U vremenu u kojem se pitanja upravljanja, etike i tehnologije sudaraju s naslijeđem rata, traume i dubokih društvenih podjela, razgovor s dr. Harisom Alibašićem, akademikom, istraživačem i AI/HI etičarem donosi perspektivu koja spaja akademsku rigoroznost i ličnu odgovornost.
Dr. Alibašić je profesor i Whitman Faculty Fellow na Odjelu za poslovnu administraciju, Koledža za poslovanje na Univerzitetu West Florida, gdje predaje predmete strateškog menadžmenta i etike na magistarskom i doktorskom programu.
Njegov istraživački i nastavni fokus obuhvata strateško planiranje, otpornost, upravljanje, etiku, umjetnu inteligenciju, administraciju, i javne politike.
U gotovo tri decenije iskustva u javnoj upravi, međunarodnim misijama i strateškom savjetovanju, Alibašić je radio u okviru NATO-a, Ujedinjenih nacija i Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, učestvujući u reformama upravljanja u postkonfliktnim društvima.
Kao bivši direktor za zakonodavstvo i strateško planiranje grada Grand Rapidsa u SAD-u, savjetnik vlada i Fulbright specijalista u Republici Kosovo, te autor više od šezdeset naučnih radova i knjiga o otpornosti, post-faktualnoj politici i etici umjetne inteligencije, Alibašić danas spada među najutjecajnije svjetske istraživače u oblasti održivosti i upravljanja.
Istovremeno, njegov dugogodišnji angažman u bošnjačkoj dijaspori i istraživanju genocida svjedoči o dosljednoj vezi između profesionalnog uspjeha i etičke obaveze.
U intervjuu za Stav govori o post-genocidnoj otpornosti Bosne i Hercegovine, krhkoj razlici između formalne stabilnosti i stvarne društvene kohezije, te o izazovima digitalne transformacije u društvima koja još uvijek traže ravnotežu između pravde, identiteta i budućnosti.
Vaša karijera obuhvata akademski rad, javnu upravu, međunarodne misije i strateško savjetovanje na najvišim nivoima. Kako biste, iz današnje perspektive, opisali temeljne tačke Vašeg profesionalnog puta koje su presudno oblikovale Vaš istraživački i etički pogled na upravljanje i javne politike?
– Nekoliko ključnih iskustava je oblikovalo moj istraživački i etički pogled na upravljanje i javne politike.
Prvo, rad sa UN misijom, SFOR.om i Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini mi je pokazao koliko je upravljanje u post-konfliktnim kontekstima kompleksno – nije dovoljno imati tehnička rješenja ako ne razumijete društvo, historijski kontekst i traumatsku prošlost.
Drugo, pozicija direktora za zakonodavstvo i strateško planiranje u Grand Rapidsu, Michigan, gdje sam sarađivao i radio direktno sa tri gradonačelnika te sa državnim i federalnim političkim izabranicima i administratorima naučila me je kako teorija mora služiti praksi – kako akademski koncepti mogu biti prevedeni u konkretne projekte koji poboljšaju živote ljudi.
Treće, moj rad na raznim univerzitettima u Michiganu i sada u Floridi, pogotovo zadnjih deset godina istraživačkog rada i predavanja zaista su mi pomogli da se fokusiram na stvaranje ideja i pisanje o onome što me interesira.
Ta kombinacija iskustava – od rata u BiH, post-konfliktne BiH, preko lokalnog upravljanja u SAD-u, do strateškog savjetovanja na nacionalnom nivou – me uvjerila da etika mora biti ugrađena u sve što radimo, ne samo kao princip već kao praksa.
Na koji način je iskustvo rada u postkonfliktnim i institucionalno složenim okruženjima, poput Bosne i Hercegovine, ali i angažmana sa NATO-om, Ujedinjenim nacijama i lokalnim vlastima u SAD-u, uticalo na Vaše razumijevanje otpornosti institucija i društava?
– To iskustvo me naučilo da otpornost nije automatska – ona se mora aktivno i svjesno graditi.
U Bosni i Hercegovini sam svjedočio kako institucije mogu formalno postojati, ali biti funkcionalno paralizirane zbog duboko ukorijenjenih političkih podjela i nedostatka kolektivnog povjerenja.
Nasuprot tome, u Grand Rapidsu sam vidio kako zajednica sa socijalnim kapitalom, kulturom saradnje i vizijom može brzo reagovati na krize i prilagoditi se promjenama.
Ključna razlika nije u formalnim strukturama, već u društvenoj koheziji, povjerenju u institucije, i kapacitetu za kolektivno djelovanje.
Post-konfliktna društva poput BiH nose teret traume koji slabi taj društveni kapital – zato oporavak nije samo tehnički ili ekonomski proces, već duboko psihološki,emotivni i etički projekat koji traje generacijama – o čemu pišem u mojoj predstojećoj knjizi “Post-genocide Resilience and Governance.”
Brčko Distrikt u BiH je dobar primjer koji napravio taj iskorak – transformirao se u funkcionalnu, integrisanu zajednicu sa podijeljenim upravljanjem i integriranim institucijama.
To pokazuje da se može graditi trajni mir i prosperitet kada postoji politička volja i dobro dizajnirane institucije.
Koliko je Vaš lični identitet, kao Bosanca i Bošnjaka u dijaspori, bio motivacijski faktor u izboru tema kojima se bavite, posebno kada je riječ o post-genocidnoj otpornosti, upravljanju i etici?
– Moram biti precizan ovdje – ne bavim se samo tema vezanim za Bosnu to je manji dio mog istraživanja. Moj istraživački rad na otpornosti i održivosti, na primjer, je počeo proučavanjem lokalnih vlasti u SAD – to je odvojeno istraživačko polje mada imam pisane radove o održivosti i otpornosti u BiH i Kosovu. Fulbright angažman u Kosovu 2022. me podsjetio da nema copy-paste rješenja – svaki kontekst je različit i zahtijeva prilagođen pristup.
Moj rad na etici umjetne inteligencije i hibridnoj inteligenciji također nema direktne veze sa BiH – to je globalno pitanje koje istražujem kroz komparativnu analizu različitih sistema, od Singapura, UAE, do Skandinavije.
Međutim, kada govorim o post-genocidnoj otpornosti i upravljanju – tu je moj identitet kao Bosanca i Bošnjaka potpuno centralan. Kao predsjednik CNAB-a od 2008. do 2013. i kroz kontinuirani rad sa Institutom za istraživanje genocida Kanada, osjećam duboku odgovornost prema zajednici koja je preživjela genocid. Ta osobna veza ne znači da moj rad nije rigorozan – naprotiv, baš zbog te veze osjećam obavezu da budem što precizniji. Dijasporska perspektiva i moje iskustvo za vrijeme i poslije rata u BiH mi daju dvostruku poziciju – da vidim širu sliku kroz komparativnu analizu.
U svojoj novoj knjigi “Post-genocide Resilience and Governance: Bosniaks and the Future of the Bosnian Polity” koja izlazi 2026. sa Behar Publishing, upravo o tome pišem – kako kombinacija lične veze i akademske distance može pomoći da razumijemo šta je potrebno za dugoročnu otpornost i oporavak.
U Vašem radu često se pojavljuje koncept strateške otpornosti. Kako biste objasnili razliku između formalne institucionalne stabilnosti i stvarne društvene otpornosti, posebno u kontekstu post-konfliktnih država poput Bosne i Hercegovine?
– To je možda centralno pitanje za razumijevanje BiH danas. Formalna stabilnost znači da institucije postoje – imate vladu, sudove. Ali stvarna otpornost znači da te institucije mogu funkcionisati, prilagoditi se promjenama, i pružiti usluge građanima.
U BiH – i o ovome detaljno pišem u svojoj knjizi – imamo situaciju gdje formalna stabilnost postoji, često uz podršku međunarodne zajednice, ali stvarna otpornost je slabija nego što bi trebala biti.
Stvarna otpornost zahtijeva tri stvari: funkcionalne institucije, društveni kapital i povjerenje, i sposobnost sistema da uči iz kriza.
Naravno, moglo bi se mnogo više učiniti na svim tim nivoima.
Razvili ste koncept Četvorostruke donje linije, proširujući tradicionalne modele održivosti. Smatrate li da bosanskohercegovačke javne politike danas uopće prepoznaju upravljačku dimenziju razvoja kao stratešku kategoriju, ili ona i dalje ostaje marginalizirana?
– Moj koncept Četvorostruke donje linije – koji sam razvio u jednom istraživačkom radu pa kasnije detaljnije obradio u knjizi objavljenoj za Springer izdavačku kuću 2018. – dodaje upravljačku dimenziju uz ekonomsku, socijalnu i ekološku.
Primjetio sam da kvalitet upravljanja – transparentnost, odgovornost, participacija građana, etički standardi – direktno određuju uspjeh ili neuspjeh razvojnih politika.
Kada gledam javne politike u BiH, čini mi se da se moglo bi više raditi na integraciji te upravljačke dimenzije. Većina politika se fokusira na ekonomske pokazatelje, što je razumljivo – ljudi trebaju poslove i prihode. Ali dugoročna stabilnost zahtijeva i kvalitetno upravljanje: kako se odluke donose, koliko su institucije transparentne i odgovorne, koliko građani učestvuju u procesima.
U post-konfliktnim kontekstima poput BiH, upravljanje nije tehnički detalj – ono je ključ za izgradnju povjerenja i dugoročne stabilnosti.
Kao jedan od istraživača etike umjetne inteligencije, zagovarate koncept hibridne inteligencije. Koliko su, po Vašem mišljenju, zemlje Zapadnog Balkana institucionalno i normativno spremne za odgovornu implementaciju AI tehnologija u javnoj upravi?
– Prvo, važno je reći da izazovi oko AI upravljanja nisu jedinstveni za Zapadni Balkan – postoje i ovdje u SAD-u. Upravo sada vidimo kako sadašnji predsjednik SAD pokušava zaobići državne AI regulative. To vam govori da je ovo globalni problem.
Što se tiče Balkana, postoji puno entuzijazma i retorike o “digitalnoj transformaciji,” što je dobro.
Ali se moraju razviti regulatorni okviri za etičku AI – sa pravilima o transparentnosti, odgovornosti, zaštiti privatnosti, te izgraditi kapacitete – obrazovanjem ljudi u javnoj upravi kako AI funkcioniše i kako ga etički koristiti.
U svojoj novoj knjizi o hibridnoj inteligenciji koja izlazi sa Springer Nature ove godine, upravo o ovome pišem.
Moj koncept zagovara balans – ne zamjenu ljudi mašinama, već augmentaciju ljudskih kapaciteta. AI pruža podršku, ali ljudi donose odluke i snose odgovornost.
Postoje odlični modeli iz kojih možemo učiti – skandinavski pristup AI upravljanju ili Singapurski model balansiranjem inovacija sa zaštitom. To su lekcije koje bi mogle biti korisne.
Postoji li rizik da digitalna transformacija, ukoliko nije etički utemeljena, dodatno produbi društvene nejednakosti i demokratski deficit u tranzicijskim društvima?
– Apsolutno, i to je moja najveća zabrinutost. AI može biti alat za uključenost ili isključenost, za demokratizaciju ili koncentraciju moći – sve ovisi kako se implementira. U svim društvima a pogotovo onima u tranziciji, gdje već postoje duboke nejednakosti i slab demokratski kapacitet, neetička implementacija AI može biti katastrofalna.
Zamislite: algoritmi za distribuciju javnih resursa koji diskriminiraju određene etničke grupe jer su treinirani na pristrasnim podacima. Ili automatizirani sistemi nadzora koji se koriste za političku represiju. Ili AI koji automatizira poslove bez plana za prekvalifikaciju radnika, stvarajući novu klasu isključenih.
Zato insistiram na etičkoj AI – to znači transparentnost (ljudi moraju razumjeti kako sistem donosi odluke), odgovornost (netko mora biti odgovoran za greške), pravičnost (algoritmi ne smiju diskriminirati), i ljudsku kontrolu (konačna odluka ostaje kod ljudi, ne mašina). Bez ovih načela, digitalna transformacija će produbiti postojeće podjele.
Kako balansirati potrebu za tehnološkom efikasnošću s očuvanjem ljudske prosudbe, odgovornosti i moralne dimenzije u donošenju javnih odluka?
– To je suština mog koncepta hibridne inteligencije o čemu detaljno pišem u svojoj novoj knjigi koja izlazi sa Springer Nature. Tehnologija treba služiti kao alat koji pojačava ljudske kapacitete, ne kao zamjena za ljudsku prosudbu.
Konkretno: AI može procesirati ogromne količine podataka i identificirati obrasce koje ljudi ne mogu vidjeti. Ali AI ne može razumjeti kontekst, empatiju, etičke nijanse, ili dugoročne društvene posljedice odluka – to je domen ljudske inteligencije.
Najbolji model je onaj gdje AI pruža informacije, analize i preporuke, ali ljudi donose konačne odluke i snose odgovornost. To zahtijeva nekoliko stvari: prvo, edukovani javni službenici koji razumiju AI dovoljno da kritički procijene preporuke.
Drugo, regulatorni okvir koji zahtijeva transparentnost – algoritam mora biti objašnjiv, a ne “crna kutija.”
Treće, institucionalne procedure koje zahtijevaju ljudsku evaluaciju prije konačnih odluka.
I četvrto, mehanizme odgovornosti – mora biti jasno tko je odgovoran.
Vaš dugogodišnji angažman u bošnjačkoj dijaspori pokazuje snažnu vezu između profesionalnog uspjeha i društvene odgovornosti. Kako ocjenjujete trenutni odnos Bosne i Hercegovine prema vlastitoj dijaspori, da li je ona partner, simbol ili propuštena prilika?
– BiH ima više od dva miliona ljudi u dijaspori – to je nevjerovatni resurs znanja, vještina, mreža, i kapitala. Postoji ogromna prilika da se taj resurs bolje iskoristi kroz sistemskiji pristup.
Moglo bi se mnogo toga unaprijediti: razviti institucije koje bi koordinirale suradnju, kreirati jasne mehanizme za uključivanje dijasporskog znanja u razvojne politike, ponuditi poticaje za investicije i transfer znanja. Kao netko ko je bio predsjednik CNAB-a i tko nastavlja rad sa dijasporom, vidim koliko ljudi žele doprinijeti – treba im samo olakšati taj proces.
Postoji prostor za redizajniranje odnosa između BiH i dijaspore – od simboličkog priznanja do stvarnog strateškog partnerstva.
To zahtijeva institucionalne promjene, ali primjeri drugih zemalja pokazuju da je to izvodljivo i korisno.
Šta, prema Vašem iskustvu, razlikuje uspješne dijasporske zajednice koje su uspjele institucionalno djelovati i utjecati na procese u domovini, od onih koje ostaju fragmentirane i politički marginalne?
– Na osnovu mog iskustva i komparativne analize, tri faktora čine razliku. Prvo, organizaciona kohezija – uspješne dijaspore imaju jake, dobro organizovane institucije koje mogu kolektivno djelovati.
Drugo, jasna vizija i strategija – znaju šta žele postići i imaju plan kako to uraditi. Proaktivne su, ne reaktivne. Treće, konstruktivni odnos sa domovinom – uspješne dijaspore su partneri koji nude rješenja i konkretne projekte.
Bošnjačka dijaspora u SAD-u i Kanadi i na drugim kontinentima ima ogroman potencijal. Mogao bi se unaprijediti fokus na konkretne projekte, ojačati strateška koordinacija, i izgraditi konstruktivne angažmane.
To zahtijeva mo novi pristup i svježe ideje, ali resursi i želja su tu – treba ih samo bolje organizirati.
Koliko su znanje, mreže i profesionalni kapital dijaspore danas sistemski uključeni u razvojne, obrazovne i istraživačke politike Bosne i Hercegovine?
– Postoji značajan prostor za poboljšanje na ovom planu. Neophodno je sistematsko mapiranje dijasporskog znanja i vještina, kreiranje programa za transfer znanja, ponuditi olakšice za dijasporske investicije u istraživanje i razvoj, i ustanoviti mehanizme za uključivanje dijasporskih eksperata u obrazovne reforme i izradu javnih politika.
Uspješne zemlje – Irska, Izrael, Indija – imaju institucionalizirane programe koji aktivno uključuju dijasporsko znanje. Ti modeli bi mogli poslužiti kao inspiracija.
BiH bi mogla razmotriti kreiranje ministarstva ili agencije za dijasporu sa jasnim mandatom i resursima, i razviti nacionalnu strategiju za dijasporu koja se fokusira na konkretne mehanizme saradnje. To je investicija koja bi mogla donijeti značajne rezultate.
Može li dijaspora igrati ulogu mosta između Bosne i Hercegovine i savremenih globalnih tokova znanja, tehnologije i etičkih standarda upravljanja, i šta je za to neophodno promijeniti na institucionalnom nivou?
– Apsolutno može – dijaspora je prirodni most koja se nalazi u globalnim centrima znanja, radi sa najnaprednijim tehnologijama, učestvuju u međunarodnim diskusijama i procesima. Taj kapital može biti ogroman resurs za BiH.
Šta bi moglo pomoći? Prvo, kreirati formalne strukture za angažman dijaspore – savjetodavna tijela, ekspertne panele, gostujuće pozicije na univerzitetima. Drugo, olakšati praktičnu saradnju – virtuelne programe mentorstva, zajedničke istraživačke projekte, online edukaciju. Treće, kreirati poticaje – poolakšice za dijasporske investicije u istraživanje, stipendije za studente koji dolaze iz dijaspore, priznavanje dijasporskih kvalifikacija.
Ključ je i graditi povjerenje – dijaspora će investirati vrijeme i resurse ako vidi stvarnu posvećenost promjenama i funkcionalne mehanizme za suradnju. Tehnologija danas omogućava vrste saradnje koje prije nisu bile moguće – to je prilika koju bi trebalo iskoristiti.
Vaš rad na istraživanju genocida i kolektivne memorije ukazuje na snažnu vezu između nauke i etičke odgovornosti. Kako vidite ulogu akademske zajednice u borbi protiv relativizacije genocida i historijskog revizionizma?
– Akademska zajednica ima fundamentalnu odgovornost da čuva historijsku istinu.
Genocid u Srebrenici je pravno utvrđena činjenica – dva međunarodna suda su to potvrdila. Ali pravna istina nije dovoljna ako se ne odražava u kolektivnoj svijesti i obrazovnom sistemu. Historijski revizionizam – negiranje, relativizacija, ili kontekstualizacija genocida – nije samo akademska debata, već politički projekt koji priprema teren za buduće nasilje.
Zato moj rad sa Institutom za istraživanje genocida Kanada i učešće u Holocaust Remembrance Committee na UWF nisu odvojeni od mog akademskog identiteta – oni su dio moje etičke odgovornosti kao naučnika.
Akademska zajednica mora biti glasna, mora producirati rigorozna istraživanja, mora obrazovati nove generacije, i mora javno zastupati istinu. U postfaktualnoj politici – o kojoj sam pisao u svojoj knjigi “The Post-Factual Polity” – činjenice postaju stvar interpretacije.
Naš zadatak je braniti objektivnu istinu, kao naučnici sa etičkom obavezom.
Može li akademsko znanje, bez aktivnog društvenog angažmana, uopće ispuniti svoju normativnu funkciju u društvima koja se još uvijek bore s posljedicama nasilne prošlosti?
– Moje uvjerenje je da nauka mora biti angažirana – ali ne pristrasna ili ideološka. Istraživački rad mora govoriti o stvarnim problemima, nalazi moraju biti dostupni kreatorima politika i građanima, a naučnici aktivno učestvovati u javnom diskursu.
Moja knjiga “Post-genocide Resilience and Governance: Bosniaks and the Future of the Bosnian Polity” nije samo akademska analiza – ona je doprinos javnoj raspravi o budućnosti BiH. Moj rad na razvoju programa za kibernetičku sigurnost i otpornost direktno priprema lidere u javnom sektoru za stvarne izazove. Moj angažman sa dijasporom i organizacijama za sjećanje na genocid je dio moje akademske misije.
Post-konfliktna društva trebaju znanje koje transformira i koje može biti primjenjeno. To je prilika za akademiju da ima konstruktivnu ulogu u društvenom razvoju.
Dr. Alibašić: Akademska zajednica mora biti glasna
Koju biste poruku uputili mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine i dijaspore koji danas traže svoje mjesto između globalnih mogućnosti i emotivne veze s domovinom?
– Ne mora se birati između globalne karijere i veze s Bosnom – može, i potrebno je imati oboje, identitet Bosanca i Bošnjaka je centralan u svemu tome. Svijet je povezan – ne moramo fizički biti u Bosni da se doprinosimo boljitku domovine. Možemo biti most, prenositi znanje, investirati, mentorisati, istraživati, ili lobirati.
To zahtijeva svjesnu odluku da budemo angažirani, da aktivno tražimo načine doprinosa. I zahtijeva strpljenje – promjene su spore, ali dugotrajan angažman stvara razliku. Tehnologija danas omogućava vrste saradnje koje prije nisu bile moguće.
Na kraju, vjerujete li da je moguće graditi uspješnu međunarodnu karijeru, a istovremeno ostati duboko vezan za pitanja identiteta, pravde i kolektivne odgovornosti?
– Ne samo da je moguće – smatram da je to snaga karijere i reflektira vrijednosti te osobe – uspjeh ne zahtijeva napuštanje identiteta ili etičkih obaveza. Naprotiv, identitet kao Bosanca, Bošnjaka obogaćuje akademski rad.
Istraživanje post-genocidne otpornosti ima dublji značaj jer dolazi iz osobnih veza.
Rad na etici AI ima moralnu dimenziju jer razumijem koliko tehnologija može biti instrument pravde a i nepravde. Angažman sa dijasporom ima autentičnost i današnji akademski svijet cijeni autentičnost, raznovrsnost perspektiva, dubinu razumijevanja, rigoroznost u metodi, ali i svrsi.
Svijet treba istraživače koji se ne samo bave znanjem, već koji istinski brinu o društvu.
Autor: Rabija Arifović/https://stav.ba/vijest/dr-haris-alibasic-za-stav-ne-mora-se-birati-izmedu-globalne-karijere-i-veze-s-bosnom-moze-i-potrebno-je-imati-oboje/37984#dmid=c0a9cd12-18d0-498b-abc1-06e165e40eab
