TAJNA NASTANKA ,,M” KANICE
Sve do druge polovine XIX vijeka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore sa morem bio je stari put za konje koji je s njeguške površi preko prevoja Krstac, kojim se silazilo nizom serpentina u gornji dio kanjona rijeke Škurde, a zatim niz strminu (odmorište) Praćišta, dolazilo do kanjona sela Špiljari, a odatle stizalo na zaravan Crnogorski pazar izvan sjevernih bedema Kotora. Postoji u Pomorskom muzeju jedna fotografija iz 1875. godine koja prikazuje dolazak crnogorskog knjaza Nikole sa svitom na konjima, za susret s austrougarskim carem Francom Jozefom I prilikom njegove posjete Kotoru. Neposredno nakon priznanja državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine pokazalo se da je potrebno izgraditi savremeni kolski put između Kotora i Cetinja, pa je tokom sljedeće godine počela izgradnja putnog pravca Cetinje – Njeguši – austrijska granica iznad Kotora. Austrija je 1881. godine sa svoje strane počela izgradnju putnog pravca Kotor – austrijska granica, a za projektanta i izvođača radova je postavljen Josip Slade-Šilović, građevinski inženjer i arhitekta iz Trogira, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora kao projektant i graditelj niza velikih objekata (urbanistički projekat Nikšića, pozorište Zetski dom i Vladin dom u Cetinju, crkva Sv. Vasilija, Dvorac – Muzej, Carev most u Nikšiću, itd).
Jedan iz plejade Hrvata koji su dali nemjerljiv doprinos graditeljstvu i sveopštem napretku Crne Gore je Trogiranin dr Josip Šilović Slade. Josip Šilović Slade rođen je u Trogiru 23. marta 1828. godine. U sjemeništu (katolička obrazovna ustanova) u Splitu završio je srednju školu, a zatim školovanje i usavršavanje nastavio na čuvenom univerzitetu u Padovi. Kao intelektualac širokog interesovanja i svestranog obrazovanja 1850. godine stekao je titulu doktora filozofije. Naučnička radoznalost, upornost i ogromna energija i talenat pomogli su mu da 1853. godine stekne i titulu doktora matematičkih nauka. Nakon završenih studija i stečenog svestranog obrazovanja, vraća se u rodni Trogir. Kao inžinjer radi u više gradova u Dalmaciji. Tadašnje austrijske vlasti unaprijedile su ga u zvanje nadinžinjera. Crnogorska Vlada i knjaz Nikola I Petrović tražili su od austrijske vlade odobrenje da u Crnu Goru dođe dr Josip Šilović Slade i kao vrhunski obrazovan i iskusan stručnjak pomogne Crnoj Gori na projektovanju urbanističkih i arhitektonskih planova i izgradnji putnih, melioracionih, lučkih, rezidencijalnih, kao i drugih objekata kulture i zdravstva. Njegov dolazak u Crnu Goru 1877. godine poklapa se sa vremenom Veljeg rata, koji je Knjaževina Crna Gora vodila za oslobođenje od Turske. Doktor Slade se nastanio u Kotoru.
Josip Slade 1878. godine projektuje i izvodi prvi kolski put u Crnoj Gori – od austrijske granice iznad Kotora, preko Njeguša do Cetinja, a zatim, 1884. godine put od Kotora do Cetinja sa čuvenih 25 lovćenskih serpentina, koji je, donekle modernizovan, i danas u funkciji. Uz gradnju dijela puta od Kotora do raskrsnice Trojica, na kome se put savija u tri kanice i na taj način formira slovo ,,M”, vezana je jedna romantična ljubavna priča. Navodno je mladi inženjer Josip Slade-Šilović ovim projektom htio da izrazi svoju privrženost i tajnu ljubav prema crnogorskoj kneginji Mileni. Međutim to je malo vjerovatno. Pošto se sam put nalazi u blizini naselja Škaljari, vjerovatnije je da se Josip Šilović-Slade, zaljubio u neku od mladih mještanki. Stvaralački polet, energija, snaga često skrivanih ljubavi ga je podstakla da napravi takvo inžinjersko rješenje. Slovo ,,M” čini jednu od dragocjenih priča koja nije u potpunosti rasvijetljena ni do danas. Ali zato ova priča i danas nosi u sebi tajnu i maštu prema svima onima koji su zaljubljeni, pokazujući nam snagu iskonskih i istinskih ljubavi, i spremnosti da za ljubav sve učinimo.
MORA SA BUKOVICE
Mora je mitsko biće slovenske mitologije. Mora je mogla biti samo mlada djevojka. Zato su babice, ukoliko se primijeti da se (isključivo) žensko dijete rodilo u crvenoj košuljici, izlazile ispred kuće i vikale da je rođena mora. Ovo bi moglo kompromitovati porodicu, pa se često izbjegavalo. Mora nije mogla da ubije čovjeka. Ona ga je mogla samo mučiti. To mučenje se obično dešavalo noću, dok je čovjek u snu. Tada bi mu dolazili zli sni, teško bi disao jer bi ga mora gušila. Zato se i kaže da je neko imao noćne more kad je loše i teško sanjao. Ovo je priča o jednoj od njih. Na Bukovici, planinskom prevoju koji odvaja Njeguše od ostalog dijela Katunske nahije, nalazi se stari karavanski put, preko koga su prolazili brojni trgovci čak iz najudaljenijih sela krećući se prema Krscu a odatle ka Kotoru. U neposrednoj blizini samog planinskog prevoja živio je stari crnogorski oficir Šćepan Šakov. Kako je bio više puta ranjavan u oslobodilačkim ratovima i jednom u ropstvu, odlučio je da ostatak svog života provede u miru na Bukovici. Oženio se vrijednom Stanicom, planinkom iz Ćeklića, iz zaseoka Petrovog Dola. Kako je bio oficir, imao je dobru penziju i nije bilo potrebe da drže veliku stoku, imali su samo jednu omanju kravu. Podigao je veliku kuću s više soba.
U braku sa Stanicom dobio je ćerku Danicu, a posle nje Draginju. U noći kada se Draginja rodila bilo je to na sami Šćepandan 9. januara (po starom kalendaru 27. decembra). Noć nad Bukovicom bila je strašna, gromovi i oluje parale su nebo, a kiša, potoci i bujice su rušile sve pred sobom. Te večeri, baš u njegovoj kući su konačili putnici, dvije starije planinke sa Čeva koje su nosile kastradinu na pogođeno u Kotor. Žene su odmah priskočile u pomoć i pred samu zoru rodila se djevojčica u crvenoj košuljici. Iako su žene vrćele sumljičavo glavom, rekoše Stanici da košuljicu sačuva, a da ćerci da ime Draginja zbog blagih dana da bude svima draga. Tog jutra su ove dvije planinke, prije nego što su nastavile svoj put prema Kotoru, šapatom rekle Stanici da to nije dobar znak što je rođena u košuljici. Tajno su joj rekle da je rođena ,,,Mora” i da ,,More” imaju moć da tokom noći muče druge dolazeći im u snovima, a da toga nijesu svjesne. One koje koje su opsijedali, mučilo je teško disanje, a njene moći nastupaju tek sa 18 godina starosti. Takođe su Stanici rekle da More povremeno borave u najbližim pećinama. Stanica je dobro zapamtila ove riječi. Dvije planinke se pozdraviše sa Šćepanom Šakovim i nastaviše dalje put čuvajući ovu tajnu od mnogih. Stanica je bila gotovo zaboravila ovu priču ali…
Godine su prolazile, Šćepan Šakov bio je već ostarjeli oficir, dok je Stanica bila prilično mlađa od njega. Kćerka Danica se mlada udala u selo Kopito. Sada je sva kuća stajala na Stanici i Draginji. Kada je Draginja napunila 18 godina, bila je tiha, skromna i povučena djevojka. Kako su u njihovu kuću na Bukovici stalno svraćali brojni Njeguši koji su išli prema Cetinju, počeli su da pričaju da se mnogi mladići noćima guše, da imaju košmare, da se znoje i da prosto pred očima kopne. Govorili su da se pojavilo mitsko biće starih Slovena – Mora i da se svakih par dana pojavi i muči mladiće s Njeguša. Stanica se odmah sjetila šta su joj rekle dvije starije planinke. Prve naredne noći kada je Stanica legla zajedo s Draginjom, ništa se nije dešavalo, tako i druge, treće. Četvrte noći bio je pun mjesec. Draginja je počela da se trese. Uplašena Stanica je pokušavala da probudi znojem oblivenu Draginju, ali bez uspjeha. Tiho se u sobi molila za nju. Posle nekoliko sati sve je stalo. I Satanica je iscrpljena zaspala. Plašila se da se povjeri bilo kome da ne bi prokleli njihovu kuću. Stanica je bila u velikom čudu i na mukama kako to sve da spriječi. Napisala je pismo prije zore i odlučila da ga pošalje katoličkom svešteniku Gašparu koji je bio veliki prijatelj njenog supruga. Po prvim trgovicima koji su zorom prošli ispred njihove kuće, poslala je pismo za Kotor, i zamolila ih je da pismo predaju. Trgovci su pismo predali Gašparu i rekli su mu da Stanica očekuje odgovor još danas zbog hitnosti. Gašpar je tokom dana napisao pismo u kojem je rekao da kuću okiti vijencima bijelok luka i pelima, a da malenu glinenu vazu sa smiljem koje je on poslao drži u dio kuće pored prozora gdje Draginja spava, i da u blizini svih pećina posadi pelim koji ima čudesne moći i tjera sva zla. Napisao joj je da je to jedini način da ograniči Moru i njene moći tokom noći. Tako je i bilo. Poslije izvjesnog vremena sve je stalo, a Stanica je svuda oko kuće po brojnim pašnjačkim kamenjarima sijala sjeme pelima, a smilje držala pored svakog prozora u kući. Mladići iz Njeguških sela su se nedugo zatim oporavili, a starije žene su govorile da je Mora, kako se iznenada pojavila, iznenada i nestala. Na Bukovici i dan danas postoje omanje pećine-okapine i brojni grmovi pelima kao svjedočanstvo ove priče o mitološkom bićima naše prošlosti.
LEGENDA O OSAM GRČKIH MAJSTORA I VILINIM GREDAMA
Viline grede se nalaze na području katuna Pavlov krst na samom putu prema Lovćenu. U neposrednoj blizini je i katun Duge njive. Na ovim prostorima preko Majstorice i Majstora prema crnogorskom primorju vodio je jedan u nizu karavanskih trgovačkih puteva. Trgovci sa primorja su za vrijeme pazarnih dana išli da prodaju svoju robu. A ovim istim putevima su išli i Bjeloši, Bajice, Njeguši i mnogi drugi, preko grbaljskih sela u trgovinu u Budvu i Kotor. Putnici i pastiri su se uvijek plašili vila i trudili su se da ih nikada ne naljute i da ne prilaze mjestima kuda su one boravile. Poneki pastir ili putnik bi imao rijetku sreću da vidi vile kako češljaju svoje duge plave kose na vilinim gredama.
U srednjem vijeku kroz oblast Lovćena su prolazila dva vrlo važna puta- krakovi starog i poznatog Via de Zenta. (prim. aut. Put koji je vezivao Skadar s Kosovom i dopirao do navedenih dužinskih puteva. Na sjeveru jadranskog primorja, polazeci od Kvarnerskog i Tršćanskog zaliva i stare Akvileje, serije kraških ulegnuća, prevoja i dolina, vezuje more s basenima Save i Dunava. Većina ovih prirodnih komunikacija korisćena je za promet svake vrste još od najstarijih vremena. Tokom istorije njihov znacaj biće, razumljivo, razlicit. Jedan je krak polazio iz Kotora i vodio ka Cetinju. Ova dva, kao i treći krak Via de Zenta, spajali su se u crnogorskim planinama u jedan glavni drum koji je dalje išao preko sadašnje Podgorice, zatim razvođem između Morače i Male rijeke, dolinom Tare do Brskova – jednog od najvažnijih tržišta kotorske i dubrovačke robe. Od Brskova je put vodio do Peći tako da je Kotor ovom komunikacijom bio spojen sa Metohijom i Kosmetom pa dalje preko Sjeverne Makedonije do Grčke.
Ovim putem su išli čuveni grčki trgovci i majstori iz Tesalije. To su bili naoružani karavani sa 30-40 konja, mnogim natovareni svilom, rudom, kožama, zlatnim putijerima, crkvenim knjigama, često i zlatom i brilijantima. Mnogobrojni karavanski putevi, staze, kaldrme, vile i palate nastale su rukom majstora iz Tesalije. Na onim prostorima na Lovćenu, na kojima nije bilo živih izvora, rađeni su ublovi kao jedini način snadbijevanja stanovništva pitkom vodom, ali i glavnih vodopoja za stoku. Često su rađena po dva jedan pored drugog, jedan je bio za pitku vodu za domaćinstva a drugi za vodopoj stoke.
Dogovore se Bjeloši, Bajice i Njeguši da angažuju ove majstore iz Tesalije da im na području njihovih katuna iskopaju i poziđu ublove za vodu na katunima koji bi vjekovima trajali. Grčki majstori iz Tesalije koji su prolazili s karavanima prema sjeveru Jadranskog mora zaustave se radi dogovora s ovim plemenima. Dogovor je pao da u maju mjesecu, kada je vrijeme povoljno, dođu da rade. Tražili su da budu plaćeni zlatnim dukatima kako bi njihov posao bio siguran. Tako je i bilo. Kada su došli početkom maja mjeseca na području Lovćena, tražili su kamen koji bi mogao trpjeti jake mrazeve, led, snjegove, jako sunce, kiše, niske i visoke temperature. Uglavnom, kamen koji je bio na Lovćenu bio je porozan, sklon propadanju, lako se rubio pod udarcima njihovih alatki. Odlučili su da potraže kvalitetnji kamen na ovim područjima koji bi odgovarao za rad. Sa sobom su vodili tovarne životinje, a mještani su im dali i volove kako bi lakše transportovali i vukli kamene blokove. Nakon pregleda terena vidjeli su da je kamen s Vilinih ploča najboljeg kvaliteta. Mještani su ih molili da odaberu drugo mjesto jer tu vile borave, ne žele da na sebe navuku njihov gnjev. Majstori iz Tesalije nijesu vjerovali u te priče. Kada su se popeli na Viline ploče, počeli su svojim alatima da sijeku jednu veliku stijenu, a ispod njih je bila provalija. Znali su da će se padom stijene ona rasuti u manje kamene blokove koje će oni koristiti. Dok su majstori bili raspoređeni cijelom dužinom na ovoj stijeni, vile su se rasrdile jer su ih ljudi i udarci alatima uznemirili. Odjednom su svom snagom vilinskih moći predvojile stijenu. Stijena se uz strašan zvuk, zajedno s majstorima, sručila u provaliju. Obližnji pastiri koju su tu bili čuli su strašan lom i pad. Prišli su tom mjestu i vidjeli da su svi majstori postradali. Ubrzo su se pokupili mještani svih katuna. Tijela majstora iz Tesalije su prenijelu nedaleko od tog mjesta na jednu planinu koja do tada nije imala ime. Sahranili su ih sve zajedno. Na njihovim grobovima izniče vilina trava kao podsjećanje na vile i ljude. I dan danas se vidi kako je stijena na Vilinim pločama odsječena od planine. A od tada ova planina dobi ime Osmogrk.
Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar
