(Dolazak u varoš pod planinama)
Piše: Božidar PROROČIĆ, kniževnik i publicista
Odlučio sam da od 29. januara do 2. februara 2026. godine provedem nekoliko dana u Kolašinu, kako bih na pravi način opisao ovu malu varoš na sjeveru Crne Gore, punu kontrasta, ljepota prirode i susreta sa ljudima. Dolazak u četvrtak, 29. januara, u kasnim popodnevnim časovima. Vrijeme oblačno, putem ponđe kiša u kratkim naletima koja se miješa sa susnježicom. Vozim polako, kao da i sam put želi da me uvede u planine. Mrak već počinje da pada dok se približavam odredištu. Raspakujem se polako. U sobi pucketanje vatre iz kamina. Toplina se širi prostorijom, a misli se šire ka planinama koje okružuju grad: Sinjavina, Kapa moračka, Maganik, Bjelasica, Vučja, Ključ. Te planine stoje kao ćvrsti nepokoreni bedemi Kolašina zapravo one ga čuvaju, zatvaraju, oblikuju, daju mu mir koji se osjeti već prve večeri.
Zvanična istorija grada kaže:
Grad Kolašin nalazi se na desnoj obali Tare, na nadmorskoj visini od 954 metra, što ga zajedno sa zaleđem čini vazdušnom banjom kakvom se ne mogu podičiti ni mnogi visoki planinski vrhovi. Kolašin tvrđavu–varoš podigli su Turci sredinom XVII vijeka u istoimenom selu u Nikšićkoj nahiji. Selo Kolašin prvi put se pominje u sultanovom beratu 1565. godine, kojim se na mjesto preminulog kneza Miloša postavlja njegov sin Todor. Po imenu ranijeg sela, ime je dobila i turska varoš.
O naseljavanju Kolašina nakon oslobođenja, između 1879. i 1886. godine, piše Milovan – Mušo Šćepanović u tekstu Naseljavanje Kolašina.
„Poslije crnogorske pobjede na Grahovu 1858. godine, Evropska komisija za razgraničenje je 1859. godine povukla graničnu liniju za novooslobođenu teritoriju Crne Gore. Granica je sa planine Vojnika išla ka sjeveroistoku, presijecala rijeku Tušinu, prelazila preko vrhova i rijeka, spuštala se do Tare, penjala na Vladoš, vodila do Šiškog jezera, preko Izlazaka, Ključa i Melaje, pa preko Bjelasice do ušća Gradišnice u Lim. Istorijske prilike tog vremena bile su određene nagodbama velikih sila. Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj 18. juna 1876. godine, dok je Rusija u rat ušla tek u aprilu 1877. godine, oprezno vodeći računa o odnosima velikih evropskih država. Ruska vojska stigla je nadomak Carigrada, što je uznemirilo Englesku i Austrougarsku. U San Stefanu je 19. februara 1878. godine potpisan mir kojim je Crna Gora trebalo da bude gotovo trostruko uvećana. Međutim, do realizacije tog ugovora nije došlo. Na zahtjev Engleske i Austrougarske sazvan je Berlinski kongres, koji je rezultirao novim ugovorom 13. jula 1878. godine.
Umjesto prema Hercegovini, proširenje Crne Gore bilo je usmjereno prema drugim krajevima, dok je Bosna i Hercegovina, prema ranijem tajnom dogovoru u Rajhštatu između Austrougarske i Rusije, pripala pod upravu Austrougarske. Time je znatno izmijenjen pravac teritorijalnog širenja Crne Gore. Berlinskim ugovorom definitivno je priznata nezavisnost Crne Gore.
Kolašin sa okolinom oslobađan je u tri etape. U prvoj etapi, nakon Grahovske bitke 1858. godine, oslobođeni su manji djelovi: Gornje Lipovo i Rečine. Već 1859. godine izvršeno je razgraničenje koje je obuhvatilo planinske uzvišice, sela i tokove rijeka oko Lipova i Kolašina. Ovi krajevi naseljeni su iste godine najsiromašnijim stanovništvom iz Morače i Rovaca. U drugoj etapi oslobođena je varoš sa okolnim selima do Preprana, na objema stranama Tare – takozvani Gornji Kolašin. U trećoj etapi, aprila 1886. godine, oslobođen je prostor Donjeg Kolašina: Štitarica, Podbišće, Belojevići, Kolašinska Polja i Bistrica sa Dobrilovinom.
Iako je Berlinskim ugovorom bilo predviđeno da se ovi krajevi predaju Crnoj Gori, predaja je izvršena tek poslije snažnog pritiska crnogorske vojske. U Nježinom lugu kod Kolašina, 21. septembra / 3. oktobra 1878. godine, zaključen je preliminarni ugovor o predaji Kolašina između dotadašnjeg zapovjednika grada Nuri-bega i crnogorskog izaslanika Baša Božovića. Sjutradan, 4. oktobra 1878. godine, izvršena je svečana predaja ključeva grada. Konačni ugovor o predaji Kolašina potpisan je na Cetinju 9/21. oktobra 1878. godine između Nuri-bega i vojvode Maša Vrbice.
Ugovor je, između ostalog, predviđao predaju grada sa selima i zemljištem do Mojkovca, regulisao pitanje vojnog materijala i obaveze obje strane u vezi sa njegovim čuvanjem. Tekst ugovora bio je napisan paralelno na crnogorskom i turskom jeziku.“
Tu uz vatru koja i dalje tiho pucketa, završavam prvo veče u Kolašinu, sa osjećajem da ovaj grad ne može da se razumije bez njegovih planina, ljudi, rijeka, katuna, običaja i istorije koja je gradila njegove slobodarske staze ali i poglede ka budućnosti. Pogledam prognozu koja za sjutrašnji dan petak ne obećava ništa sem da će vrijeme biti promjenljivo. Kolašin je kroz svoju bogatu ali i burnu istoriju dao mnoge profesore, intelektualce, borce i antifašiste ali i sportiste, glumce, istraživače. Prirodno za kraj đe su se rađali i gorštaci i mudraci. Nakon iščitavanja o zanemenitim ličnostima Kolašina iscrpljen utonuh u dubok san i zaspah…
JUTRO KROZ MAGLU I TRAGOVE VAROŠI
Petak, 30. januar. Budi me maglovito i oblačno jutro. Vazduh je vlažan, a sitna kiša, pomiješana sa pokojom pahuljom snijega, pada po licu dok polako krećem prema centru grada. Kolašin se u ovakvim jutrima otkriva postepeno, onako kao što putopisci to rade. Nedaleko od mog smještaja gotovo stidljivo uz ulicu, stoji stara kamena kuća, pokrivena šindrom. Dostojanstvena, kao da ne pripada samo ovom vremenu. Zidovi od kamena nose tragove godina, a krov od šindre govori o graditeljstvu koje je znalo da se prilagodi planini i njenim ćudima. Gledam je i razmišljam kada bi mogla da govori, ko zna šta bi ispričala. Koliko je generacija u njoj odrastalo, koliko je generacija pored ognjišta u njoj stasavalo koliko je radosti i briga prošlo kroz njena vrata. Takve kuće nijesu su svjedoci života jednog grada, sačuvani u kamenu i drvetu. Zatim nailazim na Crkva Svetog Dimitrija. Jednobrodna građevina, sazidana od obrađenog kamena, sa zvonikom na dva sprata i polukružnom oltarskom apsidom. Osoben primjer graditeljskog duha s kraja XIX i početka XX vijeka u Crnoj Gori. Iznad ulaznih vrata, na kamenoj ploči, uklesan je natpis koji svjedoči o njenom nastanku.
„Ovaj hram Svetog velikomučenika Dimitrija podiže blagovjerni gospodar crnogorski knjaz Nikola Prvi Petrović 1888. godine.“
Crkva je posvećena Svetom Dimitriju Solunskom.
Ispred crkve nekoliko lijepo uređenih grobova. Pažnju mi posebno privlači jedan. Grob postavljen krajem 1903. godine za plemenskog kapetana kolašinske kapetanije Moračko-vasojevićske oblasti Knjaževine Crne Gore: Mijat J. Redžić. Dotadašnji kapetan kapetanije Rečinske. Godine 1916. austrougarski okupator ga je objesio u Kolašinu. U ovom kraju sloboda se oduvijek plaćala onim najvrijednijim životima i krvlju.
Nastavljam dalje i stižem do dijela koji se zove Stara turska varoš, na Gornjem gradskom trgu. Tu stoji pano sa natpisom: „Nalazite se na mjestu na kom su nekada bili dućani, hanovi, kuće za stanovanje i džamija. Tu je 1651. godine turski vojskovođa Ali-paša Čengić podigao utvrđenu varoš Kolašin. Po tadašnjim običajima, utvrđenje je podignuto u istoimenom selu, na raskrsnici značajnih puteva sa koje se mogao kontrolisati čitav kraj. Po završetku rata sa Turskom (1876–1878), poznatog u narodu kao Velji rat, Crna Gora postaje samostalna i nezavisna država. Odlukama Berlinskog kongresa biva teritorijalno proširena, a u njen sastav ulazi i Kolašin, koga postepeno naseljavaju crnogorska plemena Moračani i Rovčani. Turska varoš doživljava transformaciju…“
Na panou je i fotografija stare kolašinske džamije. Kako zapisuje Bajro Agović u knjizi Džamije u Crnoj Gori:
„1651. godine podignuta je džamija kao vojna sultanska ili kao Ali-pašina zadužbina. Godine 1736. uz džamiju je podignut i manji mekteb, pa se često ova godina uzima za godinu gradnje džamije. To je bila jedina džamija u Kolašinu. Nalazila se u centru stare varoši. Bila je zidana od kamena, a pokrivena daskom – šindrom. Imala je kratko munare, koje je bilo podzidano uz desni zid.
Nakon sukoba u Kolašinskim Poljima jula 1886. godine i protjerivanja muslimana iz Polja i Podbišća preko Tare, muslimani koji su živjeli u Kolašinu definitivno su se iselili, a porušena je i džamija u varoši. Međutim, na osnovu raspoloživih dokumenata može se zaključiti da je džamija postojala do 1900. godine.“
Pred kraj turske vlasti u Kolašinu, gradonačelnik je bio poznati alhamijado pjesnik, hafiz Salih Gašević, koji je upravo u Kolašinu pisao svoje najpoznatije djelo Mevlud. U uvodu tog djela zapisao je:
„Kad se nađoh u Kolašin kajmekam,
znadem da sam puno nikas i ćelam,
moliše me kolašinski prviši:
Nama mevlud daj bosanski napiši!“
Stojim na tom mjestu i gledam današnji trg. Nema više dućana, nema hanova, nema džamije. Ali istorija pamti, bilježi i ne zaboravlja. U posebnosti ovog jutra, kroz maglu koja se sporo razilazi, jasno se osjeća da je ovdje nekada živio i oblikovao se jedan drugačiji Kolašin onaj koji je živio između karavana, trgovine, vjere i svakodnevice ljudi koji su ovim ulicama koračali prije više od tri vijeka.
Pored informativne table, na otvorenom prostoru trga, stoji spomenik Veljku Vlahoviću revolucionaru (1914–1975). Njegova figura stoji uspravno i mirno, kao da i danas, u osvit kolašinskog jutra, prkosi vremenima koja su preko ovog grada prelazila burno i nemilosrdno. Trg nosi ime Vukmana Kruščića (1909–1942), narodnog heroja i revolucionara, čije je ime ostalo trajno vezano za borbu i žrtvu za slobodu. Dva imena, dva života, dvije sudbine istog istorijskog daha, susreću se na istom mjestu. Spomenik i trg kao da vode razgovor o vremenu kada se sloboda branila hrabrošću, a budućnost plaćala najvećom cijenom. U toj zimskoj izamglici Kolašina, između snijega, kamena i magle, planina, jela, borova, rijeka ova dva heroja stoje kao čuvari sjećanja nenametljivo, dostojanstveno, podsjećajući prolaznika da je svaka varoš satkana i od onih koji su za nju dali najviše.
Nastavljam dalje niz ulicu. Rano je tek je osam sati. Grad je još uspavan i rijetko koga srećem. Očekuje me drag prijatelj, direktor JU Centar za kulturu, Branislav Jeknić. Na ulazu me dočekuje ljubazna službenica, istoričarka umjetnosti Draginja Kujović. Prizemlje ove lijepe stare građevine krase crno-bijele fotografije fotografa Ljuba Medenice. U tim fragmentima slika prepoznaju se mnogobrojne ljepote Kolašina: katuni, priroda, predjeli koji su odavno iščezli, ali su ostali sačuvani na fotografijama, kao svjedočanstvo jednog vremena i načina života koji se polako povukao pred savremenošću. U toj zgradi danas je smješten „Zavičajni muzej Kolašina“, koji djeluje u sastavu JU Centar za kulturu Kolašin. Muzej je osnovan odlukom Skupštine opštine Kolašin 1981. godine, a sa radom je počeo 1982. Sama zgrada ima posebnu istorijsku vrijednost. Podigao ju je 1903. godine Pavle Milisavov Vujisić, tadašnji oblasni upravitelj. Vlada Crne Gore otkupila je ovu kuću 9. jula 1905. godine za 12.000 kruna, a već 1. januara 1906. godine u njoj je svečano otvorena prva Državna zgrada u Kolašinu. Danas je ovaj objekat kulturno dobro od lokalnog značaja. U toku Drugog svjetskog rata u njoj se nalazio dio četničkog zatvora.
Muzej evidentira, proučava, prikuplja i izlaže pokretna kulturna dobra sa teritorije opštine Kolašin, ali se bavi i evidencijom i zaštitom nepokretnih kulturnih dobara, vodi dokumentaciju o njihovoj zaštiti i daje stručno mišljenje. U njegovim fondovima nalaze se: istorijska zbirka sa stalnom postavkom o plemenima Morače i Rovaca u XIX i prvoj polovini XX vijeka, postavka o Kolašinu u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, etnografska zbirka, zbirka slika kroz povremene izložbe u galeriji muzeja, legat likovne kolonije „Grad na Tari“ i legat slikara Uroša Toškovića.
Dok mi Branislav Jeknić i Draginja Kujović pokazuju prostorije muzeja, razgovor se prirodno zadržava na poslu koji već godinama predano traje u pozadini njihovog rada pripremi obimne monografije u četiri knjige pod nazivom „Kolašin u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore 1878–1918“. Branislav Jeknić na ovom projektu radi više godina, strpljivo prikupljajući građu, dokumenta, fotografije, arhivske zapise i svjedočanstva koja su razasuta po raznim fondovima i privatnim zbirkama ali i Državnom arhivu na Cetinju. Taj rad nije lak on traži upornost, pažnju i duboko razumijevanje vremena o kojem se piše. Kako ističe ova monografija neće biti samo istorijski pregled jednog perioda, već pokušaj da se Kolašin sagleda iznutra kroz ljude, događaje, administraciju, svakodnevni život i promjene koje su se dešavale u vremenu kada je ovaj grad iz turske varoši prerastao u važnu tačku mlade crnogorske države.
„Želja mi je da Kolašin dobije djelo u kojem će moći da prepozna sopstveni identitet iz tog vremena da buduće generacije imaju pouzdan oslonac u činjenicama, ali i u razumijevanju kako se ovaj grad oblikovao u presudnim decenijama svoje istorije“, kaže Jeknić. U njegovim riječima osjeća se posvećenost čovjeka koji na najljepši način čini velike i dragocjene stvari. Ova monografija, kada ugleda svjetlost dana, biće vrijedan temelj za sve koji žele da razumiju Kolašin kao identitetsku, istorijsku i kulturnu cjelinu koja je kroz vrijeme gradila svoj prepoznatljivi karakter.
Moj domaćin Branislav Jeknić vodi me potom u hram knjige Narodnu biblioteku „Ljubo Anđelić“. Unutra zatičemo nekoliko starijih korisnika koji vraćaju pročitane knjige i biraju nove. Taj prizor govori mi da navika čitanja ovdje još traje. Dočekuje nas ljubazna bibliotekarka Gorica Ilinčić, koja nas vodi između polica i pokazuje bogat fond zavičajne literature. Biblioteka danas broji oko 15.000 naslova. To je ozbiljna riznica znanja za jedan grad ove veličine. Na tim policama sabrane su knjige koje svjedoče o istoriji, kulturi, književnosti Kolašina i šireg prostora. Gorica govori o čitalačkim navikama i ističe da mladi, uprkos savremenim navikama i brzini vremena, ipak dolaze po knjige. Možda rjeđe nego nekad, ali dovoljno da se održi kontinuitet koji je ovoj ustanovi važan. Biblioteka je i mjesto susreta sa književnošću kroz manifestaciju „Dani Mila Boškovića“, posvećenu zavičajnom piscu čije ime ovdje ima posebno mjesto. U okviru te manifestacije dodjeljuje se pjesnička nagrada „Milo Bošković“, namijenjena pjesnicima i pjesnikinjama iz Crne Gore i regiona do 37 godina starosti. Na taj način ime jednog pisca ostaje trajno povezano sa novim generacijama autora. Između polica sa knjigama postaje jasno da ova biblioteka važan oslonac kulturnog života grada.
Dan se neprimjetno prelio u popodne a u meni se taložilo sve ono što sam toga dana vidio i čuo o Kolašinu. Pozdravljam se sa svojim domaćinima, bogatiji za razgovore, susrete i slike koje će još dugo ostati svježe. Sjutra me čeka novo poglavlje ovog putovanja a ja sam otvorio tek prvu stranicu…
KOLAŠIN KORACI KROZ ISTORIJU JEDNE VAROŠI (II)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Subota je 31. januar 2026. godine. Kao i prethodnog jutra, budim se rano. Napolju se smjenjuju sitan snijeg i kiša, na mahove. U vazduhu je ona planinska svježina koja vas naćera da hodate sporije i da gledate pažljivije. Svaki grad, pored istorije, kulture i turizma, čine njegovi stanovnici. Kolašin, iako je danas jedan od centara razvoja zimskog i ljetnjeg turizma, ima i one ljude koji su znali da svjedoče ljepotom pitke riječi i mudrošću djela. Park šuma Dulovina nalazi se na oko kilometar i po od mog smještaja. Polako se uspinjem. Želja mi je da obiđem Botaničku baštu Dulovine, koju su decenijama brižno uređivali, stvarali, oplemenjivali i obogaćivali Danijel i Zora Vincek.
Hodam asfaltnom stazom. Pored puta stabla crnog bora. Nema putokaza, nema oznaka koje bi nagovijestile da se u blizini nalazi jedno ovako vrijedno mjesto. Dolazim do raskrsnice đe se putevi račvaju. Tu već postoji obilježje za Botaničku baštu Dulovina. Makadamskim putem prilazim ograđenom posjedu. Vegetacija miruje, ali i u tom mirovanju biljke imaju svoju ljepotu. Stajem pred kapiju, koja je zaključana, i posmatram unutra. Pravim fotografije. Ova bašta je nastala početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i jedina je botanička bašta ovakve vrste u Crnoj Gori. Na malom prostoru, od svega 646 metara kvadratnih, na nadmorskoj visini od 1.018 metara, sabrano je bogatstvo planinske flore sa Bjelasice, Sinjavine, Komova i Durmitora. Na ovom mjestu okupljeno je više od četiri stotine biljnih vrsta, među kojima je veliki broj endema biljaka koje ne rastu niđe drugo na svijetu. Većina tih biljaka ima i ljekovita svojstva, što dodatno govori o vrijednosti crnogorske flore i njenom značaju, kako u tradicionalnoj upotrebi, tako i u savremenim istraživanjima.
Bašta nije zamišljena samo kao prostor očuvanja biljaka, već i kao mjesto učenja. Mjesto đe se može razumjeti koliko je osjetljiva ravnoteža planinskih ekosistema i koliko je važno sačuvati izvorni biljni svijet. Zbog toga je kategorisana kao zaštićeno prirodno dobro spomenik prirode, i zakonom je zaštićena već skoro tri decenije. Brigu o bašti, zajedno sa Danijelom Vincekom, nastavila je i njegova supruga Zora. Sve do 2018. godine, kada su tri godine prije njegove smrti, odlučili da baštu poklone državi.
Stojeći pred kapijom, pogledom uprtim ka unutrašnjosti bašte, ne mogu a da se ne sjetim neumornog neimara Danijela Vinceka, čovjeka koji je sebe doslovno utkao u planine sjevera Crne Gore. Ostao je ovđe, u svakoj biljci, u svakoj stazi, u svakom pažljivo odabranom primjerku flore. I dok tako stojim, razmišljam koliko je čudna sudbina velikih neimara. Koliko ćemo ih cijeniti kao društvo, ostaje na nama. Jer čini mi se da ponekad brzo i lako zaboravljamo imena onih koji su Crnoj Gori dali ogroman i trajan doprinos.
NA BAŠALJEM BRDU PORUKE KOJE OSTAJU
Nakon obilaska parka prirode Dulovine susrijećem ljubaznog mještanina Šćepanovića, koji nedaleko odatle drži mali buljuk ovaca. Pitam ga đe je Bašalje brdo. On mi kaže: „Ajde sa mnom, ja ću ti pokazati put.“ Koračamo i razgovaramo. Ovaj dragi čovjek, skroman i ljubazan, sa raskršća Dulovine mi pokazuje pravac kroz goru koja je dobro narasla: „Eto tuda ti je put, samo pazi, malo je sraslo i zaraslo.“ Srdačno se pozdravismo, a ja polako pođoh niz goru. Zemlja gnjila, puna vode, tone pod nogom. Nekako izađoh iz tog „začaranog kruga“, stigoh do korita rijeke Svinjače, pređoh preko mosta, a put me dalje vodi ka toponimu koji se zove Bašalje brdo. Mještani mi govore da je tu nekada davno živio paša, pa se tako kroz vrijeme i ime mjesta oblikovalo u Bašalje brdo.
Put izlokan od izvorske vode, ali se odatle pruža prelijep pogled ka centru grada. Jedna stara napuštena kuća. Mještani kažu da je tu nekada bila „turska kula“. Neobična je i formom i građom. Vidi se da, iako napuštena, odolijeva vremenu. Na pragu skromne kuće ostarjela žena, bistrih i prodornih očiju, kaže mi: „Ajde svrati na kafu, putniče namjerniče, vidim da slikaš ove naše krajeve.“ Tako nastade i ova priča. Mudra starica uvodi me u svoj dom. Velika prostorija, na sred kuće šporet, ugrijano i toplo. Kaže mi: „Ja sam Milica Jovanović-Dragović, moj sine, 82 godine gazim. Nesrećni žive, a srećni umiru“, reče kroz šalu. Sjedosmo za sto ovog gostoprimnog domaćinstva. „Tu mi je šćerka Bobana, saće ona doć, radi oko živoga“, govori starica. Kroz prozor kuće vidim brojna goveda, ali i svinje koje se baškare, ne mareći za blato i padavine. Milica mi priča o životu i borbama. Jedinica između tri brata, udala se sa 25 godina i čitav život se borila da iškoluje i odnjeguje svoju šćerku. Priča mi o starom Kolašinu, planinama, izdigima, ljudima i običajima. Pred sobom imate svojevrsni arhiv uspomena koji na najljepši način svjedoči o svom kraju. „Šćerka mi je veliki oslonac i podrška. Ostala je ovđe sa mnom na Bašanjem brdu, iako nam je kuća u gradu. Kuću izdajemo. Nekako smo, nakon godina i decenija životnih borbi, uspjeli da se izborimo“, govori mudra Milica. „Znamo mi da dočekamo gosta i putnika namjernika. Sad ćeš vala da probaš nešto što mi spremamo“, reče, i donese tanjir pun lisnatog sira.
Dok se gostim, dolazi Milicina šćerka Bobana Dragović. Kulturna i ljubazna, predstavlja mi se. Završila je srednju pedagošku školu, studirala i boravila u Beogradu, ali se zbog privrženosti majci vratila u Kolašin. Danas joj pomaže, drže 15 krava, brojna goveda i oko 40 svinja rase moravka, za čije meso kaže da je izvanredno, ali nedovoljno prepoznato. Majka i šćerka se dopunjuju, dok starica već stavlja šerpu na šporet kačamak se u ovoj kući podrazumijeva. Bobana govori da, iako je kraj bogat vodama, nemaju gradsku vodu, što im ljeti pravi veliki problem zbog svinja, dok se krave i goveda izdižu na planinu. „Koliko god sira i mesa da proizvedem, nemam problema za plasman. Od Kolašina do primorja brojne su mušterije. Ko jednom proba naš sir, postane stalna mušterija.“
Milica svojim krhkim, naboranim rukama miješa kačamak, a kuća miriše na neka davno prohujala vremena. Pored Bobane tu je i kućni prijatelj Žarko Gluščević, majstor za konje koje uzgaja na Bobaninom imanju. Tokom ljeta, zajedno sa Bobanom, sa turistima obilazi karavanske i planinarske staze. U garaži čuvaju i fijaker. Bobana je korisnik premija Ministarstva poljoprivrede, ali kaže da su kreditne linije nepovoljne za one koji žele da modernizuju proizvodnju zbog obimne papirologije i čestih odlazaka u Podgoricu. Govori i o mladima neki se vraćaju, ali su migracije prema Podgorici i primorju jake, posebno kod onih koji završe fakultet. U jednom trenutku na sto stižu vruć kačamak, kisjelo mlijeko i proizvodi od moravke. U ovoj kući drugačije ne može. To je ona topla i časna gorštačka priroda ljudi sa sjevera Crne Gore. Tu sam pripremio i svoju prvu radijsku reportažu i vodio razgovor sa Milicom duhovit, a pun mudrosti sa drevnog ognjišta.
Dok Milica miješa kačamak, razgovor prelazi na mlade. „Neka se ne stide rada. Neka znaju da je čovjek đe god da je, ali ako zaboravi odakle je, onda je sam sebe izgubio. Nije sramota ostati na ognjištu, sramota je zaboraviti ga“, kaže Milica. Bobana se nadovezuje: „Nije lako, ali je moguće. Ko hoće da radi, može da živi od svoga rada. Ovđe ima života, samo treba da ga prepoznamo.“ Žarko dodaje mirno: „Sve ti je ovdje priča, samo treba da ima ko da je ispriča.“
Vrijeme prolazi. Pozdravljam se sa članovima drage porodice Jovanović-Dragović i polako krećem dalje, noseći sa sobom priču koja ostaje dugo u čovjeku. Ponekad pomislim koliko je ovakvih priča nestalo netragom, samo zato što nije imao ko da ih zabilježi, sačuva, zapiše i pretoči novinarskim perom u trajanje. Svoj mali notes, ispisan brzim redovima i zabilješkama, i mali magnetofon sa snimljenim glasovima, riječima i uzdasima jednog ognjišta, ponijeh sa sobom nazad u smještaj. Dok preslušavam snimke i prelistavam zapise, pred očima mi se ponovo pojavljuju Milicine ruke nad kačamakom, Bobanina smirenost i Žarkove priče koje kao da još odzvanjaju. Sumiram današnji dan i shvatam da sam upoznao Kolašin na način na koji se gradovi najdublje upoznaju kroz ljude. Sjutra me čeka novi izazov i neka nova priča…
KOLAŠIN KROZ ISTORIJU JEDNE VAROŠI (III)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
KRALJEVO KOLO ĐE SE NAROD OKUPLJAO A RIJEČ VRIJEĐELA KOLIKO I ČOVJEK
Neđeljno jutro, 01. februara 2025. godine, probudilo me u Kolašinu mješavinom sniježne vijavice i kiše. Današnji dan odlučio sam da odem u Nacionalni park „Biogradska gora“, sakriven tu između korita Tare i Lima, podno bajkovite Bjelasice ovaj dragulj, skriven u dubini prašume, kao svojevrsna oaza postojanosti prirode. Upalih polako svoj auto i krenuh ka NP Biogradska gora. Pomislih na sebe, ali i na sve moje prijatelje koji rade u JPNPCG privilegovane što rade pod okriljem ustanove koja vodi brigu o svim našim prirodnim draguljima, a Biogradska gora je upravo jedan od njih. Da bi bio dio JPNPCG, moraš u sebi nositi ljubav i prema ljudima i prema planinama, jer jedno bez drugog ne postoji.
Zvoni mi telefon. Agilni i odgovorni šef Službe zaštite u Nacionalnom parku „Biogradska gora“, Mile Rnković, koji sa svojim kolegama i saradnicima vodi dvadesetčetvoročasovnu brigu o ovom prostoru. Kaže mi:
— Božo, sve sam ti organizovao. Na rampi NP će te svojim terenskim vozilom sačekati Mićo Baltić. Čuvaj se gore, sigurno snijeg pada. Planina je to.
Odgovaram:
— Ne brini, Mile, hvala ti. Navikao sam i na snjegove i na oluje. Izdržaćemo.
Pozdravih se sa svojim prijateljem. Put od Kolašina do Nacionalnog parka dug je 16 kilometara, a od magistralnog puta do jezera još 4 kilometra. Vozila usput malo neđelja je dan odmora i predaha za mnoge. Stižem vozilom do rampe. Parkiram auto sa strane, obučen u planinarsku opremu. Par stranaca krenu pješice ka Biogradskoj gori. U kratkom razgovoru saznajem da su Danci i da su prvi put na proputovanju kroz Crnu Goru. Pahulje krupne padaju mi po licu, viju u nepravilnim krugovima. Okružuje me tišina. Mićo Baltić je sa terena krenuo da dođe po mene.
Prvi toponim koji susrijećem je prostrani pašnjak, okružen sitnom gorom „Kraljevo kolo.“( toponim ima više vrzija priče). Priča za ovaj toponim je intrigantna. Kada god bi Nikola I Petrović dolazio u Kolašin, ali i kada bi išao prema ljepotama Biogradske gore i Bjelasice, na tom prostoru bi se pripremao skup njemu u čast. Dolazili su gorštaci sa svih katuna da posjede, poigraju kolo, da se ljudi međusobno vide, ispričaju, požale, saslušaju jedni druge. To su bili i ljudi i vremena od riječi. Crna Gora se tek stvarala i izgrađivala, briga je bilo mnogo, razumijevanja malo ali riječ je ostajala da traje da se prenosi i pamti. Tako je nastao i naziv ovog lijepog toponima.
PROGLAŠENJE BIOGRADSKE GORE ZA GOSPODAREV ZABRAN
(Istina o početku zaštite i uspostavljanju reda na Bjelasici)
U većini radova kao početak zaštite Biogradske gore navodi se 1878. godina. Međutim, taj podatak nije tačan (prim. aut. – ovaj podatak je netačan i potrebno ga je ispraviti). Kako navodi Branislav Jeknić, u svojoj monografiji „Kolašin u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore 1878–1918“ koji je ljubazno ustupio ove podatke. Dokumenti jasno pokazuju da u tom vremenu nije postojao stvarni režim zaštite i da je prostor još dugo nakon oslobođenja bio izložen spornim granicama, nesigurnosti, prolazima, ispašama i prestupima. Zato se početak sistemske zaštite i čuvanja ovog područja ne može vezivati za 1878, već direktno za prvi dolazak Nj. V. Knjaza Nikole u Kolašin – 1884. godine. Pouzdano se zna da je Knjaz Nikola tek 1884. prvi put obišao novodobijene teritorije i odredio ovaj prostor za svoje lovište. Od tog trenutka, u dokumentima se Biogradska gora naziva „Zabran Gospodarev“ ili „Branik Gospodarev“, a Crnogorska vlada počinje da izdaje naredbe i sprovodi stroge mjere kako bi prostor bio sačuvan od svakog prestupa. Prvo putovanje 1884: država dolazi na sjever i donosi zakon Pripreme za ovo putovanje vidi se iz dopisa kojima se zvaničnici raspituju o stanju putnih pravaca koliko dana treba do Kolašina, kakvi su putevi, ima li snijega, kakav je put za Jezera i kako će izgledati za deset dana. I novine najavljuju da će to biti prva visoka posjeta kojom će se „usrećiti i obveseliti“ narod tih krajeva.
Knjaz Nikola kreće na put početkom maja, obilazi Vasojviće, Kolašin, Jezera, Šarance, Pivu i Drobnjak, a u izvještajima se posebno ističe slika Kolašina „obraslog bujnim zelenilom“ i zemlje „prostrujane živim vodama“, sa prirodom „divnom i veličanstvenom“. Značajno je i to što se na tom putovanju uz Knjaza nalazi i Ahmet Dževad-paša, osmanski predstavnik na Cetinju, koji je putopisno bilježio viđeno, što pokazuje da se putovanje posmatralo i kao događaj državne važnosti. U Kolašinu se Knjaz sastaje sa glavarima i narodom, a zatim sa pratnjom obilazi obronke Bjelasice prema tada osjetljivoj granici. Sa pojedinih uzvišenja posmatraju se Tara i prostor Potarja, a zatim se pogled spušta ka jezeru i šumi koja ga okružuje – prostoru koji je u tom trenutku već prepoznat kao rijetkost.
Od dolaska 1884. godine, Biogradska gora u dokumentima dobija novo ime i novi status. Država ozbiljno pristupa zaštiti: izdaju se naredbe, uvode zabrane, jača kontrola i po prvi put se jasno postavlja pitanje: ko smije proći, ko smije kositi, ko smije i đe smije napasati stoku, ko smije loviti, ko smije ribariti – i ko odgovara kad se zakon prekrši. Za čuvara Zabranа postavljen je Miloš Petrov Radović, pogranični komandir i brigadni barjaktar, i za taj posao prima platu. Njegovi dopisi vlastima ne otkrivaju samo administraciju, već i stvarnost terena u zabranu postoje livade, postoje prolazi i stari put kojim su ranije pojedini stanovnici izdizali stoku postoji bojazan od „slučajnih prestupnika“, pa Radović traži tačna uputstva šta da radi kad nekog uhvati. Odgovor je jasan: zabrana mora izgledati ozbiljno, i prestupnike treba slati na Cetinje.
Ubrzo se bilježe i prvi konkretni slučajevi. Uhvaćena goveda u zabranu postaju povod da se ljudi pošalju na odgovornost uz naglašavanje da se kazna ne može ublažiti izgovorom „nehotično“. Time zabrana dobija ono što svaka zaštita mora imati: dosljednost. Zabran nije bio miran prostor granica, prestupi, nesigurnost. Dokumenti svjedoče i o tome da je čuvar zabrana često upozoravao na prestupe naročito na prelaze, ispaše i lov u blizini ili unutar zabrana, uz slanje patrola. Pominju se i zahtjevi za uputstva šta činiti u situacijama kada se ljudi bez odobrenja izdignu na katune ili priđu prostoru zabrana. Sve to pokazuje da zaštita nije bila romantična slika, već stalna borba reda i bezvlašća na prostoru koji se tek stabilizuje.
Posebno težak slučaj iz kraja 1884. godine (vezan za ribolov na jezeru) govori da su u tom periodu postojale napetosti, sporovi i nerazriješena pitanja, pa je formirana i komisija da ispita događaj. Važno je ovdje razumjeti suštinu: strogi režim zaštite, nejasne granice i pogranični život stvarali su situacije u kojima je država morala da uspostavlja autoritet često na grubom terenu istorije. 1887 granice su izmjerene zaštita postaje teritorijalno definisana. Kulminacija institucionalnog uvođenja reda dolazi 1887. godine, kada se završava razgraničenje Biogradske gore i određivanje tačnih granica „Zabrana Gospodarevog“, uporedo sa mjerenjem preostale kolašinske zemlje. Time zabran dobija svoje konkretne, omeđene granice, a u dokumentima se navode i mjere zabrane i zaštite u okviru tih granica.
Od tog trenutka, Biogradska gora nije samo „šuma koja se čuva“, već prostor koji država prepoznaje, omeđuje i brani. Biogradska gora je sačuvana jer je rano dobila zakon. Zato Biogradska gora nije sačuvana slučajno. Sačuvana je jer je zaštita počela onda kada je država odlučila da u planinu unese red, a u šumu uvede zakon. Ne od 1878, već od 1884 – od prvog dolaska Knjaza Nikole u Kolašin –kada se rađa „Zabran Gospodarev“, a 1887. dobija svoje jasne granice. To je istorijska osnova na kojoj danas stojimo kad govorimo o Biogradskoj gori: priroda je ovdje bila vrijednost koju je država prepoznala rano i pokušala da sačuva strogim mjerama.
Nastavljam dalje da koračam. Ubrzo stiže Mićo Baltić. On pripada onim neumornim čuvarima Biogradske gore, onim blistavim pojedincima sa kojima se uvijek možete ponositi. Djelimično pokisao od snijega, jer je upravo stigao sa planinarskih staza, đe stalno bdije i čuva ovaj dragulj. Skroman u priči, ali velik u djelima. Zahvaljujući njemu imamo prilike da gledamo neke od najljepših kadrova Biogradske gore od flore i faune do različitih godišnjih doba u samom parku. Kako je zimski period, park je zbog nevremena i snjegova zatvoren za posjetioce. Stižemo terenskim vozilom pred gorske oči, ili ti gorsko ogledalo Biogradsko jezero.
Mićo, srdačan i topao u razgovoru, kaže mi:
— Božo, da idem sa tobom?
— Ne, Mićo, ne treba. Treba mi samoća i mir, jer tada se sva moja čula probude. Tada se sažive osluškujući prirodu. Kada završim obilazak, evo me kod tebe i tvojih kolega.
STAZOM KROZ GORSKO OGLEDALO PRAŠUME
Krenuh kružnom stazom, dužine 3,5 kilometra, u svoju „avanturu“, a staza se polako otkriva preda mnom kroz stabla bukve, jele, gorskog brijesta i gorskog javora. Polako koračam. Jezero se polako otvara, prekriveno djelimično maglom. Sve magle nose svoje tajne, a ova kao da je za film stvorena. Poneđe led blista svojim iskričavim sjajem, a poneđe voda zacakljena kao staklo. Jedino što vas okružuje je mir i spokojstvo koje vraća onim iskonskim osjećajima koji čovjeka vežu za prirodu za kamen, vodu, jele, borove i bukve. Korak po korak, staza se lako savladava. Prate me gorski divovi. Na stazi su ova stabla često veća u obimu od tri metra i podsjećaju na vječne i vječite čuvare na straži Biogradske gore. Pamteći mnogo toga, ova prašuma nas podsjeća na prošle vjekove, na vremena kada su katuni bili puni starosjedilaca, ljudi i buljubčara koji su krstarili ovim krajevima. Poneđe led blista iskričavim sjajem, poneđe je voda zacakljena kao staklo. Korak po korak, staza se lako savladava. I tada shvatam ne prate mene stabla. Ja koračam među gorskim divovima. Na ovoj stazi evidentirana su stabla čiji obim prelazi tri metra. Gorski javor, bukva, bijeli jasen i gorski brijest precizno obilježeni na edukativnoj stazi kao živi spomenici vremena. Njihova starost i dimenzije nijesu pjesnička slika, već mjerena i zabilježena činjenica. Oni zaista stoje kao vječni čuvari na straži Biogradske gore. Ova prašuma pamti mnogo više nego što mi možemo naslutiti. Pamti vjekove kada su katuni bili puni starosjedilaca, ljudi i buljubčara koji su krstarili ovim krajevima. Pamti vrijeme prije naših sjećanja, prije naših priča. I dok koračam tom stazom, postaje jasno da ovđe čovjek ne prolazi kroz šumu. Ovđe čovjek prolazi kroz vremenske dimenzije gorštaka.
Nailazim na interpretativnu tablu o kulturnom nasljeđu. Tada mi postaje jasno da ovđe nijesu samo stabla stara vjekovima. Ovđe su i tragovi civilizacija duboko utkani u prostor. Biogradska gora je naljepši primjer toga. Tragovi boravka čovjeka na ovim prostorima stari su hiljadama godina. Katuni razasuti po obodima Bjelasice: Vranjak, Potkovi, Jankovića katun, Ravne, Rupe, Šiška, Gladova svjedoče o životu planinskih stočara koji su sezonski naseljavali ove visove. Tu se muzlo mlijeko u praskozorja, kuvalo mlijekmo na vatri skupljapo skorup, sir zrio na planinskom vazduhu. Život je bio jednostavan, pun onog iskonskog ali i drevnog u gorštacima. Drvene kolibe, prilagođene surovim uslovima, ostaci starih vodenica i brana na potocima, arheološki tragovi gradina i tumula (gomila), kao i tragovi srednjovjekovnih puteva, govore da je ovaj prostor vijekovima bio i dom. Zato ova staza je iskorak kroz vremensku dimenziju u kojoj se smjenjuju priroda i čovjek, šuma i katun, jezero i ognjište.
BIOGRADSKA RIJEKA SREBRNA NIT PRAŠUME
Nakon prelaska jednog dijela staze nailazim na kameni zid koji vodi preko malog mosta. Ispod njega protiče Biogradska rijeka bistra planinska rijeka, duga oko osam kilometara, koja izvire ispod Zekove glave na Bjelasici i predstavlja glavnu pritoku Biogradskog jezera u Nacionalnom parku. Teče kroz prašumu, u jezero se uliva iz više rukavaca, a najveći vodostaj ima tokom proljeća. Voda je izuzetno čista i pitka. Njene srebrne kapi, pomiješane sa pahuljama snijega i šumom vode dok prelazim most, u meni bude onaj duboki osjećaj koliko nam priroda daruje. Vode su ovđe značile život i opstanak nekada, kao i danas. Ne samo Biogradske gore, već i mještana koji su vjekovima živjeli uz ove tokove. Zastajem i pravim fotografije. Prate me i dalje interpretativne table koje su pouzdani putokazi i za domaće i za inostrane goste. U jednom trenutku začu se lepet krila divljih pataka koje u ovim rukavcima, ali i na samom Biogradskom jezeru, imaju svoju mirnu luku i utočište.
Ovo je šuma pogleda koji vas prate. Šuma koraka koji nijesu samo gorštački. Ovđe obitavaju mrki medvjed, vuk, lisica, divlja mačka, srna, jelen, vjeverica i vidra. U krošnjama se smjenjuju orlovi, jastrebovi, kukavice i sove. Vodeni svijet jezera i potoka daje utočište ribama, vodozemcima i bezbrojnim insektima. Ovaj sveti prostor parka je pun života. Fauna Biogradske gore pokazatelj je očuvanosti jednog od najstarijih šumskih ekosistema Evrope mjesta đe priroda još uvijek funkcioniše po svojim iskonskim pravilima.
Ima u tome ljepote. Ima u tome snage. Ima u tome riječi koje se ne izgovaraju, ali se jasno razumiju. A vode nose i donose. Biogradska rijeka je ta snaga postojanosti. Njeno kretanje nije je blistavi tok vode kroz prašumu, kroz vremena kroz prostor. Ona nam nosi i prenosi snjegove sa Bjelasice, kiše, pamti proljeća kada nabuja i razlije se kroz rukavce, ali i ljeta kada se smiri i postane mirna, gotovo nečujna, kao da odmara od sopstvene priče. Dok je posmatram, postaje mi jasno da je ona žila kucavica ovog prostora. Njome prašuma diše. Njome jezero živi. Njome se spaja planina sa šumom, šuma sa vodom, voda sa čovjekom. Nije slučajno što su se ljudi vjekovima nastanjivali uz vodu. Nije slučajno što su katuni, kolibe, vodenice i putevi pratili njen tok. Voda je ovđe bila orijentir, izvor, oslonac i opstanak. Biogradska rijeka je učitelj trajanja. Uči nas da je postojanost najveći oblik snage. I dok stojim nad njenim tokom, slušajući šum koji se miješa sa „snom“ prašume, shvatam koliko je čovjek mali u odnosu na snagu i ljepotu prirode. Riejka je put kroz razumijevanje. Razumijevanje kako priroda i čovjek mogu da postoje zajedno, i da zajendo teku kroz vjekove. I dok ona teče, teče i svijest da postoje mjesta na kojima je priroda sačuvala svoje dostojanstvo a čovjek još uvijek (ne)zna da to dostojanstvo poštuje.
BILJNI SVIJET PRAŠUME I LJEPOTA VIDIKOVACA
Nastavljam dalje preko drvenih mostova (pontona) tamo đe se Biogradska rijeka preliva preko vlažnih područja i natapa zemljište oko staze. Prate me interpretativne table o biljkama i bilju. Veliki podbjel, iako je hladno, već je propupoljao kao da priroda ovđe ima svoj sat, drugačiji od našeg. Na jednoj od tabli JPNPCG stoji podatak koji zaustavlja korak: na prostoru Biogradske gore registrovano je oko 2.000 biljnih vrsta i podvrsta, od čega približno 400 pripada balkanskim endemima vrstama koje rastu na Balkanskom poluostrvu i niđe više na svijetu. Taj diverzitet svrstava park među najbogatija botanička područja regiona. U parku je prisutno oko stotinu vrsta drvenastih biljaka. Među listopadnim vrstama izdvajaju se bukva, planinski i gorski javor, gorski brijest, jasen i lipa. Četinarski svijet čine jela, smrča, tisa, bor krivulj, molika i munika. Tu su i planinski žbunovi kleka, borovnica i brusnica skromni rastom, ali snažni u opstanku. Posebnu ljepotu daju zeljaste biljke planinskih livada. Orhideje, ljubičice, karanfili i ljiljani, ali i ljekovite vrste: hajdučka trava, lincura, kantarion, trava iva, gorčevina, majčina dušica i metvica. Bjelasica je poznata i po jestivim plodovima jagodama, malinama, borovnicama, brusnicama i divljim jabukama koje svjedoče o samoodrživosti ovog ekosistema. Ova raznovrsnost nije samo botanička zanimljivost. Ona je dokaz očuvanosti prirodnih staništa i sklada klime, zemlje i šume. Zato Biogradska gora ostaje istinski dragulj biodiverziteta prostor u kojem se ljepota biljnih zajednica doživljava na svakom koraku.
Uz put nailazim i na vidikovce, lijepo uklopljene u prostor, da se bez obzira na vremenske uslove može stati pod njih, skloniti se i oslušnuti šapat prirode. Bukova prašuma zaista je impresivna i ostavlja bez daha. Đe god se okrenete, čuje se žubor vode. U tom hodu nailazim i na staru zgradu, nekadašnje mrestilište za ribu, korišćeno u te svrhe. I taj stari objekat, gotovo zaboravljen u zelenilu, svjedoči da je čovjek i ovđe nekada bio prisutan ne da naruši, već da se prilagodi životu prirode. U Biogradskoj gori čak i tragovi ljudskog rada djeluju kao da su izrasli zajedno sa šumom.
TOPLINA OGNJIŠTA I PRIČE ČUVARA PRAŠUME
Polako se približavam kraju staze. Kao orijentir ukazuje se Centar za posjetioce, a nedaleko od njega i objekat u kome borave čuvari Nacionalnog parka „Biogradska gora“. Iako sam polumokar od snijega i vlage, to mi ne smeta. Ulazim u njihov topli, zagrijani prostor i zatičem ljude koji su ponos ne samo Biogradske gore, već i JPNPCG. Tu je Mićo Baltić predani čuvar i hroničar svega slikovitog i bajkovitog što ova gora nudi. Tu je i Teofil-Goran Radenović, rođen na padinama Bjelasice, na katunu Krnjača, đe se od malih nogu napajao mlijekom, izvorskom vodom i ljubavlju prema planini i svim njenim ćudima i čarima. Mijo Vlahović je baš u tom trenutku bio na odlasku pozdravismo se kratko jer su ga čekale druge radne obaveze. Sjedoh pokraj tople peći. Šolja čaja u rukama i razgovor spontano poče.
Teofil-Goran Radenović pamti mnoge lijepe priče, anegdote i dešavanja. Sjeća se i prvog zvaničnog čuvara Nacionalnog parka Biogradska gora nakon Drugog svjetskog rata čuvenog Mata Bulatovića, čovjeka koji je savjesno i predano obavljao svoj posao. Sredinom prošlog vijeka u parku je bilo mnogo divljači. Lovočuvar Mato Bulatović živio je ovdje sa svojom porodicom i jednom prilikom uspio je da pripitomi jelena kome je dao ime Janko. Svakodnevno ga je hranio i brinuo o njemu. Lovne dozvole za ribolov tada su se teško izdavale, a poneko bi s vremena na vrijeme, pokušao da Mata odvoji od njegove revnosne službe. Kako je Mato bio oženjen ljepoticom svoga kraja, Mijojkom, znali su mu u šali dobaciti: „Mato, eto ti sjedi taj i taj kod žene.“ Mato bi hitro odlazio kući da provjeri, a to je zapravo bila mala „zamka“ da se makar na tren udalji od parka kako bi neko uspio da ulovi pastrmku. Mještani su zbog Mijojkine ljepote, ovu zgodu ovjekovječili i u kratkim stihovima:
Joj, Mijojka, suvo zlato,
dabogda ti crka Mato.
Oj, Mijojka, tanka žica,
Bože, ostaj udovica.
Teofil-Goran zna još mnogo ovakvih priča koje čine posebnu ljepotu ovog kraja ljepotu koja ne živi samo u pejzažu, već i u kazivanju, u sjećanju, u živom govoru ljudi koji su sa ovom planinom srasli.
Priča o Matu svjedoči sa koliko su ljubavi, pažnje i poštovanja zakona čuvani ovi zaštićeni prostori. To je bilo vrijeme kada je vlast bila vlast, a zakon bio zakon ne na papiru, već u savjesti čovjeka. Mato nije čuvao Biogradsku goru zato što je morao, već zato što je osjećao da joj pripada. Njegova revnost nije bila službena dužnost, već lična posvećenost. Znao je svaku stazu, svaki rukavac rijeke, svaku sjenku prašume. Znao je kada jelen silazi na vodu, kada pastrmka miruje u hladu kamena, kada šuma diše sporije, a kada brže. Zato danas, kada se ove priče prepričavaju uz toplotu peći u kući čuvara, postaje jasno da Biogradska gora nije sačuvana slučajno. Sačuvali su je ljudi poput Mata Bulatovića. Ljudi koji su razumjeli da se priroda ne brani silom, već poštovanjem. Da se zakon ne sprovodi strahom, već ličnim primjerom. Da je čuvar prirode prije svega čuvar obraza. Zato čuvamo uspomenu na Mata Bulatovića. Ne samo kao prvog čuvara Nacionalnog parka, već kao simbol jednog vremena u kojem je čovjek znao da stoji uspravno pred prirodom ne da je pokori, već da je sačuva.
Vrijeme polako i neumitno teče, a ja sjedim i slušam ove drage ljude, pune lijepih impresija, mudrosti i kazivanja.
Mićo Baltić, sa osmijehom blagorodne prirode, ali iskonske i iskrene posvećenosti prema poslu koji svakodnevno obavlja, obilazi terene, priprema, snima i prenosi lijepe kadrove Biogradske gore. U tim kadrovima, ne riječima već slikom, ispisane su najljepše priče jer priča se često slikom najdublje prenosi. Kako volim da zapisujem legende i priče, razgovor nas dovede i do jezera i njegovih stanovnika. Jelen i srna životinje su karakteristične za područje Nacionalnog parka Biogradska gora. Jelen obitava samo u Biogradskoj gori, dok je srna rasprostranjena širom Crne Gore. Ipak, priroda se ponekad poigra sa genetikom pa podari rijedak prizor albino jelena. Taj bijeli jelen bio je prava rijetkost. Oko njega su se preplitale i ispredale mnoge priče. Govorilo se da je zaštitnik pastira i gorštaka. Da onome ko ima sreću da ga ugleda donosi sreću. Mićo to priča mirno, sa osmijehom, kao da govori o nečemu što je jednako dio prirode koliko i dio predanja. I tada shvatam da u Biogradskoj gori nijesu samo stabla, vode i životinje dio njenog identiteta. Ovđe su i priče jednako žive kao i šuma.
Naravno, ono što je posebno zanimljivo jeste da su sve priče, legende i predanja čuvara Biogradske gore i danas žive. Ovi ljudi znaju da pripovijedaju, da dočekaju i ugoste, da vam se nađu i u volji i u nevolji. To su sinovi planine njeni nesumnjivo najvjerniji i najdostojniji predstavnici. Zto smo legendu o „Biogradskoj gori“ ostavili za kraj kao krunu pripovijedanja.
Legendu o nastanku Biogradskog jezera i same Biogradske gore ispričao nam je šef Službe fizičke zaštite i čuvar u Nacionalnom parku, Mile Rnković, čovjek koji se, radeći ovaj posao, gotovo sjedinio sa neponovljivom prirodom prašume. Na mjestu đe je danas magistralni put i ulaz u zonu parka, odnosno na suprotnoj obali rijeke Tare, prema njegovoj priči, nekada je postojao grad koji je i danas u toponimima sačuvan pod imenom Gradac.
„Grad je bio okružen gorom i tako je dobijen naziv Biogradska gora. A kada je riječ o nastanku Biogradskog jezera, i danas se na njegovoj sredini, kada se voda povuče u ljetnjem periodu, može vidjeti guvno. Čak, ova legenda može biti i potpuno istinita na osnovu toga. U ta davna vremena, na mjestu đe je sada jezero, bila je ogromna površina zasađenog žita, a mjesto đe se vrše žito naziva se guvno. Kada su dva brata htjela da vrše žito, posvađala su se oko usjeva, odnosno oko podjele. Tada se njihova majka umiješala pokušavajući da ih smiri. Međutim, kako nije uspjela, jedan brat je ubio drugog. Onda je majka proklela taj prostor zasađen žitom, rekavši: „Dabogda se otvorilo sinje more.“ Tako je po toj legendi, na tom mjestu provrela voda i nastalo Biogradsko jezero. A guvno i dan-danas postoji tu, na sredini jezera“, objasnio je Rnković.
Prošla su dva sata u razgovoru kao tren. Shvatio sam da moje drage kolege Rnković, Radenović, Baltić i Vlahović čine onu lijepu, dragocjenu i ponosnu sliku Biogradske gore, ali i JPNPCG. Posvećenost, ljubav i toplina krase ove ljude, iako su uslovi u kojima rade često teški, a nerijetko i surovi. U njihovim riječima nema patetike, u njihovom poslu nema odustajanja. Samo postojana briga za prostor koji čuvaju kao dio sebe. Na kraju se rastadoh sa svojim prijateljima. Za uspomenu im poklonih po primjerak časopisa „Jezerski vrh“. Obećah ponovni dolazak na ljeto, jer Nacionalni park krije još mnogo tajni koje treba otkriti, zapisati i prenijeti i domaćim gostima i strancima. I dok izlazim iz toplog objekta čuvara nazad u snijeg i mir prašume, nosim sa sobom ono najvrijednije što se sa ovakvih mjesta može ponijeti priče, ljude i osjećaj da priroda još uvijek ima svoje vjerne čuvare. A oni to jesu svim svojim i srcem i bićem.
