(Čovjek koji nije živio od Crne Gore već za Crnu Goru i njeno trajanje. Direktor NP-Lovćen 1994-1998)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U noći između prvog i drugog aprila, u snu, prestalo je da kuca veliko i plemenito srce Milosava Miša Anđelića. „Svaki dan je maleni život: svako buđenje i ustajanje malo rođenje, svako svježe jutro mala mladost, svaki odlazak na počinak i san malena smrt” zapisai je Artur Šopenhauer. I kao da je život sam zatvorio svoj krug u toj jednoj noći bez riječi, ali sa značenjem koje ostaje. Kada se izgubi drag prijatelj, to nije samo bol. To je udar koji vas presiječe, koji razori unutrašnji mir i ostavi vas bez oslonca. Bol koja ne prolazi, već traje i podśeća vas na riječi: ,,Nema smrti bez suđena dana.” Jer život ne mjerimo godinama, već tragom trajanja koji ostane kada čovjek ode. A trag velikih ljudi ne nestaje on samo prelazi na neke nebeske planinarske i gorštačke staze.
Sarađivali smo pet punih godina kroz časopis „Jezerski vrh“ bila je dio zajedničkog rada zapravo bila je susret istih uvjerenja i iste potrebe da se riječju sačuva ono što vrijedi. Na promociji govorio je smireno, ali snažno, sa onom vrstom uvjerenja koja nosi snagu i simboliku jer dolazi iz dubine znanja i lične odgovornosti. I ono što mogu reći jeste da se od takvih ljudi učilo jer su pripadali starom kovu Crnogoraca. Onom koji ne pristaje na zaborav, koji ne odustaje od istine i koji zna da je čast mjera svega. Bio je od onih ljudi koji ne postoje samo u svom vremenu, već ga nadilaze jer žive po principima, gorštaka a ne po okolnostima. Volio je Crnu Goru. Ona i Žabljak bili su njegova prva i posljednja misao. Ali Lovćen i Cetinje đe je proveo neke od svojih najboljih naljepših ali i najtežih godina.
Uvijek si mi govorio, moj Božo, čovjek se ne dokazuje riječima, već znanjem jer samo znanjem možeš pokazati da je ono što radiš dostojno i truda i poštovanja. Zato danas moram reći: Hvala ti za sve savjete, brigu za Lovćen. Hvala ti za Cetinje. Hvala ti za Crnu Goru koju si čuvao znanjem, stavom i životom. Dragi Mišo, bolan je ovaj rastanak. Odronila se jedna snažna stijena Durmitora. Otišao je gorostas koji je znao koliko vrijedi riječ, koliko traje djelo i koliko čovjek može biti velik kada ostane svoj. I nije smrt ono što boli. Boli praznina koja ostaje iza takvih ljudi.
Milosav-Mišo Anđelić rođen 15. marta 1967. godine, svoj život je posvetio prirodi, znanju i Crnoj Gori. Nakon završetka osnovne i srednje škole upisuje Šumarski fakultet u Beogradu, koji završava 1991. godine kao jedan od najboljih studenata. Njegov diplomski rad „Važniji problemi zaštite šuma u NP Durmitor” bio je početak jedne velike i posvećene naučne i stručne karijere. Profesionalni put započinje u Nacionalnim parkovima Crne Gore 1991. godine, đe ostaje do 2003. godine. Već tada se prepoznaje njegova snaga da poveže nauku i praksu. Magistar šumarskih nauka postaje 1997. godine, a doktor nauka 2001. godine, istražujući bolesti šumskih ekosistema i ostavljajući dubok trag u ovoj oblasti.
Bio je upravnik Nacionalnog parka Lovćen od 1994. do 1998. godine. Taj period bio je njegovo lično opredjeljenje i dokaz koliko jedan čovjek može dati prostoru koji voli. Govorio je da je Lovćen svetinja, i kao takvog si ga i čuvao. Pamtiću naše korake po Lovćenu, staze koje nijesu bile samo putevi kroz prirodu, već putokazi kroz razumijevanje prostora i ljudi. Pamtiću naše susrete sa gorštacima, đe se riječ mjerila, a čovjek prepoznavao po držanju i pogledu. U tim susretima viđela se njegova istinska snaga da sluša, da razumije i da poštuje. Bio je istinski prijatelj, ne samo meni, već svakom časnom Crnogorcu. Pripadao je onim posebnim naučnim imenima kod kojih je duh Lovćena uvijek i svuda prisutan. Svakim njegovim korakom koji je prešao po Lovćenu doživljavao je treptaj prirode, sa očima uprtim ka njenim ljepotama: usovi, lavine, stijene, vrhovi, šume, izvori, pašnjački kamenjari vječita sintagma Njegoševe ,,Luče mikrokozme.” Ali ono što ga je izdvajalo nije bila samo borba za očuvanje prirode već duboko razumijevanje njenog smisla. On je gledao Lovćen kao živo biće, kao prostor u kojem se ukrštaju istorija, identitet i trajanje jednog naroda.
Iako smo svi prolazni, niđe se kao na planini ne ośeća vječnost okruženja i tren milenijuma. On je to razumio. On je znao da čovjek ne može biti veći od prirode, ali može biti dostojan njenog trajanja. Zato ovaj neumorni neimar zaslužuje poštovanje koje mu sa punim pravom pripada. Njegova ličnost i njegov doprinos Lovćenu nijesu samo dio jednog vremena, već trajna vrijednost koja će nadživjeti generacije. Njegovo djelo nije zapisano samo u knjigama i radovima. Zapisano je u šumama koje je štitio, u stazama koje je poznavao u prostoru koji je razumio bolje nego mnogi.
Zajedno sa Lukom Milunovićem pokrenuo je časopis „Jezerski vrh”, vjerujući da riječ može trajati duže od vremena. I bio je u pravu. Njegovi naučni i stručni radovi iz oblasti zaštite šuma, šumskih bolesti i razvoja nacionalnih parkova ostaju trajna vrijednost i temelj budućih istraživanja.
Obavljao je brojne odgovorne funkcije: pomoćnik generalnog direktora NP Crne Gore, pomoćnik ministra za šumarstvo, profesor na Biotehničkom fakultetu u Podgorici, predśednik Savjeta za šume Crne Gore i državni sekretar za šumarstvo, lovstvo i drvnu industriju. Bio je član naučnih i stručnih institucija, ali iznad svega bio je čovjek koji je znao šta znači služiti svojoj zemlji. Hvala ti za prijateljstvo. Hvala ti za snagu koju si nosio i dijelio. Hvala ti što si bio viši od vremena u kojem smo živjeli.
„Smrt je nešto neizbježno. Kad je čovjek učinio ono što smatra svojom dužnošću prema svom narodu i zemlji, može da počiva u miru”, zapisao je veličanstveni Nelson Mandela Ti možeš da počivaš. Sa suzom u oku i sjetom, pamtiću te dragi prijatelju. Jer si bio bedem đe su drugi padali, čovjek đe su drugi posustajali, gorostas koji je znao mjeru riječi, vremena i ljudi. Izgubio je tvoj Žabljak. Izgubila je tvoja Crna Gora. Izgubili su tvoji prijatelji. Najviše tvoja porodica. Počivaćeš u śenama svog rodnog Žabljaka, u zagrljaju Durmitora kojem si bio vjeran, kao i Lovćenu. Pod visokim jelama i borovima, đe priroda čuva ono najvrijednije. Proći će vrijeme, ali tvoje ime neće. Ostaće kao svjetionik jedne časne, ponosne i dostojanstvene Crne Gore. I večeras, dok se nad obalama Crnog jezera i Durmitora pojavi zvijezda, ona neće obasjati samo tamu, već i trag koji si ostavio jer svjetlost uvijek pronađe one koji su znali da žive uspravno, ponosno i časno.
Za sami kraj ovog bolnog śećanja tamo đe se spajaju obale vječnosti i istorije kojoj (sada) pripadaš dragi Mišo najbolje pristaju riječi velikana Veljka Vlahovića: „Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja… To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad ne napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze.”
Neka ti je laka sveta crnogorska zemlja, koju si nosio u srcu i duši, crnogorski lave jer zemlja kojoj si pripadao zna da čuva svoje najbolje sinove a ti si bio jedan od njih…
