Njemačka je postala prepuna medicinara iz BiH. Mnogi od njih već uveliko su stvorili svoja imena, diplome doktora podigli na viši, a neki na najviši nivo.
Jedan od njih je i doktor medicine Samir Smajić, danas šef klinike za kičmu u “Eduardus bolnici“ u Kelnu.
Doktor Smajić je rođen u Njemačkoj. Tu je završio sve potrebne škole, fakultet medicine, a nakon toga bio je pola godine u Sarajevu gdje je odradio pripravni na Kliničkom centru, a mentor mu je tada i u to vrijeme bio doktor Gavrankapetanović.
-Tih šest mjeseci mi je bilo nešto nezaboravno i što će me pratiti cijelog života. U tom kratkom vremenu još više sam zavolio BiH, a prije svega zbog dobrote naših ljudi. Sviđa mi se način razmišljanja, ali mi se ne sviđa nedisciplina i nerad, pa je to bio glavni razlog moje odluke da se ipak ponovno vratim u Njemačku i da nastavim sa specijalizacijom. Kasnije sam radio na četiri Univerzitetske klinike u Njemačkoj, a bile su to klinike u gradovima Bochum, u tom gradu je najstarija i najpoznatija univerzitetska klinika za traumatologiju. Poslije toga bio sam u Dizeldorfu, pa sam otišao u Hamburg ,a onda sam se opet vratio u svoj rodni grad Aachen, gdje sam postao šef odjela za ortopediju kičme,a bio sam odmah ispod direktora bolnice za ortopediju. Tu sam radio dvije godine,pa sam prešao u jedno malo mjesto Gajlenkiršen kod Aacehna kao šef klinike za ortopediju. Nakon toga sam došao u Keln gdje sam sada na mjestu šefa kompletne klinike za kičmu – rekao nam je ovaj istaknuti, poznati i priznati Bosanac u Njemačkoj.
Danas se nalazite na veoma pozicioniranom mjestu, čak su i njemački mediji pisali o Vama, Vašem umijeću, Vašoj sposbnosti o Vašim uspjesima u domenu medicine?
-Za sve to treba čovjek da ima neke predispozicije u životu,a te predispozicije imam kroz familiju moje mame. To je jedna jaka i čuvena familija,a u kojoj je mnogo ljekara. I ako sam bio u dijsapori, odgajan sam tako da je škola i obrazovanje bilo veoma visoko pozicionirano u familiji,pa sam tako i ja htjeo ne htjeo, morao da učim. To mi je pomoglo da steknem radne navike, radno iskustvo, disciplinu , rad i red. Svi oni zajedno u mene su usadili ljubav za knjigu. I gledajući sada iz ove perspektive to me na neki način razlikovalo od ostalih ljudi u Njemačkoj. Recimo standardni Nijemac ne voli jako i naglo da radi,a mi gastarbajteri smo naučili da radimo i tri smjene ako treba,pa se tako tu spojila kompetencija, ljubav za knjigu i ljubav za rad. To mi je uvijek pomagalo, ali naravno da od dragog boga mora da bude malo i talenta u rukama za sve to,ko i malo intelekta. Kada se sve to spoji onda se može doći do ove pozicije na kojoj sam ja danas. Ali, treba se održati na toj poziciji,a to ide opet u znanje, nauku i rad. To mi je mnogo pomoglo da razvijem medicinu kičme. U nekim sferama života me mnogo i sve i svašta interesovalo, a onda sam jednog dana shvatio da je hirurgija kičme jako dubok fah. Onda sam uletio u jednu sferu mikro kosmosa hirurgije kičme,a kako sam dublje i dublje ulazio u sve to, u jednom momentu bio sam prvi hirurg svijeta za neke operacije na kičmi. A, to je na neki način fasciniralo i Nijemce. Nisu me Nijemci ni nakon toga pustili da uđem u njihove gremije,ali sam ih ja onda preskočio i ušao sam u evropske gremije. Tu sam ušao u vrhunski tim najboljih svjetskih hirugra za kičmu,pa sam tako prošle godine u Lisabonu bio prezentator. Pa su od tog momenta i nijemci uvidjeli da me ne mogu i ne smiju preskočiti“.
Potječete iz porodice ljekara?
-Moja mama je iz Tuzle iz porodice Avdagića i Azabagića,a u porodici zabagića ima više od deset ljekara. Tako me je odgajala i davala mi pozitivne signale,da se usmjeri moj životni put, moj poslovni put“.
U njemačkoj ste sa Vašim kolegama doktorima Smajlovićem i Destanovićem, pokrenuli organizaciju doktori.ba,ali pomažete i humanitarnu organizaciju Pomozi.ba.
-Da i krot te organizacije pomažemo kako humanitarno tako i nehumanitarno. Nije moguće samo humanitarno raditi,ali kada dođe upit iz pomozi.ba ,onda radimo stopostotno humanitarno. Dajemo naše mišljenje, dajmeo savjete, kontaktiramo druge ljekare,pa čak i preuzimamo neke slučajeve. Trenuntno imamo jedan jako interesantan slučaj. Imamo jednu jako mladu ženu iz Tuzle i koja je oboljela od jednog nepoznatog raka na karlici. Taj slučaj sam primio, operisao sam je, povadio sve nalaze i do dana današnjeg, nakon više od tri mjeseca nismo utvrdili o kojem vidu raka se radi. Aktivirao sam svoju internacionalnu mrežu raznih ljekara,ali još ne znamo o čemu se radi. Tek sad vidim koliko vrijedi sve to što smo pokrenuli moje kolege i ja. To je nešto što sa ljubavlju radim“.
I pored svih Vaših svjetskih uspjeha u medicini ostali ste sasvim normalni, prizemni?
-Pa, mama me učila i naučila, da nisi niko i ništa,ako nisi dobar čovjek. Ako hoćeš da budeš neko i nešto to možeš da budeš samo uz ljude“.
Vaša supruga je u njemačkoj politici?
-Da, moja supruga Amina je rodom iz Goražda, u Njemačku je došla kao izbjeglica. 2005. godine je završila fakultet prava,danas je samostalni advokat,pokrenula je jednu organizaciju koja se zove „Innsana“ jednu žensku organizaciju koja se bavi naukom i odgojom djece. Neovisni je političar i koja ima svoj stav zajedno sa svim tim ženama. Bavi se i gradskom politikom za integracionu politiku u gradu Aachen. Usko sarađuje sa gradskim viječnicima“.
Da li Vam se obraćaju ljekari iz BiH?
-Da, i to u velikom broju. Kako za liječenje, isto tako i za savjet, za stručna pitanja, ali i za stručnu obuku. Imao sam šefove klinika iz BiH na obuci,a i dan danas pravimo naš transfer znanja.
Iz Vašeg ugla gledišta, kakvo je zdravstveno stanje u BiH?
-Kada gledam iz ugla kičme, tu nažalost kasnimo najmanje dvadeset godina. Ali, mislim da BiH u svemu kasni dvadeset godina zbog toga što nije tehnologija tu. Mladi ljekari koji završe i koji su izvanredni stručnjaci ne žele da ostanu u BiH jer ne mogu ništa da razviju, sve stagnira nekako. Sve je to nekako iz sistema fotelje, zatim tu je manjak novca za investicije za medicinu. Privatni rad u BiH ide na dobro jer ulažu u sebe ,posebno privatne bolnice koje se mahom otvaraju.
Kažu da nikada lošija zdravstvena situacija nije bila ni u Njemačkoj, kao što je to danas?
-Jednostavno katastrofalno. Nemamo stručnih radnika, a posebno nemamo medicinskih sestara. Nemamo medicinske sestre u operacionim salama. Svakodnevno se operacije otkazuju, ne samo u jednoj već u svim bolnicama. Univerzitetske klinike više ništa ne rade elektivno, samo hitne slučajeve koje ne može drugi da riješi. A, male bolnice elektivne slučajeve moraju otkazivati,jer nemaju dovoljno medicinskih sestara.A, sa druge strane nijemci su prefekcionisti u svemu,tako da iz tog perfekcionizma sistem počne sam sebe da uništava. Oni sve, sve prefektno isplaniraju,ali kada u svom tom prefekcionizmu padne samo jedan čovjek, kada nema samo jedne medicinske sestre sve to pada u vodu. I tako će sve bolnice padati kao domine, novca više nema. Imaju problem refinansiranje zdravstvenog sistema. Kroz sve ove ratove pada zdravstveni sistem, oni moraju privatizirati, da bi mogli moderni da ostanu. Svim silama se blokira novac za zdravstveni sistem, da svi ljudi nemaju više isti tretman,da bi se tretman morao plaćati, da bi mogli to refinansirati. Trenutno smo u jednom haosu, što se tiče politike. Pali smo najmanje deset posto.
Bato. Šišić