Iako njegove skulpture danas možete pronaći u Danskoj, Njemačkoj, Italiji, Grčkoj, Izraelu i drugim zemljama, Jakub Hubjer iz Goražda najsretniji je u radionici kuće u Hubjerima, gdje živi sa suprugom.
Dio imanja je pretvorio u otvorenu galeriju, skulpture od raznih materijala su svuda, a sprema izložbu u čast velikom bh. pripovjedaču Isaku Samokovliji. Neraskidiva je veza između njegove ljubavi prema umjetnosti, Drini, prirodi, domovini, prijateljima iz djetinjstva i Goraždu u kojem je nekada bio na čelu likovnog udruženja.
Jakub Hubjer je od djetinjstva vezan za umjetnost iako je po zanimanju bravar. Zbog porodičnih prilika nije ostvario želju da studira umjetnost, ali nikada nije odustao od svojih snova, a njegove skulpture nalaze se širom svijeta.
Skulptura u Kaselu
“Uspio sam, u Njemačkoj u Kaselu sam prodao šest skulptura i donio para i para, išlo je dobro. Otišlo je za Izrael, tri komada na izložbu, nije se nijedna vratila, pa opet Njemačka… Ja sam pravio specifične reljefe za to doba, to nije bio čist reljef, to je bila sinteza reljefa i skulpture, jer se iz reljefa pojavljuje ruka i treća dimenzija. Ja živim s tim od ranih dana, a moja majka rahmetli me podržavala, imala je profinjen ukus i osjećaj za lijepo, međutim ja je razumijem, ona je odgajala glavu kuće i od mene se očekivalo da završim zanat. I to se desilo, ja sam volio da radim, ali nikada nisam odustao od umjetnosti. Moji prvi crteži koje sam napravio su motivi s Tjentišta “Drveće umire uspravno”, suho drveće koje ne može da padne, a nasloni se jedno na drugo”, priča Jakub.
I sam je imao sreću da uči od dobrih majstora i ljudi, pa je ubrzo učio i druge i počeo zarađivati radeći i privatno. Imao je posao, ali i vrijeme za svoje skulpture.
“Radio sam reljefe, alat za to sam pravio uglavnom sam, kako mi odgovara. Jednom je svratio moj prijatelj slikar Lalo Srkalović i kad je vidio šta radim oduševio se. On me motivisao da napravim samostalnu izložbu. I od te izložbe sam iz svog ateljea u kući Hubjera pored Drine prešao u tek otvoreni Likovni klub. Tamo sam imao prostoriju, jer raditi s kamenom i drvetom je značilo i dosta prašine. Radio sam i pored Drine, gdje je bilo moje “leglo”, tu mi je bilo najbolje da se opustim, razmišljam, radim. Kasnije sam vodio Likovni klub, postao i predsjednik i svi su bili za to, iako su sve moje kolege završile akademije i bili su visokoobrazovani”, priča Jakub.
Bilo je to vrijeme velikih izložbi, vrijeme u kojem je cvjetala kultura, a Goražde bilo jedan od rijetkih gradova u bivšoj Jugoslaviji koji su u likovnoj koloniji okupili neka od najvećih umjetničkih imena iz tog vremena.
“Mnogo toga smo uradili iz entuzijazma. Kad na jednom mjestu okupite Zuku Džumhura ili Đokića, tada predsjednika Likovne kritike sa sjedištem u Njujorku, to je veliko”, sjeća se Jakub.
Prva izložba u izbjegličkom centru
Svoj posao je pretvorio u umjetnost, radio je skulpture u svim materijalima – drvo, kamen, metal, glina, gips… Od tvornice Žice u kojoj je radio kao majstor napravio je galeriju, oslikavši čak i njene zidove.
Svoje radove Jakub je još prije rata počeo izlagati van zemlje, pa se njegovo remek-djelo teško više od dvije tone i danas nalazi ispred zgrade Volkswagena u njemačkom Kaselu.
Umjetniku je to pomoglo da njegovu vrijednost prepoznaju i u Danskoj, gdje je evakuisan nakon što je tokom rata u BiH više puta ranjen, a posljednji put se čak probudio i u mrtvačnici. O tom periodu života ne voli da priča, dovoljno mu je, kaže, to što je preživio.
Klix.ba
