Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Književnost nije samo riječ, pisani trag, ona je suočavanje sa svim životnim i egzistencijalnim formama koje prate čovjeka i čovječanstvo. Knjige su zlato uma koje ima trajnu vrijednost. Na prostorima Zapadnog Balkana postoje oni plodni pisci srednje generacije čija autentična poezija, proza, dramska djela i priče nose težinu i snagu života, stvaranja, ali možda i stradanja u vremenu u kome živimo. Jedan od najsvjetlijih primjera te generacije je Enes Halilović, svestrani pisac, pjesnik, prozaista i dramski pisac. Njegova književnost nadilazi prostore Balkana i pronalazi svoje mjesto u evropskoj i svjetskoj literaturi a njegova poetika ne poznaje granice ni u jeziku ni u temama ni u simbolima.
Upravo tu u Novom Pazaru, rođen je Enes Halilović, na raskršću đe su se lomili putevi, promjene, stradanja, svjetovi, civilizacije, carstva i kraljevine. Taj prostor, bogat istorijskim nasljeđem i višeslojnom kulturom, oblikovalo je Halilovićev identitet i obilježilo njegovo književno stvaralaštvo. Halilović je razvio jedinstvenu književnu esenciju koja prožima njegove pjesme, priče, romane i drame. Rodni kraj, kao prostor susreta Istoka i Zapada, donio mu je specifičnu percepciju svijeta u kojoj su ljudska sudbina i borba za opstanak uvijek u prvom planu. Njegova književnost nosi u sebi duh ovog podneblja – surovu ljepotu stjenovitih planina, nemir rijeka koje prodiru kroz klisure i neprekidno traganje za slobodom. Halilovićev pogled na svijet oblikovan je kroz prizmu mjesta đe se sukobljavaju sile povijesti, ideologije i duhovnosti, što se jasno ogleda u njegovoj simbolici zidova, pruga i sekvoja. U takvom ambijentu, đe je svaki kamen svjedok prošlih vremena, Halilović je izgradio vlastiti književni univerzum, koji se ne oslanja na linearnu logiku naracije, već koristi tehniku fragmentacije i višeznačnosti. On nije samo svjedok, već i tumač tih istorijskih lomova. Njegovo djelo nije zatvoreno u lokalni prostor, već ima univerzalnu vrijednost, jer se pitanja opstanka, promjena, granica i otpora mogu prepoznati u svim dijelovima svijeta. Njegova književna filozofija ukazuje da zidovi koje gradimo nisu samo barijere, već i prepreke u našem umu i duhu.
Halilović je utemeljio književni pravac kvantumizam, pravac koji preispituje stvarnost kroz fragmentaciju i složenost, ukazujući da se stvarnost ne može sagledati linearno, već u fragmentima, dijelovima koji se neprestano preoblikuju. U svojim djelima Halilović često koristi jezik kao sredstvo otpora, jer su njegove pjesme, priče i drame prožete simbolikom zidova, pruga i sekvoja – motiva koji predstavljaju prepreke, kretanje i postojanost. Njegovo stvaralaštvo ne ostaje zatvoreno u granicama jedne književne forme. Halilović je jednako uvjerljiv kao pjesnik, pripovjedač i dramski pisac a njegova djela često dotiču najosjetljivije tačke ljudske egzistencije, od pitanja identiteta, slobode, pravde, straha, pa do odnosa pojedinca prema kolektivu.
Njegove zbirke poezije “Sekvoja”, “Zidovi” i mnoge druge posložene u izboru ,,Lomača” simbolički sažimaju ključne ideje o kretanju, trajanju i preprekama koje čovjek mora prevladati. Zid je simbol barijere, prepreke, ali i otpora. Pruge su simbol kretanja, odlaska, bijega, ali i vraćanja na početak. Sekvoja je simbol postojanosti, upornosti i preživljavanja kroz stoljeća. Halilović ne koristi ove simbole samo kao estetska sredstva, već ih pretvara u svoje filozofske misli o čovjeku u svijetu. On ne piše da bi čitaocima pružio prijatnost; njegova književnost je nemirna, provokativna i kritična. Halilovićev doprinos književnosti Balkana leži u njegovoj sposobnosti da kroz jezičke eksperimente, simboliku i subverziju dekonstruiše književne norme. Kroz zbirke priča “Potomci odbijenih prosaca”, “Kapilarne pojave” i “Čudna knjiga”, Halilović razotkriva društvene i lične konflikte koristeći fragmente svakodnevice da prikaže dublje egzistencijalne krize. Njegovi likovi nisu heroji, već “obični” ljudi, progonjeni strahovima, brigama i nesigurnostima. On nikada ne daje jednostavne odgovore, već nas suočava sa neizvjesnostima, podstičući čitaoca da postavi pitanje: “Ko smo mi u svijetu prepunom zidova?”
Njegov roman “Ako dugo gledaš u ponor” (2016) bavi se mračnim stranicama ljudske psihe, dok roman “Ljudi bez grobova” (2020) istražuje dublje teme identiteta, śećanja i smrti. Ovi romani predstavljaju vrhunac Halilovićeve prozne poetike, jer koriste složene narativne strukture koje podśećaju na književne tokove evropskih pisaca poput Miroslava Krleže, Tomasa Bernharda i Milana Kundere. Halilović ne piše linearnu prozu – on slaže fragmente svijesti, razbijene slike svijeta, koji se spajaju u čitalačkoj percepciji. Njegovi junaci često su na rubu propasti, dok se bore sa svojim unutrašnjim demonima, prošlošću i kolektivnim śećanjem. Upravo u tom susretu leži suština Halilovićeve književne filozofije – sve je povezano, a sve je u stalnom kretanju. Halilović se ne zadovoljava jednostavnim formama književnog izraza. Njegova drama “Komad o novorođenčadi koja govore” postavljena je na scenu prestižnog berlinskog teatra Schaubühne, a predstave rađene po njegovim djelima, poput “Zidova” i “Ako dugo gledaš u ponor”, dobile su priznanja i snažne reakcije kritike. Njegova djela prevođena su na više od trideset jezika, što Halilovića svrstava u red najprevođenijih balkanskih autora svoje generacije. On se ne obraća samo čitaocima Balkana, već i međunarodnoj publici, otvarajući pitanja univerzalne relevantnosti – pitanja koja su ključna i za savremenog čovjeka u Parizu, Berlinu, Londonu, ali i u Novom Pazaru.
Kada čitalac zatvori knjigu “Ljudi bez grobova”, ona se zapravo ne završava – ona nastavlja da traje u njemu. Jer grob nije kraj, baš kao što ni knjiga nije kraj. Halilovićevi “ljudi bez grobova” nisu samo oni koji su ostali bez fizičkog počivališta – oni su svi oni koji su ostali bez śećanja, bez glasa, bez pravde. To su ljudi koje je vrijeme pregazilo, ali nije ih zaboravilo. Oni nisu izgubljeni – oni su ovđe, među nama. Ko su ljudi bez grobova? To su svi oni koji su živjeli a da im niko nije upamtio ime. To su svi oni koji su postojali, ali nisu ostavili traga. To su svi oni čiji se životi nisu uklopili u velike narative istorije, ali su bili tu – tiho, skromno, bez pompe. Halilović nam poručuje da grob nije mjesto na kojem se završava život, već mjesto na kojem śećanje tek počinje. Ljudi bez grobova su oni čija smrt nije dobila “zvanično priznanje”, ali njihova priča traje kroz jezik, kroz književnost, kroz našu svijest. Filozofska dimenzija ovog motiva je duboko egzistencijalna. Jer, nije strašno ostati bez groba – strašno je ostati bez śećanja. Čovjek bez groba je simbol zaboravljenih, izbrisanih, onih koje je vrijeme izbacilo iz kolektivnog śećanja. Ali, može li se zaista izbrisati trag ljudskog postojanja? Halilović nam poručuje da ne može. Jer riječ, jezik, književnost – sve su to grobovi bez kamena, spomenici bez imena, ali koji traju duže od mramora. Svako ko čita “Ljude bez grobova” osjeća tihi teret prošlosti. Osjeća breme generacija koje su nestale a da ih niko nije upisao u knjige istorije. Ali, tu je književnost – tu je Enes Halilović, koji im daje glas. Jer pisac je onaj koji pronalazi one koji su izgubljeni i vraća ih u priču. On podiže grobove za one koji ih nisu imali, ali ne grobove od kamena, već od riječi. A riječ je trajnija od kamena. Postaviti pitanje o ljudima bez grobova znači postaviti pitanje o ljudskoj sudbini. Kuda idemo? Hoćemo li ostaviti trag? Da li će nas neko pamtiti? Čovjek čitav život pokušava da ostavi neki znak, neki spomenik, neku poruku za one koji dolaze. Ali, Halilović nas suočava sa činjenicom da su možda najvažniji oni ljudi koji nisu ostavili spomenike. Možda su najvažniji oni koji su ostavili tišinu – tišinu koja nas nagoni da slušamo pažljivije.
Halilović nas podśeća na jednu važnu misao – čovjek nije čovjek ako nema ko da ga se śeća. Zaborav je veći neprijatelj od smrti. Zato je svaki čitalac Halilovićevih djela, svjesno ili nesvjesno, pozvan da bude čuvar śećanja. Čitanjem njegovih priča, čitalac postaje svjedok sudbine svih “ljudi bez grobova” – on postaje onaj koji se s śeća umjesto zaborava. Halilovićevi ljudi bez grobova su u suštini, ljudi koji su preživjeli u śećanju. Oni nisu umrli – oni su se preobrazili u priču. Filozofski posmatrano, motiv “ljudi bez grobova” nas uvodi u dublje pitanje smisla života i smrti. Da li je smrt kraj? Da li je grob posljednje odredište? Halilović nudi odgovor: “Ne, kraj nije grob. Kraj je zaborav.” Ako se śećamo onih koji su živjeli prije nas, oni nastavljaju da žive kroz nas. Ako pišemo o onima koji nisu imali glas, dajemo im vječnost. Zato Halilović ne podiže spomenike od kamena, već od jezika. Svaka njegova knjiga je grobnica śećanja – mjesto na kojem se susreću.
U tom kontekstu, Halilović nije samo pisac on je hroničar zaboravljenih, glas onih koji nisu imali glas, svjedok onih koji su prošli ispod horizonta istorije. Njegova književnost je groblje na kojem nema ni krstova ni nišana, već samo tišina i riječ. On piše u ime svih onih kojima nije podignut spomenik, u ime svih koji su prošli bez traga. Ali, kao što je rekao jedan veliki pjesnik, “nema groba bez traga” – i Halilović taj trag pronalazi. Ljudi bez grobova nisu ljudi bez smisla. Oni su ljudi koji su svoje tragove ostavili u našoj svijesti u tišini poslije bure u trenucima kada se čini da je sve nestalo a ostalo je samo prisustvo. Halilović nam govori da je možda suština ljudskog života upravo u toj tišini. Jer u tišini, poslije svih glasova, ostaje samo jedno – prisutnost. Oni koji su prisutni u našim śećanjima, oni koji su prisutni u riječima pisaca, nikada nisu ljudi bez grobova – oni su ljudi vječnosti.
I zato, kada čitamo Halilovića, ne čitamo samo o “ljudima bez grobova.” Mi čitamo o sebi. Svako od nas je jednom bio zaboravljen, svaki čovjek-insan je prošao kroz trenutke kada je mislio da ga niko neće upamtiti. Svako od nas je bar jednom ośetio da je “čovjek bez groba” – bez mjesta, bez identiteta, bez traga. Ali Halilović nam pokazuje da to nije kraj. Jer, nije strašno biti bez groba – strašno je biti bez śećanja. I tu je ključ Halilovićeve filozofije – smrt nije kraj, zaborav jeste. Zato, dokle god postoje riječi, dokle god postoje čitaoci, “ljudi bez grobova” će imati svoje mjesto. Halilović je pisac koji podiže nevidljive spomenike onima koji nisu imali glas. Njegova književnost je prostor u kojem se čuje ono što se ne čuje, đe se vidi ono što je skriveno i đe oni koji su zaboravljeni iznova postaju prisutni.
Posebno je značajan njegov književni pravac kvantumizam, jer on prepoznaje da književnost nije samo linearna priča, već proces prelamanja svijesti i razlaganja stvarnosti na fragmente. Inspirisan teorijama kvantne fizike, Halilović u književnost unosi konceptualni preokret – svijet se ne posmatra samo iz jedne tačke, već kroz višestruke perspektive. Svaka priča, pjesma ili drama može imati bezbroj interpretacija, a u toj višeznačnosti leži ljepota Halilovićeve literature. Kvantumizam je otpor redukcionizmu i jednostavnim objašnjenjima; on je poziv na dublje razumijevanje svijeta kroz književnu fragmentaciju. Enes Halilović je autor čije stvaralaštvo nadilazi granice prostora i vremena. Njegova književnost ruši zidove, otvara pruge i ukorjenjuje se poput sekvoje. Njegova djela su koncept književnih tekstova – to su simboli ljudske borbe, upornosti i težnje ka slobodi. Kroz jezik, Halilović ruši prepreke između misli i riječi, između svijeta i jezika, između stvarnosti i fikcije. Njegova književnost je prostor slobode u kojem se čitalac suočava sa samim sobom, svojim strahovima, nadama i zaboravljenim śećanjima. Književnost Enesa Halilovića je ogledalo epohe, ali i putokaz ka budućnosti. Njegovo stvaralaštvo pokazuje kako književnost može biti putokaz prema ograničenjima, pobuna protiv zaborava i glas onih koji nemaju pravo da govore. Njegovi zidovi nisu samo prepreke, već i prostor za upisivanje poruka otpora. Njegove pruge nisu samo putanja od tačke A do tačke B, već metafora neprekidnog kretanja kroz život. Njegova sekvoja nije drvo koje odolijeva vjetrovima i olujama, već simbol trajanja i opstanka. Kroz Halilovićevu književnost čitalac ne samo da putuje kroz priče, već i kroz prostor vlastitog bića. Njegove riječi ostavljaju trajne tragove, baš kao što sekvoja ostavlja svoje godove na kori. On je autor koji ne dopušta čitaocu da ostane ravnodušan – ćera nas da mislimo, preispitujemo i suočimo se sa vlastitim zidovima.
Zato Enesa Halilovića treba čitati polako, pažljivo, kao što se sluša tišina poslije bure, jer se upravo u toj tišini čuju svi oni glasovi koji su do tada bili zanemareni. Njegova književnost je sudar tišine i zvuka, barijere i slobode, života i smrti. To je prostor u kojem se prošlost ne zaboravlja, sadašnjost ne miruje a budućnost ne obećava ništa. Halilovićeva književnost je svijet u kojem se svaka riječ ośeća kao udarac, svaki stih kao krik, a svaka rečenica kao eho onoga što smo pokušali zaboraviti. Otimaju se o Enesa Halilovića – države, narodi, jezici, nacionalni i jezički stručnjaci – ali ko je on zapravo? Kome pripada? On je onaj koji pripada svima i nikome. On nije ni tu ni tamo – on je na granici, na pruzi, na zidu, na mjestu đe se sudaraju prošlost i sadašnjost. On ne pripada ni državi ni jeziku – on pripada svijesti. Jer svijest ne poznaje granice, ne prepoznaje pasoše, zastave, dokumente. On pripada svima onima koji su ikada stajali pred zidom i pitali se kako dalje. Ali, da li je iko ikada zaista pripadao nekome ili nečemu? Možda je najveća iluzija u ljudskom životu potreba za pripadanjem. Enes Halilović pripada samo riječima, onima koje su postojale prije njega i koje će ostati poslije njega. Njegova sudbina je sudbina pisca koji nije ukorijenjen u prostoru već u vremenu. A vrijeme ne priznaje granice. Zato Halilović, ma đe da se nalazi ma ko ga svojatao, ostaje slobodan – kao ptica, kao vjetar, kao misao.
Možda su ga oblikovale brojne kulture na svim našim tromeđama. Možda je on dijete raskršća, hroničar civilizacijskih sudara, svjedok epoha koje se prepliću a možda je baš on taj koji je sve te epohe spojio u jedan jedinstveni glas. Jer čovjek nije samo ono odakle je došao, već i ono čemu teži. Halilović ne stoji na mjestu – on putuje a njegova književnost je pruga koja vodi iz jedne stvarnosti u drugu. Njegova “zidovi” nisu samo prepreke – oni su prostor na kojem se pišu poruke pobune. Njegove “pruge” nisu samo šine – one su putanja koja vodi iz prošlosti ka budućnosti. Njegova “sekvoja” nije samo drvo – ona je korijen čovjeka, simbol opstanka i śećanja. Jedno je, međutim, sigurno – Enes Halilović je i čovjek i pisac i hroničar i nostalgičar i zatočenik i oslobodilac. Ali đe je istina? Đe je istina o njemu, đe je istina o svijetu? Na to pitanje mnogi će se zapitati, ali istina nije jedan glas, jedan odgovor, jedan put. Istina je zbir svih glasova, onih čutih i nečutih, onih koje su zakopali zidovi i onih koji su pobjegli prugama. Istina je prisutna u tišini koja ostane nakon što sve drugo utihne. Upravo tada, kada se svijet umiri u toj tišini počinje da govori književnost Enesa Halilovića. Đe je istina? Istina je možda tamo đe su njegove pruge stale, đe su zidovi ostali, đe je sekvoja pustila korijenje. Možda je istina u onim pričama koje je prećutao, u stihovima koje nije napisao u pauzama između rečenica. Možda je istina u tišini koja se prostire između dvije riječi. Jer ono što nije rečeno često ima veću težinu od onoga što jeste.
Enes Halilović je i zatočenik i oslobodilac – zatočenik jezika, zatočenik prošlosti, zatočenik uspomena koje ga opsjedaju, ali i oslobodilac misli, oslobodilac tišine, oslobodilac straha. Zatočenik je jer ne može pobjeći od jezika a oslobodilac je jer taj jezik mijenja, preobražava i osvajajući ga, oslobađa sebe. Zatočenik je prošlosti, ali oslobodilac budućnosti. Njegovi “zidovi” su zatvor i pozornica a njegova “pruga” je bijeg i povratak. On je i onaj koji je bježao i onaj koji se vratio i onaj koji se nikada nije pomjerio. Zatočen je u riječima, ali slobodan u idejama.
Ali, đe je istina pitam se po drugi put? Istina nije mjesto – istina je trenutak. Istina nije linija – istina je tačka u kojoj se svi putevi sijeku. Halilović je pjesnik te tačke – mjesta đe se završavaju zidovi a počinju pruge. On piše o ljudima koji su ostali bez grobova, ali ne bez śećanja. Piše o prostorima koji nemaju granice, ali imaju svoju istoriju. Piše o tišini, ali i o onom što tišinu prekida. Enes Halilović je hroničar epohe koja još nije završena, svjedok svijeta koji se još uvijek piše. On nije pjesnik prošlosti – on je pjesnik trajanja. Nostalgičar je jer se śeća onoga što je izgubljeno, ali nije nostalgičar jer vjeruje u ono što tek treba doći. Njegova književnost je prostor u kojem se prošlost i budućnost sudaraju u sadašnjem trenutku. U svakom stihu Halilović podśeća na ono što je bilo, ali i nagovještava ono što će tek biti. Njegovi zidovi nisu kraj – oni su početak. Njegove pruge nisu samo odlazak – one su povratak.
Na pitanje “Đe je istina po treći put?” odgovor ne može biti jednostavan. Istina nije statična – ona se kreće. Istina je u pokretu, kao voz na pruzi, kao vjetar kroz krošnju sekvoje, kao šapat na zidu prekrivenom grafitima. Istina nije jedna, jer je svaka priča drugačija, svaki čitalac različit, svako čitanje novo otkriće. Možda istina nije cilj – možda je istina put. A ako je istina put, onda je Enes Halilović njen vodič. On nas ne vodi do kraja, već nas vodi kroz beskonačnost. Halilović je zatočenik jezika, ali taj jezik koristi kao oružje oslobođenja. Njegove riječi nisu katanac, već ključ. Njegove knjige nisu zbirka priča, već mapa svijeta. Njegova tišina nije praznina, već prostor u kojem svi glasovi odjekuju. Njegov zid nije prepreka, već pozornica na kojoj se ispisuju najveće istine. Kroz književnost Enesa Halilovića saznajemo ono što inače ne bismo čuli. Jer, istina je upravo tu – u tišini poslije bure, u pukotinama zidova u zarezu između rečenica u odjecima koraka na pruzi, u korijenu sekvoje. Njegova književnost ne traži od čitaoca da pronađe odgovore – ona traži da čitalac postavlja pitanja. Jer, ponekad je važno ne znati đe je istina. Ponekad je važno samo nastaviti koračati prugom, osluškivati tišinu i prepoznavati tragove na zidu. Enes Halilović nije pisac koji nudi odgovore – on je pisac koji nas uči kako da tragamo za njima. I to je najveća istina o njemu.
Na kraju, ostaje samo jedno pitanje: da li ćemo mi postati “ljudi bez grobova”? Možda je najvažnije pitanje koje Halilovićeva književnost postavlja upravo to. Jer, svi mi tragamo za tim da nas neko upamti, da ostavimo neki znak, da budemo prisutni u svijesti onih koji dolaze poslije nas. Enes Halilović je pisac koji nam pokazuje da taj trag nije u kamenu, već u jeziku. Neće nas pamtiti ni naši grobovi, ni naši spomenici – pamtiće nas riječi koje smo izgovorili, misli koje smo ostavili i priče koje smo ispričali. Zato je Halilovićeva književnost mnogo više od riječi – ona je spomenik bez kamena, grob bez zemlje i glas onih koji nisu imali glas. Ljudi bez grobova ne nestaju. Oni su prisutni u pričama koje pričamo, u pjesmama koje kazujemo i u tišini koju slušamo poslije bure. Jer, ko ostane u tišini poslije borbe i oluje, nikada nije zaboravljen. Enes Halilović je pisac te tišine. Pisac onih koji su još uvijek prisutni.
