IFIMES: Izraelsko-palestinski požar

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu.Dr. J. Scott Younger je predsjednik Glendale Partners i član Savjetodavnog odbora IFIMES. U svom članku sa naslovom „Izraelsko-palestinski požar“ analizira to kompleksno pitanje.

Prvi put sam otišao u Izrael 1971.godine kako bih izložio referat na konferenciji o hidrauličkim istraživanjima na Institutu u Tel Avivu 1971. godine, dvije godine prije Jom Kipurskog rata i četiri nakon 6-dnevnog rata. Proveo sam tamo nedjelju dana i posjetio sam Jerusalim, naravno, posjetio i kibuc, koji se nalazi između Tel Aviva i Jerusalima. U Jerusalimu sam posjetio ‘Zid plača‘, džamiju al Aqsa, treće najvažnije mjesto u muslimanskoj vjeri nakon Meke i ušao u trag nekim mjestima gdje je Isus Krist kročio prije nego što je razapet. Jerusalim je veoma važan za sve tri monoteističke religije. Ljudi su bili veoma prijatni, željeli su da mi se dopadnu.

Sljedeći put sam bio na području Bliskog istoka 1978.godine kada sam nekoliko mjeseci proveo u Saudijskoj Arabiji radeći na projektu Jubail. Otišao sam u Rijad da svjedočim potpisivanju našeg ugovora i ministar me je dočekao na uobičajen način – tradicionalno me ostavio da čekam! Posjetio sam Jordan 1998.godine da vidim ‘poznatu‘ Petru i otputovao do Amana, zaustavljajući se na raznim mjestima, posebno ako su imali rimsku vezu. Moj budući zet je bio na arheološkom projektu proučavajući rimsku vojnu historiju. Zastali smo i na neko vrijeme da pogledamo prema Zapadnoj obali, preko rijeke Jordan, što je ključno pitanje današnjeg problema.

Veliki dio problema proizlazi iz onoga što se zove Balfourova deklaracija iz 1917.godine. U ovom kratkom dokumentu tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour obećao je baronu Lionelu Rothschildu, šefu britanske jevrejske zajednice u Britaniji zemlju za Jevreje u Palestini, koja je tada bila pod britanskim mandatom. No, u tekstu deklaracije je također jasno rečeno da se moraju poštovati građanska i vjerska prava postojećih stanovnika koji su živjeli u Palestini. Deklaraciji je bilo potrebno nekoliko, ponekad teških sastanaka tokom godinu dana da bi se postigao dogovor. To je također bilo vrijeme kada je stoljećima staro Otomansko carstvo, koje je vršilo nadzor nad ovim područjem, bilo na samrti. U međuvremenu, 1916.godine, Arapi su ustali protiv Turaka Osmanlija pomažući im da ih otjeraju nazad i postave tlo za zemlju Palestinu. Podvizi T E Lawrencea u ovom kontekstu i koji je napisao Sedam stubova mudrosti, objavljenih 1926.godine, vrijedni su čitanja.

Postojao je stabilan pokret Jevreja iz evropskih zemalja u dvije decenije nakon Balfourove deklaracije, a migracija se ubrzavala kako su namjere nacista u Njemačkoj postajale jasnije. Jevrejska zajednica u Palestini koja je bila vrlo mala u vrijeme Prvog svjetskog rata narasla je na oko 9% za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prije isteka britanskog mandata 1948.godine, većina članica UN-a je 29.novembra 1947.godine dogovorila rješenje za implementaciju o dvije države i trebalo je izvršiti podjelu zemlje. Jevrejska domovina trebala je zauzeti oko 56% područja, a pokazalo se da je područje sadržavalo kvalitetnije zemljište. Bilo je prirodno neslaganja i jakih argumenta, nastavljenih sve do danas. Neke istaknute tačke su sažete u sljedećoj raspravi.

Kompleksno pitanje

Bilo bi otrcano reći da se ovo kompleksno pitanje, čiji korijeni sežu u prošlost mnogo generacija, može obuhvatiti u nekoliko rečenica. U proteklih 70 godina bilo je dosta pokušaja da se riješi spor između strana, a neki su podstaknuti vanjskim utjecajima, kao što je i sadašnji. Treba pomisliti samo na američke predsjednike koji su pokušali spojiti izraelsku i palestinsku stranu – npr. Carter i Clinton. Prvi značajan pokušaj da se Palestinci i Izraelci zbliže bio je Jimmy Cartera u Camp Davidu u SAD-u 1978.godine, koji je dao osnovu za sporazum iz Osla 1993. godine, kada je Bill Clinton bio predsjednik. Time je priznat Carterov rad, dajući više suštine ranijem sporazumu. On se sastojao iz dva dijela, prvo u Washingtonu DC, a zatim u Egiptu 1995.godine. Sporazum iz Osla je vjerovatno bio najvažniji s tim da su se dvije strane suočile i pristale raditi zajedno na rješenju dvije države gdje bi Palestinci, koje je predstavljao PLO, preuzeli odgovornost za pojas Gaze i Zapadnu obalu.

Uslijedilo je nekoliko stvari koje su spriječile uspjeh sporazuma, koji je trebao biti finaliziran do 1999.godine. Prva se ticala Palestinaca koji još nisu imali demokratski izabranu vladu i koji su bili slabi pa su stoga bili podložni islamskim radikalima. Druga se ticala utjecaja izrazito religiozne jevrejske frakcije na izraelskoj strani. Prekretnica je nastupila 1995.godine kada je jevrejski ekstremista pucao i ubio Yitzhaka Rabina na skupu. To je stranku Benjamina Netanyahua dovelo u fokus, a on je postao premijer 1996.godine. Nažalost, imao je izrazito žuto mišljenje o Palestincima. On ih izjednačava s teroristima koji su ubili njegovog starijeg brata Jonathana, predvodeći mali dio specijalnih snaga koje su uspješno spasile jevrejske taoce odvedene na let za Entebbe u Ugandi 1975.godine. Strah Izraela od susjednih zemalja, čiji je stav prema postojanju Izraela bio neopravdan, posebno tamo gdje su zauzeli islamistički-fundamentalistički stav i uzgajali ekstremiste, npr. Iran.

Netanyahu je pokušao, u svojih preko 20-ak godina na vlasti, da ojača poziciju Izraela, i uradio je zadovoljavajući posao. Nažalost, to je učinio uglavnom na račun Palestinaca, koje u suštini jako ne voli. Tiho, malo po malo, uzeo je zemlju sa palestinske Zapadne obale, tako da se sada Izrael protegao jedan km na istok i izgradio domove za nekoliko stotina hiljada ljudi. To je strogo nelegalno, ali to današnji komentatori gotovo ne spominju.

Godine 2000. Itamar Ben-Gvir, krajnje desničarski ministar nacionalne sigurnosti, sa 1000 krajnje desnih naseljenika došao je posjetiti džamiju Al Aqsa, u sveto vrijeme u islamskom kalendaru, izazvavši bijes u cijelom arapskom svijetu, a Saudijska Arabija i Jordan su formalno protestirali. Bio je to njegov treći upad u džamiju te godine.

Ruke desnice na obje strane

U međuvremenu, u Gazi su Palestinci 2005. održali izbore sa Hamasom, desničarskom strankom, neki bi rekli ekstremnom, borila se protiv Fataha, glavnom umjerenom frakcijom. To je dovelo do godina sukoba, što je na kraju rezultiralo do ultimatuma Hamasa, situacije sve do danas, iako je Fatah vodeća stranka.

Bilo je to vrijeme kada je Netanyahu vodio izraelsku vladu, a Hamas Palestince kada su se stvari pogoršale i svaka strana, Hamas je obično započeo u Gazi ispaljujući rakete na Izrael, a Izrael je snažno reagirao preko sigurnosnog kordona kojeg su Izraelci postavili da ograniče upade i prekinu pristup Zapadnoj obali. Osim toga, Izraelci su imali mogućnost da kontroliraju snabdijevanje električnom energijom i vodom, kao i ulazne puteve za pristup i izlazak iz Gaze. Nestala je nada iz 1990-ih kada su umjereni s obje strane pokušavali postići dogovor. Na žalost, kontrola je bila u rukama desnice sa obje strane.

Može se zapitati kako je Hamas mislio da može pobijediti Izraelce izgubivši svaku razmjenu vojne vatre. Čovjek vidi ruku vanjskih utjecaja, npr. Irana, koja je sve očiglednije. Ideologija Hamasa je ekstremistička i na taj način se njihovi lideri ne boje umrijeti i vjeruju u mučeništvo. Netanyahu ne bi volio ništa više nego da svi Palestinci jednostavno odu i prepuste zemlju Izraelcima, kao što je naznačio na karti koju je nedavno pokazao u sjedištu UN-a. Njegova politika tokom godina bila je da stisne Palestince na Zapadnoj obali, što je ilegalno otimanje zemlje, usprkos palestinskim protestima, koji uglavnom ostaju neuslišani.

Događaji od prije samo deset dana šokirali su Izraelce i njihove saveznike; njihova obično prvoklasna obavještajna služba uhvaćena je kako drijema, a Hamasovi militantni su unaprijeđeni u teroriste. Izrael reagira snažno i spreman je da pošalje cijelu vojsku da „zbriše Hamas“. Poruka američkog predsjednika Izraelu je poruka pune podrške, ali je sada kvalificirana dodatkom, da očekuju da se običnim palestinskim građanima, među kojima je i mnogo djece, treba dozvoliti puna humanitarna pomoć i to brzo, uz podršku UN-a, sačekati pomoć Izraelaca da otvore južnu granicu Gaze s Egiptom. UN su u diplomatskoj noti Izraelu čvrsto izjavile da se prema stanovništvu Gaze mora postupati što je moguće humanije, podsjećajući ih na pravila ratovanja.

Još ne znamo ishod ovog rata, ali završit će se. Ako Netanyahuu, koji je pod istragom izraelskog Vrhovnog suda zbog financijskih malverzacija, bude dozvoljeno da zadrži svoje prodore na Zapadnoj obali i polovinu pojasa Gaze uz mjere kontrole nad južnom polovinom, a Hamas bude uništen, vjerovatno će razmišljati o vojnoj pobjedi iako bolnoj za hiljade ljudi, uglavnom Palestinaca. Čovjek ima suosjećaj prema palestinskom narodu, koji se tretira na sličan način kao i mnogi autohtoni narodi. Moramo bolje i očajnički se nadamo da se rat neće proširiti. Na primjer, sa Zapadom zaokupljenim ovim sukobom sa svojim ‘saveznicima‘, Iranom i Sirijom, na liniji dodira, Putin bi se mogao osjećati ohrabrenim za svoj rat u Ukrajini. Kakav svijet!

O autoru: 
Dr J Scott Younger, OBE, je profesionalni građevinski inženjer, 42 godine je preživio na Dalekom istoku i radio je u 10 država za Svjetsku banku, ADB i UNDP. Objavio je brojne članke; Bio je kolumnista za Forbes Indonezija n Globe Asia. Bio je član uprava britanske i evropske komore i 17 godina je bio podpredsjednik Međunarodne poslovne komore. Njegova područja interesiranja su infrastruktura i održivi razvoj, interesira se za međunarodna pitanja. Međunarodni je kancelar Predsjedničkog univerziteta u Indoneziji i počasni viši naučni saradnik Univerziteta u Glasgowu. Član je  Savjetodavnog  odbora IFIMES.

Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Glasgow, 17. oktobar 2023