U aprilu mjesecu tekuće godine, biće tačno pet godina od smrti Vlada Duletića, neumornog klesara pisane riječi, istraživača, turizmologa, društveno-političkog neimara koji je ostavio trajan pečat u novijoj kako Crnogorskoj tako i Budvanskoj istoriografiji. Vlado Duletić se rodio u lomnim i krševitim Duletićima (kod Budve), tamo đe su ga vezivale najljepše spone djetinjstva i odrastanja, đe je kako je on pisao u svojim knjigama pored četri nahije Stare Crne Gore bila i ona peta (Maini, Pobori i Brajići) na padinama Lovćenskog masiva koji izrasta iz mora. Čitav svoj radni i životni vijek proveo je u Crnoj Gori, uvijek zagledan u njene dvije paralele more i planinske vrleti na kojima se znojem, suzom, kamenom i krvlju branila sloboda i riječ. U njemu su se isprepletala dva menataliteta kojima je podjednako pripadao mediteranski i podlovćenski, duboko svjestan da su na tom surovom kamenu, u našoj hiljadugodišnjoj burnoj i nemirnoj istoriji, ispisane najljepše stranice crnogorske slobode i vrijednosno oblikovan čitav niz najuzvišenijih primjera. Vlado Duletić je u sebi nosio sve vrijednosti crnogorskog morala, postao je simbol one hrabre i demokratske Crne Gore, koju je nosio u svom srcu i sebi.
Koliko je svoju Budvu doživljavao na poseban način i na sebe skrenuo pažnji govori njegova prva publikacija ,,Budva od mita do stvarnosti ”, koja je izdata 2010. godine i „Budvanski turizam i održivi razvoj“ (2011) godine. koje predstavljaju i studiju i viziju turizma u Budvi. Autor je dao viđenje razvoja budvanskog turizma kompetentno ga razmatrao sa više aspekata: geografskog, istorijskog, kulturološkog i, naročito, ekonomskog, što je i normalno imajući u vidu njegovu profesionalnu vokaciju iskusnog ekonomiste. Zatim slijede knjige: „Zapisi sa kamena crnogorskog“ (2011), , „Govor neostvarenih snova“ (2013) „Tragom prošlosti Duletića“ (2015) posthumno ,,Zapisi iz Budvanskog kraja” (2017). Naučni rad i misao su krasile njegov častan život.
Malo je u Crnoj Gori, intelektualaca, pisaca, istraživača koji su poput svetionika na uvjek nemirnim Budvanskim hridima ostavili takav trag, a Duletić ga je ostavio kao trajni pečat vječnosti jer njegova riječ utkana u njegovim knjigama treba da predstavlja svjetlonazor svima onima koji Budvu, Maine, Pobore, Brajiće su doživjeli i doživljavaju kao svoje zvijeze vodilje u životu. A Vlado, je bio kormilar i kapetan na jedrenjaku koji se zvao ,,rodni kraj Duletići” njegovi opisi rodnog kraja, Maina, Stanjevića, Pobora, Budve istorijskih činjenica ali i pisanih legendi o njima su najljepša svjedočanstva kako se piše. I dok je Sveti Petar Cetinjski, pod tri hrasta koja je on lično zasadio u Stanjeviće a mnogo godina kasnije u njihovom hladu zapisivao svoje poslanice, nije bio svjestan da će on biti jedna od inspiracija Vlada Duletića. Kao istraživač Duletić je prezentovao sve znamenitisti tvrđave Đurđevac, ali i brojne druge predjele koje je svojim perom otrgao od zaborava. Vlado Duletić je svojim blagim osmjehom, punim topline i razumijevanja ali i svojom posvećenošću, naučnim radom, zaslužio najveće poštovanje za puni doprinos afirmaciji Budve i ne samo nje nego i Crne Gore kao mediteranskog dragulja. Život Vlada Duletića kao da je proistekao iz citata svjetski ptiznate Dr. Elizabet Kibler-Ros (1926-2004) švajacarko-američkog psihijatra koja je zapisala: ,, Najljepši ljudi koje poznajem su oni koji su doživjeli poraz, patili, gubili i pronašli svoj put iz najmračnijih životnih perioda. Ovi ljudi imaju zahvalnost i razumijevanje prema životu koje im daje empatiju, strpljenje i duboku ljubav. Divni ljudi ne nastaju ni iz čega. ”
Vlado Duletić je tiho i nečujno otišao prije pet godina sa životne scene, zatvorivši – ne samo
simbolično – krug poštene i odvažne borbe za čovjeka u državi koja ovakve intelektualne ali i ljudske veličine i gromade ne smije da zaboravi. Tu borbu za slobodnu crnogorsku intelektualnu misao vodio je dugo i uporno, bez ličnog interesa. Bio je veliki čovjek u maloj zemlji. Iza takve veličine, praznina ostaje dugo i često se osjeti – praznina, kao gola hrid na kojoj se iznenada ugasio svetionik i to ne bilo kakvi već onaj najljepši Budvanski ali i Podlovćenski. Vjerujem ipak da iskre njegovog intelektualnog i emotivnog žara treba da probude u mnogima od nas – nastavak puta na kome je Vlado stao. Uočljivo je da naša Crna Gora, ali i njegova Budva i ovoga puta, postaje potpuno svjesna koga je imala, tek kada ga više nema. Vlado Duletić, je bio veliki čovjek. On je to bio zbog znanja i iskustva koje je imao, ali i zbog hrabrosti, mudrosti, dosljednosti i mjere tako karakteristične za njegovo učešće u javnom i kulturnom životu. I najviše, zbog dostojanstvenog načina na koji je sve to nosio. Vlado je bio čovjek snažnog duha, jake erudicije. Uloga intelektualca sastoji se u tome da govori istinu, najbolje što zna, o stvarima koje su bitne, ljudima kojima je to bitno“, zapisao je Noam Čomski. Vlado Duletić je punoj mjeri ispunjavao to načelo istine i istinitosti, blisko Aristotelovom shvatanju da je „zadatak svakog pravog govora da osigura pobjedu istine i pravde nad neistinom i nepravdom.“ Vlado Duletić je jedan od onih uglednika koji su imali šta da kažu, koji nisu nalazili samo razlog da govore i pišu, nego su svojim riječima, studijama, knjigama i djelima ostavili duboku crtu u svijesti ljudi, u društvenoj savjesti i snažno oblikovali sliku o svom rodnom kraju Budvi i Crnoj Gori. Znanje, etičnost i hrabrost su obilježja njegove borbe. Hvala mu za sve što je učinio za Budvu i Crnu Goru u vremenima kada je najteže bilo i ostalo biti čovjek. Mnogobrojnim generacijama je ostavio, etiku, integritet, eleganciju misli, snagu uma, poštovanje, ljubav, sklad, riječi, djela i života, kao najviši i najtrajniji domet čovjeka. Najljepša istorijska svjedočanstva koja nikada nebi ugledala svjetlost dana da njega nije bilo. Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i kad odu sa ovoga svijeta, svojim zavještanjem, jer jasno vidimo kako treba časno živjeti i raditi i što nam je činiti.
Vlado Duletić je rođen 1952. godine u Duletićima kod Budve. Osnovnu školu je završio
u Budvi, a gimnaziju na Cetinju. Na Ekonomskom fakultetu u Titogradu diplomirao je 1975. godine. U svojoj bogatoj radnoj karijeri obavljao je niz odgovornih poslova u turističkoj privredi, organima opštine Budva i u poslovnom bankarstvu. Bio je u periodu 1986-1989. Gradonačelnik opštine Budva. Godine 2016. je penzionisan. Pored ostalog, bavio se naučnim i publicističkim radom u oblasti turizma i zaštite i valorizacije prirodne, kulturne i istorijske baštine Budve i Crne Gore.
Objavio pet publikacija, i to:
1. „Budva od mita do stvarnosti“ (2010),
2. „Budvanski turizam i održivi razvoj“ (2011),
3. „Zapisi sa kamena crnogorskog“ (2011),
4. „Govor neostvarenih snova“ (2013) i
5. „Tragom prošlosti Duletića“ (2015)
Svoje stručne radove, eseje, oglede, zapise i putopise objavljivaož je u dnevnim listovima „Vijesti“ i „Pobjeda“, u časopisu za turizam, ekonomiju, ekologiju i kulturu „Putovanja“, u časopisu za lokalnu samoupravu i zaštitu kulturne baštine „Komuna“, u „Paštrovskom almanahu“, kao i na društvenim portalima (www.montenegrina. net, www.butua.com i dr.). Bio je član Matice crnogorske. Nakon njegove smrti u aprilu 2017. godine, JU Narodna biblioteka Budve odlučila je da objavi njegov rukopis ,,Zapisi iz budvanskog kraja. “
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
