U savremenoj i modernoj kulturi u Crnoj Gori postoje oni pjesnici koji su prepoznati po svojoj poeziji i prozi. Jedan od njih koji ispisuje najljepše stranice poezije Mediterana, pa samim tim i Crne Gore, je Boris Jovanović Kastel. Nedavno se, u izdanju JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja (kojom rukovodi agilna direktorica Đina Bajčeta), pojavila zbirka poezije ovog izuzetnog crnogorskog pjesnika – Ako dojedrim.
Boris Jovanović Kastel je pjesnik bogatog literarnog iskustva i erudicije, senzibilne svijesti o posebnostima naracije i nadahnuća, strogih principa prema sebi, pjesničkom izrazu i stilu, beskrajno zaljubljen u Mediteran, otvoren za nova traganja i preispitivanja, hipersenzibilan na svaki unutrašnji glas koji danas zahtijeva noviju i drukčiju eksplikaciju nego što je to moglo zadovoljiti pjesnika u prošlosti. Zbog toga se njegov ukupni pjesnički opus pri svakom čitanju doživljava kao širenje i hučanje morskih valova koji nas iznova zapljuskuju novim meditacijama o jugu i jugu sebe.
I u ovoj zbirci autora karakteriše individualizam protkan mirisom, bojom i čulima Mediterana velikih razmjera. Zato je na poljima pjesničkih manifestacija stvorio, s jedne strane, obilježja univerzalnog a sa druge, realne a ne imaginarne emocije produbljujući duhovne zarone civilizacije kojom je opijen. Kastelovu poeziju bitno određuje pripadnost mediteranskom prostornom i duhovnom okruženju. U kontaktu je s krajolikom u kojem je esencijalni motiv more, masline, agrumi, ribari, nimfe, dvorci, pomorci, svjetioničari, dakle, svi oni koji djeluju inspirativno i oblikuju na poseban način filozofiju tog življenja. Kastelov pjesnički subjekt dubinski je prožet simbolima i čvrstim vezama, ribarskim zlatovezima koji se nižu, kao renesansne tapiserije, iz pjesme u pjesmu. Ritmovi, zajedno sa sunčanim tonovima, bojama i mirisima juga, kupke od bilja, kamenje i morsa so, dočaravaju antički i naš savremeni mediteranski univerzum. Valovi Mediterana zapljusku poezijom koja navodi do beskraja. Na obalama mora prepliću se jedrenjaci, barke i magija hodočašća u plavetno – zlatnim talasima iz kojih nastaje nepresušni izvor nadahnuća. Pjesničko iskustvo Mediterana neprihvatljivo je bez prisutnosti svjetlosti i plavetnila, tih vječnih darova prirode i kosmosa koji u Kastelovoj poeziji čine nezaobilaznu personifikaciju navigacije do sebe. Zlatno iskustvo davnog (helensko i romansko nasljeđe) i žarko, kamijevsko ljeto, to glavno godišnje doba svih važnijih događaja u pjesnikovom životu vezanim za mediteransko podneblje, karijatide su ovog pjesničkog hrama slobode.
Dok čitam Kastelovu poeziju u njemu prepoznajem nasljednika mog omiljenog i vječnog mornara grčke poezije, Nikosa Kavadijasa (Νικος Καββαδιας). Kastel ne piše samo poeziju, on je, prosto, stvara na dalekim obalama koje služe kao polazne inspiracije, a zatim slijede sati i sati pisanja. Poput drevnih klesara, on stih oblikuje i kleše dovodeći ga do magijskog savršenstva i daje mu svoj lični pečat mediteranske tradicije specifične po mnogo čemu. Mediteranski diskurs u zbirci Ako dojedrim, ali i u ukupnoj poeziji Borisa Kastela, predstavlja jedno od najplodonosnijih poetskih krstarenja na Sredozemlju, uopšte, a ono u kontinuitetu traje već tri decenije. Premda se njegov stil donekle mijenjao a poetika – nikada, on je u gotovo svim pjesničkim sublimacijama uvijek ostajao jedinstven, prepoznatljiv i unikatan. Ukoliko je svijest iz poezije određena vizualnošću koja se postepeno emanira, utoliko je ova zbirka zbog svoje predmetnosti na svojevrstan način nostalgična i obilježena patinom davno izgubljenih vremena koje nam pjesnik vraća himnama valova.
Važna komponenta Kastelovog mediteranstva, u ovoj zbirci možda i jača od one tematske i sveprisutne, je navigacija nepripadanja i nepristajanja, kako on to često ističe. Autorova naklonjenost otvorenoj formi predstavlja jasno definisan stav prema čvrstoj arhitekturi stiha. U mediteranstvo su dubinski uronjeni stihovi i ona kreiraju poseban svijet odnosno paradigmu karakterističnu za glorifikaciju Mediterana kao pupka svijeta. Pitanje ljepota i kontradiktornosti Mediterana oduvijek je u poeziji imalo poseban kulturni, književni, jezički, pa čak i nacionalni identitet.
Istovremeno, jezički kontrasti čini autora posebnim i univerzalnim pjesnikom odavno otisnutim na moreuze civilizacija i arhipelage unutrašnjih mora. On se i u ovoj zbirci ne udaljava od svoje pjesničke forme i suštine što je negdje bilo i očekivano, koliko predvidljivo, toliko i otmjeno. U svim pjesmama prefinjena stilska opredijeljenost naglašava morsku strujnost i dosoljava tematske akvatorije. Kastel širi tematski spektar i to ga dovodi do izvjesnog stepena iskoračenja iz aktuelnog kulturnog kruga kojem pripadaju savremeni pjesnici Mediterana. U tom smislu i pogledu, on je prvi i pravi moderni pjesnik koji se strogo drži svoje tematike po cijenu hrđanja sidra. Već svojom izuzetno interesantnom odrednicom u naslovu, Ako dojedrim, otkriva mogućnost otkrivanja, ne samo jednog širokog podneblja i područja centra svijeta čiji smo identitetski dio, nego i nastavak reprezentativnog predstavljanja naše budućnosti kroz govor plima i osjeka.
Ova knjiga poezije gradila je samu sebe i ona, uz prethodne, zauzima posebno mjesto u savremenoj mediteranskoj poeziji. Kastel je odavno izgradio svoj poetički univerzum koji nas, poput svjetionika, uvijek iznova obasjava. Temeljno, modernim diskursom i sredozemnom vizijom, u sebe znalački integriše sva ona (pomorska) iskustva koja čine konkretnu sublimaciju ove knjige. Zbirka poezije Ako dojedrim čini poetsku državu i zato sam siguran da će ljubitelji poezije u njoj pronaći sve tragove i pomorske puteve prošlog, sadašnjeg i budućeg na uvijek nemirnim valovima, burama i olujama, na galijama i jedrenjacima koji su plovili i brode morima dodirujući dubine različitih civilizacija.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
