Pisana riječ

JASNA ŠAMIĆ: Nedjelja kod Yvesa

Šta ima teže od uspomene na sreću?

Sjećanja ili reminiscence

Bila je to moja druga nedjelja kod Yvesa u posljednjih nekoliko mjeseci, gdje sam učestvovala u njegovom literarnom i kulturnom salonu.

Yves Krief! Upoznala sam ga osamdesetih godina, kada sam po drugi put došla u Pariz kao stipendista Francuske vlade, istražujući sufizam i kulturnu istoriju Balkana u sklopu svog doktorata. Bila sam spremna raditi bilo šta kako bih sebi omogućila bolji život u Gradu svjetlosti. Čak i ono što nisam voljela – povremeno. Iako Pariz u to vrijeme nije bio skup. Bio je to istinski centar kulture, grad slobode i libertinagea. Dobro su živjeli i pjesnici, i slikari, i romanopisci, pa čak i strani studenti poput mene. Sve se odavno promijenilo. Da ne kažem sunovratilo. 

Kad me je jednog dana posjetio prijatelj, pjesnik Josip Osti, sa suprugom Duškom, bio je zaprepašten. Upoznala sam ga s nekolicinom prijatelja, a on je u nevjerici uzviknuo: “Ima li ovdje ijedan Francuz koji radi?” Zaista, većina mojih prijatelja, umjetnika, nije imala stalno zaposlenje. Yves, međutim, jeste – i to veoma uspješno. Imao je marketinšku firmu koja je odlično poslovala. Bio je tunižanski Jevrej, jedan od onih koji su napustili Tunis – ili su bili primorani da odu – kada je situacija u arapskim zemljama postajala sve teža za Jevreje i hrišćane. 

Njegovo preduzeće, Sorgem, zapošljavalo je i jednog mog prijatelja. Po svemu sudeći, Yves nije bio tipičan šef – arogantan, naduven, despot. Jednog dana, moj prijatelj ga je upitao da li bih mogla raditi nešto za njegovu firmu. Yves je pristao nakon što smo se sastali. I tako sam se nakratko našla u svijetu marketinga, o kojem ni tada, a ni danas, ne znam skoro ništa.

Moj zadatak bio je da analiziram zašto ljudi odlaze u predgrađa i sele se u identične američke tipove kućica, čije ime sam odavno zaboravila. Male prizemnice s bašticom ispred ulaznih vrata, nekoliko prostorija unutra – standardizovana naselja. Većina porodica koje sam intervjuisala rekla mi je da su se tu preselile da bi pobjegle od dvojih susjeda, stranaca. Čak su i obojeni stanovnici bježali od istog, susjeda stranaca. To je sve što pamtim od tog zadatka.

Napisala sam analizu, koja mi nije predstavljala problem, i otišla na sastanak s nekom služebenicom iz Sorgema. Mislila sam da je dovoljno da joj predam izvještaj. Ali ne – tražila je usmeni raport. Većinu detalja sam već bila zaboravila, utonula odmah potom ponovo u sufijsku poeziju i sufijsku priču o srcu u kome je drugo srce, u njemu skriveno, u skrivenom još skrivenije, a tu tačka, Syveyda, gdje sufi nalazi Boga u nekim izuzetnim trenucima.  Tad Bog nestaje u njemu i on Bogu, Tajni koji naš mozak nikad neće dokučiti. Ali će priznati da smo svi mi njegov dio, Bog, Tajna. 

Službenica je bila bijesna – prvo zato što sam zakasnila, a potom što nisam bila spremna za usmeni ispit. Glas joj je pjenio od ljutnje. Ni danas ne shvatam tu žestinu kojom je ta mlada žena, očito i ona (bivša) strankinja, iskalila svoj bijes na meni. To nije bilo obično nezadovoljstvo, već istinska mržnja.

Tako je raportirala Yvesu, a moja karijera u marketingu time se i završila. Nisam ni malo žalila. Iako je Yves, naravno, podržao svoju saradnicu, postali smo prijatelji. 

Nastavila sam s entuzijazmom da se bavim istraživanjima starih rukopisa i istorije Bosne. Ali koga je bilo briga za Bosnom i bosanskim dervišima koji su pisali u aruz metru ? “Ako se ti baviš Bosnom koja te zanima, to ne zanima druge”, rekao mi je tada jedan važan profesor iz Princetona. U to vrijeme niko se nije bavio istorijom Bosne i Balkana. Profesor B.L. nije mogao ni slutiti kako će, čim počne rat, historičari i para-historičari nicati kao pečurke poslije kiše. Svi odjednom, posebno mondeni francuski filozofi, postaše preko noći eksperti za istoriju Bosne.

Yves mi je pokazao bezbroj pariških chic restorana. Bio je prvi biznismen koji mi je bio simpatičan. Nikada mi s njim nije bilo dosadno u društvu. Bio je možda i najprijatniji biznismen kojeg sam ikad upoznala – a nije bio jedini te vrste. Ipak, nije dijelio moje simpatije prema svim mojim prijateljima, pa ni prema Bernardu Lambertu, francuskom piscu iz dobro stojeće buržujske porodice. Bernard je često govorio da je “poput svih aristokrata stalno zauzet pa nema vremena za rad”. Živio je od pisanja, ni malo lako. Yves bi na to odmahnuo rukom: “Da, znam takve. Ništa ne rade, a onda naslijede veliko bogatstvo od roditelja.”

Već tada, Yves je imao prilično odraslu djecu, još uvijek đake, od prve supruge, za koju mi je u šali govorio, što je naravno bila istina, da ima radnju na Saint Germainu, ako me pamćenje služi, i da prodaje tu žensko donje rublje, gdje jedne gaćice koštaju nekoliko stotina franaka. Možda i više, ko zna ? U svakom slučaju, njen biznis je i te kako cvao.

Kad sam živjela sama u Parizu sa svojim malim sinom, radila sam na RFI-ju i u CNRS-u. Pošto sam pisala za razne časopise i bila hroničar na francuskom radiju, mogla sam dobiti besplatne karte za pozorišta. Pozivala bih Yvesa da me prati, a on bi zauzvrat plaćao baby-sitting za mog sina. Čuvao ga je tada moj mladi rođak, kasnije slavni džez muzičar Bojan Zed.

Vrijeme je prolazilo. Vanja je došao u Pariz tik pred rat, preko Hrvatske. Čim je prešao most u Kninu, četnici su ga srušili. Uskoro će se pokazati kao mnogo bolji strijelci, pobivši na desetine hiljada Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su bili protiv njihovog barbarstva.  Yves je pomogao Vanji da nađe posao informatičara u firmi svog prijatelja, ali ugovor nije bio stalan. Kriza u informatici bila je ogromna u to doba.

Yves je u to vrijeme živio s drugom suprugom (danas već bivšom), porijeklom iz Alžira – šarmantnom, senzualnom, s bujnom kovrdžavom kosom i velikim očima, punačkim usnama, i velikim dekolteima na haljinama i bluzama. Njihova ljubavna priča između jedne Arapkinje i jednog Jevreja bila je toliko rijetka da je o njima snimljen dokumentarni film. Živjeli su u vili blizu parka Montsouris, u jednoj od onih čarobnih uličica ispunjenih romantičnim kućama s unutrašnjim dvorištima.

Na njihovim prijemima okupljali su se intelektualci koji su stalno raspravljali o filozofskim i lingvističkim pitanjima. Tu sam probala najbolji kuskus u životu. Za to su oduvijek kod Yvesa bile zaposlene neke magrepske kuharice i posluga. 

Moji prijatelji su dolazili i kod mene, pratili moje predstave, gledali moje filmove.

Nakon Dejtonskog sakatog mira, koji i danas traje u Bosni i na Balkanu, često sam odlazila u Sarajevo, i ove prijatelje izgubila iz vida.  

Sjeti se da zaboraviš

Godine su prošle. Onda sam jednog dana poslala Yvesu poziv na veče o istoriji Bosne, povodom izdanja moje knjige Mit o Bogumilima (Art Most Jugoslavija, Zemun, 2024). Uz mene je bio i jedan biznismen sa svojom knjigom, koji je bio amater za istoriju – to jest, amater u oba značenja riječi: u onom čisto francuskom, što označava čovjeka koji strastveno voli nešto, i u onom koji je kod nas u upotrebi – čovjeka kome to nije profesija, nego se time bavi usputno. To je jedan od onih patriota koji su svoj patriotizam poistovjetili s istraživačkim radom i naukom ; to su u glavnom oni koji intuitivno osjećaju istoriju. Uistinu, jedan Bosanac mi je tokom spomenutih devedesetih povjerio da nije ništa čitao o istoriji naše zemlje, ali da je zna intuitivno. 

Moj sagovornik, rekao je da je izučavao istoriju te istraživao spomenike srednjovjekovne Bosne putujući. Pronašao je brojne ostatke ilirskih gradova. „Kako znate da su bili ilirski?“ pitala sam ga, prije početka skupa. „Po iskustvu“, odgovorio je. „Jeste li arheolog, građevinar,  arhitekta…?“ pitala sam ga. Ne, nije bio, ali je « po iskustvu » znao prepoznati kojem periodu pripadaju spomenici. U jednom trenutku, tokom predavanja je izjavio : „Nama ne trebaju stranci da se bave našom istorijom, njome treba da se  bave isključivo naši ljudi, onako kako je oni osjećaju.“ Da, od kraja devedesetih u Bosni i na Balkanu, istorija se manje istražuje, a mnogo više osjeća. Isti amater prodao je svoju samizdat knjigu u pedesetak primjeraka po 40 eura, zaradivši lijepe novce – sve zahvaljujući ljubavi prema Bosni.

Yves, koji je dakle prisustvovao toj večeri i evocirao Margaret Yourcenar, koja je spominjala Bogumile u jednom svom djelu, kupio je tad moj novi roman Le cirque russe de Lacretelle i pozvao mene i Vanju u svoj novi stan sljedeće sedmice.

Bilo je to jedne nedjelje, zimske nedjelje, u njegovom novom stanu, u novom kvartu, gdje živi od nedavno. Neuilly je poznata šik četvrt koja se meni nikada nije dopadala.

Veliki salon, blizu ulaznih vrata, zatim mali hodnik iza kojeg se nižu brojne prostorije, kako je to slučaj u svim haussemanskim zgradama, iako je ova izgledala modernije. U salonu je, s jedne strane bio postavljen veliki sto s brojnim tortama i kolačima, dok je nasuprot njemu bila ogromna biblioteka. Kad gledam intervjue s piscima, uvijek primijetim njihove biblioteke i divim im se, pitajući se koliko knjiga u njih može stati. Ni moja biblioteka nije mala, ni u Sarajevu ni u Parizu, ali nikad nisam znala koliko knjiga imam, dok se njihov broj samo povećava – iako mnoge poklanjam. Čini mi se da je jedna od najvećih biblioteka bila ona kod autora Ime ruže, slična gradskim bibliotekama. A takva je bila i biblioteka mog omiljenog pisca, Philipa Rotha. Ogromna. Odmah sam primijetila da su knjige i kod Yvesa poredane u dva reda. Koliko knjiga tu može stati?

Dočekao nas je njegov novi saputnik, Othello, veliki pas. Divan, odmah je legao kraj Vanjinih nogu i povremeno dolazio do mojih. Obožavam pse, ali za takvu rasu treba imati ogromne kuće ili stanove.

Na foteljama, udobnim stolicama i kanapeima sjedilo je mnogo Yvesovih prijatelja, intelektualaca. Svi smo bili pozvani da govorimo o svojim knjigama. Prva je govorila jedna Libanka o svom romanu, posvećenom prvoj ženi fotografu Libana. Nije izgovorila riječ „lezbejka“, ali je bilo očito da je ta „slobodna žena“ voljela isti spol. Dugo je pričala. Mnogi su joj se divili, smatrali da je vrlo zanimljivo što je napisala, jer je čitala više odlomaka iz te knjige.

Drugi su govorili o lingvistici, o psihologiji. Uvijek, u strahu da ne budem dosadna  – svjesna da se sama brzo počnem dosađivati kad neko oduži pričom o sebi i svom djelu – rekla sam dvije riječi o romanu Le cirque russe de Lacretelle, koji je na našem jeziku izašao pod naslovom Duhovi XV arondismana. Prisutni su se mnogo više zanimali za Bogumile, nego za Ruse iz Pariza koji su me inspirisali, jer je Yves pomenuo moju knjigu o njima. To ih je čak jako zainteresovalo, budući da su se neki bavili Katarima i nalazili sličnosti između ta dva pokreta. Niko nije izrazio želju da kupi moju knjigu, ali ni knjigu Libanke, koja je mnogo uspješnije predstavila svoj roman s modernom temom, koju danas rabe ne samo u knjigama, nego i u filmovima – rekla bih, u svim filmovima na Zapadu. I ne samo tu.

Ovo nedjeljno druženje podsjetilo me na stare pariške salone, koji su donijeli mnogo sreće i slavu raznim svjetskim, a među njima najviše američkim piscima, kao i slikarima. Jedan od najpoznatijih salona bio je onaj kod Gertrude Stein, koja je i sama bila Amerikanka i proslavila je razne umjetnike, pa i Picassa. Među piscima kod nje su svraćali Hemingway i Fitzgerald, uz razne druge. I sama Gertrude Stein bila je spisateljica i „slobodna žena“, moderna, koja je više voljela „slabiji“ nego „jači“ spol. Picasso je napravio njen izvrstan portret.

Intelektualna priča bila je zanimljiva, a prijem topao. Ovaj put nas je služila jedna mlada dama, možda iz Južne Amerike, Španije ili Portugala – ne znam.

Tamo je bilo podjednak broj i dama i gospode. Ni jedan transžanr. Nismo dakle bili moderni, nego prvenstveno demodirani. Najviše je pričala Libanka koja je imala svoje mišljenje i o arapskom jeziku, koji, prema njoj, nije dovoljno modernizovan – bila je nezadovoljna što se još uvijek koristi fusha, odnosno klasični arapski, „kojim više niko ne govori“. Najbolje joj je replicirao Faysal, a i ja bih se povremeno javila. Tim jezikom i dalje se piše beletristika, uz upotrebu, uglavnom u dijalozima, dijalekta određene zemlje ; njime se govori i na televiziji. Ponekad slušam vijesti na arapskom, na France 24 ili Al Jazeeri, iako sam se već prilično udaljila od tog jezika, a nekada sam prevodila arapske pjesnike za vrijeme međunarodnog festivala Sarajevski dani poezije, simultano. Jednom je tu učestvovao i veliki irački pjesnik Al Bayati kome sam bila prevodilac. Već sam znala njegovu poeziju, ali on je želio da se predstavi na svoj osoben način, naglasivši da je važniji od nekog kralja u arapskim zemljama. Bio je u nemilosti Sadama Huseina i morao napustiti Irak. Preveo je velik broj mojih pjesama koje su se u jednom važnom časopisu našle uz pjesme Ane Ahmatove.  Napomenuo mi je da moram uzeti pjesničko ime – Yasna, poput Sapho – i da ću se tako proslaviti. Hvalio me. Ali njegovo proročanstvo se, nažalost, nije obistinilo.

Mémoire

Posljednje februarske nedjelje, kad je vjetar doslovno „pilao“ mozak, salon kod Yvesa bio je posvećen memoriji. Kad me je Yves pozvao putem e-maila, rekao mi koja je tema nedjeljnog skupa i predložio da pročitam dijelove iz neke svoje knjige koja se na to odnosi, nisam tačno znala što je pod tim mislilo. U francuskom jeziku riječ mémoire ima više značenja – označava i kolektivno sjećanje i lično. Kod nas za kolektivno sjećanje ne postoji ista riječ. Dok Francuzi kažu: “Trebamo sačuvati memoriju…”, mi ćemo, na Balkanu, radije reći: “Ne trebamo zaboraviti prošlost.”

Prije zvaničnog programa, oko 16h, pila sam kafu i kucnula se čašom vode sa jednim od glavnih konferansijera, koji me je upitao kako se osjećam. Ništa banalnije od tog pitanja, koje međutim može poroditi niz drugih, pa nekad i dovesti do depresije. « I dobro i loše, zavisi… », bio je moj odgovor još trivijalniji od njegovog pitanja. « Vi se dakle ne podmlađujete », bio je njegov kompliment na koji sam se nasmijala, i potvrdila da je tako … Potom sam čula da naš duh ne slijedi gotovo nikada naše tijelo. Oni su u neskladu jedan s drugim. Tijelo se s čemerom bori, duh u vatri gori …, tako nekako, iako manje poetično. Da, tako je. Pisac Meša Selimović govorio je od prilike da smo dovoljno mladi da još uvijek nešto želimo, ali ne i da ostvarimo te želje. Ipak je najbolje reći : Sjeti se da zaboraviš ! …  Avaj, tvoje zemaljsko tijelo. Izvor je svih zala ! 

Sjeti se da je vrijeme proždrljiv igrač, a provalija uvijek gladna

Yves i drugi konferensijer dobro su se pripremili, kao za neki veliki okrugli stol. Govorili su o pozitivnom i negativnom pamćenju, kao i o negativnom i pozitivnom zaboravu. Yves je pomenuo veliki broj značajnih pisaca – sjećam se Kundere, jer znam njegovu mudrost: “Ako želite uništiti jedan narod, uništite mu sjećanje.” (Ovo je parafraza.) Pomenuo se i Nietzsche, i Márquez, kao i Sto godina samoće, i naravno francuski kralj literature, Proust i njegove madlene, te mnogi drugi pisci i njihove misli vezane za pamćenje.

Usput sam posmatrala dame – bile su elegantne, a mnoge od njih imale su umjetne trepavice. Znači ipak nismo bili démodé

Najduhovitija je bila jedna Yvesova prijateljica, čije ime sam zaboravila. Napravila je skeč o zaboravu – opisala je situacije koje svi doživljavamo: kad ne znamo gdje smo parkirali kola, gdje smo ostavili naočale ili ključeve, kad se ne možemo sjetiti imena neke dobre poznanice, kad tražimo važnu zabilješku na telefonu, a ima ih na stotine i sve su važne… Smijeh uvijek godi. A zatim je odlično otpjevala jednu poznatu francusku šansonu. Tu je bila još jedna Yvesova simpatična prijateljica koja je odlično interpretirala pjesmu Barbare, legendarne pjevačice i pjesnikinje, koju, međutim, niko ne poznaje u bivšoj Jugoslaviji. Ne znam zašto je ona kod nas bila manje uspješna od Yvesa Montanda, Charlesa Aznavoura i mnogih drugih.

Nakon ovih duhovitih dama, bilo je teško prijeći na čitanje „ozbiljnih“ dijelova romana koji govore o ličnim dramama i sjećanjima na njih. Srećom, prije mene je svoje odlomke čitala Annie, čiju knjigu o ocu sam pročitala ranije. Annie je rođakinja Yvesa Kriefea, takođe porijeklom iz Tunisa. I Faysal, koji nas je već dva puta otpratio kućama nakon „salona“, slaže se s nama dvjema da se Pariz ofucao, da su ljudi postali arogantni i neprijatni te da takvi nisu bili sedamdesetih i osamdesetih godina. Svi su ljuti, nervozni, spremni na tuču – i još gore. 

Uspomene – to nije bila tema, ali jeste mémoire, memorija, sjećanje, što je slično i blisko. Iako znamo da sinonimi ne postoje. Da, mi, na Balkanu, najviše poštujemo zaborav. Ili možda čak neznanje? Uspomene se prekrajaju, pa i istorija, osobito nakon Daytona. Svaki narod – a njih je sve više – gradi vlastitu povijest, koja je prošla kroz lifting, a među svim tim „narodima“ Srbi su oni koji najviše poštuju tradiciju: stoljećima slave svoje poraze kao pobjede.

Ja sam publici povjerila da pišem kako bih zaboravila, a nikad nisam ništa zaboravila. Pročitala sam manji odlomak iz romana Les Contrées de âmes errantes – na našem je to Deveti val. Iza takvih trenutaka, uvijek se nadovezuju pitanja: Čemu sve to? Čemu služi književnosti ? Književnost ničemu ne služi, to je samo zabava, govorio je Tolstoj. A „uspjeh je ići od neuspjeha do neuspjeha, ne gubeći entuzijazam.“ Hvala vam,  gospodine Churchill !

Nakon čitanja odlomaka iz djela, uslijedila je diskusija, i dalje o pamćenju, a meni se najviše svidjela Faysalova priča, jer je on najjednostavnijim riječima naučno objasnio što se dešava u našem mozgu. « Ćelije odumiru – to je tačno – ali i regenerišu se tokom sna », odgovorio mi je na pitanje u vezi s tim. 

Šta da radim ja, koja patim od nesanice ? 

Kad smo ponovo krenuli, činilo se da je vjetar odustao od toga da nas muči. Faysal nam je opet pritekao u pomoć. Iskrice misli još su bile tu, a što se tiče pamćenja, isticali su izlagači, važno je – zaboraviti. I eto, uprkos probuđenim uspomenama, uprkos izronjenim reminiscencijama, zaboravila sam naše političare, Dodika, npr, koji otvoreno zagovara nestanak zemlje kojom vlada po čemu je Bosna takođe jedinstvena u svijetu; zaboravila genijalne, debilne i arogantne milijardere, zaboravila djecu koja umiru pod bombama, ubijene i prebijene žene, i onog ljekara pedofila iz Francuske koji je silovao 299 djece u svojoj bolnici, ali sam zaboravila i na totalitarni MeToo i njegovu mržnju prema muškarcima koja ništa nije riješila među polovima … Zaboravila sam da smo manje važni od prašine u svemiru, da je Zemlja samo zrno prašine u odnosu na Sunce, a naše Sunce zrno prašine u odnosu na druge divovske zvijezde. Hoće li Treći svjetski rat zaista izbiti? Sve je bolje od rata, zapisao je Mirko Kovač. Da, ipak sam zaboravila mnoštvo užasa našeg doba dok sam uranjala u sjećanje. La mémoire. 

JASNA ŠAMIĆ

Jasna Samic: Un dimanche chez Yves

Qu’y a-t-il de plus dur que le souvenir des temps heureux ?

Souvenirs ou réminiscences

C’était mon deuxième dimanche chez Yves ces derniers mois, lors duquel j’ai participé à son salon littéraire et culturel.

Yves Krief ! Je l’ai rencontré dans les années 80, lors de mon deuxième séjour à Paris en tant que boursière du gouvernement français, dans le cadre de mon Doctorat d’État en soufisme et histoire des Balkans. J’étais prête à tout pour m’offrir une vie meilleure dans la Ville Lumière – même ce que je n’aimais pas, bien que Paris ne fût pas cher à cette époque. C’était un véritable centre culturel, une ville de liberté et de libertinage. Poètes, peintres, romanciers, et même des étudiantes étrangères comme moi vivaient pleinement. Tout a changé depuis bien longtemps.

Un jour, mon ami, le poète Josip Osti, est venu me voir avec sa femme Duška, et il fut stupéfait. Je le présentai à quelques amis, et, incrédule, il s’exclama : « Y a-t-il ici un seul Français qui travaille ? » En effet, la plupart de mes amis artistes n’avaient pas d’emploi stable. Yves, lui, en avait un – et il réussissait brillamment. Il possédait une entreprise de marketing qui fonctionnait à merveille.

Il était un Juif tunisien, l’un de ceux qui avaient quitté Tunis – ou qui avaient été contraints de partir – lorsque la situation dans les pays arabes devenait de plus en plus difficile pour les Juifs et les chrétiens.

Son entreprise, Sorgem, employait également un de mes amis. Tout portait à croire qu’Yves n’était pas le patron cliché – arrogant, prétentieux, despotique. Un jour, mon ami lui demanda si je pouvais travailler pour son entreprise. Yves accepta après notre rencontre, et je me retrouvai ainsi brièvement dans le monde du marketing, domaine dont je ne connaissais guère les ficelles, ni alors, ni aujourd’hui.

Ma mission était d’analyser pourquoi les gens partaient en banlieue pour s’installer dans des maisons de style américain identiques – un type de construction dont j’avais depuis longtemps oublié le nom : de petites maisons de plain-pied avec un petit jardin devant l’entrée et quelques pièces à l’intérieur – autant d’exemples d’ensembles résidentiels standardisés. La majorité des familles que j’ai interrogées m’ont expliqué qu’elles s’étaient installées là pour fuir leurs voisins étrangers. Les personnes de couleur fuyaient elles aussi leurs voisins. C’est tout ce dont je me souviens de mon enquête.

J’ai rédigé mon analyse sans difficulté, puis je suis allée à un rendez-vous avec une employée de Sorgem. Je pensais qu’il suffirait de lui remettre le rapport écrit. Mais non ! Elle exigea un compte-rendu oral très détaillé, alors que j’avais déjà oublié la plupart des éléments, ayant aussitôt plongé dans un autre univers : celui de la poésie et de la philosophie mystique : dans notre poitrine, centre des sentiments, se trouve le cœur, qui abrite un autre cœur, où réside le caché ; dans le cacher se trouve le plus caché et dans ce dernier, un point nommé Suveydâ, où le soufi rencontre Dieu dans des instants d’exception. C’est alors que Dieu disparaît en lui, et lui en Dieu, Secret (que notre cerveau ne pourra jamais concevoir, tout en acceptant le fait que nous sommes tous, aussi, Dieu, voire le Secret).

La jeune femme était furieuse – d’abord parce que j’étais un peu en retard (elle me fit attendre une éternité), puis parce que je n’étais pas prête pour mon exposé oral. Ses critiques furent acerbes, et sa voix débordait de colère. Même aujourd’hui, je ne comprends pas cette violence avec laquelle cette jeune femme, apparemment elle aussi une (ancienne) étrangère, a déversé sa rage sur moi. Elle rapporta tout cela à Yves, et ma carrière dans le marketing prit fin. Ce que je ne regrettai pas. Cependant, Yves et moi sommes devenus amis.

J’ai continué avec enthousiasme mes recherches sur l’histoire de la Bosnie et ses poètes soufis. Mais qui se souciait des derviches bosniaques qui écrivaient en mètre aruz ? « Si tu t’intéresses à la Bosnie, cela n’intéresse personne d’autre. » C’est ce qu’un professeur de Princeton me disait à l’époque. À ce moment-là, personne ne s’occupait de l’histoire de la Bosnie et des Balkans. Le professeur B.L. n’aurait même pas pu imaginer qu’une fois la guerre commencée dans les années 90, les historiens et para-historiens pousseraient comme des champignons après la pluie. Tout le monde, surtout les philosophes mondains français, devinrent du jour au lendemain des experts de l’histoire de Bosnie.

Yves m’a fait connaître d’innombrables restaurants chics parisiens. Il était le premier homme d’affaires qui m’ait paru sympathique. Je ne me suis jamais ennuyée en sa compagnie. Il était peut-être le plus agréable des businessmen que j’aie jamais rencontrés dans le monde – et il n’était pas le seul de ce genre. Cependant, il ne partageait pas mes sympathies pour tous mes amis, notamment pour Bernard Lambert, un écrivain français issu d’une famille bourgeoise aisée. Bernard disait souvent : « À l’instar des aristocrates, je suis toujours occupé et n’ai pas le temps de travailler. » Il vivait de l’écriture, et sa vie n’était pas facile. Yves rétorquait d’un geste de la main : « Oui, je connais ce genre de types. Ils ne font rien, puis ils héritent d’une fortune de leurs parents. »

À l’époque, Yves avait déjà des enfants assez grands – encore élèves – issus de sa première épouse ; il riait en me révélant qu’elle tenait une boutique à Saint-Germain, si ma mémoire est bonne, et vendait de la lingerie féminine, où une culotte coûtait quelques centaines de francs. Voire plus ? En tout cas, son affaire fleurissait.

Quand je vivais seule à Paris avec mon fils en bas âge, je travaillais à RFI et au CNRS. Puisque j’écrivais pour divers magazines et étais chroniqueuse à RFI, je pouvais obtenir des places de théâtre gratuites. J’invitais Yves à m’accompagner, et lui, en retour, payait le baby-sitting pour mon fils. Mon jeune cousin – qui est devenu plus tard le célèbre musicien de jazz Bojan Zed – s’en chargeait alors.

Le temps s’écoulait. Vania est venu à Paris juste avant la guerre, en passant par la Croatie en autocar. Dès qu’ils eurent franchi le pont de Knin, il fut démoli par les Tchetniks. Cette fois-là, ils manquèrent leur coup, mais plus tard, ils se révélèrent d’excellents tireurs, tuant des dizaines de milliers de Croates, Bosniaques et Serbes qui s’opposèrent à leur barbarie. Yves a aidé Vania à trouver un emploi d’informaticien dans l’entreprise d’un de ses amis, mais le contrat n’était pas fixe. Une grave crise régnait en informatique alors.

À cette époque, Yves vivait déjà avec une seconde épouse – aujourd’hui son ex – originaire d’Algérie : une femme charmante et sensuelle, aux cheveux bouclés abondants, aux grands yeux, aux lèvres pulpeuses, et arborant de grands décolletés sur ses robes et blouses. Leur histoire d’amour entre une Arabe et un Juif était si exceptionnelle qu’un documentaire a été réalisé à leur sujet. Ils vivaient dans une villa près du parc Montsouris, dans l’une de ces ruelles magiques bordées de maisons romantiques dotées de patios.

Lors de leurs réceptions, les convives ne cessaient de débattre des questions philosophiques et linguistiques. C’est là que j’ai dégusté le meilleur couscous de ma vie. Pour cela, Yves avait toujours employé quelques cuisinières et domestiques maghrébins.

Mes amis venaient aussi chez moi, suivaient mes pièces de théâtre et les projections de mes films.

Après le fragile cessez-le-feu de Dayton, qui persiste encore aujourd’hui en Bosnie, sans jamais se transformer en paix, j’allais souvent à Sarajevo, et j’en ai ainsi perdu de vue mes amis.

Souviens-toi d’oublier

Les années ont passé. Un jour, j’ai envoyé à Yves une invitation pour une soirée consacrée à l’histoire de la Bosnie, à l’occasion de la parution de mon nouvel ouvrage sur les Bogomiles…

Avec moi se trouvait un homme d’affaires présentant son propre livre ; il était un amateur d’histoire – c’est-à-dire, un amateur dans les deux sens du terme : dans le sens français que nous n’utilisons pas, désignant un homme qui aime passionnément quelque chose, et dans le sens que nous aussi lui attribuons, c’est-à-dire un homme pour qui ce n’est qu’un passe-temps. C’est l’un de ces patriotes qui ont confondu leur patriotisme avec la recherche, de ceux qui connaissent l’histoire par intuition. En effet, un Bosnien m’a confié, durant ces années 90, qu’il n’avait rien lu sur l’histoire de notre pays, mais qu’il la connaissait intuitivement. Mon interlocuteur m’a dit qu’il avait exploré les monuments de la Bosnie médiévale en voyageant. Il avait découvert de nombreux vestiges de cités illyriennes. « Comment savez-vous qu’ils étaient illyriens ? » lui ai-je demandé.  Par expérience, répondit-il. « Êtes-vous archéologue, ingénieur, architecte… ? » lui demandai-je. Non ! Mais il pouvait reconnaître, par expérience, à quelle époque appartiennent ces monuments.

À un moment donné, au cours de sa conférence, il déclara : « Nous n’avons pas besoin d’étrangers pour étudier notre histoire, c’est uniquement à notre peuple de l’étudier comme il le sent. » Oui, depuis la fin des années 90 en Bosnie et dans les Balkans, on fait moins de la recherche de l’histoire, car le plus souvent, on la sent. Ce même amateur a vendu son livre samizdat (auto-édité) à une cinquantaine d’exemplaires à 40 euros chacun, gagnant ainsi une jolie somme – tout cela grâce à son amour de la Bosnie.

Yves, qui avait donc assisté à cette soirée et évoqué Marguerite Yourcenar – qui avait mentionné les Bogomiles dans l’un de ses ouvrages –, a alors acheté mon dernier roman, Le Cirque russe de Lacretelle et nous a invités, la semaine suivante, à venir chez lui.

C’était un dimanche d’hiver, dans son nouvel appartement, situé dans un nouveau quartier, où il vivait depuis un certain temps. Neuilly est un quartier chic bien connu, qui ne m’a jamais plu et me semble être au bout du monde.

Un grand salon, situé près de l’entrée, puis un long couloir, où s’étendent plusieurs pièces – à l’image de nombreux bâtiments haussmanniens, bien que celui-ci paraisse plus moderne. Dans ce vaste salon, d’un côté, trônait une grande table garnie d’une multitude de sortes de gâteaux et de pâtisseries, tandis qu’en face se trouvait une immense bibliothèque. Quand je regarde des interviews d’écrivains, je remarque toujours leurs bibliothèques et je m’émerveille, me demandant combien de livres elles peuvent contenir. Ma propre bibliothèque n’est pas petite, ni à Sarajevo ni à Paris, mais je n’ai jamais su exactement combien de livres j’ai, alors que leur nombre ne cesse d’augmenter – bien que j’en donne beaucoup faute de place. Il me semble que l’une des plus grandes bibliothèques était celle de l’auteur du Nom de la Rose. Telle était aussi la bibliothèque de mon écrivain adoré, Philip Roth. Immense. J’ai immédiatement remarqué que, chez Yves, les livres étaient disposés en deux rangées. Combien de livres peuvent-ils tenir là ? 

Son nouvel compagnon, Othello, un grand chien, nous a accueillis. Magnifique, il s’est immédiatement couché près des jambes de Vania et venait parfois jusqu’à chez moi. J’adore les chiens, mais pour de telles races, il faut avoir de très grandes maisons ou appartements.

Dans des fauteuils, des chaises confortables et des canapés, se trouvaient de nombreux amis d’Yves, des intellectuels. Nous avions tous été invités à parler de nos livres. La première intervenante était une Libanaise qui présentait son roman, dédié à la première femme photographe du Liban. Elle n’a pas prononcé le mot « lesbienne », mais il était évident que cette « femme libre » aimait le même sexe. Elle a parlé longuement. Beaucoup l’admiraient, trouvant son œuvre très intéressante, d’autant plus qu’elle lisait plusieurs extraits de son livre.

D’autres intervenaient sur des sujets de linguistique et de psychologie. Toujours, par crainte de ne pas ennuyer les autres – consciente que je m’ennuie facilement moi-même si quelqu’un s’élance dans une longue histoire sur sa vie, et son œuvre – je n’ai dit que quelques mots sur Le Cirque russe de Lacretelle. Mais le public s’intéressa beaucoup plus aux Bogomiles, car Yves avait mentionné mon livre à leur sujet, d’autant que certains avaient étudié les Cathares. Personne n’a manifesté le désir d’acheter mon livre, pas plus que le livre de la Libanaise, qui avait présenté de manière bien plus convaincante son roman sur un thème très moderne, utilisé abondamment de nos jours non seulement dans les livres, mais aussi dans les films – je dirais, dans tous les films occidentaux. Et partout ailleurs.

Cette rencontre de dimanche m’a rappelé les vieux salons parisiens qui avaient apporté tant de bonheur et de renommée à divers artistes mondiaux, notamment aux écrivains américains et aux peintres. L’un des salons les plus célèbres était celui de Gertrude Stein, elle-même Américaine, qui avait mis à l’honneur de nombreux artistes, y compris le fameux Picasso. Parmi les écrivains qui fréquentaient son salon, il y avait Hemingway et Fitzgerald, entre autres. Gertrude Stein était aussi une écrivaine et une « femme libre » et moderne avant l’heure, qui préférait le « sexe faible » au « sexe fort ». Picasso avait réalisé un portrait exceptionnel d’elle.

L’ambiance intellectuelle était captivante et l’accueil chaleureux. Cette fois, nous avons été servis par une jeune dame, peut-être originaire d’Amérique du Sud, d’Espagne ou du Portugal – je ne sais pas.

Il y avait le même nombre de deux sexes, et pas un seul transgenre. On n’était donc pas moderne, mais plutôt désuets. La plupart des dames restaient silencieuses, tandis que c’est la Libanaise qui parlait le plus, exprimant son opinion aussi sur la langue arabe qui, selon elle, n’était pas suffisamment modernisée – elle était mécontente que l’on utilise encore le fusha, c’est-à-dire l’arabe classique, « que plus personne ne parle ». Faysal lui avait répliqué de manière très précise, et j’intervenais parfois. Dans cette langue, la belle littérature continue d’être écrite, où le dialecte d’un pays peut se mêler dans les dialogues ; cette langue est également utilisée à la télévision. Parfois, j’écoute les informations en arabe, sur France 24 ou Al Jazeera, bien que je me sois déjà assez éloignée de cette langue, tandis qu’autrefois, j’étais interprète des poètes arabes lors du festival international de poésie ; Sarajevski dani poezije. Lors de l’un de ces journées poétiques, un grand poète irakien, Al Bayâtî avait participé également. J’ai été son interprète, et je connaissais déjà sa poésie. Mais il voulait se présenter à sa façon, en m’avouant qu’il était plus important que les rois dans les pays arabes. Détesté de Saddam Hussein et avait dû quitter l’Irak. Il avait traduit un grand nombre de mes poèmes avec ceux d’Anna Akhmatova, pour un important magazine, et m’a conseillé de prendre un nom de plume – Yasna, comme Sappho – afin de me faire connaître dans le monde entier. Il m’a fait l’éloge, mais son prophétisme, hélas, ne s’est pas réalisé, bien que parfois je prenne le pseudonyme : Yasna Avesta. (Les Yasna étant le premier livre de l’Avesta.)

Mémoire

Ce dernier dimanche de février, quand le vent me sciait littéralement le cerveau, le salon d’Yves était consacré à la mémoire. Lorsque Yves m’a contactée par e-mail pour me préciser le thème de la rencontre dominicale et m’a proposé de lire des extraits d’un de mes livres à ce sujet, je ne savais pas exactement ce qu’il entendait par là. En français, le mot mémoire a plusieurs significations – il désigne à la fois la mémoire collective et la mémoire personnelle. Chez nous, il n’existe pas de terme équivalent à la mémoire collective. Alors que les Français disent : « Il faut préserver la mémoire… », nous, dans les Balkans, préférons dire : « Il ne faut pas oublier le passé. »

Avant que le programme officiel commence, vers 16h, je buvais du café et trinqué de mon vers d’eau avec l’un des principaux conférenciers, qui m’a demandé comment je me sentais. Une question tout à fait banale, qui pourtant peut révéler tant de questions, et peut nous conduire même vers la dépression. « Bien et mal, ça dépend… », fut ma réponse encore plus triviale que sa question. « Vous ne rajeunissez donc pas », fut son merveilleux compliment auquel je ris, en acquiesçant … Puis, j’entendis que notre esprit ne suivait presque jamais notre corps. Ils sont dissociés l’un de l’autre. Le corps lâche, l’esprit a toujours du panache… Quelque chose de ce genre, moins poétique, mais tout aussi cru. Oui, c’est ainsi. Notre écrivain Meša Selimović disait à peu près cela : Nous sommes toujours jeunes pour avoir des désirs, mais pas assez pour les réaliser. Il vaut mieux se dire : Souviens-toi d’oublier. Hélas, ton corps terrestre, source de toutes les peines ! 

Souviens-toi que le temps est un joueur avide 

Yves et tous les autres s’étaient bien préparés pour le thème dominical, comme pour une grande table ronde. Les deux principaux conférenciers évoquaient la mémoire positive et négative, ainsi que l’oubli négatif et positif. Yves a cité un grand nombre d’écrivains importants – je me souviens de Kundera, car je connais sa sagesse, je la paraphrase : « Si vous voulez détruire un peuple, détruisez sa mémoire. » Il a également mentionné Nietzsche, a évoqué Márquez ainsi que Cent ans de solitude, en citant évidemment, ce roi de littérature française, Proust et sa madeleine, à côté d’autres écrivains et leurs réflexions sur la mémoire.

J’observais par ailleurs les dames – elles étaient élégantes, et beaucoup portaient de faux cils. On n’était toutefois pas démodé.

La plus spirituelle fut une amie d’Yves, dont j’ai malheureusement oublié le nom. Elle a présenté un sketch sur l’oubli – décrivant des situations que nous vivons tous : quand nous ne savons plus où nous avons garé la voiture, où nous avons laissé nos lunettes ou nos clés, quand nous ne nous rappelons plus le nom d’une bonne connaissance, quand nous cherchons une note importante sur notre téléphone, alors qu’il y en a des centaines et toutes sont importantes… Ca fait du bien de rire ! Puis, elle a chanté magnifiquement une célèbre chanson française. Il y avait également une autre amie charmante qui a très bien interprété la chanson de Barbara, la légendaire chanteuse et poétesse, restée pourtant inconnue dans les Balkans. Pourquoi elle n’a pas rencontré le même succès chez nous qu’Yves Montant, Charles Aznavour et bien d’autres ?

Après ces dames drôles, il fut difficile de passer à la lecture des parties « sérieuses » du roman qui évoquaient des drames personnels et les souvenirs qui y étaient liés. Heureusement, avant moi, Annie avait lu les extraits du livre que j’avais déjà lu où j’ai trouvé certains passages très forts. Annie est la cousine d’Yves Krief, également originaire de Tunisie. Faysal, qui nous a déjà raccompagnées deux fois après le « salon », partage notre avis : Paris est devenu insupportable, trop de monde, les gens sont devenus arrogants et désagréables, bien différents de ceux des années soixante-dix et quatre-vingt. Tout le monde est en colère, nerveux, prêt à se battre – et pire encore.

Les souvenirs – ce n’était pas le thème, mais c’est à la fois proche de la mémoire et peut-être différent, car mes professeurs de linguistique générale ne cessaient de souligner : Les synonymes n’existent pas, chaque lexème a sa signification. Oui, nous, dans les Balkans, nous vénérons surtout l’oubli. Ou peut-être même l’ignorance ? On recrée les souvenirs, voire l’Histoire, surtout après Dayton, qui mit fin au siège de Sarajevo et à la guerre. Chaque peuple – et il y en a de plus en plus – a sa propre Histoire, qui a subi un lifting, et parmi tous ces « peuples », les Serbes sont ceux qui respectent le plus la tradition : ils célèbrent depuis des siècles leurs défaites en tant que victoires. En premier lieu, la bataille du Kosovo en 1389.

J’ai confié au public que j’écrivais pour oublier, alors que je n’ai rien oublié. Toutefois, je ne suis pas encore devenue folle comme ce personnage de Borges qui n’arrivait rien oublier. J’ai lu un court extrait du roman Les Contrées des âmes errantes. Et voici toujours des questions qui ressurgissent : A quoi bon tout cela ? A quoi sert la littérature ? La littérature ne sert à rien, ce n’est qu’un amusement, disait Tolstoï.  Et “le succès c’est d’aller d’échec en échec sans perdre son enthousiasme.” Merci cher Monsieur Churchill ! 

Ce qui m’a le plus plu dans la discussion qui s’en suivit, c’est l’explication de Faysal, simple et scientifique, sur le fonctionnement de notre cerveau. « Les cellules cérébrales meurent – c’est vrai – mais elles se régénèrent pendant le sommeil », a-t-il répondu à ma question à ce sujet.

Que dois-je faire, moi l’insomniaque ?

Dehors, il semblait que le vent avait renoncé à nous tourmenter. Faysal nous a de nouveau prêté main-forte. La mémoire était encore présente et le conseil des conférenciers : il est important d’oublier. Et voilà, malgré les souvenirs réveillés, malgré les réminiscences ressurgis, j’avais oublié que nos dirigeants, Dodik par ex., ce serbe extrémiste, présidant qui prône ouvertement la disparition du pays qu’il gouverne ; oublié ces milliardaires géniaux, débiles et arrogants, oubliés des enfants bombardés, et ce pauvre pédophile qui abusa 299 d’enfants malades qu’il était censé de soigner à l’hôpital, oublié les femmes tuées, mais aussi cet incontournable MeToo totalitaire et sa haine d’homme qui ne tarit pas et qui n’a aucunement aidé les femmes… Oublié que nous sommes moins importants que la poussière dans l’Univers, que la Terre est un grain de la poussière par rapport au Soleil, et notre soleil un grain de la poussière par rapport à d’autres étoiles géants. La III guerre mondiale éclatera-t-elle pour de bon ? Tout est mieux que la guerre, disait notre grand écrivain Mirko Kovac. Oui, j’ai toutefois oublié plein d’horreurs de notre époque en plongeant dans la mémoire.      

Related posts

 RADE ĐINĐULICA

Dijaspora BiH Administrator

ŠABAN HASANĐEKAJ, DECENIJE POSVEĆENOSTI PROSVJETI I NOVINARSTVU

Dijaspora BiH Administrator

Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore: Amina Kuč

Dijaspora BiH Administrator

OSVRT NA ROMAN „STRAH OD IMENA“-SEADA RAMDEDOVIĆA

Dijaspora BiH Administrator

IZMEĐU MOĆI I ODGOVORNOSTI DRAMA „POVJERLJIVI RAZGOVORI“-ŽELJKA SEKULOVIĆA

Dijaspora BiH Administrator

KASTEL – KLESAR I SVJETIONIČAR MEDITERANA

Dijaspora BiH Administrator

Leave a Comment