U ovom našem suludom vremenu sve se izvitiperilo, iskrivilo, izlapilo, sve što je bilo dobro srozavava se i naginje lošu, sve što je pošteno popušta pred lopovlukom, pravda posrće pred nepravdom, istina sve teže odoljeva lažima, a ono što je bilo uzor srozava se i gubi ugled… Sve je više prevaranata, dvoličnjaka i licemjera, a sve manje iskrenih i poštenih, sve manje gospode i onih na koje se možemo ugledati i s njima se ponositi, a sve više obogaćene fukare. Nema više gospode kakva je bila nekada, u bijeloj košulji, odjelu i mantilu, sa šeširom, kravatom, lakovanim crnim cipelama, kišobranom u ruci… Moralna pravila su ostala jasna i dosljedna, ali ih sve više skrnave i srozavaju kako provincijalizam tako i visoka politika.
Pojam gospodin- gospođa- gospođica
Izrazi gospodin, skraćeno g., gdin, gosp. i gospođa – gđa., gospođica – gđica i dalje se koriste za tituliranje odnosno formalno iskazivanje poštovanja prema odrasloj muškoj i ženskoj osobi. Ovi izrazi potiču iz feudalnih vremena, a nastali su od riječi “gospodar”, koja je u početku korištena isključivo za plemiće a kasnije i za druge pripadnike društvene elite, koji su raspolagali i gospodarili značajnim kapitalnim vrijednostima. Kada su sredinom 20. vijeka formalno nestale društvene razlike na osnovu porijekla izraz je korišten i za nosioce vlasti i druge nosioce društvenih funkcija.
Pod pojmom “gospodin” uvijek smo prepoznavali nekog ko je veoma otmjen, besprekorno odjeven, pazi i zna kako se treba ponašati. Sve do nedavno, dok konfekcija nije preplavila sva evropska i svjetska tržišta, u svakom većem gradu postojali su modni krojači, koji su imali svoju klijentelu, kojoj su šivali odijela po njihovoj mjeri i zahtjevu.
U to vrijeme stariji i umišljeniji su mlađe i one sa niže društvene ljestvice u komuniciranju titulisali sa “ti”, a oni njih sa gospodine i “Vi”.
Gospodin je poštovan i priznat i ima superioran položaj, koji obično duguje svom porijeklu, materijalnom bogatstvu, političkom uticaju…Značilo je to biti tačan, ustati i dočekati na nogama, otvoriti vrata drugima, iskazati poštovanje, davati komplimente, biti uljudan, prilagoditi se svakom društvu i ne isticati svoje vrijednosti i bogatstvo.
Karakteristike istinske gospode i danas su uglađeno ponašanje, osmijeh za svakog, strpljenje i ljubazno obraćanje prema svima sa – izvolite, hvala, molim..
Osobe sa ovim osobinama bile su dostojne poštovanja i uvažavanja, kako ranije, tako i danas.
Za gospodina i danas kažemo “gospodin od glave do pete”. Govori nadahnuto ali kontrolisano, nenametljivo ali sugestivno…Odmjeren je u riječi, uzdražan u pokretima…uvijek spreman da sasluša. Obraća se sa respektom i uvažavanjem prema svojim sugovornicima bez obzira na njihov društveni položaj i uzrast…Prema djeci uljudan i djeluje poučno, vaspitno i savjetodavno…A kad je uz gospodina gospođa- dama, elegantno je i besprekorno odjevena, namirisana…odmjerena u ponašanju, uzdražana u govoru…
Prava gospoda, bez obzira da li su bili gradskog ili seoskog porijekla, nikad nije bila prosta, rasklašena..
Ranije se znalo ko je gospodin. Nije bilo dileme u tome koga nazvati gospodinom, jer je po izgledu i ponašanju to zaista i bio. Danas svakog zovu gospodin, a tako ih malo funkcionira na toj matrici.
Gospoda je galantna i darežljiva…Uglađeno ponašanje, strpljenje i prema svima smješak i ljubazno obraćanje.
Oni moćniji vozili se u kočijama, u kući imali personal koji je opsluživao domaćinstvo…Bili su to dadilja, kuhar, kočijaš, vrtlar…
Danas je uobičajeno pri ophođenju našeg sugovornika nazvati – gospodin. Ranije se ta riječ pisala sa velikim slovom, kao izraz posebnog poštovanja, ali kako se sve u novim vremenima izvitoperilo i veliko slovo se smanjilo, kao i većina osoba koje taj pojam označava. Tako se dogodilo da gospodina oslovljavamo sa Vi, a on nas sa ti. Gospođa se uvijek persirala, pa čak su ranije i djeca persirala svoje roditelje.
Gospoda i drugovi /drugarice u socijalizmu
U socijalizmu smo svi bili drugovi, iako se i tada znalo ko je drug sa velikim “D”, a ko običan čovjek sa malim “d”. Drug je zvučalo bolje, prisnije, ljudskije…zbližavalo i vodilo u težnji da svi budemo bliski, drugari. Uprkos tome razlika između radnika u fabrikama, poljoprivrednika na njivama i činovnika u uredima bila je prepoznatljiva, vidljiva i evidentna.
U socijalizmu su i činovnici višeg ranga smatrani gospodom za razliku od radnika od kojih su samo neki koji su avazirali bili gospoda. Kad skinu radno i obuku paradno odijelo, ako su ga imali i s porodicom krenu u nedeljnu šetnju, kino, pozorište ili na prijeme, bankete i svečanosti, ako su bili pozivani.
Čak su i djeca od gospode bila gospoda, gospodčići…, jer ih je majka pažljivo odijevala, njegovala i usmjeravala, da se razlikuju od druge djece. Bili su okupani, čisti, uredno začešljani, dobro odjeveni i jeli jela koja svima u to doba nisu bila dostupna…
Pa i neke profesije, bez obzira ko ih predstavlja, smatrane gospodskim i kao gospodin tretiran svako ko im je pripadao. Takvi su bili ljekari, koje su iz poštovanja i respekta zvali doktor, apotekari, sudije, činovnoci višeg ranga…
U tim vremenima “Bonton” je bio svima dobro poznata i priznata knjiga, u obrazovnom procesu obavezna lektira koju je svako trebao da pročita i iz nje proširi i dopuni saznanja o dobrom ponašanju stečena kroz porodični odgoj, tokom školskog obrazovanja i u godinama ranog mladelačkog odrastanja. Za svaki propust i prekršaj u kulturnom ophođenu prekršitelj je upućivan da čita Bonton.
U Titovoj Jugoslaviji pojam “gospodin” nije izbrisan, niti zaboravljen, ali je zamijenjen za pojam “drug”, gospođa – gospođica sa “drugarica”. Raspadom Jugoslavije promijenilo se i drugarstvo, a pojam gospodin vratio se u formalnom i suštinskomom smislu. Danas mnogi, koji se još sjećaju tih vremena, znaju reći: “Dok smo bili drugovi bili smo gospoda; sad kad smo gospoda više nemamo drugova”.
Kavalir
Za razliku od gospode i gospoštine za mušku osobu, elegantno obučenu, prefinjenog ponašanja i posebno uslužnu prema osobama ženskog pola, govorilo se da je- kavalir, a nastao je kao rezultat zapaženih manira u kulturnom ponašanju i ophođenja muških prema osobama ženskog pola.
Kavaljer/ kavalir je ljubazan, galantan uslužan muškarac koji se zaštitnički i s puno uvažavanja i poštovanja ophodi prema damama. Dobri galantni maniri kavalira bili su otvoriti vrata dami, ustupiti joj mjesto, pridržati joj kaput…počastiti u lokalu. Riječ kavalir ni danas nije promijenila smisao, ali je sve manje muškaraca koje možemo nazvati kavalirom. Rezltat je to dinamičnijeg života kojim živimo.
Džentlmen
Epitet džentlmen ide pod ruku sa pojmom gospodin. Džentlmen (engleska riječ- gentleman) je muška osoba sa najvišim moralnim standardima. To je galantan gospodin, vaspitan, pristojno se ponaša, ima lijepe manire, a u pravilu pripada višim društvenim slojevima. Ženski ekvivalent je- dama. U stvarnom životu džentlemen se predstavlja i potvrđuje uglađenošću, superiornošću, plemenitošću,…Naravno, ni džentlemen nije savršen, ali je u pravilu dobro obučen, ima svoj stil i ophodi se ljudima s puno poštovanja.
Ranije je epitet džentlemen dobivao svako ko je imao visok društveni polžaj, bio dovoljno bogat i nije morao zarađivati za život. Danas ga više čini uglađenost i karakter…nego novac.
Kod nas je pojam džentlemen prepoznat nešto kasnije, a odnosio se uglavnom na pripadnike više klase zapadnih zemalja, Amerike, Engleske…
Kada je čovjek postao gospodin?
Prvu definiciju riječi “Gospodin” postavio je prije 150 godina historičar John Walter Wayland: “Pravi gospodin je onaj koji je uljudan, iskren i saosjećajan, čija djela prate izgovorene riječi, koji siromašnog ne podsjeća na siromaštvo, koji više razmišlja o pravima i osjećanjima drugih, nego o svojim, koji se ne ulaguje bogatstvu, ne razmeće i ne hvališe svojim posjedom i postignućima.”
Po John Walteru Waylandu pravi gospodin je onaj čiji su postupci izraz dobre volje, oštrog osjećaja za uljudnost i čija samokontrola prati svaku nepredviđenu i iznenadnu okolnost; onaj koji siromašnog ne podsjeća na njegovo siromaštvo, neuglednog na njegovu neuglednost ili bilo kakvu inferiornost ili deformitet, ko je ponizan pred samim sobom ako ga nestašica natjera da druge čini poniznim, ko se ne ulaguje bogatstvu i snishodljivo savija kičmu pred moćnikom ili se razmeće i hvališe svojim posjedom i postignućima, koji je iskren kada govori, ali pun saosjećanja i naklonosti, onaj čija djela prate izgovorene riječi, koji više razmišlja o pravima i osjećajima drugih ljudi nego o svojim i u čijem su vlasništvu ugled i čast svete i moćne vrline.
Gospodin i gospoština
Gospoština je bila težnja i izazov u kojem želiš i sam biti i vidjeti sebe…Gospodina uvažavaš, cijeniš, poštuješ.. Imaš respekt prema njemu. Gospodin je bio i treba da ostane karakterna osoba sa dosta vrlina, koji se pristojno i učitivo ponaša, nevezano da li je bogataš ili siromah, radnik ili činovnik. On je dopadljiv, plemenit, oličenje nečeg visokog, vrijednog, dostojanstvenog, privlačnog i poželjnog, sa kojim su i žene opsjednute.
Upotrebiti riječ “gospodin” za nekog ko se postavlja iznad tebe i smatra se tvojim gospodarom, ističe svoju nadmoć nad tobom, ako nije iznuđeno, u nekom smislu predstavlja podređivanje i potcjenjivanje sebe.
Prestonicom gospoštine smatra se Velika Britanija.. A postojala je i uživala svjetski ugled “Bečka škola”, koja je ostala u sjećanjima mnogih kao rasadnik gospoštine…Kao oblik gradske kulture gospoština se poistovjećuje sa plemstvom u feudalizmu, aristokracijom i buržoazijom u kapitalizmu.
Za razliku od gospode su primitivci, skorojevići, iskvarene osobe nedostojne punog poštovanja i uvažavanja. Nadmeni, prepotentni, snobovi…Gospodin je (čak i kao pojam) izrastao i narastao toliko da više ne može i ne mora rasti, a primitivac zauvijek ostaje mali, fizički i moralni patuljak.
U ranoj fazi socijalizma i po shvatanju teoretičara komunizma gospoština je tretirana kao vid nejednakosti, koju treba ukloniti, zabraniti i prevladati, jer je zasnovana na izrabljivanju radničke klase.
Nasuprot pravoj gospoštini, koja je uvažavana ali skromna, nikad rasipna i bez prepotencije…je snobovska, lažna i mangupska gospoština…
Za sve one koji su po mnogo čemu odudarali od gospoštine, a naturali se i pokušavali predstaviti gospodstvenim, kod nas se govorilo “noga lička a cipela bečka”…
Devalvacija gospode i gospoštine
Sa globalizacijom je i gospoština promijenila formu i nestala u farmerkama i džaketu proizvedenim u Kini…
Savremeni gospodin je, naročito u nekim sredinama, sve više je pojam, a sve manje simbol kulturoloških vrijednosti. Pa i sama riječ je već odavno i dobrim dijelom potrošena. Gubi svoj pravi smisao.Veoma često je to beskičmenjak i licemjer – umjesto moralna i duhovna vrijednost…Kako prihvatiti i zvati gospodom fukare koje su se u ratu na tuđem jadu i muci obogatile i namirisale, pa umišljaju da su gospoda?
Pri nastupu čelnika državnih organa, međudržavnih i državnih organizacija, vlasnika i menadžera velikih kompanija, pri njihovim služnemim i privatnim kontaktima i istupima u emisijama kod novinskih i TV reportera, često se riječ “gospodin” izgovara sa posebnim naglaskom, iako pojedinim ne pripada ni jedno od ovih osam slova, a diže im rep i rejting, pa ne daju sa sobom ni razgovarati. Pokondirene tikve, skorivići i primitivci…glumili gospodu, a ni po čemu se nisu odlikovalli, naprotiv u mnogo čemu su odudarali od svega što se moglo smatrati gospodskim. Dočepali se novca, imovine, položaja, zagladi kosu, objesili kravatu..i misle da su postali neko i nešto…
Upravo zato s pravom se pitamo, da li je veći gospodin bio onaj ranije uvijek u odijelu sa šeširom, kravatom, lakovanim cipelama, kožnom tašnom i kišobranom ili danas onaj koji je u slobodnom vremenu u trenerci, džaketu, sprintericama?…Da li je veći gospodin bio činovnik sa čuperkom na glavi, brižljivo čuvanim od vjetra i kiše da ga ne razbaruši i skvasi ili danas neki ćelavko oslobođen predrasuda i sa kapuljačom na glavi?…
Neki kažu gospodin se rađa, a neki gospodin se postaje. Jedno je sigurno – Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. A što ako maska sraste s licem? – pitaju se mnogi od nas, kao Ivo Brešan.
Ma šta mislili, željeli i čemu težili, ma koliko društveni moral oscilirao, vrijeme gospode i gospoštine, vrijeme kavalira i džentlmena nije prošlo, ono pripada prošlosti, sadašnjosti ali i predvidivoj budućnosti, jer točak istorije niko osim Boga ne može zaustaviti.
Burlington 18. 11.2022 Zijad Bećirevic