Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Uvijek nam nečiji život, borba, iskrenost i želja za životom mogu biti primjer kako se treba boriti i istrajati na teškim životnim putevima i raskršćima. Neki životi, međutim, postanu primjeri koji nas podsjećaju da ni u najtežim trenucima ne smijemo odustati. Ovo je priča o šampionki koja je rano otišla sa životne i sportske scene, ali ne i iz srca prijatelja, navijača, sportista i porodice o đevojci čija je svakodnevica bila puna izazova, ali i osmijeha koji je hrabrio druge da nastave dalje. A šta je život ako nije jedna velika sportska arena svakog od nas, u kojoj svako ima svoje setove, padove i povratke, svoju borbu sa vremenom, bolom, nadom i snovima? U toj areni, Slobodanka Boba Gurešić igrala je za dostojanstvo, za poštovanje, za sve one koji u njenom pogledu prepoznaju snažnu poruku: vrijedi se boriti, čak i kada izgleda da je sve protiv tebe.
RANI ŽIVOT I BORBE
Rođena 1992. godine u Bijelom Polju, Slobodanka-Boba je od najranijih dana živjela sa paraplegijom i nizom teških operacija koje su obilježile njeno djetinjstvo i mladost. Dok su drugi učili prve korake, ona je učila kako da u invalidskim kolicima pronađe svoju slobodu, kako da umjesto žaljenja izabere osmijeh, a umjesto odustajanja upornost. Bolnice, hodnici, ljekarski nalazi i terapije bili su njen svakodnevni ambijent, ali u svemu tome ona je ostajala vedra, blaga i hrabra, čvrsto uvjerena da život ima smisla i kad je težak. Krajem 2023. godine suočila se sa ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je morala na novu, zahtjevnu operaciju u Beogradu. I tada, kada bi mnogi posustali, Boba je na to gledala kao na još jedan meč koji treba odigrati do kraja sa vjerom da se i ovaj put vrijedi boriti, za sebe, za porodicu, za sve koji u njenoj hrabrosti pronalaze inspiraciju.
SPORTSKI PUT REZULTATI I PARAOLIMPIJSKI USPJESI
Kada je Slobodanka Boba Gurešić prvi put sjela za sto i uzela reket u ruke, njen život je dobio novu dimenziju. Stoni tenis postao je prostor u kojem ograničenja tijela prestaju da budu prepreka, a volja, koncentracija i srce preuzimaju glavnu riječ. Pod svjetlima sportske sale, između dvije loptice, Boba je pronalazila ono što je mnogima nedostižno osjećaj slobode, dostojanstva i lične pobjede. Kao članica kluba „Luča“ iz Podgorice, vrlo brzo je pokazala da nije tu da popuni broj, već da pomjeri granice. Trening po trening, meč po meč, pretvarala je umor u snagu, a sumnje u dodatni motiv.
Višestruko je osvajala titulu šampionke Crne Gore u parastonom tenisu, a dvije medalje sa evropskih univerzitetskih prvenstava bile su jasna poruka da njen talenat i rad prevazilaze okvire nacionalnih takmičenja. Na studentskim prvenstvima bila je gotovo sinonim za pobjedu 2022. godine postala je šampionka Crne Gore u ženskoj konkurenciji, u finalu ubjedljivo slavivši 2:0. Kao takmičarka „Luče“ osvajala je medalje na međunarodnim turnirima širom regiona, pokazujući da para-stoni tenis u Crnoj Gori ima svoje lice, svoje ime i svoj autoritet.
Iza svake njene medalje stajali su mjeseci terapija, dugi bolnički dani, povratci iz operacionih sala pravo u trenažni proces, stotine odrađenih treninga u sportskim salalama i nebrojeno puta ponovljen servis, forhend, bekhend. Dok su drugi brojali setove, Boba je brojala dobijene bitke sa sopstvenim tijelom. Svako odličje bilo je više od uspjeha potvrda da paraolimpijski sport zaslužuje isto poštovanje, isti aplauz i iste naslovne strane kao i svaki drugi, da iza svake medalje stoji isto odricanje, isto znoja, isto srce.
Paraolimpizam za Bobu nije bio „drugi razred sporta“, već prostor ravnopravnosti. Kada bi stala na postolje, to nije bila samo lična pobjeda to je bio trenutak u kojem su sa njom stajale sve osobe s invaliditetom koje sanjaju svoju priliku. Zato su njene medalje pretvorile u simbol dostojanstva, prava na ravnopravnu šansu i uvjerenja da nijedno tijelo ne smije biti prepreka da se živi kao šampion.
ZVIJEZDA KOJA NE PRESTAJE DA SIJA
Slobodanka-Boba Gurešić bila je višestruka šampionka Crne Gore, osvajačica dvije evropske univerzitetske medalje i sportistkinja čiji je duh osvajao mnogo prije rezultata na semaforu. Njene pobjede dizale su vidljivost paraolimpijskog sporta, a njeno ime postalo je simbol istrajnosti i ponosa svih paraolimpijaca koji se bore za svoje mjesto pod sportskim suncem. Za one koji poznaju put paraolimpijaca, jasno je da iza svakog njenog poena stoje godine borbe za ravnopravnost, za dostojanstvo, za pravo da se ne bude „primijećen iz sažaljenja“, nego po kvalitetu i karakteru.
Njena prerana smrt 2024. godine duboko je pogodila cijelo društvo – porodicu, prijatelje, saigrače, trenere, paraolimpijski pokret u cjelini. Ali Boba nije otišla na „drugu obalu vječnosti“ona se pretvorila u sportsku zvijezdu koja i danas sija nad stonoteniskim stolovima i podsjeća da je svaki život, svaka borba, vrijedna poštovanja. U decembru 2024. godine u Podgorici je održan memorijalni turnir koji nosi njeno ime, okupljajući paraolimpijce, mlade sportiste i prijatelje para-sporta. Taj turnir nije samo dan sjećanja, zahvalnosti i sportske zakletve da se put koji je ona trasirala nastavi da paraolimpijski sport bude vidljiv, uvažen i ravnopravan.
Slobodanka Boba Gurešić nas uči da se najveće pobjede ne mjere nogama koje ne hodaju, već srcem koje ne pristaje na odustajanje. U njenoj priči sabrana je suština paraolimpizma: borba bez kalkulacije, snaga bez patetike, dostojanstvo uprkos preprekama. Zato će njen portret živjeti u knjizi o sportskim veličinama ne kao sportski zapis o medaljama, već kao svjedočanstvo da je moguće nadvladati granice koje nameće tijelo i društvo, i svoj život pretvoriti u najplemenitiju pobjedu: pobjedu nad odustajanjem.
(Projekat je podržan od Ministarstva za manjinska i ljudska prava.)
