Odmah se mora naglasiti, jer se to rijetko pominje, da nije dovoljno biti rođen kao pripadnik neke „božije“ nacije ili naroda, da ne kažem plemena – budući da svi nacionalizmi naliče najviše na to – pa znati istoriju i svoje zemlje i svog naroda, iliti svog obožavanog plemena i njegovog poglavice.
Nacija i njena istorija se izučavaju, a potom možda i vole, kad se zna šta uopšte znači voljeti milione ljudi u isti mah. Svakako se svakodnevno može jecati nad svakim narodom – istorija je prepuna krvi, a osvetama nikad kraja. Zato ni ratovima – ovim danas, koje mnogi zovu i genocidom – kao da nema svršetka.
Ilan Pappé ima pravo: većina intelektualaca u zapadnom svijetu su pravi imbecili kad govore o Izraelu. To im „omogućava“, ne njihova ljubav prema Izraelu i Jevrejima – koje i dalje u suštini ne trpe – nego njihova mržnja prema Arapima i muslimanima općenito.
„Činjenica da problem antisemitizma nije riješen unatoč uspostavi izraelske države, kao i ona da je taj projekt prouzročio nepodnošljivu patnju Palestincima, razlog je zašto socijaldemokratske elite u zapadnoj Evropi danas šute i zašto nisu voljne ponovno otvoriti to pitanje, premda će to prije ili kasnije morati učiniti“, veli ovaj veliki svjetski istoričar koji je, zbog svog profesionalizma – u kome je zanemario svetu ljubav prema naciji–narodu–plemenu – izgubio mjesto profesora na Univerzitetu u Haifi u Izraelu.
Ilqn Pappé s pravom tvrdi da mu je najnapornije govoriti o svemu tome u Njemačkoj i Francuskoj, neprikosnovenim „braniocima“ Izraela i njegove „legitimne odbrane“, što Izraelu omogućava slobodno etničko čišćenje i masovna ubistva Palestinaca.
Tu izvrnutu logiku smo iskusili i mi iz bivše Jugoslavije, Bosanci i Sarajlije, devedesetih godina, kad je napadnuta Bosna iz preventivnih razloga – jer će se tu „javiti islamizam“. A on se, u dobroj mjeri, i javio upravo zbog te agresije – kao odgovor, kao, nažalost, jedini odgovor tom zločinu.
Vjerovatno nema stvari ni fenomena u svijetu koji se ne može opravdati ako se nešto zna dobro objasniti i svoj narod ubijediti u to. Sofisti su to davno spoznali. Goebbels, kao otac propagande, to je i te kako znao. A svi mi znamo da broj onih koji smatraju da je Zemlja ravna iz dana u dan raste. Uzalud nauka i njena dostignuća, i njene istine. Uzlud, dakle, i istorijska dostignuća I njene istine.
Tako se i masovna ubistva i čišćenja Palestinaca Gaze mogu opravdati – i ona se opravdavaju – poznatom pričom da je to izraelska odbrana od terorizma. Taj rat mnogi nazivaju, i on se svakako može nazvati genocidom, jer – ako sve drugo zanemarimo – sâmo izgladnjivanje stanovništva je označeno kao genocid u pravnim tumačenjima ovog fenomena. Svakodnevno u Gazi umire po stotinu ljudi, kažu svi pošteni analitičari na Zapadu i u svijetu. Jedan dio od bombardovanja, drugi od gladi; tu se ne pominju oboljeli i osakaćeni.
Francuski filozof Raphaël Enthoven tvrdi, sav u vrućici, da u Gazi nema genocida! Istovremeno priznaje da “vjerovatno ima ratnih zločina” – nije siguran jer nije tamo bio. Ako nije bio svjedok ratnim zločinima i ne može tvrditi da ih ima u Gazi – kako može tvrditi da tamo nema genocida, kad nije tamo bio? Može, jer su sve te žrtve civila u Gazi „kolateralne žrtve“, nastale tako što Izrael bombarduje Hamas koji uzima civile za štit! Eto, tu pjesmu smo svi mi već naučili napamet.
Ilan Pappé je nedavno dao intervju u hrvatskom listu Novosti, gdje je istakao da postoje indikatori da svjedočimo početku kraja cionističkog režima. Po njemu su implozija izraelskog jevrejskog društva iznutra, i sukob između vjerskih i sekularnih frakcija doveli do takvog usijanja koje postaje teško podnošljivo.
Imam dojam da veći dio bosanskih Jevreja i njihovih konvertita, posebno onih koji pripadaju dijaspori, iz ljubavi prema svom narodu osjećaju kao veliki znalci istorije Jevreja, pa i cioizma. Oni su ubijeđeni da je Izrael jevrejska kolijevka, da im on pripada prirodno jer su tamo živjeli 3500 godina, da ih odatle hoće da istjeraju… Kukumavčenju i naopakoj logici kraja nema kao ni ratu koji vodi Netanyahu na sve strane u ime samoodbrane. Nigdje empatije za stradanje drugih, čak ni onda kad se radi o ljekarima. U jednom komentaru na društvenim mrežama sam pročitala jednu stravičnu rečenicu koja se odnosi na sve one koji su protiv pokolja Palestinaca: “Bolest nežidova koja ubija Židove”. Drugim riječima: svi koji su protiv izraelskih zločina su bolesnici koji ubijaju Jevreje. Stvarno pjesnički, humano rečeno !
I naravno, nisu usamljeni takvi kao autor ove poruke, nego i mogi Jevreji Francuske – koji su etatizirali Jevreja, kako ispravno reče jedan jevrejski istoričar – u horu, poput kakve sekte, ponavljaju da su oni ugroženi, a ne onî koji su prave žrtve zločina počinjenog u njihovo ime. U ovom slučaju dakle nisu ugroženi Palestinci nego Tsahal koji ih ubija. Ugroèni su dakle i svi Jevreji svijeta. Da, znamo svi ko je kriv za početak rata, što ni malo ne opravdava izraelski zločin. Budući da Palestinci to zaslužuju. Jer su oni svi u suštini teroristi. Bivši, sadašnji i budući. Zmije koje treba ubiti prije nego što se izlegu. Tako nekako, vrlo « lirično » se izrazila jedna bivša izraelska ministrica.
Zato treba ponoviti i podvući šta je rekao istinski storičar kao što je Ilan Pappé. Pretpostavljam da svi čitaoci nisu imali prilike da pročitaju intervju s njim u Novostima, pa prenosim jedan dio ovdje:
Cionizam je u 19. stoljeću formiran kao odgovor na dva temelja impulsa. Prvo, nastao je kao nešto za što se vjerovalo da će poslužiti kao univerzalni lijek protiv rastućeg antisemitizma u Evropi, a drugo kao izraz želje za modernizacijom i nacionalizacijom židovskog načina života. Ideju da se ova dva impulsa mogu zadovoljiti tako da se u srcu arapskog svijeta, odnosno Palestine uspostavi židovska država evropskog stila podržala je zanimljiva mješavina saveznika. Jedan od tih saveznika bilo je evangeličko kršćanstvo i njegovi važni predstavnici diljem zapadnog svijeta, koji su takvo rješenje vidjeli kao dio božanskog plana koji će dovesti do sudnjeg dana. Drugi su bili Židovi establišmenta koji su strahovali da će antisemitizam milijune Židova s istoka protjerati u zapadne zemlje u kojima su oni živjeli, treći su bili britanski imperijalisti koji su taj projekt vidjeli kao način da uspostave svoje uporište na Bliskom istoku, te na koncu židovski intelektualci koji su vjerovali da Židovi u Evropi nikada neće biti prihvaćeni pa su razvili svoju vlastitu verziju evropskog romantičnog nacionalizma.
Potom će cionizam, pošto je dobio podršku Britanaca, vladara Palestine u to doba, postati projekat kolonijalizma, s ciljem da eliminiše starosjedioce: Palestince, dodaće Ilan Pappé.
Po ovom istoričaru, cionizam je prihvaćen kao ideologija kojom se opravdavao taj projekt, a kada je postalo jasno da se on ne može u potpunosti implementirati, postao je ideologija kojom se opravdavaju drugi oblici kontroliranja i progona Palestinaca. To uključuje uspostavu dva megazatvora, od kojih je jedan Zapadna obala a drugi Pojas Gaze, te poluaparthejdski sistem kontrole Palestinaca u Izraelu. Palestinski otpor ovoj paradigmi na koncu je doveo do propasti tog sistema, a napad Hamasa 7. listopada 2023. tu je propast ogolio. Odgovor trenutne političke elite na taj neuspjeh bio je zamijeniti sistem etničkog čišćenja i aparthejda genocidom, kao što vidimo u Pojasu Gaze. To je neminovan povijesni razvoj projekta doseljeničkog kolonijalizma kakav je cionizam.
Ilan Pappé potom naglašava da je cionizam ubijeđen da su Palestinci prepreka uspjehu, zbog čega oni moraju biti uklonjeni po svaku cijenu, na ovaj ili onaj način.
Da je izraelsko društvo rasističko, nisam prvi put pročitala kod ovog istoričara, nego i sama se uvjerila boraveći više puta u Izraelu, kod sestre mog tetka, Aškenaza po porijeklu. Ali o tome su mi govorili i moji decenijski prijatelji, rođeni izraleski Jevreji, i to bi mi ponovili svaki put kad bismo se vidjeli u Parizu, tvrdeći da taj rasizam samo raste i da se općenito njihovi predsjednici održavaju na vlasti zahvaljujući ratovima koje vode.
U svijesti mnogih, Jevreji su uvijek kompaktni, jedno tijelo u više miliona tijela. Ali zašto ne bi bilo različitih Jevreja? Ko to zabranjuje. Ekstremisti, da. Oni sami ne znaju niti žele da znaju da su nastali od nekoliko plemena, a potom od raznih konverzija raznih grupa sa Bliskog istoka. O tome pišu mnogi iskreni naučnici. Zato je smiješno posebno kad najgluplji i najneuspješniji među Jevrejima počnu svoju pjesmicu kako su svi oni genijalni, bolji i humaniji od drugih, a iznad svega da su dobili najviše Nobelovih nagrada na svijetu. Da, ti anonimusi se poistovjećuju istovremeno i sa najvećim duhovima i piscima planete i sa barbarima koji vrše genoicid u njihovo ime. Indoktrinacija Jevreja u Izraelu, kako veli Pappé, provodi se putem obrazovnog sistema, medija i vojske, a temelji se na manipulaciji strahom od Palestinaca na način da ih se prikazuje kao svojevrsne nove naciste, odlučne da još jednom provedu genocid nad židovskim narodom. Ovome su dodane mesijanske vrijednosti, zbog kojih društvo postaje sve sklonije teokratsko-fašističkoj formi države.
Ilan Pappé nastavlja :
Socijaldemokratske snage na zapadu počele su podržavati Izrael 1930-ih godina, a prije toga i cionistički projekt iz niza razloga. U ranim godinama izraelske države ta je podrška bila vitalna za ideju uspostave Izraela kao jedne od socijaldemokratskih država svijeta, a socijaldemokracija se te teze držala unatoč tome što su sve do 1966. palestinski građani živjeli pod vojnom okupacijom, a nakon te godine isto vrijedi za Palestince na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Poruka tih stranaka tada, ali i danas, bila je jasna – u slučaju Izraela, aparthejd, okupacija i vojna uprava ne isključuju režim iz zajednice socijaldemokratskih civiliziranih nacija. Potom Ilan Pappé dodaje da su razlozi za to i islamofobija, arabofobija i izraelsko zauzimanje strane zapada u hladnom ratu, kao i uvjerenje da je stvaranjem izraelske države razriješen problem antisemitizma.
Isto ili slično misli i jedan bivši izraelski ambasador u Francuskoj, koji upozorava Evropu i uopšte Zapad decenijama da uspostave sankcije za Izrael koji ne poštuje međunarodno pravo i zakone, što je na kraju dovelo do današnje tragedije. Poput Ilana Peppéa, i ovaj diplomata smatra da će ubrzo doći do građanskog rata u toj zemlji. Istovremeno podvlači da je Izrael već izgubio mogo mladih ljudi, i intelektualaca, sve one koji su važni graditelje jedne zemlje. Ne zaboravimo ni to da Izrael dnevno troši preko 400 miliona dolara za svoje preventivne ratove koje vodi sa susjedima i u Gazi. Ovaj bivši ambasador Izraela u Francuskoj je ispričao na francuskoj televiziji i anegdotu : u avionu izraelske kompanije nekome je pozlilo. « Ima li ovdje ljekara ? », pita jedan putnik. U tom času svi u avionu podižu ruku. To je slika današnjeg Izrela.
Nije na odmet citirati i Davida Ben-Guriona (1886–1973, koji je bio prvi premijer Izraela (1948–1954, 1955–1963): „Ne zavaravajmo se: politički, mi smo agresori, a oni, Palestinci, brane se. Zemlja je njihova jer oni u njoj žive, dok mi pokušavamo da se ovdje naselimo.” – 1938, Cionizam i Palestinci. Ili: „Da sam arapski lider, nikada ne bih sklopio mir s Izraelom. To je sasvim prirodno – mi smo im uzeli zemlju.” – 1948, citirano u više izvora, uključujući knjigu Noama Chomskog The Fateful Triangle.
Ono što je za žaliti jeste da Palestinci nisu imali bolje vođe i nisu znali da se, prvenstveno na diplomatski način, izbore za svoja prava. Iako je svaki otpor u stvari teroristički, kako se to danas kaže modernim jezikom, kad stradavaju najviše nevini. Hamasovce je uzgajao Netanyahu 20 godina, to zna cijeli svijet danas, a njegova želja je bila spriječiti uspostavljanje dvije države. To je njegov cilj od djetinjstva, naslijeđeno od oca, pravog fašiste koji je obožavao Musolinija. O tome postoji dokumentarac koji se može pogledati na You Tube.
Ali zar Hamasovci nisu bili svjesni kako će im njihov “prijatelj” odgovoriti nakon 7. oktobra?
Zašto pisati stalno o jadnim Palestincima? To pitanje se stalno postavlja. Zar ne pretjeruješ? Pitaju me neki. Šta drugo nego se gorko nasmijati na to. Ja pretjerujem što pominjem sistematsko uništavanje stanovnika Gaze od 8. oktobra 2023, a ne pretjeruje Netanyahu svojim zločinom koji ga sistematski od tada čini. Jedan od advokata ovog posljednjeg zaprijetio je Međunarodnom sudu u Hagu da će uništiti i sud i tužioca ako istog časa ne povuče tužbu protiv Netanyahua. I izgleda da se tužilac ”privremeno povukao”. Tako sam pročitala u francuskim medijima.
Baviti se ratom u Gazi, apsolutno je neophodno jer se sudbina cijele planete odigrava upravo na tom dijelu svijeta. A na Zapadu čine sve da nas ušutkaju o tome, da nas zaplaše. Nemojte sebi dopustiti da vas prepadaju i u šutkuju, uzvikuje jedan nezavisni profesor Francuske, ne prestanite govoriti o tome. Jedini način da se politika Zapada promijeni. Na Bliskom Istoku se odgrava sudbina tzv. demokratskog Zapada, koji nas više ni ne nasmijava svojim lažima o ljudskim pravima. Ukoliko se pusti Izrelu da čini sve što hoće, nastaće sveopšta džungla u svijetu. Niko više neće poštivati nikakve dogovore ni međunarodne zakone i prava. A zakon jačeg sve više postaje jedina politička opcija u cijelom svijetu.
Mnogi analitičari tvrde da izraelska vlada, koja se oslanja na Bibliju, smatra da je u stvari njihov cijeli svijet, a ne samo cijeli Izrael. Na društvenim mrežama kruže mape velikog Izreala, a o tome je govorio i francuski političar, vođa ljevice Mélanchon: taj veliki Izrael obuhvata Kipar, gdje se već naseljavaju uveliko Izraelčani kupujući nekretnine, potom Jordan, dio Egipta i Sirije, Liban, Jemen, pa čak i dio Saudije. Po mnogim analitičarima, Njetanyahu čak priželjkuje ne samo da do kraja uvuče SAD u svoje ratove, nego i da izazove III svjetski rat. On uveliko prijeti i Sjevernoj Koreji jer je « pomagala Iranu u 12-dneovnom ratu ». Da ne govorimo o bombardovanju Sirije i njenog glavnog grada, uz toliku Netanyahuovu “sućut” prema Druzima. Ko može povjerovati i u to? Mogu nacionalistički ostrašćeni Jevreji koji kukumavče nad sobom poput crnogorskih narikača, slijepi za tuđe patnje.
Nezavisni francuski analitičari tvrde da se ovim izraelskim ratovima pokazalo da francuskom politikom diriguje Izrael. U svakom slučaju, u vanjskoj politici Izrael za Francuze donosi sve odluke, a izraelska zastava visi na Nacionaloj Skupštini tik uz francusku. U tome veliku ulogu igra i CRIF, Organizacija koja se brine o Jevrejima Francuske i koja stalno priređuje večere na koje poziva predstavnike vlasti i sugeriše im kako se odnositi prema antisemitizmu, odnosno kako braniti Izrael.
Bivši Chiracov premijer de Villepin je rijetko hrabar i nezavistan političar, iako mu svakodnevno prijete smrću na društvenim mrežama; i ne samo njemu, nego i cijeloj njegovoj porodici. On je nedavno napomenuo javnosti: CRIF treba da zna da to nije izraelsko ministarstvo vanjskih poslova … Mi možemo i imamo pravo da kritikujemo koliko hoćemo Izrael a da nas sistematski ne proglašavaju antisemitima.
Ali zašto SAD do te mjere podržavaju Izrael?
Godine 1999., kad sam opet bila na jednom kongresu u SADu, jedan profesor sa Vašingtonskog Univerziteta mi je rekao sljedeće: Kod nas postoji Jevrejski Kongres i Američki Kongres. Sve odluke se donose prvo u Jevrejskom Kongresu, pa onda u Američkom.
No tu su i Evangelisti, odnosno jedna njihova frakcija, na koje je skrenuo pažnju i Ilan Pappé u svom intervju. To su hrišćanski desničari koji podržavaju bezuslovno Izrael, ma šta radio, i koji na neki način postavljaju odavno američke predsjednike, Republikance.
A ko su oni ? O njima je na francusko-njemačkom kanalu Arte prije nekoliko dana prikazan izuzetan dokumentarac. Vidjeli smo istorijat njihove moći, koja se oslanja na njihovo ogromno bogatstvo. A vidjeli smo i kakva je njihova ideologija, i politika u kojoj glavnu ulogu igra religija, odnosno Biblija; oni čekaju kraj svijeta da se svi Jevreji vrate u Izrael što će označiti i povratak Isusa koji ih vodi u svim sferama života. Jedan od važnih Evangelikanaca je izjavio pred kamerama: “Da, mi plašimo svijet, upozoravamo ih da će im se desiti sve najgore u životu ako nas ne pomognu na našem putu, i ljudi se boje, naravno, i zato nam svaki od njih pošalje barem po sto dolara. A mi imamo milione pristalica”.
Upravo su slično i sultani govorili : Dobro je što me narod voli, ali dabogda me se plašio!
Evangelikalni protestanti vide savremenu državu Izrael kao ispunjenje biblijskih proročanstava (npr. o povratku Jevreja u “Obećanu zemlju”). Mnogi vjeruju da će se kraj svijeta i drugi dolazak Isusa dogoditi tek kada se Izrael obnovi i svi se Jevreji tamo vrate. To je tzv. “dispensacionalistička eshatologija” – teologija kraja vremena.
Ko su savremeni Evangelikalni protestanti ?
To su hrišćanski protestanti koji naglašavaju autoritet Biblije kao doslovne Božje riječi (i Starog i Novog zavjeta), propovijedanje vjere (misije), i važnost Isusove smrti i vaskrsenja za spasenje.
Evangelikalni protestanti čine oko 25-30% biračkog tijela u SAD-u. U Americi, to je dakle veliki pokret sa milionima sljedbenika, uglavnom bijelaca, posebno u tzv. “Bible Belt” regiji (jug i srednji zapad SAD-a). Njihova moć dolazi od ogromnog broja disciplinovanih i lojalnih glasača. Od novca – mnoge crkve i televizijski propovjednici posjeduju milijarde dolara. Oni imaju sopstvene škole, univerzitete, medije, lobije, fondacije. Zato nijedan republikanski kandidat ne može pobijediti bez njihove podrške. Primjeri su: Ronald Reagan, George W. Bush, Donald Trump – a svi oni su izabrani uz masovnu podršku Evangelikalaca ili Evangelikalista. Trump je čak premjestio američku ambasadu u Jerusalem – što je bio religiozno-politička gesta, tumačena kao ispunjenje biblijskog proročanstva.
Treba dakle istaći da njihova podrška Izraelu nije zasnovana na ljubavi prema Jevrejima, već na njihovom tumačenju Biblije, naročito Starog zavjeta. Mnogi misle da će se Apokalipsa odigrati na teritoriji Izraela i da će se tada razdvojiti “izabrani” od “grešnih”. Istovremeno podržavaju izgradnju Trećeg Hrama u Jerusalemu, što bi prema njihovoj eshatologiji otvorilo put “kraju svijeta”. Zato se Evangelikalni protestanti protive rješenju sa dvije države (Palestina i Izrael), finansiraju izraelske naseljenike i projekte u okupiranim teritorijama, i zanemaruju prava Palestinaca, čak i hrišćana koji tamo žive.
U zaključku istaknimo da je desnica u SAD-u, posebno religiozna desnica, koja bezuslovno podržava Izrael, iako je u suštini teološka – jer vjeruju da podržavaju Božji plan prema biblijskim proročanstvima – istovremeno i politička. To svakako izaziva mnogo kontroverzi i opasnosti jer oni zanemaruje ljudska prava i međunarodno pravo, vode ekstremizmu i fanatizmu, koristeći religiju kao politički alat.
Sve to je vrlo plastično pokazano u dokumentarcu kanala Arte prije nekoliko dana. Uz to je sam Netanyahu, pored toga što stalno pominje Malekite, a to su danas za njega Palestinci, glavni neprijatelji Izraela, jednom izjavio sljedeće, kad su ga njegovi bliski upozorili da bi oni mogli biti proglašeni agresorima: “Ne, do tog neće doći. Amerikanci su naivni, njima se lako manipuliše, uvijek će 80 posto njih biti na našoj strani šta god da radimo”.
A tako i jeste. Iako podrška ratu opada među građanima SADa. Evropa ima i danas grižu savjesti prema Jevrejima zbog Drugog svjetskog rata, koju ne osjećaju Amerikanci. Oni imaju svoje Evangelikalne protestante, ili Evangelikalce. Ne zaboravimo pri tome da ima dosta i sekularanih Jevreja koji vjeruju da je cijeli Izrael njihov, da je oduvijek to bio, i da će to biti, i onda kad ne vjeruju u Boga i Bibliju.
***
Sve dok religija, novac i politička moć diktiraju vanjsku politiku, a ljudska prava ostaju predmet selektivne primjene, Gaza će ostati simbol globalnog licemjerja. Svaka šutnja, relativizacija i strah čine nas saučesnicima tom licemjerju. Ako želimo istinsku pravdu i poštovanje međunarodnog prava, moramo nastaviti govoriti jasno, glasno i moralno dosljedno – bez obzira na pritiske, prijetnje ili lažne optužbe. Nemamo pravo da šutimo.
Jasna Šamić – ISRAËL ET L’OCCIDENT, à nouveau
Il faut le souligner immédiatement qu’il ne suffit pas de naître dans une soi-disant « nation divine » ou un peuple, pour savoir l’histoire de son pays ou de son peuple, autrement dit de sa tribu adorée et de son chef. Les nationalismes ressemblent avant tout à cela.
Une nation et son histoire s’étudient, et ensuite, on peut éventuellement les aimer, lorsqu’on comprend ce que signifie vraiment aimer des millions de personnes en même temps. Il est facile de pleurer chaque peuple – l’histoire est pleine de sang et les vengeances sont infinies. Ainsi, les guerres – celle d’aujourd’hui, que beaucoup appellent génocide – semblent sans fin.
Ilan Pappé a raison : la plupart des intellectuels dans le monde occidental sont de véritables imbéciles quand ils parlent d’Israël. Ce n’est pas leur amour d’Israël ou des Juifs – qu’ils supportent encore fondamentalement mal – mais leur haine des Arabes et des musulmans en général qui le leur permet.
« Le fait que le problème de l’antisémitisme n’ait pas été résolu malgré la création de l’État d’Israël, ainsi que le fait que ce projet a causé une souffrance insoutenable aux Palestiniens, explique pourquoi les élites socio-démocrates en Europe occidentale gardent le silence aujourd’hui et refusent de rouvrir ce dossier, bien qu’ils devront tôt ou tard le faire », affirme ce grand historien, qui a perdu son poste de professeur à l’université de Haïfa à Israël à cause de son professionnalisme – où il a négligé l’amour sacré pour la nation‑peuple‑tribu.
Ilan Pappé affirme avec raison qu’il est particulièrement fatiguant de parler de tout cela en Allemagne et en France, les — prétendus — « défenseurs » d’Israël et de sa « légitime défense », ce qui permet à Israël d’appliquer son nettoyage ethnique en toute liberté et de commettre des massacres de masse contre les Palestiniens.
Nous avons expérimenté cette logique l’envers aussi dans l’ex-Yougoslavie, en Bosnie et à Sarajevo dans les années 1990, lorsque la Bosnie a été attaquée pour des raisons « préventives » – car on craignait que l’« islamisme n’apparaisse ». Et l’islamisme est justement apparu en grande partie en réaction à cette agression – comme réponse, malheureusement la seule réponse face à ce crime.
Probablement, chaque phénomène au monde peut être justifié si on sait bien l’expliquer et convaincre son peuple. Les sophistes l’ont compris depuis longtemps. Goebbels, en tant que père de la propagande, savait très bien le faire. Et nous savons tous que le nombre de personnes croyant que la Terre est plate augmente chaque jour, malgré la science et ses vérités. En vain, donc, les recherches historiques et leurs vérités.
Ainsi, les massacres massifs et le nettoyage des Palestiniens à Gaza peuvent être justifiés — et ils le sont —, avec le récit que c’est une défense israélienne contre le terrorisme. Cette guerre est considérée, à juste titre selon plusieurs, comme un génocide, car — si l’on omet tout le reste — la famine imposée à la population est reconnue comme génocide dans les interprétations juridiques du phénomène. Chaque jour à Gaza, environ cent personnes meurent, rapportent tous les analystes intègres en Occident et dans le monde : certains à cause des bombardements, d’autres de la faim ; on oublie les malades et les estropiés.
Le philosophe français Raphaël Enthoven affirme, tout enfiévré, qu’il n’y a pas de génocide à Gaza ! Tout en admettant qu’« il y a probablement des crimes de guerre » — il n’en est pas certain, puisqu’il n’y est pas allé. S’il n’a pas été témoin des crimes de guerre et ne peut affirmer qu’ils existent à Gaza, comment peut-il affirmer qu’il n’y a pas de génocide s’il n’y a jamais été ? Il peut le faire, car toutes ces victimes civiles sont considérées comme des « dommages collatéraux », dues à l’attaque d’Israël contre le Hamas qui utilise des civils comme boucliers ! Voilà un refrain que nous connaissons déjà par cœur.
Ilan Pappé a récemment accordé une interview au journal croate Novosti, où il a souligné que des indicateurs suggèrent que nous assistons au début de la fin du régime sioniste. Selon lui, l’implosion de la société juive israélienne depuis l’intérieur, et le conflit entre factions religieuses et laïques ont créé une telle chaleur sociopolitique que la situation devient difficilement tenable.
J’ai l’impression que beaucoup de Juifs bosniaques et leurs convertis, surtout ceux de la diaspora, se croient grands connaisseurs de l’histoire juive et du sionisme, motivés par leur amour du peuple juif. Ils sont persuadés qu’Israël est le berceau juif, que cela leur appartient naturellement parce qu’ils y ont vécu il y a 3 500 ans, qu’on veut les en expulser… Ce lamentable raisonnement n’a pas de fin, tout comme la guerre que mène Netanyahu partout au nom de la défense. Aucune empathie pour la souffrance des autres, même quand il s’agit de médecins. J’ai lu un message terrible sur les réseaux sociaux lisant : « La maladie des non‑Juifs qui tue les Juifs ». Autrement dit : tous ceux qui s’opposent aux crimes israéliens sont des malades qui tuent les Juifs. Très poétique, et très humain !
Et ce ne sont pas des individus isolés : beaucoup de Juifs de France — qui, comme un historien juif l’a dit à juste titre, « étatisent » le Juif — reprennent en chœur, comme une secte, qu’ils sont menacés, et pas ceux qui sont les vraies victimes des crimes commis en leur nom. Dans ce cas, ce ne sont pas les Palestiniens mais Tsahal qui est en danger — et donc tous les Juifs du monde. Oui, nous connaissons tous les coupables du déclenchement de cette guerre, ce qui n’excuse en rien le crime israélien. Car les Palestiniens le méritent, n’est-ce pas ? Ce sont tous, potentiellement ou réellement, des terroristes. Ils l’étaient hier, ils le sont aujourd’hui, ils le seront demain. Des serpents à éliminer avant même qu’ils n’éclosent.
C’est ainsi que s’est exprimée, de façon très poétique, une ancienne ministre israélienne.
C’est pourquoi il faut souligner ce qu’a dit un véritable historien comme Ilan Pappé. Je suppose que tous les lecteurs n’ont pas lu l’interview publiée dans Novosti, donc je retranscris un extrait ici :
Le sionisme s’est constitué au XIXᵉ siècle comme réponse à deux impulsions fondamentales. D’abord, on croyait qu’il serait le remède universel contre l’antisémitisme croissant en Europe, et ensuite comme expression du désir de modernisation et de nationalisation du mode de vie juif. L’idée que ces deux impulsions pouvaient être satisfaites en fondant un État juif européen-style au cœur du monde arabe, en Palestine, a été soutenue par une alliance diverse. Parmi eux, des chrétiens évangéliques à travers le monde, voyant ce projet comme un plan divin annonçant le Jugement dernier. D’autres étaient des Juifs de l’establishment craignant que l’antisémitisme ne force des millions de Juifs orientaux à migrer vers les pays occidentaux où ils résidaient. Ensuite, des impérialistes britanniques qui voyaient cela comme un moyen d’étendre leur influence au Moyen-Orient. Et enfin, des intellectuels juifs pensant que les Juifs n’étaient pas acceptés en Europe, et développant une version romantique nationale européenne. Ensuite, le sionisme, après avoir obtenu le soutien britannique — alors gouvernant la Palestine —, est devenu un projet colonial visant à éliminer les autochtones palestiniens, selon Ilan Pappé.
D’après cet historien, le sionisme est devenu une idéologie justifiant ce projet, puis, devant son impossibilité d’exécution complète, il a servi à justifier d’autres formes de contrôle et de persécution des Palestiniens. Cela inclut la création de deux méga‑prisons : la Cisjordanie et la bande de Gaza, et un système semi‑apartheid de contrôle des Palestiniens en Israël. La résistance palestinienne à ce paradigme a finalement conduit à l’échec du système, et l’attaque du Hamas du 7 octobre 2023 l’a mis à nu. La réponse de l’élite politique actuelle a été de remplacer le système colonial, d’épuration ethnique et d’apartheid par le génocide, comme on le voit dans la bande de Gaza. C’est, selon cet historien, l’évolution historique inévitable du projet colonial sioniste.
Ilan Pappé insiste : le sionisme a convaincu que les Palestiniens étaient une entrave à son succès, et qu’ils devaient être éliminés à tout prix, d’une manière ou d’une autre.
Ce n’est pas la première fois que j’entends dire que la société israélienne est raciste, comme le confirme ce même historien. J’en ai moi-même fait l’expérience en Israël, chez la sœur de mon oncle, d’origine ashkénaze. Mes amis de longue date, nés Juifs israéliens, m’ont dit à chaque rencontre à Paris que ce racisme ne fait que croître, et que leurs dirigeants se maintiennent au pouvoir grâce aux guerres qu’ils mènent.
Dans la conscience de beaucoup, les Juifs forment un bloc compact, une seule entité constituée de millions d’individus. Mais pourquoi n’y aurait-il pas différents types de Juifs ? Qui l’interdit ? Les extrémistes, oui. Ces derniers ignorent qu’ils proviennent de plusieurs tribus, puis de nombreuses conversions dans divers groupes du Moyen-Orient. De nombreux chercheurs honnêtes en parlent. Il est donc absurde lorsque les plus stupides et le moins brillants des Juifs entonnent leur refrain : qu’ils sont tous géniaux, plus humains que les autres, et qu’ils ont remporté le plus de prix Nobel au monde. Ceux-là s’identifient à la fois aux plus grands esprits et écrivains de la planète et aux barbares qui commettent le génocide en leur nom. L’endoctrinement des Juifs en Israël, selon Pappé, se fait via le système éducatif, les médias et l’armée, sur une base de peur des Palestiniens, présentés comme de nouveaux nazis décidés à commettre un nouveau génocide contre le peuple juif. À cela s’ajoutent des valeurs messianiques, rendant la société de plus en plus encline à une forme théocratique‑fasciste de l’État.
Selon Ilan Pappé, dans les années 1930, les forces socio-démocrates occidentales ont commencé à soutenir Israël et le projet sioniste pour diverses raisons. À ses débuts, le soutien à Israël était vital pour imaginer un État juif comme l’un des pays socio démocratiques du monde. Ces partis y sont restés fidèles malgré le fait que, jusqu’en 1966, les citoyens palestiniens vivaient sous occupation militaire — et après cette date, cela valait aussi en Cisjordanie et à Gaza. Leur message était clair : en ce qui concerne Israël, l’apartheid, l’occupation et la gouvernance militaire n’excluent pas un État de la communauté des nations socio-démocratiques civilisées. Pappé complète que les raisons en étaient l’islamophobie, l’arabophobie, le soutien d’Israël par l’Occident durant la guerre froide, et la croyance que la création d’Israël résolvait le problème de l’antisémitisme.
Un ancien ambassadeur d’Israël en France partage des idées similaires et avertit depuis des décennies l’Europe et l’Occident qu’il faut imposer des sanctions à Israël qui ne respecte pas le droit international et les lois, ce qui a conduit à la tragédie actuelle. Comme Ilan Pappé, ce diplomate estime qu’un conflit civil pourrait bientôt éclater dans ce pays. Il souligne également qu’Israël a déjà perdu de nombreux jeunes, des intellectuels, tous ces bâtisseurs d’une nation. Il faut rappeler aussi qu’Israël dépense plus de 400 millions de dollars par jour pour ses guerres préventives avec les voisins et à Gaza. Cet ex-ambassadeur raconte une anecdote à la télévision française : dans un avion d’une compagnie israélienne, quelqu’un se sent mal. « Y a‑t‑il un médecin ? » demande un passager. À ce moment, tout le monde lève la main. C’est l’image d’Israël aujourd’hui.
Il f aut aussi citer David Ben-Gurion (1886–1973), premier ministre d’Israël (1948–1954, 1955–1963) : « Ne nous leurrons pas : politiquement, nous sommes les agresseurs, et eux, les Palestiniens, se défendent. La terre est la leur parce qu’ils y vivent, alors que nous essayons de nous y installer. » — 1938, Sionisme et Palestiniens. Ou : « Si j’étais un dirigeant arabe, je ne ferais jamais la paix avec Israël. C’est tout à fait naturel : nous leur avons pris leur terre. » — 1948, cité dans plusieurs sources, y compris The Fateful Triangle de Noam Chomsky.
Ce qu’il faut regretter, c’est que les Palestiniens n’ont pas eu de meilleurs dirigeants et n’ont su défendre leurs droits surtout par la voie diplomatique. Toute résistance est qualifiée de terroriste, dans le langage moderne, surtout lorsque les victimes sont principalement des innocents. Et ils le sont. Le monde entier est au courant que Netanyahu a favorisé le Hamas pendant 20 ans pour empêcher l’instauration de deux États. C’est son objectif depuis l’enfance, hérité de son père, un vrai fasciste fasciné par Mussolini. Un documentaire à ce sujet est disponible sur YouTube.
Mais les membres du Hamas savaient-ils comment leur « ami » leur répondrait après le 7 octobre ?
Pourquoi écrire sans cesse sur ces pauvres Palestiniens ? On se le demande toujours. Ne dramatises-tu pas trop ? Certains me posent la question. Comment ne pas sourire, amèrement, à cela ? Est-ce moi qui dramatise en parlant de la destruction systématique de Gaza depuis le 8 octobre 2023, et non Netanyahu, qui pousse son crime jusqu’à l’absolu ? L’un de ses avocats a menacé la Cour pénale internationale de La Haye de la faire sauter, avec son procureur, si la plainte contre Netanyahu n’était pas immédiatement retirée. Il semble que le procureur se soit “temporairement retiré”, d’après ce que j’ai lu dans les médias français.
Il est absolument nécessaire de s’occuper du conflit à Gaza, car c’est là que se joue le destin de la planète entière. En Occident, tout est mis en œuvre pour nous réduire au silence, pour nous intimider. « Ne vous laissez pas intimider, continuez à parler ! », nous exhorte un professeur indépendant français. C’est la seule manière de faire bouger, voire de changer la politique occidentale. Au Moyen-Orient se joue l’avenir du prétendu Occident démocratique, qui ne nous amuse même plus avec ses discours creux sur les droits humains. Si l’on laisse Israël agir impunément, un chaos total s’installera dans le monde. Plus aucun accord, plus aucune loi internationale ne sera respectée. Le droit du plus fort deviendra la seule règle politique à l’échelle mondiale. Et c’est, hélas, déjà ce vers quoi nous tendons.
De nombreux analystes affirment que le gouvernement israélien, qui s’appuie sur la Bible, considère en réalité que le monde entier leur appartient, pas seulement Israël. Sur les réseaux sociaux circulent des cartes du « Grand Israël », sujet évoqué par le leader de la gauche française Mélenchon : ce Grand Israël engloberait Chypre, où des Israéliens achètent déjà des biens immobiliers, puis la Jordanie, une partie de l’Égypte et de la Syrie, le Liban, le Yémen, et même une partie de l’Arabie saoudite. Selon plusieurs analystes, Netanyahu souhaite non seulement impliquer pleinement les États-Unis dans ses guerres, mais aussi déclencher la Troisième Guerre mondiale. Il menace déjà la Corée du Nord pour son soutien à l’Iran durant la guerre de 12 jours. Sans oublier le bombardement de Damas, la capitale syrienne, tout en affichant une « compassion » envers les Druzes. Qui peut y croire ? Des Juifs nationalistes enragés, se lamentant sur leur liberté comme des pleureuses professionnelles monténégrines, aveugles à la souffrance des autres.
Des analystes indépendants français affirment que ces guerres israéliennes ont démontré que la politique française extérieure est dirigée par Israël. Quoi qu’il en soit, en politique étrangère, Israël prend toutes les décisions pour les Français, et le drapeau israélien flotte à l’Assemblée nationale tout près du drapeau français. Le CRIF, organisation qui se charge des Juifs de France, y joue un rôle majeur : elle organise sans cesse des dîners où sont invités des représentants du pouvoir, et elle leur suggère comment aborder l’antisémitisme ou défendre Israël.
L’ancien Premier ministre de Chirac, Dominique de Villepin, est rarement aussi courageux et indépendant, bien que lui et sa famille reçoivent quotidiennement des menaces de mort sur les réseaux sociaux. Il a récemment rappelé publiquement : le CRIF n’est pas le ministère des Affaires étrangères d’Israël… Nous pouvons critiquer Israël autant que nous le voulons sans être systématiquement qualifiés d’antisémites.
Mais pourquoi les États‑Unis soutiennent-ils Israël à ce point ?
En 1999, lorsque j’ai de nouveau participé à un congrès aux États‑Unis, un professeur de l’Université de Washington m’a dit ceci : « Chez nous, il y a le Congrès juif et le Congrès américain. Toutes les décisions sont d’abord prises au Congrès juif, puis au Congrès américain. »
Mais il y a aussi les évangéliques — ou une faction d’entre eux — que Ilan Pappé mentionne aussi dans son interview. Ce sont des chrétiens de droite qui soutiennent Israël sans condition, quoi qu’il fasse, et qui, d’une certaine manière, ont longtemps placé les présidents américains, notamment du parti républicain.
Mais qui sont-ils ? Un documentaire exceptionnel leur a été consacré, diffusé il y a quelques jours sur la chaîne franco‑allemande Arte. On y a vu l’histoire de leur pouvoir, fondé sur leur immense richesse. On y a aussi vu leur idéologie et une politique où la religion — c’est‑à‑dire la Bible — joue un rôle central ; ils attendent la fin du monde : tous les Juifs doivent retourner en Israël, ce qui marquera le retour de Jésus, leur guide dans toutes les sphères de la vie.
L’un des évangéliques importants a déclaré devant la caméra : « Oui, nous effrayons les gens, nous les avertissons que le pire peut leur arriver s’ils ne nous aident pas sur notre voix droite, et les gens ont peur, bien sûr, alors chacun nous envoie au moins cent dollars. Nous avons des millions d’adeptes. »
Comme disaient autrefois les sultans : « il est bon que le peuple m’aime, que Dieu fasse qu’il me craigne ! »
Les protestants évangéliques contemporains voient Israël comme l’accomplissement de prophéties bibliques (par exemple, le retour des Juifs dans la « Terre promise »). Beaucoup croient que la fin du monde et le second avènement de Jésus ne se produiront que lorsque l’Israël sera restauré et que tous les Juifs y seront retournés. C’est ce qu’on appelle la l’eschatologie dispensationaliste — une théologie de la fin des temps.
Qui sont les protestants évangéliques aujourd’hui ?
Ce sont des chrétiens protestants qui mettent l’accent sur l’autorité de la Bible comme parole littérale de Dieu (Ancien et Nouveau Testament), la prédication de la foi (missions) et l’importance de la mort et de la résurrection de Jésus pour le salut.
Ils représentent environ 25 à 30 % de l’électorat américain. Aux États‑Unis, c’est un vaste mouvement comptant des millions de fidèles, majoritairement blancs, surtout dans la région dite du « Bible Belt » (Sud et Midwest des États‑Unis). Leur pouvoir repose sur un nombre immense d’électeurs disciplinés et loyaux, et sur l’argent — nombreuses églises et télévangélistes disposent de milliards de dollars. Ils possèdent leurs propres écoles, universités, médias, lobbies, fondations. Aucun candidat républicain ne peut gagner sans leur soutien. Des exemples célèbres : Ronald Reagan, George W. Bush, Donald Trump — tous élus avec un appui massif des évangéliques. Trump a même déplacé l’ambassade américaine à Jérusalem, geste religieux et politique interprété comme l’accomplissement d’une prophétie biblique.
Il est essentiel de souligner que leur soutien à Israël ne repose pas sur l’amour des Juifs, mais sur leur interprétation de la Bible, en particulier de l’Ancien Testament. Beaucoup pensent que l’Apocalypse se jouera sur le sol d’Israël et que les « élus » seront séparés des « pécheurs ». Ils soutiennent également la construction du Troisième Temple à Jérusalem, ce qui, selon leur eschatologie, ouvrirait la voie à la « fin du monde ».
C’est pourquoi les évangéliques protestants s’opposent à la solution à deux États (Palestine et Israël), financent les colons israéliens et des projets dans les territoires occupés, et ignorent les droits des Palestiniens — y compris les chrétiens qui y vivent.
En conclusion, il faut souligner que la droite américaine, en particulier sa composante religieuse, soutient Israël sans condition. Ce soutien est d’abord théologique — ils croient qu’ils participent au plan divin selon la Bible — mais il est aussi profondément politique.
Cela soulève de nombreuses controverses et dangers : ils passent outre aux droits humains et au droit international, encouragent l’extrémisme et le fanatisme, utilisant la religion comme instrument politique.
Tout cela est illustré avec force dans le documentaire diffusé récemment sur Arte. De plus, Netanyahu lui‑même — en plus de qualifier les Palestiniens d’« Amalécites », ses principaux ennemis — a déclaré une fois, lorsqu’on l’a averti qu’Israël pourrait être considéré comme l’agresseur :« Non, cela n’arrivera pas. Les Américains sont naïfs, on peut facilement les manipuler ; 80 % d’entre eux seront toujours de notre côté, quoi que nous fassions. »
Et c’est effectivement le cas, même si le soutien à la guerre baisse parmi les citoyens américains.
L’Europe éprouve encore une culpabilité envers les Juifs en raison de la Seconde Guerre mondiale — sentiment qu’on ne retrouve pas aux États‑Unis. Là-bas, ils ont leurs protestants évangéliques.
N’oublions pas non plus qu’il existe de nombreux Juifs laïcs qui croient qu’Israël leur appartient totalement, qu’il l’a toujours été et qu’il le restera — même s’ils ne croient ni en Dieu ni en la Bible.
***
Tant que la religion, l’argent et le pouvoir politique dicteront la politique étrangère, et que les droits humains resteront soumis à une application sélective, Gaza demeurera le symbole de l’hypocrisie mondiale. Tout silence, toute relativisation, toute peur font de nous les complices de cette hypocrisie. Si nous voulons une véritable justice et le respect du droit international, nous devons continuer à parler avec clarté, force et cohérence morale – quels que soient les pressions, les menaces ou les fausses accusations. Nous n’avons pas le droit de nous taire.