Piše: Božidar Proročić, knjiženik i publicista
Utorak 7. februar 2023. odlučio sam se da posjetim i zapišem priču o davno prohujalim vremenima i da obiđem Čekanje i Bukovicu. Jaki vjetar, mraz i hladnoća me nisu omeli da fotografišem ove prelijepe predjele snijeg po kome gazim duboko smrzao ne propada se pod nogama ispred mene Bukovica 1150, mnv planinski prevoj i mjesto prelaska brojnih vojski i karavana. Kada od Cetinja krenete vozilom putem prema Katunskoj nahiji na desetak kilometara nailazite na napušteno naselje i nekadašnji katun-zaseok Njeguša, Čekanje, odakle lijevi put vodi prema Njegušima i dalje ka Kotoru a desni prema Ćeklićima, Bjelicama, Cucima i Čevu. U neposrednoj blizini su bogati pašnjaci Gornjih i Donjih Kunjih dolova, bukove i mješovite šume ali i pašnjački kamenjari. Tu je i drugi zaseok Bukovica na 1150, mnv. Čekanje je oduvijek bilo važna strateška, vojna, geografska a ponajviše karavanska razmeđa. Sam toponim Čekanje, predstavlja mjesto đe su mnogobrojne putnici a posebno žene iz brojnih sela Katunske, i drugih nahija se okupljale i čekale da nastave svoj put ka čuvenom pazaru u Kotoru đe su nosile svoje proizvode na prodaju i istim putem se vraćale. Na istom mjestu bi se svi i razilazili i išli brojnim karavanskim stazama ka svojim selima i mjestima otuda i naziv toponima Čekanje. Iako je sačuvano malo istorijskih podataka o Čekanju u knjizi (,,Zapisi sa Njeguša” 2021. Cetinje Gojka Kustudića i Lazara Božovića) navodi se sljedeće: Nekoliko porodica iz Dugog Dola je krajem XIX i početkom XX vijeka, na raskrsnici novoizgrađenog puta Njeguši-Cetinje-Čevo, formiralo novo naselje, zaseok Čekanje. Naselje je njihovom preduzimljivošću postalo značajan trgovački i privredni centar dijela Katunske nahije do početka Drugog svjetskog rata. Na Čekanju je, uz: dvije kafane, prodavnicu mješovite robe i prodavnicu obuće Bata, radio i parni mlin od 1920. do 1927. godine. Sve to, zajedno sa kućama i porodičnim dragocjenostima zapalili su Italijani u znak osvete za Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda i učešće stanovnika Čekanja u istom. Naselje se od tada nikada nije u potpunosti oporavilo. Jednu od tri poslije rata obnovljene kuće, porodica Otašević je samo sezonski koristila do početka osamdesetih godina prošlog vijeka. O stradanju ovog naselja na početku Drugog svjetskog rata se malo zna, o tome je malo zapisano u ratnim hronikama i našoj istoriografiji. Stanovnici Čekanja, domaćinstva Otašević, Milošević i Pejović, vodom su se snabdijevali sa takozvanog Starog Ubla. Jugoslovenska armija je 1955. godine na Čekanju sagradila bistijernu sa velikim vodokupom i gumnom.
Pažljivim pregledom okoline vidite brojne bunkere iz perioda II Svjetskog rata jednu pristojno sačuvana kuću Otaševića dok su ostalo samo ruševine od nekadašnjih kuća ali i lijepih katuna. Pored toga na ovim prostorima se uzgajao glavati bijeli kupus, čuvena ruska krtola i raž. Zbog povezanosti sa Cetinjem, Njegušima i Kotorom i selima Katunske nahije ovaj predio je bio izuzetno pogodana za trgovinu, poljprivredu i stočarstvo. Kada bi mogli i bunkeri i zidine da pričaju ispričale bi nam brojne priče o nekadašnjim životima i borbama na Čekanju, mnoge tajne su ostale neotkrivene mnoge priče nezapisane a ja se trudim da dio istorije otrgnem od vremena da ne padne sve u zaborav.
NJEGUŠKA BUKOVICA PLANINSKI PREVOJ
Bukovica planinski prevoj poznat po jakim i oštrim zimama, vjetrovima, kišama, gromovima i vremnskim nepogodama. Stari kolski put koji vodi preko same Bukovice je prekriven snijegom i ledom okovan svim čarima zime i leda. Starim putem je nemoguće doći bilo kojim vozilom već samo pješice. U blizini je i tunel Bukovica-Njeguši koji je probijen 2017. godine i dužine je 450 metara a pušten je svečano u promet 2018. godine. Polako se penjem ka Bukovici, a ispred mene se pruža sva ljepota kamenog mora Katunske nahije sva u bijelom. Udari vjetra sa svakim mojim korakom postaju sve jači a ja nosim svoju ruksak sa svom opremom i snimam kadrove. Korak po korak stižem na sami vrh planinskog prevoja Bukovica, đe prvo nailazim na vodu-bistijernu koju je podigao 1927. godine crnogorski oficir sa Njeguša Stevan Otašević i ostavio kao zadužbinu ,,Žednijema” znajući za težak život i žeđ mnogih putnika koji su preko Bukovice putovali ka Boki i obrnuto pokazujući svoju ljudsku veličinu i humanost saosjećajući se teškim životom gorštaka. Velelepna građevina na tom prostoru izgrađena kao vječiti stražar nad Njegušima i kamenim morem, zapuštena a vidi se da je nekada itekao koristila svrsi a danas bi predstavljala lijep objekat za neki vid turizma ili muzej. Oko nje razbacane razne gume i drugi otpad nemar društva često prisutan. U samoj pozadini se nalazi bunker ali i drugi bunkeri, pogled kristalno jasan i čist se pruža ka Štirovniku i Njeguškom polju. Borova šuma opija ljepotom a oštri podlovćenski vazduh otvara sva čula. Spuštam se polako sada več starim putem prolazim pored lijepo sačuvanje kuće Nikole Miloševića, moj cilj je doći do nadaleko čuvene kafane ,,Kod Pera na Bukovicu” kako bih se sa već petom generacijom Miloševića napravio jedan razgovor o nekadašnjim i novim vremenima. Bukovica je lijepa sa nje vodi put na katun Njeguška Trešnja tu su i brojne izvorske vode, bistijerne, planinarske staze svaki predio nosi svoje lijepe i drevne priče.
PREDUZIMLJIVI DUH I MLADOST ĐURA MILOŠEVIĆA
Kafana ,,Kod Pera na Bukovicu” osnovana je i započela sa radom 1881. godine i od tada do danas gotovo neprekidno radi dočekuje me ispred vrata mlađani Đuro (Brankov) Milošević koji je uvijek predusretljiv prema svakom gostu što je i tradicija ne samo ove porodice već ovih prostora. Njihov predak Krsto (Nikov) Milošević, je u hanu otvorenom na ime svoje žene Stane, započeo prodaju pića i hrane, prvo za radnike na izgradnji puta, a potom i za putnike i vozače koji su tuda prolazili. Kada sam ušao u sami objekat kao da ste zakoračali u jednu sasvim drugu vremensku dimenziju kao da ste kročili u daleke šezdesete ili sedamdesete godine XX vijeka. Inventar stari, peć založena bukovim drvima, stolice i stolovi prekriveni kariranim pamučnim stolnjacima, na policama flaše piće iz davnih vremena i one koje su dobijane kao reklamne. Na zidovima fotografije starih Njeguša, brojnih autobusa i gostiju podsjetnik na jedna davno prohujala vremena. Na peći se priprema tradicionalni planinski-gorski čaj sakupljen na ovim prostorima miris medovine širi se kafanom. Sjedim za sto i polako slažem svoju opremu da i ovaj zapis pretvorim u jedno lijepo svjedočanstvo.
Đuro Milošević je rođen 1986. godine. Četri razreda osnovne škole je završio na Njeguše a ostala četri na Cetinju. Nakon onovne škole, Srednju mješovitu školu završava na Cetinju. Đuro Milošević o svom odrastanju i djetinjstvu ističe sljedeće: ,,Ovdje smo se podigli ja brat Krsto i sestra Marija naše djetinjstvo je bilo ispunjeno. Više tokom ljetnih mjeseci kada bi u njeguška sela dolazile brojne porodice sa svojom đecom, nego tokom zime koje su hladne i duge. Bilo je veoma teško putovati zbog starog puta i sniježnih nanosa. Kada počnete tokom svog odrastanja i sazrijevanja da budete svjesni značaja i važnosti svoje porodice okruženja i života onda se u vama sva ta ljubav prenosi na vaš rodni kraj. Kao mlad sam posjećivao i obilazio druga sela Njeguši su bili mnogo ljepši i specifičnji u odnosu na mnoga druga sela. Počevši od Trojice, Njeguškog polja, Bukovice, Katunske nahije, Cetinja i Rijeke Crnojevića sve je imalo svoju draž.”
Dok razgovaramo poslužuje nas Đurova majka Božidarka koja je rodom Vučković iz Vrbe. O gostima odnosu prema poslu i svemu što ga vezuje za porodičnu tradiciju ugostiteljstva Đuro kaže: ,,Većina gostiju dolazi iz znatiželje da bliže i ljepše upozna ove predijele. U našoj porodici je druženje i ta socijalna konponenta veoma je važna. Dana nema tokom sezone da neko od rođaka, prijatelja, kumova nije ovdje sa nama i tu se razvija puna pozitivna energija. Mi kao đeca pomagali smo još od ranog djetinstva i tako smo zavoljeli da radimo u našoj kafani. Otac Branko je bio naš veliki uzor naš podstrek. Uveo nas je u sve tajne ovog zanata kao i majka Božidarka, sugestije i savjeti koje su nam davali su bile od velikog značaja. Branko je odrastao na Bukovici i kroz svoja životna iskustva je prenio na nas dio naše porodične tradicije i porodičnog posla on nas je sve postepeno uvodio u svemu. Uvijek je govorio: ,,Donesi sam svoju odluku makar bila i pogrešna jedino ćeš tako uspjeti da koračaš ka stazama uspjeha u životu. ” Trebalo je nastaviti tradiciju dužu od 100 godina da budem preciznji evo već 142 godine. A to je bila velika čast, obaveza i odgovornost. Kroz ljude i posao rodila se i ljubav prema ugostiteljstvu. ”
Đuro se jako dobro sjeća svoje babe Zorka a đeda Đura pamti ali malo no o njima priča sa posebnim pijetetom i sjećanjem pa kaže: ,,Prije oca mi Branka baba Zorka je vodila ovaj posao na najljepši način čuvajući sve od starih do novih prijatelja. Baba Zorka je bila izuzetno harizmatična, đed Đuro je bio matičar na Njegušima a li više je volio posao u mjesnoj zajednici dok je baba posvećena bila ugostiteljstvu. Zorka je iz porodice Nikčevića a oni su imali svojevremeno hotel u staroj varoši u Podgorici, pa je to imalo velikog uticaja na nju. Topla riječ i gostoprimstvo je ono što imate i nosite u kući, svom duhu, vaspitanju odgajanju. Zorka je bila izuzetno humana, topla i iskrena prema svoj svojoj unučadi. Kada god bi kao đeca ostali sa babom ona je uvijek bila posvećena prema svoj unučađi. Nalazila je vremena za sve i svakoga i bila je u našim dječjim očima heroina za koju smo bili veoma vezani. ”
SAMI MORATE IZGRADITI PUT DO USPJEHA
Đuro Milošević je veoma preduzimljiv voli da sklapa prijateljstva, duge razgovore, pun je ideja energičan i dinamičan. O tome kako vodi ovaj repreznetativni ugostiteljski objekat i o svojim razmišljanjima ističe sljedeće: ,,Bilo je kroz porodični razgovor i priča o našim prvim uspjesima i neuspjesima jednom morate početi sami ali kroz taj rizik gradite i izgrađujete sebe i odgovornost prema poslu. Nije džabe rečeno da je kafana škola života i ovdje su se sklopila brojna pobratimstva, kumstva, prijateljstva. U poslu tokom sezone volim raditi u manjim grupama do 8 osoba jer tada imate priliku da im prezentujem i najljepše djelove istorije Crne Gore, Njeguša, Lovćena, Cetinja i Boke zapravo ja im tada prenosim onaj najljepši dio istorije a to jedino mogu sa manjim grupama a sa velikim grupama to je veoma teško uraditi. Mnoge tajne ovog zanata se čuvaju i njeguju u porodici. Strancima jako prija gostoprimstvo Njeguša iznenađeni su da sam ja peta generacija porodičnog posla. Priča im o istoriji, načinima nekadašnjeg života, proizvodnji zdrave hrane, o našoj gastronomskoj ponudi i tako redom lijepe priče se nižu jedna za drugom. Doček gostiju je obavezno ispred kafane to je naša kuća đe svi gosti moraju biti dočekani na lijep način kako primljeni tako i ispraćeni. Medovina je tradicionalni napitak koji se ovdje može probati i uživati u njegovim čarima a tu je pršut i sir kao dio tradicionalne ponude. Prošla godina je početak povratka turizma jedan vjetar u leđa da svi mi sa Njeguša ostvarimo poslovne uspjehe. Od ove godine ipak puno očekujemo u svakom pogledu. Ponekad se desi da manje grupe insistiraju na tradiconalnom ručku a mi ono što pripremamo u našem domaćinstvu tokom sezone poslužimo i njih a to je kuvana ruska krtola, domaća svinjska kobasica, slanina bijeli i crni luk i zelje ono što je je često na našem porodičnom meniju i domaće crno vino ili medovina kako ko voli. Kako se njihova kuća i kafana nalazi na samom putu Čekanje-Bukovica-Njeguši-Krstac-Kotor pored samog puta nastajale su brojne anegdote, priče, lijepa sjećanja. O tome Đuro Milošević kaže: ,,Intresantna je epizoda bila kada je Tarin autobus zavijalo nevrijeme, mećava kako su se u našoj kući svi putnici prenoćili i bili kod nas na konaku sa svim onim što je bilo u kući bili su ugošćeni. Uvijek smo imali i razumijevanja i solidarnosti a često se dešavalo da kod nas zakonače putnici namjernici, kao i oni koji su putovali tako je bilo oduvijek. Prve grupe stranih turista su još prvom polovinom prošlog vijeka dolazile ovdje rađale su se i nizale brojne anegdote. Mnogi putnici su našli spas i utočište u našoj kući u mnogim olujnim i sniježnjim noćima. ”
PORODICA I NJEGUŠI SU NALJEPŠA INSPIRACIJA
Porodična sloga, razumijevanje i poštovanje je jedan od puteva ka uspjehu. O svemu što ga inspiriše i veže za porodicu i Njeguše Đuro kaže: ,, Marija moja supruga mi je velika podrška u svemu što radim u poslu a naša djeca vole da budu na razmeđima između planine i mora. Trudim se da na njih iako su još uvijek mali prenesem ljubav prema ovom poslu Vukan, Uroš i Helena uz moju suprugu Mariju je ono što čini i ispunja moj život. Njeguši i Bukovica za mene predstavljaju kolijevku iz koje sam ponikao izvor svih inspiracija u mom životu a sve svoje impresije prenosim u poeziju kao trajno svjedočanstvo a godine se nižu jedna za drugom. Njeguši sa Bukovicom su ogledalo tradicije i jedan prozor prošlosti u kome pronađete okrepljenje i sjetite se svih generacija koje su na ljutom kršu stvarale i znojem i rukom ,,otimale” od krša. Mladima bih rekao da se ne smije zaboraviti tradicija, ali da naprave svoju kopču između prošlosti i budućnosti. Njeguši su sa sa aspekta turizma, proizvodnje zdrave hrane, njeguških tradicionalnih specijaliteta, zdravstvenog turizma, speloškog, škole u prirodi, planinarenja i još mnogo toga što čini ove prostore lijepim i bogatim. Njeguši, Lovćen, Cetinje i Boka su svakom stopom i svakim korakom dio istorije Crne Gore ali onaj dio istorije koji nikada nije do kraja istražen i do kraja predstavljen neke tajne ostanu i dan danas nama neotkrivene i nepoznate.”
Dok slušam u tišni Đura neka sjeta u njemu i meni. Vjetar hući svoju najljepšu pjesmu polako pada mrak koji prekriva masiv Bukovice. A Bukovica čvrsta, stamena, okićena snijegom gleda ka Štirovniku. Pucketaju bukova drva poneka iskra vatre padne na dlan da obasja ovo kasno popodne, Bukovička voda u daljini tiho pišti dok se sa njenom izvoru mraz ispisuje najljepše šare. Borovi se povijaju, Njeguško polje obasjano svijetlima. Medovina ispijena do pola. Vrijeme je moram krenuti polako ka svome domu. Izlazim iz vremenske dimenzije koja se zove Kafana ,,Kod Pera na Bukovicu” odlazim polako ka Cetinju, jasno mi je zašto je čuveni pjesnik i ,,prognanik” sa Njeguša Vaso Stanišić jednom zapisao: , „Ako sam nešto htio i nijesam došao do kraja… Shvatite: Volim krupne zvijezde zavičaja.“ Kada poželite da doživite eho prošlih vremena, istorije, priča i legendi svratite u ovaj kutak kako bi se vratili makar na tren u davno prošla vremena kada su koraci putnika i namjernika redovno odzvanjali Bukovicom ispisujući najljepše ali i najteže stranice istorije koju zovemo život.
