Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Bila su to neka lijepa sjećanja na moje djetinjstvo i odrastanje u krošnji stare dunje, koja je krasila naše dvorište i baštu u Cetinju u Lovćenskoj ulici. Za tu dunju me vezuje djetinjstvo, uspomena na jedno divno Cetinje koje je pod teretom novog vremena, neđe nestalo u vihoru. Tada su komšije bile kao braća a komšiluk uvijek složan. Stare cetinjske porodice – neke gospodske a druge nastale u stvaranju radničkog imperijalizma preduzeća poput „Oboda,“ „Košute,“ „Bojane,“ „Trgoprometa,“ „Kartonaže,“ „Tare“– danas, nažalost, žive samo u sjećanjima.
U tom vremenu, kada je ruka dobrodošlice bila pružena mnogima, znalo se za lijepe običaje. Komšija je bio brat a svaka posjeta imala je svoje male rituale. Poslastice nisu bile kao danas, nisu bile dostupne svakom, ali su se zato čuvale sa mjerom i poštovanjem… Stare žene su znale – ako bi se, ne daj Bože, neko stariji razbolio ili su morale neđe otići na saučešće, nosile bi sa sobom lokum ili cukar u kockama, uz nezaobilaznu kafu. Kafa je tada bila svojevrstan luksuz, ali lokum i kocke cukra uvijek su bili spremni za drage goste. Kad bi se mi đeca, nagradili kockom cukra ili komadom lokuma, to je bilo pravo zadovoljstvo – slast koja se pamti cijeli život.
Lokum i cukar u kocke se čuvao u starom kredencu a u nekim starim kućama u rijetkim, drvenim škrinjama ili ti bajunima koje su često bile pravo porodično blago. U tim škrinjama, pored lokuma, pažljivo su se čuvali i drugi dragocjeni proizvodi – sve ono što se dijelilo samo za odabrane sa posebnom pažnjom i u posebnim trenucima. Taj cukar u kockama u plavoj kutiji i mirisni lokum, dobro pamtim – prava privilegija za nas đecu, ali privilegija sa mjerom, kojom smo samo ponekad bivali nagrađeni. Bilo je to vrijeme skromnosti, lijepih običaja i još ljepših trenutaka provedenih u zajedništvu, kada su sitnice činile velike radosti a svaka kockica cukra ili komadić lokuma nosili su osjećaj topline i pripadanja.
Teško je danas objasniti i prenijeti mladima taj osjećaj zajedništva, duha i komšiluka koji je disao kao jedno biće, svjedočeći toplini i bliskosti među svima nama. Ti stari Cetinjani i Cetinjanke koje sada čuvamo u svojim lijepim sjećanjima, bili su ljudi vrijedni poštovanja, čuvari običaja i pravih vrijednosti. I danas, kad uz toplu kafu uzmem kocku cukra ili kocku lokuma, vraćam se u djetinjstvo – u taj svijet jednostavnosti, skromnosti i plemenitosti. Ovaj zapis nastade kao svjedočanstvo jednog vremena, jedne topline koja je obavijala ljude u društvu koje je bilo ispunjeno vrlinama i čistim međuljudskim vezama. Bilo je to vrijeme kada su male stvari nosile veliki značaj, kada su kocka cukra i lokum bili simboli pažnje i gostoprimstva a Cetinje je živjelo punim plućima – jednostavno, ali sa dušom. Ovo je priča o tom lijepom Cetinju o njegovim ljudima, običajima i sjećanjima koja nas i danas griju, poput šoljice tople kafe u ovom sunčanom jesenjem jutru.
I dok pijem prvu jutarnju kafu uz kocku cukra i lokum, osjetim kako toplina tih uspomena grije dušu. U tom jednostavnom trenutku zaborava i prisjećanja, sve te stare slike ožive, podsjećajući me na vrijednosti koje su nas vezivale, na ljepotu skromnosti i na duh Cetinja koji, iako skriven u vremenu, nikad nije nestao. Taj svijet, sa svim svojim mirisima, ukusima i ljudima i dalje živi u meni – kao priča koja nikada neće biti zaboravljena.
