Film/TV

Jasna Šamić: Srijeda

Inspiracija dolazi kada svakog dana sjedneš za svoj sto u 9h ujutro, ponavljao je moj otac citirajući Flauberta. Prihvatila sam to kao biblijsku zapovijest.

Nesretna sam kad moram izaći ujutro, pa čak i tokom dana. Rijetki su trenuci sreće koje provodim na ulicama Pariza, gdje se ljudi guraju, sudaraju, viču, miješaju se s biciklima koji ne poštuju semafore, gdje prolaznici više ne znaju gdje da gledaju kad prelaze ulicu. Odlazak u kino postao je, uglavnom, razočarenje, jer novi filmovi – ako ne govore o Holocaustu – najčešće se bave transžanr osobama i homoseksualcima. A rijetki su veliki filmovi. Kažu da toga više i nema. Da je kino mrtvo. Ja i dalje ne vjerujem u to. Nekada su se filmovi prikazivali mjesecima u francuskim bioskopima. Bili su to djela Viscontija, Fellinija, Pasolinija, Françoisa Truffauta, Godarda… Nismo željeli napustiti salu. Dobri filmovi danas igraju u bioskopima po nekoliko dana. A oni osrednji su često i najambiciozniji. Kakva katastrofa film o Čajkovskom, u kome smo sve nauživali gledajući do besvijesti gole muškarce kako plešu. (To je jedino u stvari što ostaje u sjećanju od Čajkovskog.) Bili su to kompozitorovi ljubavnici, i košmar njegove žene. Ali nije bilo ni dramatično ni tužno, nego samo kičasto. Ili film Izgubljene iluzije! Najbolji filmovi koje sam nedavno gledala dolaze iz Azije, posebno su to južnokorejski filmovi, japanski ali i poneki iranski. Možda ću pogledati film Emilia Pérez. Kažu da je dobar. Ali neki drugi dan, jer danas moram  kod fizioterapeuta.

A to znači – izgubljen dan.

On je Kambodžanac. Rekao mi je to sam, ali to na mene nije ostavilo poseban utisak. Nisam ga ni primijetila jer nosi masku. Svakako mitako nešto nije važno kod ljudi. Ja gledam jesu li  lijepi. Kakva sreća vidjeti lijepo lice, lice koje odiše duhom. Moj fizioterapeut mi je rekao da mu je majka Vijetnamka. Ponekad su ljudi ponosni na svoje korijene. Ne znam da li je to njegov slučaj. Ili se štiti od mogućeg rasizma? Voli pričati, a još više postavljati pitanja.  Osim toga, masira leđa veoma energično. Svaki put umirem. Je li normalno trpjeti i takvu vrstu boli u životu? Sat vremena nakon toga imam vrtoglavicu. Ne mogu hodati. Osjećam mučninu. Ne onu Sartreovu. Drugu, koja ovaj put nije egzistencijalna. Izabrala sam ga jer mu je ordinacija blizu mog stana.

Sjećam se svog bivšeg fizioterapeuta, momka vrlo simpatičnog, inteligentnog, diskretnog. Koji je čak kupio jednu, ili dvije moje knjige. Bio je jermenskog porijekla. To mi je rekla jedna prijateljica. Rijetko biće. Ali njegova ordinacija je daleko. Ipak sam ga izabrala kako bih mogla prolaziti kroz onaj Pariz, odnosno one kvartove koje i dalje volim.

Naravno, srijeda će mi biti promašen dan.

Zašto mi je neprijatno reći ovom novom fizioterapeutu da mi se njegova metoda ne sviđa, da se uopšte ne osjećam dobro? Sigurno je to primijetio. Tvrdio je da je to zato što ne nosim naočale. Glupost. Ljudi misle da sebi dozvoljavam da svima, u svakoj prilici, govorim neugodne stvari, da mi to pričinjava zadovoljstvo, da je to moj pravi karakter, da me to uopšte ne uznemirava. Posebno ne volim reći ništa nekom simpatičnom čovjeku. Brkaju moju kritiku društva, umjetničkih djela i savremenog teatra s tim da sam „negativna“. Kakav savremeni izraz, i to! Za mene je to isto što i Waouh! Zapravo, ne volim govoriti ljudima loše stvari, ne volim ih kritikovati, niti im govoriti šta mislim o njima. Ako uopšte i mislim. Često ni ne mislim.

Moj utisak je oduvijek bio da su drugi mnogo smjeliji od mene u svojim sudovima o ljudima, iako to znaju priopčiti na neki svima prihvatljiv način. Takvi prate šta drugi kažu o njima. Ja takođe, ali samo ako su tuđe riječi romaneskne. Literatura. Zaprepaštena sam kada vidim koliko su ljudi sigurni u sebe i svoje utiske. Tačnije, u svoje dogme. Rijetko kada nešto relativiziraju. Reklo bi se da svi gaje duboku vjeru u nešto. Svi su pozitivni! I ponosni na sebe. Dopuštaju sebi da te psihoanaliziraju, posebno kada im to ne tražiš. Ako bi ih slučajno nešto slično i pitao, vjerovatno ti ništa ne bi rekli. Mora da osjećaju da mrziš takve analize. Kao životinje, nanjuše tvoje slabosti. Sude kao da su delegirani od strane kakvog Vrhovnog suda. Kao plemenski mudraci !

Primijetila sam da mnogi ne kritikuju umjetnost, već osobu koja kritikuje. Ne smiješ reći da je nešto loše. A šta ako misliš da je većina onoga što nam danas prikazuju bezvrijedno? Treba li šutjeti? Vjerovatno treba.

Da, tako to obično biva, jer to nisu sagovornici koji govore, već njihove maske. Ljudi su najiskreniji kada nose masku, govorio je Wilde. A posebno kada te jedva poznaju.

Moj dan je uništen zbog tih seansi kod fizioterapeuta, na koje moram ići „jer previše vremena provodim sjedeći ispred ekrana“.

Srijeda je dan kada, na kanalu 5, imamo samo jednu emisiju o književnosti. Ta emisija me deprimira. Skoro me je odvratila od književnosti. Većina pozvanih pisaca može pričati vječno o svojim djelima. Da, gledam ih zapanjeno. Znaju se izvranredno prodavati. Ali ne meni. Ne sjećam se koja predstavljena knjiga mi je izazvala želju da je kupim. Mislim da nikada nisam kupila nijednu knjigu koja je predstavljena u toj emisiji. Iako sam kupila televizor da bih mogla gledati „L’Apostrophe » koji je davno vodio Pivot. Kundera je rekao o njemu, kad sam ga upoznala, da je nepodnošljiv malograđanin. Slažem se. Ali njegove emisije bile su daleko zanimljivije, kao i pisci tog vremena, nego emisija „La Grande librairie“.

Idem u knjižare, njuškam ono što mi se sviđa i kupim knjigu. Rijetko pogriješim. Najčešće, gotovo svake subote i nedjelje, odlazim na pijacu starih knjiga, s druge strane parka Brassens. Tu najčešće nalazim svoju sreću.

Kad gledaš  La Grande Librairie, moglo bi se pomisliti da su sve knjige koje su predstavljene svake sedmice sama remek-djela. A većina mi ispada iz ruku. One su jednostavno proizvod pretjerane narcisoidnosti i, u većini slučajeva, govore i ispraznom. Čast izuzecima, kako se kod nas kaže. Kako ih prepoznajem ako ih ne kupujem? Ponekad ih posudim ili ih čitam u knjižarama. Ipak, postoje zanimljive knjige. Zanimljivi autori. Ali kako ih otkriti ?

Prošle godine, jedna prijateljica je mom sinu posudila triler pisca Dickera. Tada ga nisam poznavala. Radoznala, uzela sam mu je da je ja prva pročitam. Knjiga je brojala oko 600 stranica. Počela sam i nisam je više ispuštala iz ruku. Zapleti su se smjenjivali, vrtoglavi i to od početka do samog kraja knjige. Moja prijateljica je mislila da imam predrasude prema knjigama o kojima se previše priča ili koje su previše slavljene. Bila je iznenađena ne samo što čitam taj roman, već i što sam ga pročitala za samo nekoliko dana. Međutim, čim sam ga zatvorila, sve sam zaboravila. Ali ne žalim zbog zadovoljstva provedenog u toj misteriji. Dicker je fantastičan graditelj zapleta. To je danas rijetkost u književnosti. Da, rijetki su pisci koje zaista proždiremo.

Nekoliko riječi o ovom autoru, prevedenom na 40 jezika, čije su se knjige prodale u 30 miliona primjeraka:

Joël Dicker, rođen 16. juna 1985. u Ženevi, sin je knjižara i profesorice francuskog jezika. Veoma rano se zainteresovao za pisanje i sa deset godina osnovao La Gazette des animaux, časopis koji je uređivao sedam godina. Diplomirao je pravo na Univerzitetu u Ženevi i kratko radio u Parlamentu. Njegov prvi objavljeni tekst, Le Tigre, primijećen je 2005. Objavio ga je kod L’Âge d’Homme. Zanimljivo! Kod izdavača koji je želio objaviti jednu od mojih knjiga 80-ih ili 90-ih godina: Vladimir Dimitrijević. Jedan od onih koji su odabrali svoju nacionalnost – Srbin. Nisam Srbin, ali sam izabrao da to budem, povjerio mi se. Takođe je govorio da objavljuje samo dobre knjige. Ali čim je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, objavio je pamflete dželata Miloševića i Karadžića.

Vratimo se Dickeru. Svoj prvi veliki uspjeh postigao je romanom Les Derniers Jours de nos pères (2010.), prije nego što je stekao međunarodnu slavu s La Vérité sur l’affaire Harry Quebert (Istina o slučaju Harry Quebert, 2012.), koji je prodan u pet miliona primjeraka i adaptiran za televizijsku seriju. Seriju je režirao Jean-Jacques Annaud, jedan od najvećih savremenih francuskih režisera. Ako ne i najveći živi režiser, autor odličnog filma Ime ruže. 

Kakvo čudo, njegov film L’Ours (Medvjed) ! Često gledam iznova i njegov film L’Amant, Ljubavnik. Ovaj posljednji je adaptacija istoimenog romana M. Duras. Ona je mrzila taj film. Zato je napisala novi scenario, svoj, i objavila ga. Pročitala sam ga. Dosadan, čisti propust! Dok su i knjiga i Annaudov film – oboje izvrsni.

U intervjuu za Le Temps, Joël Dicker kaže da je veoma zadovoljan serijom: „Annaud je bolje shvatio knjigu od mene. Prava je sreća vidjeti kako se stranice oživljavaju pred mojim očima.“ Steven Spielberg, koji je takođe bio zainteresovan za adaptaciju romana, eliminisan je jer nije imao vremena da se sastane s Bernardom de Falloisom, Dickerovim izdavačem. A ovaj je bio suizdavač nekada sa gore pomenutim L’Age d’Homme, Dimitrijevičem, koji je poginuo u saobrajnoj nesreći prije nekoliko godina. Koliko shvata, Dicker je ostao vijeran svom prvom, tzv. malom izdavaču, koji je sad postao i te kako velik. 

Takođe čitam na internetu da isti pisac nastavlja objavljivati uspješne romane. Posljednji, iz 2024, Un animal sauvage, triler je. Najavljuje za 2025. La très catastrophique visite du zoo (Katastrofalana posjeta Zoološkom vrtu), dječiji roman koji obrađuje savremene društvene teme, poput demokratije i inkluzivnog obrazovanja.

Moj dan u srijedu završiće se uz nekoliko klavirskih komada: uz Lisztovu transkripciju jednog Schubertovog Lieda, uz jednu Schumannovu kompoziciju, malo Chopina i jednu od Satieovih Gnossiennes. A onda, možda, uz želju da pročitam još jednu Dickerovu knjigu. Novu. Zašto da ne? I da sebi obećam da ću sutra reći svom fizioterapeutu da želim da promijeni metodu. Ili ću ga napustiti. Ipak, pokušaću biti diplomata. Ja, koja to uopšte nisam. Iako mi je neugodno reći ljudima u lice šta mislim o njima. Kad su to fini ljudi. Ili šta ne mislim. I da, u stvari, rijetko mislim o bilo kome bilo što. Da, ako tu nema ništa romaneskno. A onda opet. To nije misao, nego priča. 

Jasna Samic : Mercredi


L’inspiration vient quand on s’assied à son bureau tous les jours à 9 h du matin, répétait mon père en citant Flaubert. Je l’ai adopté comme un dicton biblique.

Je suis malheureuse quand je dois sortir le matin, et même dans la journée. Rares sont les moments de bonheur que je passe dans les rues de Paris, où les gens se bousculent, te poussent, grondent, se mêlent aux vélos qui ne respectent pas les feux, où les passants ne savent plus où regarder pour traverser la rue. Aller au cinéma est devenu, la plupart du temps, une déception, car les nouveaux films, s’ils ne traitent pas de la Shoah, parlent surtout des transgenres et des homosexuels. Et sont rarement de grands films. On dit que cela n’existe plus. Que le cinéma est mort. Je n’y crois toujours pas. Avant, les films restaient à l’affiche des mois dans les cinémas français. C’étaient des films de Visconti, Fellini, Pasolini, François Truffaut, Godard… On n’avait pas envie de sortir de la salle. Aujourd’hui, ils disparaissent en quelques jours. Et les plus médiocres sont les films les plus ambitieux. Quel désastre que ce film sur Tchaïkovski où j’avais l’impression qu’il n’y avait que des hommes nus qui dansaient. Les amants du musicien, le cauchemar de sa femme. Soit. Mais ce n’était ni dramatique ni triste, seulement kitsch. Ou Les illusions perdues ! Les meilleurs films que j’ai vus récemment sont asiatiques, notamment sud-coréens, japonais. J’irai peut-être voir Emilia Pérez. On dit qu’il est bien. Mais un autre jour, car aujourd’hui je devais aller chez le kiné.

Or, c’est une journée perdue.

C’est un Cambodgien. Il me l’a dit lui-même, mais cela ne m’a pas fait grande impression. Je ne l’avais même pas remarqué sous son masque. Et ce n’est pas cela qui m’intéresse chez les gens. Je regarde s’ils sont beaux. La beauté m’intéresse beaucoup. Quel bonheur de voir un très joli visage, un visage qui émane de l’esprit. Mon kiné disait que sa mère était vietnamienne. Parfois, les gens sont fiers de leurs racines. J’ignore si c’est son cas. Ou bien s’il se protège d’un éventuel racisme. Il aime parler et surtout poser des questions. Alors que je n’aime pas répondre. Ensuite, il masse très fort le dos. À chaque fois, je meurs. Est-ce normal de souffrir aussi pour cela dans la vie ? Pendant une heure après, j’ai des vertiges. Je ne peux pas marcher. J’ai la nausée. Pas celle de Sartre. Une autre, qui n’a rien d’existentiel cette fois-ci. Je l’ai choisi parce qu’il n’est pas loin de chez moi.

Je me rappelle mon ancien kiné, un garçon très sympathique, intelligent, discret. Il avait même acheté un ou deux de mes romans et m’a dit du bien d’eux. Il était d’origine arménienne. C’est une amie qui me l’avait dit. Un être rare. Une bonté même. Mais son cabinet est loin. Je l’avais pourtant choisi pour pouvoir traverser ce Paris, c’est-à-dire ces quartiers que j’aime toujours.

Il va de soi que la journée de mercredi s’est vite terminée.

Pourquoi suis-je gênée de dire à ce nouveau kiné que sa méthode ne me plaît pas, que je ne me sens pas bien ? Il a dû s’en rendre compte. Il prétend que c’est parce que je ne mets pas mes lunettes. N’importe quoi. Les gens pensent que je me permets de dire des choses désagréables à tout bout de champ, à tout le monde, que c’est mon plaisir, que c’est mon vrai caractère, que cela ne me gêne aucunement. Ils confondent ma critique de la société, des œuvres artistiques et du théâtre contemporain avec le fait que je suis « négative ». Quel terme moderne, cela aussi ! Pour moi, c’est du même ordre que le Waouh ! En réalité, je n’aime pas dire aux gens des choses désagréables, je n’aime pas les critiquer, ni leur dire ce que je pense d’eux. (Surtout pas aux gens bien. Les méchants, c’est une autre histoire.) Si tant est que j’en pense quelque chose. Souvent, je ne pense même pas.

Il me semble que les autres sont bien plus téméraires que moi dans leurs jugements. Souvent les gens font attention à ce que les autres disent d’eux. Moi aussi, mais seulement si c’est romanesque. Je suis sidérée de voir la plupart des gens si sûrs d’eux-mêmes et de leurs impressions. Plus exactement, de leurs dogmes. Ils relativisent rarement. On dirait qu’ils ont tous la foi. Tous positifs ! Et fiers d’eux-mêmes. Ils se permettent de faire des psychanalyses de ton être, surtout quand tu ne leur demandes rien de tel. Si par hasard tu le leur demandais, ils ne diraient sans doute rien. Comme des animaux, ils doivent flairer tes faiblesses. Ils jugent comme s’ils avaient été désignés par la Cour suprême. Des sages de tribus !

Beaucoup, j’ai remarqué, ne critiquent pas l’art, mais la personne qui critique. Il ne faut pas tout juger mauvais. Mais si on trouve que la plupart des choses qu’on nous montre aujourd’hui sont nulles ? Faudrait-il se taire ? Sans doute, oui.

Oui, cela se passe ainsi le plus souvent, car ce sont les masques qui parlent, et non les interlocuteurs. Les gens sont les plus sincères quand ils portent un masque, disait Wilde. Et surtout quand ils te connaissent à peine.

Ma journée est morte à cause de ces séances de kiné que je devais prendre « parce que je passe trop de temps assise devant l’écran ».

Mercredi est le jour où, sur la 5, il y a une seule émission sur la littérature. Elle me déprime. Elle m’a presque dégoûtée de la littérature. La plupart des écrivains invités peuvent parler indéfiniment de leurs œuvres. Oui, je les regarde, bouche bée. Ils savent se vendre. Mais pas à moi. Comme s’ils me disaient : Ne nous achète pas ! Je ne me souviens pas d’un seul livre présenté qui m’ait donné envie de l’acheter. Aucun. Je crois que je n’ai jamais acheté un livre découvert dans cette émission. Oui bien, très rarement. Pourtant, j’avais acheté la télé à Paris pour regarder Apostrophes avec Pivot. Kundera disait de lui, quand je l’avais connu, qu’il était un insupportable petit-bourgeois. Je suis d’accord. Il avait si peur du scandale. Dès qu’un écrivain non conformiste se trouvait devant lui, il tremblait intérieurement … Mais ses émissions étaient bien plus intéressantes – de même que les écrivains de l’époque – que celles de La Grande Librairie.

Je vais dans des librairies, je renifle ce qui me plaît et j’achète. Je me trompe rarement. Le plus souvent, je vais presque tous les samedis et dimanches au marché de livres anciens, de l’autre côté du parc Brassens. C’est là que je trouve le plus souvent mon bonheur.

Quand on regarde l’émission La Grande Librairie, on pourrait croire que tous les livres présentés chaque semaine sont des chefs-d’œuvre. Pourtant, la plupart me tombent des mains. Ils sont simplement le produit d’un narcissisme outrancier et, dans la plupart des cas, creux. L’honneur revient à ceux qui sont rares, comme on dit chez nous. Comment les repérer si je ne les achète pas ? Parfois, je les emprunte ou les lis en librairie. Il y a tout de même des livres intéressants. Des auteurs intéressants. Mais comment les repérer ?

L’année dernière, une amie avait passé un thriller d’un certain Dicker à mon fils. Je ne le connaissais pas à l’époque. Curieuse, j’ai pris le livre pour le lire avant mon fils. Il fait 600 pages environ. Je commence à lire et ne le lâche plus. Les intrigues se succèdent, vertigineuses. Mon amie pensait que j’avais des préjugés contre les livres dont on parle trop ou qui sont archi-célébrés. Elle est étonnée non seulement que je le lise, mais que je le dévore en quelques jours seulement. Toutefois, dès que je l’ai refermé, j’ai tout oublié. Mais je ne regrette pas le plaisir d’avoir partagé un moment avec ce mystère. Dicker est un bâtisseur d’intrigues fantastique. C’est si rare dans la littérature d’aujourd’hui. Oui, rares sont ces écrivains que l’on dévore.

Quelques mots sur cet auteur, traduit en 40 langues et dont les livres se sont vendus à 30 millions d’exemplaires :

Joël Dicker, né le 16 juin 1985 à Genève, est le fils d’une libraire et d’un professeur de français. Il s’intéresse très tôt à l’écriture et fonde, à dix ans, La Gazette des animaux, une revue qu’il dirige pendant sept ans. Diplômé en droit de l’Université de Genève, il travaille brièvement comme attaché parlementaire. Son premier texte publié, Le Tigre, est remarqué en 2005. Il est publié chez L’Âge d’Homme. Tiens, c’est intéressant ! Chez l’éditeur qui voulait publier l’un de mes livres dans les années 80-90 : Vladimir Dimitrijevic. Seulement, je n’ai pas eu de chance.

L’un de ceux qui a choisi sa nationalité : serbe. Je ne suis pas serbe, mais je l’ai choisi, m’a-t-il confié. Il disait aussi qu’il ne publiait que de bons livres. Mais dès que la guerre en ex-Yougoslavie a éclaté, il a publié des pamphlets des pamphlets de ces bourreaux, Milošević et Karadžić.

Revenons à Dicker. Il obtient son premier grand succès avec Les Derniers Jours de nos pères (2010), avant d’accéder à une renommée internationale avec La Vérité sur l’affaire Harry Quebert (2012), vendu à 5 millions d’exemplaires et adapté en série télévisée. La série est produite par la MGM et réalisée par Jean-Jacques Annaud, l’un des plus grands réalisateurs contemporains français.

Quelle merveille, son film L’Ours! Je regarde souvent son film L’Amant, sans jamais me lasser. C’est une adaptation du roman de M. Duras. Elle détestait ce film. Alors, elle a écrit un nouveau scénario, le sien, et l’a publié. Je l’ai lu. Il est nul ! Alors que le livre et le film d’Annaud sont tous deux magnifiques.

Dans une interview pour Le Temps, Joël Dicker se dit très satisfait de la série : « Annaud a mieux compris le livre que moi-même. C’est un bonheur de voir les pages vivre devant moi. » Steven Spielberg, également intéressé par l’adaptation du roman, avait été écarté faute de temps pour rencontrer Bernard de Fallois, l’éditeur de Joël Dicker. 

Je lis aussi sur Internet qu’il continue à publier des romans à succès. Le dernier, en 2024, Un animal sauvage, est un thriller. Il annonce pour 2025 La très catastrophique visite du zoo, un roman jeunesse abordant des thèmes sociaux actuels comme la démocratie et l’éducation inclusive.

Ma journée de mercredi se terminera avec quelques pièces de piano : la transcription par Liszt d’un Lied de Schubert, un morceau de Schumann, un peu de Chopin et un des Gnossiennes de Satie. Puis, peut-être, l’envie de lire un livre de Dicker. Un nouveau. Pourquoi pas ? Et de me promettre que demain, je dirai à mon kiné que je veux qu’il change de méthode. Ou bien je le quitte. J’essaierai néanmoins d’être plus diplomate. Moi, qui ne le suis pas du tout. Quoique gênée de dire aux gens ce que je pense d’eux. Ou ce que je ne pense pas. Et que, finalement, je pense rarement à quelqu’un et quelque chose de quelqu’un. Oui : s’il n’ y a rien de romanesque.  Et ce ne sont plus des pensées, mais une histoire. 

Related posts

BH Telecom pokrenuo domaću platformu za produkciju filmskih i  televizijskih programa

Dijaspora BiH Administrator

U žiriju slijedećeg Berlinalea nalazi se i bh. kasting direktorica Timka Grahić alias Grin

Dijaspora BiH Administrator

Životni put Stanka Barića Bare: Od konduktera, preko disk džokeja i kuhara, do televizijske zvijezde

Dijaspora BiH Administrator

OBN-u počeo emitirati talk show “U fokusu sa Zvonkom Komšićem”

Dijaspora BiH Administrator

U Kopenhagenu u nedjelju svjetska premijera dokumentarca ‘Nebo iznad Zenice’

Dijaspora BiH Administrator

ŠEHERZADA TALASA RADIJA CRNE GORE-TANJA FATIĆ

Dijaspora BiH Administrator

Leave a Comment