Ljudi koji su iz BiH prognani u ratu, ili otjerani lošom ekonomskom politikom poslije rata moraju se izdići iznad vlastitih frustracija i shvatiti da ih domovina treba. Njihovo oružje je olovka, njom se efikasnije nego ne daj Bože puškom mogu smiriti neprijatelji BiH. Nisu to samo Srbi i Hrvati, to su svi korumpirani političari koji 30 godina nakon rata hrane i podstiču nacionalizam koji nije ništa drugo nego jorgan kojim pokrivaju svoja nedjela.
U najkraćem ovo bi bio sažetak puta sa Pokretom za državu kroz Norvešku i druženje sa ljudima iz BiH koji jesu našli bolji život, ali ne smiju pristati da postanu ljudi bez domovine. Jedna je domovina, to je BiH, a sve ostalo je zemlja u kojoj će kraće ili duže živjeti.
Norveška je zemlja u kojoj nema puno stresa. Preskupa za ljude koji bi iz BiH da je turistički posjete, raj na zemlji za one koji su imali sreću da se tamo integriraju u zajednicu nakon što su napustili svoju domovinu. Lijepo je bilo čuti da su ljudi iz BiH najbolje integrirani strani državljani u norveško društvo. Vrijedni i odgovorni radnici, iznadprosječni učenici i studenti, dobri i pošteni biznismeni. Jedino što se zamjera ljudima iz BiH je da apstiniraju od izbornog procesa, zbog čega skoro da nemaju svoje predstavnike u lokalnim zajednicama.
Oko pet odsto ljudi iz BiH glasa na izborima u Norveškoj. Ma kako paradoksalno zvučalo to je podatak koji pali crveni alarm kada je u pitanju opstanak BiH. Norveško iskustvo otkriva da ljudi iz BiH svoju sudbinu rado prepuštaju u ruke drugima. Ljudi iz BiH u Norveškoj u malom procentu glasaju i u svojoj domovini i time indirektno pomažu onima koji joj ne žele i ne misle dobro.
U Norveškoj apstiniranje ne nosi velike posljedice. Tamo je društveni poredak zasnovan na povjerenju. Lični interes se nikada ne stavlja ispred države. U BiH je suprotno. Kod nas se i 30 godina nakon rata isključivo govori o pomirenju, a time se ubija povjerenje. Politike koje nam serviraju takav narativ ustvari realizuju agendu po kojoj se jedino trebamo pomiriti sa činjenicom da ne može biti bolje, da se treba pomiriti sa kriminalom i korupcijom kao zaštitom nacionalnog interesa. U konačnici valjda se trebamo pomiriti sa političkom mantrom o BiH kao nemogućoj državi koja se kao takva na kraju treba raspasti.
Pokret za državu se fokusirao na RS, to buni ljude izvan BiH, dok im se ne objasni. U ovom trenutku sudbina BiH je objektivno u velikoj mjeri ovisna o rezultatima izbora u ovom entitetu. Iako je procenat onih koji su do sada glasali zanemariv u praksi imamo paradoksalnu situaciju da iz inostranstva stiže duplo više glasova kojima se guraju separatizam i otcjepljenje nego onima kojima bi se čuvala jedinstvena BiH. Prognani iz RS -a takvim odnosom šalju poruku da su se predali, oni time legitimiraju rezultate etničkog čišćenja.
U pravu je potpredsjednik SDP -a BiH Vojin Mijatović kada kaže da opravdano kukanje i traženje krivaca u ovom trenutku ne vodi nikuda. Sa ekstremno malih 0,8 posto Banjalučana rasutih širom svijeta koji su izašli na prošle izbore ne pije vode priča o razočaranosti prognanih i nepovjerenju u domaće političare. Izlazak na izbore nije samo glasanje, tamo se bira, a veći broj novih birača otvara put za nove političke snage koje mogu i moraju biti promjena.
U Norveškoj ljudima se predstavio Armin Hamzić mladić od 25 godina iz Gradiške. U politiku je ušao jer želi ostati da živi u RS-u. Želi da ima budućnost u svojoj zemlji, u svojoj kući. Bez podrške svih koji se nisu vratili u svoje domove moglo bi se desiti da njihovim putem krene i Armin.
Pokret za državu je Arminova karta za budućnost. Tamo moraju biti ujedinjene sve političke snage koje žele jedinstvenu BiH. Oni koji ne žele biti dio tog procesa zbog ličnih ambicija i sujeta jednostavno ne misle dobro BiH. Zato što više onih koji vole svoju domovinu a ne žive u njoj moraju izaći na ove izbore i birati, jer ako političke snage koje žele BiH ne budu imale veći broj ruku u NSRS BiH će biti manje. Ako uspije u RS Pokret za državu može biti i budućnost BiH.
Piše: Ernad Metaj / Patria
