ŠTIGLICEVE IMPRESIJE NJEGOŠEM
Njemčki putopisci su u svojim putopisima prikazali mnogobrojne značajne segmente života Crnogoraca. Kroz tu prizmu posmatramo život jednog vremena, naroda, ljudi i običaja dobrog dijela podlovćenske Crne Gore.
,,…Iako je Vladici posvetio treće poglavlje svog putopisa, Štiglic je Njegošev lik i djelo prikazao na mnogo kompleksniji način pa se može reći da je ličnost Petra II crvena nit koja prožima cjelokupan putopis. Vajanje Njegoševog lika počinje od prvog poglavlja, i to na posredan način preko kazivanja o njegovom načinu vladanja, o odnosima sa susjedima i snazi njegove riječi koja je važila kao zakon u sklapanju primirja i davanju utočišta strancima. Čitaoce pisac upoznaje s ovim gospodarom i posredstvom priča njegovih sunarodnika, da bi u trećem dijelu svog djela želio direktno da dopre do Njegoša – čovjeka i državnika! On se s Njegošem sreo više puta, na šta ukazuju raštrkane primjedbe po rukopisu, da su znali da sjede do ponoći i da su se kratko sretali, ali opisuje samo dva susreta s njim, kada su se prvi put sreli u Njegoševoj rezidenciji i kada su se rastali prije piščevog odlaska u Riječku nahiju…“
,,…Fasciniranost Njegošem počinje i prije susreta s njim, pa pisac sa nestrpljenjem prelazi put do Cetinja i nipošto ne želi da stigne prekasno u rezidenciju Njegovog Veličanstva, čime izražava i poštovanje prema domaćinu, ali i osnovni motiv svoje posjete, jer njega na putu do Cetinja uistinu najviše interesuje ono što je u direktnoj ili indirektnoj vezi sa Njegošem. Iz tog razloga ne želi da ode sa Njeguša a da ne vidi ,,rodonačelinkovu kuću iz koje su potekli sadašnji vladika i njegovi preci od prije stoljeća i po“. Sa gostoprimstvom ovog velikana upoznaje se i prije ličnog poznanstva i to ljubaznošću kojom mu je domaćin ponudio smeštaj, u kome ,,je zatekao sve udobnosti koji jedan pažljivi domaćin može da ponudi svom gostu“, ali i okrepljenjem koje mu je ponudio nakon dugog puta, kada mu je donesena ,,bogata većera, pripremljena po pravilima francuske kuhinje, a uz nju najodabranije dalmatinsko vino…“
Da je Njegoš čovjek s izgrađenim stilom, bez obzira na prilike i okolinu u kojima živi, ukazuje pažljiv odabir namještaja u njegovoj dnevnoj sobi i ti ,,kućevni predmeti, od udobnog divana i primjereno podešenog pulta za pisanje, iznad kojeg visi dobro pogođeni portret Nikole, carskog patrijarha na Istoku“ do ,,zgodne male stoličice, izgrađeni su u skladu s najnovijim ukusom i tek su stigli iz Trsta“. U skladu sa svim pozitivnim karakteristikama koje Štiglic vješto uklapa u šire slike, stoji i opis Njegoševe spoljašnjosti:
,,…Za njegovu glavu, koja bi prije mogla da bude izazovan model za umjetnika koji radi u antičkom stilu nego za nekog modernog dvorskog minijaturnog slikara, stvarno se može reći da je lijepa; njegove crte lica, u pravoj srazmjeri sa njegovim neobično visokim stasom, zrače izvjesnim samosvjesnim dostojanstvom i prijatnom ljubaznošću istovremeno, i kao da su spremne i za rat i za mir, doimajući se kao glava Zevsa (…) Pametne, prodorne oči, koje bi nenaklonjeni kritičar po svoj prilici označio kao prepredene, svojom izuzetnom pokretljivošću daju ovim po prirodi mirnim crtama izvjesnu toplinu i živahnost. Njegoševom okruženju i izuzetnoj fizičkoj ljepoti harmonično korespondira njegovo držanje i način komunikacije, jer je on vladar koji sa predusretljivošću dočekuje gosta, prilazeći mu i ,,ljubazno“ ga pozdravljajući uz ,,laki naklon glavom“ na dobro akcentovanom stranom jeziku. Njegovo držanje je ,,mirno i sigurno“ i na ,,prijatan način kontrastira sa bujnom svježinom kolorita i uliva veće poštovanje nego što bi se smatralo obaveznim prema jednom dvadesetosmogodišnjem čovjeku…“ Da je Vladici veoma stalo do moralnih vrijednosti izraženo je njegovom kritikom ,,modernog salonskog života“ i njegovim ,,pukim spoljnim formalnostima i ceremonijalnosti“ koje su služile samo kao ,,zaštitni bedem“ za prikrivanje ,,ispraznosti i besadržajnosti“ i stvorene su da ubiju ,,vedrinu i priguše svaku otvorenu društvenost“. Nasuprot tome, Njegoš ne propušta da sliku upotpuni njenom krajnjom suprotnošću koju su činili njegovi podanici, inače ,,veseo narod, zadovoljan malim i uvijek dobro raspoložen“, jer je sam bio svjestan, što i otkriva svom sagovorniku, čudnih predstava koje su gajili stranci o njegovom slobodoljubivom narodu.
O Njegoševim državnim poslovima govori uglavnom u četvrtom poglavlju ,,Cetinje“. U vrijeme kada je Štiglic stigao, Vladika je već započeo izvjesne reforme u državi, pa sve ono što je iz prve ruke zabilježio ima veliku informativnu vrijednost, utoliko veću što je brojne informacije dobio i od Njegoša. Petar II je tih godina počeo s utvrđivanjem države koja bi predstavljala uređeni sistem i prevazišla plemensku zajednicu koja mu je ostavljena u nasljedstvo, pa se Štiglic uvjerava u Njegoševe napore da sprovede svoje reformatorske poduhvate. Riječju nacrtanom slikom Štiglic njemačkom čitaocu prenosi sve novitete koje zatiče, a koje njegovi prethodnici nijesu vidjeli. Prije svega, opisuje Biljardu, ,,bijelo, po svoj prilici, upravo završeno zdanje“, izgradnju ulica, podignuta skladišta zaliha žita, te primjećuje da Njegoš vodi računa o većem obimu rada štamparije i posvećuje se školovanju djece. Na tom mjestu na trenutak izbija na površinu ugroženost njegove pozicije zapadnjaka u slovenskom svijetu, jer obrazovani Crnogorci i njihov kulturni razvoj u sprezi sa slobodarskim duhom mogu ugroziti dominantnu poziciju austrijske vladavine koja je još uvijek čvrsto držala primorske krajeve.
,,Budu li ovi Crnogorci koji sada rastu i stasavaju jednom naučili tako spretno da barataju perom kao što su to njihovi stari nekada činili s oružjem, i budu li se isto tako hrabro kao i njihovi preci nosili sa svojim istočnim susjedima, onda će, ima li se u vidu i urođena rječitost ovog naroda, mlada Crna Gora povesti poneku drugu borbu sa Zapadom.“
Priredili: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar
