati. Pretpostavlja se da sada u gradu i prigraskom naselju Jošik živi jedva oko 1.000 Bošnjaka i stotinjak Hrvata.
Protjerani dubički muslimani žive u stotinu zemalja svijeta, ali svoju zavičajnu Bosansku Dubiciu, svoju BiH nikad neće zaboraviti.
Kratko vrijeme po uspostavi Dejtonske BiH dubičke vlasti su ukinule ime Bosanska Dubica i zamijenili ga imenom Kozarska Dubica, što je naišlo na otpor brojnih Dubičana u Dubici i dijaspori, pa je 2006.g. Pokrenuta peticija za povrat imena Bosanska Dubica, ali MZ-a zastupljena Visokim predstanikom sve do danas za to nije imala dovoljno sluha.
Progon, zatvaranje i ubijanje naroda Kozare i Potkozarja od 1941 do 1945 nikad neće biti zaboravljeno; Isto tako nikad neće biti zaboravljen progon Bošnjaka i Hrvata 1991-1995, koji je trajao pune 4 godine.
Umjesto u Bosanskoj Dubici i dalje će se 27.4.1945. Dan oslobođenja Bosanske Dubice slaviti ali u Kozarskoj Dubici, bez 8.000 njenih građana, koji su u gradu bili većinsko stanovništvo.
U Dubicu se do sada, uprkos svim otporima, vratio samo manji broj prognanih; najveći broj njih nikad se neće vratiti, jer Aneks VII Dejtonskog sporazuma koji je obećao dostojanstven povratak nije i neće nikad biti ostvaren. Progon Bošnjaka i Hrvata s dubičkog područja je ne samo produkt neostvarenih težnji iz ranijeg perioda već ispunjenje 6 strateških ciljeva usvojenih 12.5.1992. u NS RS od kojih je prvi Uspostava državne granice koja će odvojiti srpski narod od druga dva naroda, što je većim dijelom i ostvareno otimanjem i paljenjem objekara u posjedu muslimana, zatvaranjem u logore, etničkim čišćenjem, koje je za rezultat ima etnički čistu Rs na 49% bh teritorija, na kojem skoro da nema ni muslimana i Hrvata. Na dubičkim ulicama ponovu su od 1992. paljeni objekti u vlasništvu muslimana, muslimani odvođeni u logore, ubijani, a nekima se još ni za kosti ne zna. U haremu dubičke gradske džamije im je 2016.g. podignut spomenik, na kome su uklesana imena dubičkih šehida. Ni jedan od njih nije nizašto bio kriv.
Broj izbjeglih i protjeranih sa dubičkog područja tokom agresije 1992-1995 nikad neće biti nadomjestit.
Nisu svi stanovnici Dubice i oni koji su je tokom agresije naselili, bez srca i duše i s pravom vjerujemo da mnogi od njih nisu zaboravili svoje prognane komšije, za njima žale i nadaju se njihovom povratku u nekom boljem i sretnijem vremnenu.
Prognani i izbjegli Dubičani još uvijek čekaju da vlasti Bosanske-Koazrske Dubice izraze žaljenjenje i pozovu ih da se vrate, kako bi opet kao nekad zajedno slavili 27.4. Dan oslobođenja Bosanske Dubice.
Burlington 3.5.2026 Zijad Bećirević
