Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Tu, u podnožju planine Dečić, đe se pružaju beskrajno lijepi pogledi ka Tuzima, tuškim selima i obalama Skadarskog jezera, nalaze se šeher Tuzi – opština kroz koju su vjekovima prolazile razne civilizacije, mijenjale se kulture i ekonomski odnosi, ostavljajući duboke tragove u svakom kamenu, svakoj kući i svakom običaju ovog kraja. Tuzi su bila česta polazna i trgovačka ruta ali i mjesto đe se susreću mnogi neimari koje je ovaj kraj iznjedrio. Odlučih se da jedno divno subotnje jutro, 16. novembra 2024. godine, provedem baš ovđe, u srcu Tuzi, na pazaru koji odiše životom, mirisima tuških pekara, šarenilom svježe ubranog povrća i voća i iznad svega, toplinom ljudskih susreta. Pazar, kao i svaki pazar, mjesto je ne samo trgovine već i razgovora, osmjeha i razmjene priča a upravo su ti trenuci ono što ih čini posebnim. Dok šetam između tezgi, nailazim na poznata lica, drage prijatelje i slučajne prolaznike koji postaju dio priče. U samom centru Tuzi susretoh se sa starotuškim Bošnjakom, pjesnikom Semanom Ljačevićem, čiji stihovi odišu dušom ovog kraja i sa Harisom Ramovićem, dragim prijateljem i sagovornikom čije riječi uvijek donesu novi uvid, nova saznaja. Svaki susret i svaka lijepa priča dio je arabeske koja čini ove razgovore ispunjenim ljubavlju prema Tuzima i ljudima koji ovđe žive.
Selaman Ljačević, čestiti čovjek – insan, dočekao me sa radošću, iskrenim osmjehom i toplinom koja se retko srijeće. Njegova skromnost odiše svakim gestom, svakom riječju i čini ga jednim od onih ljudi koji svojom tišinom govore više nego mnogi glasnim riječima. Uz njega je i Haris Ramović, čije prisustvo uvijek donosi smirenost i vedrinu. Śeli smo zajedno, u hladu jedne bašte, da popijemo kafu – trenutak jednostavnosti, ali i prilika za dublji razgovor, za povratak u prošlost i promišljanje o onome što nas veže i čini ljudima. Ljačević je rođen 1952. godine u Tuzima, mjestu koje nosi u srcu i čije priče čuva kao dragocjeno blago. Dok govori, njegove riječi lebde poput njegovih pjesama, podsećajući na vrijeme kada su Tuzi bile simbol zajedništva, tradicije i suživota. Skroman i tih, pripada onoj rijetkoj vrsti ljudi čija jednostavnost zrači autentičnošću i iskrenošću. Njegov pogled na život oblikovan je mnogim izazovima, padovima i lomovima, ali nikada nije klonuo duhom.
Njegova poezija je testament vremena i duha. Objavio je dvije izuzetno značajne zbirke poezije, „Zemlja dobre nade“ i „Dova za Bosnu“ (1995. i 1996. godine), koje su svjedočanstvo o njegovom nepokolebljivom duhu i snazi stihova u najtežim godinama. Kroz te zbirke, Ljačević je svijetu pokazao da je riječ iskazana kroz stihove istovremeno najjače oružje i najdublja rana. Njegova poezija nije samo umjetničko djelo već i dokument bola, nade, opomene i istrajnosti ispisana srcem koje kuca za pravdu i istinu. Pored zbirki, njegove pjesme našle su svoj put do brojnih časopisa, đe su bile prepoznate kao potresna i autentična svjedočanstva vremena. Njegova poezija nije ostala nezapažena – o njoj su pisali veliki književnici poput Zuvdije Hodžića i Huseina Bašića, prepoznajući u njegovim stihovima iskru života koja gori čak i u najmračnijim trenucima. Ljačević nije samo pjesnik – on je hroničar bošnjačke duše, čuvar śećanja i čovjek čija riječ ostaje urezana u srce svakog ko je čuje. Dok razgovaramo, ośeća se da su njegove priče i pjesme dio jednog većeg mozaika. Selaman Ljačević nije samo čovjek riječi, već i čovjek djela – primjer kako se kroz skromnost i istrajnost mogu prevazići i najteže životne oluje a on ih je imao mnogo.
Selaman Ljačević, pjesnik sa dušom dubokom poput Skadarskog jezera i mislima koje se penju do visina Dečića, nosi 72 godine života, traganja i nadanja, snova i borbi, bola i istrajnosti. Njegova poezija je amanet prošlosti i zavjet budućnosti, odraz njegovog srca koje kuca za pravdu i čovječnost. U tim godinama prekaljenim iskustvom, svaki njegov stih, svaka riječ, nosi težinu vijekova, priče o Bosni, Bošnjacima o običajima, borbama i stradanjima. Njegove pjesme su poput kamena temeljaca jedne duhovne građevine, svjedočanstvo o postojanju naroda koji je preživio najteže oluje, ali nije izgubio svoju dušu. Njegovi stihovi, jezgroviti i prodorni, često nalik molitvi, odražavaju njegovu neiscrpnu borbu protiv nepravde, zla i stradanja. Kao u pjesmi Kako da se prepoznamo, đe su riječi istovremeno bolne i iscjeljujuće, njegovi stihovi postaju ogledalo duhovnog identiteta i ljudske istrajnosti. Da li su sve Selmanove pjesme dove – molitve? Da, jesu. One su dove protiv svakog oblika zla, nepravde i patnje. One su mostovi između prošlih i budućih generacija, opomena i nada.
Selman nikada nije ćutao, čak ni onda kada je ćutanje bilo najsigurnije utočiśte. U vremenima zla, njegov glas nije bio ugušen. Naprotiv, njegov otpor se odražavao u stihovima, pjesmama koje su bile svjetionik za one izgubljene u tami nepravde i patnje. Njegova riječ bila je mač protiv laži i štit protiv nasilja. Bio je i ostao pjesnik koji nije pristajao na ćutanje, jer je znao da ćutanje često postaje saučesnik zla. Svaka njegova pjesma odiše iskrenom ljubavlju prema Bosni, njenim ljudima i običajima, ali i dubokom tugom zbog stradanja i patnji koje su obilježile njenu istoriju. Njegove riječi su vapaj duše, ali i krik otpora, snaga koja nas podsjeća da čak i u najtežim trenucima postoji nada, da čak i kada se čini da su svi mostovi porušeni, postoji pjesnik koji gradi nove – od riječi, vjere i ljubavi. Selaman Ljačević nije samo pjesnik, već i hroničar narodne sudbine, glas onih koji nisu mogli da govore, svjedok vremena u kojem je poezija bila i oružje i utočište. U njegovim stihovima čitamo ne samo bol, već i snagu, nadu i vjeru u bolje śutra. U tom duhu, njegovo ime ostaje zauvijek upisano u knjigu onih koji su živjeli da svijet učine boljim mjestom, makar i kroz jednu jedinu pjesmu.
KAKO DA SE PREPOZNAMO
Bez kitaba
bez alima
bez sufije
bez gazije.
Bez imana
bez selama
bez kijama
bez ikrama.
Bez rahmeta
bez kismeta
bez hikmeta
bez suneta.
Bez begluka
bez akšamluka
bez sevdaha
bez insafa.
Bez teferiča
bez tepsića
bez šerbeta
bez lezzeta.
Kako da se prepoznamo.
Pjesma „Kako da se prepoznamo“ Selamana Ljačevića suptilan je, ali duboko refleksivan lirski zapis koji kroz minimalističku formu otvara pitanja identiteta, tradicije i duhovnog osiromašenja. Ova pjesma, premda sažeta, sadrži čitav univerzum značenja koji ukazuje na kulturne, vjerske i ljudske temelje, bez kojih zajednica gubi svoj prepoznatljivi pečat i jedinstvenost. Njena snaga leži u jezgrovitosti i bogatstvu simbolike, đe svaka riječ nosi višestruka značenja. Pjesma je podijeljena u pet strofa od po četiri stiha, đe se svaka strofa bavi određenim aspektima kulturnog, vjerskog i socijalnog života. Ovaj kvadratni ritam, stroga simetrija i ponavljanja pojačavaju osjećaj ritmičke monotonije, čime pjesnik evocira ne samo gubitak vrijednosti, već i tugu zbog urušavanja jednog harmoničnog svijeta. Završni stih, „Kako da se prepoznamo,“ služi kao rezime i bolni refren, kojim se direktno apeluje na savjest čitaoca.
Prva strofa nas uvodi u svijet duhovnih temelja zajednice. „Kitab,“ sveti tekst, simbol je mudrosti i vodiča kroz život, dok su „alim,“ „sufija“ i „gazija“ predstavnici duhovnog, filozofskog i herojskog aspekta zajednice. Odsustvo ovih elemenata ukazuje na duhovnu prazninu i odsustvo moralnih i intelektualnih vođa. Bez njih, zajednica gubi svoje oslonce, svoje orijentire. Druga strofa dublje ulazi u duhovnu dimenziju. Odsustvo „imana“ (vjere), „selama“ (pozdrava mira), „kijama“ (stajanja u molitvi) i „ikrama“ (časti) simbolizuje gubitak ne samo religioznosti, već i osnovnih ljudskih vrijednosti poput poštovanja, dostojanstva i međuljudske solidarnosti. Pjesnik ovđe ukazuje na dehumanizaciju u savremenom svijetu. Treća strofa naglašava odsustvo „rahmeta“ (milosti), „kismeta“ (sudbine), „hikmeta“ (mudrosti) i „sunneta“ (prakse Poslanika). Ovo su ključni elementi islamske duhovnosti i tradicije, čije odsustvo simbolizuje ne samo moralno, već i filozofsko osiromašenje. Bez milosti i mudrosti, svijet postaje hladan i nepodnošljivo surov. Četvrta strofa prelazi na društveni aspekt. „Begluk“ (dostojanstvo), „akšamluk“ (večernje okupljanje), „sevdah“ (osjećaj melanholične radosti) i „insaf“ (pravda) predstavljaju tradicionalne vrijednosti, običaje i socijalnu harmoniju. Njihov nestanak ukazuje na otuđenost, gubitak zajedništva i suštinske povezanosti među ljudima. Završna strofa uvodi motive svakodnevnog života – „teferič“ (druženje), „tepsić“ (posuda za hranu), „šerbet“ (piće za slavlje) i „lezzet“ (ukus, užitak). Odsustvo ovih elemenata govori o gubitku radosti, slavlja i sitnih zadovoljstava koja daju životu boju i toplinu. Pjesnik ovđe ukazuje na otuđenost i ispraznost modernog života.
Završni stih, „Kako da se prepoznamo,“ srž je cijele pjesme. On nije samo pitanje, već i krik očaja. Pjesnik ovim stihom izražava duboku zabrinutost za zajednicu koja je izgubila svoje prepoznatljive osobine – kulturne, duhovne i ljudske. Bez svih tih elemenata, kako da znamo ko smo i šta nas čini posebnim? Ovo pitanje odjekuje kao univerzalna poruka svim zajednicama koje prolaze kroz proces globalizacije i modernizacije, đe često dolazi do gubitka tradicionalnih vrijednosti. Iako se pjesma temelji na motivima islamske kulture i tradicije, njena poruka je univerzalna. Selaman Ljačević govori o vrijednostima koje prevazilaze religijske i kulturne granice – o ljudskosti, zajedništvu, pravdi i radosti života. Njegova pjesma je apel svim generacijama da ne zaborave korijene, da sačuvaju suštinske vrijednosti koje ih čine onim što jesu.
Pjesma „Kako da se prepoznamo“ postavlja najvažnija pitanja o identitetu, vrijednostima i smislu života. Selaman Ljačević, kroz jednostavnost izraza, stvara duboko promišljen lirski mozaik u kojem su ukršteni tradicija, duhovnost i svakodnevni život. Njegovi stihovi nisu samo umjetnički iskaz, već i vapaj za očuvanjem suštine – onoga što nas čini ljudima. Ova pjesma ostaje kao svjetionik u vremenu moralnog i duhovnog zamračenja, podsjećajući nas na važnost očuvanja vlastite biti.
DOVA ZA SVE
O Ti
što bdiš
nad nama
Obuzdaj
šejtanske sile
spasi nas
katilske ruke
Gospodaru
usliši dovu
Neka je mir
i spas
svima.
Pjesma „Dova za sve“ Selamana Ljačevića je molitveni vapaj koji se obraća božanskoj sili sa nadom i vjerom u spas. Ova kratka, ali snažna pjesma, u svojoj sažetosti nosi duboke poruke o ljudskoj nemoći, opasnostima svijeta i univerzalnoj potrebi za mirom i sigurnošću. Njena forma i sadržaj ujedinjuju lirski i molitveni ton, čineći je univerzalno razumljivom i bliskom svim čitaocima. Prvi stihovi „O Ti što bdiš nad nama“ uvode pjesmu direktnim obraćanjem Bogu, bez posrednika, lično i iskreno. Upotreba drugog lica jednine („Ti“) stvara ośećaj neposrednosti i bliskosti, sugerišući da pjesnik vidi božansko prisustvo kao neprekidni dio svog života. „Bdiš nad nama“ implicira zaštitu, brigu i sveprisutnost božanske sile, koja je jedina nada u svijetu ispunjenom opasnostima.
U centralnom dijelu pjesme, pjesnik identifikuj prijetnje koje ugrožavaju ljudsku egzistenciju – „šejtanske sile“ i „katilske ruke.“ „Šejtanske sile“ simbolizuju zlo, iskušenja i destruktivne sile koje narušavaju moralni poredak. Ovo nije samo vjerska, već i univerzalna metafora za unutrašnje i spoljašnje opasnosti koje prijete ljudskoj duši i zajednici. „Katilske ruke“ dodatno konkretizuju opasnost, aludirajući na nasilje i nepravdu koje provode ljudi. Riječ „katil“ (ubica-dželat) nosi težinu istorijskih i simboličkih značenja, posebno u kontekstu stradanja naroda i zajednica. Pjesnik ovđe moli za oslobođenje od nasilja i destrukcije, upućujući svoju dovu kao apel za zaštitu. „Gospodaru, usliši dovu“ predstavlja vrhunac pjesme, direktnu molbu božanskoj sili da odgovori na patnje i potrebe čovječanstva. Dova, kao čin molitve, ovdje postaje kolektivna, jer pjesnik ne moli samo za sebe, već za sve ljude. Završni stihovi „Neka je mir i spas svima“ nose univerzalnu poruku. Mir i spas nisu privilegija pojedinca, već pravo svih ljudi. Pjesnik ovim stihovima prevazilazi individualne okvire i upućuje svoju molitvu za cijelo čovječanstvo. Ovo naglašava humanističku dimenziju pjesme u kojoj se individualna molitva transformiše u univerzalni vapaj za mirom. Pjesma je strukturirana jednostavno, sa kratkim i jasnim stihovima koji odražavaju ozbiljnost i direktnost molitve. Jezik je čist, bez suvišnih ukrasa, čime se postiže snažan emotivni i duhovni efekat. Odsustvo rime i strofa dodatno naglašava spontanost i iskrenost molitve. Iako je pjesma ukorijenjena u islamskoj duhovnosti, njena poruka nadilazi religijske granice. Mir i spas su univerzalne vrijednosti, zajedničke svim ljudima, bez obzira na njihovu vjeru, kulturu ili porijeklo. Ovo čini pjesmu pristupačnom i bliskom svakom čitaocu, jer apeluje na zajedničku ljudsku potrebu za sigurnošću i mirom.
„Dova za sve“ je pjesma koja u svojoj jednostavnosti krije duboku snagu i univerzalnu poruku. Selaman Ljačević koristi lirski izraz kako bi se obratio božanskom, ali njegova poruka nije ograničena na religijski kontekst. Ovo djelo je molitva za mir, apel protiv zla i podsjetnik na ljudsku povezanost i zajedničku sudbinu. U vremenu podjela i sukoba, pjesma „Dova za sve“ podsjeća nas na moć zajedničke nade i molitve za bolje śutra.
KUDA ODAVDE
U začetku žigosani
kosti pršte oganj peče
kuda odavde
đe se rođenjem mre.
Sramno skončava vijek
nož omča lom
Balkanac ispočetka
lobanjama zida dom.
TO ZEMLJA JE BOSNA
Smrt pustoš gar
krvavi behar mezar
u bolu prkosna
to zemlja je Bosna.
U nebo koplje krika
raskućište kolijevka
gladna bosa inokosna
to zemlja je Bosna.
Zapaljeno jato zgasla zjena
mrtvi živima opomena
ponosna tvrda posna
to zemlja je Bosna.
Ćuprija Drina Neretva
molitva kletva zakletva
mladost pjesma zanosna
to zemlja je Bosna.
OD DANAS
Od danas
nijesmo
muhadžiri
imamo put
i nadu
Date su nam
Božije
blagodati
Sunce
so hljeb
ljubav voda
Padajte
rodne
kiše
U slavu
šehida
i rodoljuba
Poezija Selamana Ljačevića nosi snagu molitve, dubinu ispovijesti i bol svjedočanstva. Njegove riječi nisu samo pjesnički izraz, već su putokaz duhovnosti, moralna opomena i vapaj za istinom. Ljačevićeva poezija odiše iskrenošću, iskonskom ljudskom potrebom da se smisao pronađe u svijetu prepunom nepravdi i stradanja. Njegov glas odzvanja kao dova, protkana nadom da će ljubav, mir i pravda nadvladati sile tame i uništenja. Kroz minimalistički izraz i snažne metafore, Ljačević prodire u samu srž ljudske duše, pozivajući nas da preispitamo svoje korijene, svoje vrijednosti i svoj odnos prema svijetu. Njegova poezija ima univerzalnu poruku – ona je poziv na povratak osnovnim ljudskim vrijednostima: ljubavi, milosti, zajedništvu i duhovnoj čistoti. U njegovim stihovima nema prostora za površnost; svaka riječ je odabrana da izazove refleksiju, svaki stih poziva na introspekciju.
Ljačevićeva poezija nudi snažnu duhovnu dimenziju jer povezuje zemaljske patnje sa višim božanskim zakonima. Njegove pjesme nisu samo lirski tekstovi – one su molitve u stihu, odraz vjere da čak i u najtežim trenucima postoji nada za iskupljenje i mir. U vremenu kada je svijet opterećen nasiljem i otuđenjem, njegova poezija stoji kao svjetionik, podsjećajući nas na vječnu moć riječi i na beskrajnu snagu vjere. Selaman Ljačević nas svojom poezijom vodi kroz tamu, ali nikada nas ne ostavlja bez svjetla – njegove pjesme su mostovi između bola i nade, između ljudi i Boga, između prošlosti i budućnosti. U toj duhovnoj dimenziji njegovih stihova krije se najveća vrijednost: univerzalna poruka o ljudskosti, istrajnosti i vjeri u dobrotu koja nas sve povezuje.
Na kraju, reći ću: ja ne znam koliko će koraka Uzvišeni Bog dati Selmanu Ljačeviću, ali od srca želim da to bude što više. Njegovo prisustvo, poput njegovih stihova, nosi snagu tišine koja govori više od hiljadu riječi. Selman Ljačević je pjesnik čije su pjesme molitve, čiji su stihovi ispovijesti a čiji je život svjedočanstvo o snazi duha i ljudskosti u vremenima koja često zaboravljaju na te vrijednosti. Njegove tihe riječi i smireni koraci odzvanjaju starim tuškim sokacima, noseći sa sobom teret prošlosti, ali i svjetlost nade.
Obavezao sam se da ću sačuvati dio te svjetlosti, da ću napraviti izbor iz njegove dvije zbirke poezije kako bi ostale kao trajno svjedočanstvo jednog čovjeka i pjesnika, koji je svojom tišinom, mirom, ljudskošću i šapatom ostavlja neizbrisiv trag. Taj izbor neće biti samo zbirka stihova – biće to most između generacija, svjetionik koji će budućim čitaocima pokazati vrijednost skromnosti, istrajnosti i vjere. Selmanove pjesme neće biti samo zapisane riječi; one će postati molitva vremena, svjedok duše bošnjačkog naroda, i poruka svijetu da nijedna nepravda, nijedna patnja, nije veća od nade i ljubavi koja se nalazi u srcu istinskog pjesnika. Dok god njegovi stihovi budu čitani, dok god njegovi koraci budu ispisivali priče u prašini tuških sokaka, Selman Ljačević će živjeti kao simbol ljudske snage, dostojanstva i nepokolebljive vjere. A mi ćemo pamtiti da su najglasnije riječi često one koje su izgovorene u tišini, poput njegovih stihova koji mole za spas, mir i razumijevanje – za sve nas.
