Pisana riječ

Jasna Šamić: Susret pjesnika fracuskog PEN kluba februara 2025.

(Prevod pjesama sa francuskog:Jasna Šamić)

BOËL Jean je francuski pisac, rođen 1948, voditelj izdavačke kuće Henry. Osnivač je i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord, generalni sekretar Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont u Parizu. Objavio je desetak romana i pripovijedaka, dva eseja i još desetak knjiga poezije. Sarađivao sa mnogim časopisima i zbirkama. 

Dobitnik je Poetske nagrade Poncetton SGDL za knjigu Le Paysage immobile 2009. i Nagrade Mallarmé 2020. za knjigu Jusqu’au jour.

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/05/JEAN-2.jpg

*** 

là où leur chair s’est usée

le manche de l’outil

et ce qui comptait

le tranchant de la lame

sur la pierre bise

et de bien refermer le porget

l’aiguille dans la broderie

la tasse de la mère

l’assiette de tous les festins

menus objets de vie soudain cassés

maisons qu’on éventre et qu’on repeint

d’autres l’ont dit bon à jeter

Prevod. 

***  

tamo gdje su izlizani    

drška alata  

i sve što je bilo važno  

sječivo noža  

na sivom kamenu 

i dobro zatvorena ograda ispred kuće

igla u vezivu   

majčina šolja  

tanjur za sve gozbe   

sitni predmeti života svi polomljeni  

kuće koje se ruše i prefarbavaju  

drugi su za to rekli: sve pobacaj 

***

Sonia Pavlik piše poeziju i pozorišne komade (https://letatoutheatre.fr/lectures-spectacles/vassilissa-theatre-spectacle-conte/)

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/11/Picture-1.jpg

La Catastrophe 

L’air vif sonde les reliefs des colonnes trajanes 

de l’enfance victorieuse 

D’une respiration plus étrange et brutale 

que la bouche du Vésuve

qui cracha ses feux sur Pompéi 

Il les fend 

Déjà les hommes se précipitent sur les rives

et s’agrippent aux barques vides 

                                          -en vain

Les lance-flammes soufflent l’épouvante

et tandis que leurs lampées râpeuses ricochent 

à la surface des immeubles

rouge couleur sang 

les langues ploient sous l’épaisseur de l’effroi 

et les briques s’affaissent 

La Catastrophe s’installe 

un long silence toujours la précède 

Bientôt les temples s’effondrent 

les souvenirs heureux glissent 

au plus profond des palais 

où les voix s’engouffrent

pour se perdre 

en une rage étouffée 

Les mains fragiles cherchent 

un appui 

une accroche 

qui bientôt s’écroule sous les gravats 

Quand les trompettes sonnent 

les plus lâches ont déjà fui

Dans leur course

ils ont trouvé plus d’élan 

que toute une garde réunie 

D’un revers de la main 

la Catastrophe bannit le beau

éteint la vie

chasse la lumière avec mépris 

Les dents serrées 

ceux qui restent 

  • les enfants braves 

s’enfouissent sous les coups du sort 

La Catastrophe en profite

elle se love dans leur lit

se blottit contre les ruines 

et se gorge d’occuper tout l’espace

La Catastrophe 

Personne n’en veut

et pourtant 

certains l’aiment 

et cela lui suffit 

***

Une jambe plus courte que l’autre

Les racines envolées au loin

Inconnues à cette adresse

Marche dans l’ombre

La peur au ventre

Un mal de dos en héritage

Et une page blanche 

Au creux de mes reins

Les ancêtres bloqués 

Sur le chemin

Traverser la forêt 

Au hasard des rencontres

La destination se dessine

Hors des sentiers

Ce déséquilibre

Sur lequel j’ai poussé

Debout mais pas droite

Tordue à jamais

Prevod :

Katastrofa  

Oštar zrak ispituje reljef trajanovskih stubova  

pobjedonosnog djetinjstva 

Dahom čudnijim i surovijim  

od usana Vezuva  

što je bljuvao vatru na Pompeje  

Cijepa ih ostavlja pukotine   

Ljudi već jure ka obalama  

Grčevito se hvataju za prazne čamce  

                                                      – uzalud  

Bacači plamena odašilju stravu    

i dok njihov hrapavi dah iznova šiklja 

crven poput krvi  

jezici se povijaju pod težinom straha    

a cigle ruše  

Katastrofa se smiješta  

Duga tišina joj uvijek prethodi 

Uskoro će se hramovi srušiti  

sretna sjećanja nestati   

u najdubljim odajama palača  

gdje se glasovi gužvaju   

pa se ponovo izgube  

u prigušenom bijesu   

Krhke ruke traže  

oslonac  

hvataljku   

što će uskoro prekriti krhotine    

Kad trube zasviraju  

Najveće kukavice su već pobjegle  

U njihovom bijegu  

našli su više poleta  

nego čitava okupljena garda 

Jednim pokretom ruke  

Katastrofa odgoni ljepotu  

gasi život  

s prezirom tjera svjetlost 

Stisnutih zuba  

koji preostaju  

– hrabra djeca –  

tonu pod udarcima sudbine  

Katastrofa to koristi  

uvlači se u njihove postelje  

sklupčava se u ruševinama   

i naslađuje zauzimanjem cijelog prostora  

Katastrofu  

Niko ne želi  

a ipak  

neki je vole  

to joj je dovoljno  

*** 

Jedna noga kraća od druge  

Korijeni odletjeli daleko  

Nepoznati na ovoj adresi  

Koraci u sjenci  

Strah u stomaku    

Bol u leđima kao naslijeđe  

I prazna stranica  

U dnu slabina, 

Mojim precima 

Zapriječen put 

Preći šumu  

Kroz slučajne susrete  

Odredište se nazire  

Izvan utabanih staza  

Ovaj nesklad

Na kom sam odrasla  

Uspravna, ali ne i prava  

Zauvijek iskrivljena 

***

Rémi Faye, rođen 27. oktobra 1956. u Neuilly-sur-Seine. Iza sebe ima dugu karijeru profesora njemačkog jezika. Objavio je brojne knjige poezije, između ostalog i Salles d’attente, Français Réunis, zbirka Petite Sirène ; Fièvre blanche (Nagrada Max-Pol Fouchet), izdanje Le Castor Astral, 2000; Entre les marges,  izdavač Le Castor Astral, 2002, itd.

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/03/Jasna-13.jpg.png

***

les mots ici entre nous

comme blés couchés par la tempête

des mots vrais dit-on

comme si était vrai le reflet

du nuage sur la mare des mots

à peine leur trace sur nos lèvres

des mots encore qui couvent

sous l’ombre patiente

et qui aiment surtout

perdre leur temps

***

soudain nous sommes enfants

tout lisses encore comme

sur les photos d’autrefois

juste un regard

au milieu du paysage

juste un instant

comme une femme

qui défait son chignon

***

le soir s’accroche à la fenêtre

quand le vent prend ses distances

l’horizon au loin à genoux au pied des collines

derrière les immeubles le soleil écorché

comme planche d’anatomie

la douceur saigne mauve sous les doigts

quand tu caresses les plaies

***

une vie d’avant la vie

l’âme à nu dans la lumière d’été

le silence au bord des lèvres

instants effilochés comme

les derniers nuages au couchant

vie d’avant que la nuit

vienne dormir dans ta chambre

Prevod :

***

riječi tu među nama 

ko pšenica polegla od oluje  

riječi istinite, kažu,  

kao da je istinit odraz 

oblaka na baruštini riječi

jedva ostave trag na našim usnama  

riječi – još uvijek žeravica 

u strpljivoj sjenci  

a koje najviše vole  

dokolicu

*** 

odjednom smo djeca 

još uvijek glatke kože kao  

na starim slikama  

samo pogled  

usred krajolika  

samo trenutak  

poput žene  

koja raspliće kosu  

***  

veče se kači o prozor 

dok se vjetar povlači  

horizont u daljini kleči, podno brežuljaka  

iza zgrada razderano sunce   

ko anatomski atlas 

blagost krvari modra pod prstima  

kad vidaš rane 

***  

život prije života  

duša gola na ljetnoj svjetlosti  

tišina na rubu usana  

trenuci isparani ko  

posljednji oblaci u suton  

to je onaj život prije nego što noć  

dođe da spava u tvojoj sobi

***

Anne Lemaître je fracuska pjesnikija i slikarka, rođena u Havreu. Čitalac će upoznati ovdje i jednu njenu sliku.

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/11/2.jpg

Sirona, Fantasmagorična fantazija, 2024, ulje

Vers la vie qui te ressemble  

18: 08

Décollage immédiat 

La nébuleuse

De la tarentule

Demain

Par intermittence

L’iris 

De la créature

Oublie ta boussole 

Vagabonde

Remets-t’en 

Aux marées 

Et aux combustibles

Entend 

Le chant 

Le chant sacré

De l’effusion de sang

Un eucaryote

Édenté

Assomme 

Les poltrons

Il t’offre une pistache

Vous vous laissez

Glisser 

Sur le lait des rêves

Te laver 

Sous une pluie d’étoiles

Et la chenille

À la queue fourchue

Pour t’endormir

S’évaporera

Va vers la Vie

Va

Vers la vie 

Qui te ressemble

Sirona

Quand

Sur la lande

La pluie 

Chuchote

Plus sonore

Sirona 

Serpentine

Sur les eaux 

D’un lac noir

Guérir

Guérir

L’enfant aux cheveux d’or

Guérir 

Des mailles rouges

Des filets

Guérir

De la matière 

Noire

Et si les astres

Ne se réveillaient 

Pas

Sirona 

Bouclier du corps

Et de l’esprit

Ta caresse

Est 

Une brume

Sur les ténèbres

Bleus

Prevod : 

Ka životu koji ti nalikuje   

18h08  

Polijetanje    

Tarantula  

Maglina

Sutra  

Će se povremeno javiti   

Iris  

Stvorenja  

Zaboravi na svoj kompas  

Lutaj  

Prepusti se  

Plimama  

I gorivu 

Čuj  

Pjesmu  

Svetu pjesmu  

Prolivene krvi  

Jedan eukariot

Bezubi  

Obara  

Stašljivce 

Nudi ti pistače

I vi se puštate  

Da skliznete   

Na mlijeku snova  

Oprati se  

Pod kišom zvijezda  

A gusjenica će

Iščezuti  

Rasciijepljenog repa 

Da te uspava  

Idi ka Životu  

Idi  

Ka životu  

Koji ti nalikuje  

Sirona 

Kad

Po šikari
Kiša

Zvonko
Šapuće

Sirona
Vijuga ko zmija (Vijuga zmijolika)
Na (Nad) vodama (Na vodi)
crnog jezera

Izliječi (Izliječiti)

Izliječi
dijete zlatne kose (zlataste kose) 

Izliječi
od crvenih petlji (kariku)
od mreža
Izliječi
od crne tvari
Al ako se zvijezde
Ne probude

Sirona,
Štitu tijela
i duha,
Tvoj dodir (Tvoje milovaje)
Biće
Magla
Na plavim 

Mrakovima (tmicama ili : Na plavoj Tami)  

Tarantula maglina – odnosi se na sazviježđe u Magelanovoj galaksiji.

Eukaryote u kontekstu ove pjesme izraz označava organizam ili biće koje ima unutrašnju strukturu i moć.

Sirona – božica iscjeljenja, potiče iz keltske tradicije. 

JASNA ŠAMIĆ 

JOŠ JEDAN POETSKI DAN U PARIZU 

Najveći neprijatelj umjetnosti je dosada

                          Voltaire

Prije skoro godinu dana, učestvovala sam prvi put na susretu pjesnika koji je organizovao francuski PEN Club i nazvao Parloir des poètes. O tome sam već pisala, ali ću podsjetiti i ovaj put da se ovaj naslov može prevesti kao Pjesnička galerija, Susret pjesnika, itd, a ako bismo posudili za to turcizam, nazvali bi ga Divanhana pjesnika…  

Na tom popodnevnom susretu, u prostorijama PENa, koje se nalaze u Maison de poésie, tj. Domu poezije, osnovanom 1927. i smještenom u jednoj vili (Hôtel particulier) u 9. arondismanu Pariza, ponovo sam nedavno učestvovala sa jednom od svojih posljednjih pjesama pisanih na francuskom jeziku iz zbirke Sjenke i mrak ( Ombres et ténébres uskoro u štampi na francuskom).

Dan je bio leden; ova zima je jedna od onih rijetkih sibirskih u Parizu. Na susretu je ovaj put učestvovalo više pjesnika nego ranije, i opet su tu prednjačile pjesnikinje, uz svega dva, tri pjesnika. 

Parloir des poètes vodi Jean Le Boël, francuski izdavač, pjesnik, romanopisac, autor novela i esejist, dobitnik nagrada za poeziju, pa i prestižne Mallarmé. Trenutno je i genralni sekretar Francuskog PEN cluba, i član upravnog odbora Maison de Poésie, u ulozi generalnog sekretara. Diskretan, elegantan, nenametljiv, a može se reći da mu je i poezija slična, topla, humana, sa nostalgičnom atmosferom. Lijepa. 

Kad smo o lijepom, takva je bila ovaj put i tema susreta: Treba li pjesma da bude lijepa?Diskusja o ovoj temi je prethodila čitanju stihova. 

Čuli smo tu razlčita. Zamljva mišljeja o ovoj temi za koju su se mnogi učesnici i te kako pripremili. Neki su čitali i odlomke drugih velikih pjesnika i pisaca o tome šta je lijepo u literaturi i u poeziji, pa su se tu našli i Hese, Baudelere, Bachelard, uz još neke slavne autore.

Ove susrete shvatila sam kao most između Balkana i Evrope, tačnije bivše Jugoslavije i Francuske, i već više puta, i kad nisam bila prisutna, objavila sam prevode stihova pjesnika učesnika na ovim susretima koji su to željeli, i nisu smatrali da je bezvrijedno biti objavljen na nekom malom jeziku kao što je bosanski, tojest srpskohrvatski. Napomenuću tek da sam imala priliku da pjesme tih francuskih autora objavim ne samo u bosanskim magazinima, nego širom bivše Jugoslavije, pa i u glasilima dijaspore.

Ovaj put su mi samo četiri pjesnika od njih petnaestak, koliko iih je bilo na posljdnjem susretu, poslalo svoje stihove, pa sam zato odlučila da prevedem više od jedne pjesme svakog od njih. Iako Jean le Boël tog dana, kao ni do sada, nije čitao svoju poeziju, da bi ostavio više prostora gostima, odlučila sam da prevedem i ovaj put jednu njegovu pjesmu.    

Sve pjesme su prevedene sa francuskog jezika, iako su pjesnici učesnici bili raznog porijekla koji danas, međutim, pišu na francuskom. To bi, dakle, i ovaj put bio moj hommage poeziji, općenito, i ovom susretu posebno, kada bih istovremeno pokušala da budem ako ništa a ono sira ćuprija, most tanak poput dlake, između Francuskog PENa i onog bosanskog, u nadi da će i bosanski PEN organizovati jednog dana slične susrete. 

Treba li pjesma biti lijepa

Budući da sam pomenula da je tema bila ljepota poezije, dodala bih ovdje tek nekoliko riječi o mom viđenju toga. Želim prvestveno reći da se slažem sa svim onim pjesnicima koji su rekli da je sve u ritmu, svako djelo, naročito poezija, poput muzike, kojoj je najbliža, i da ljepota nije u rimi, niti u formi – koje su inače takođe važne. Tako je mislio i Dos Passos ali i Kundera i još mnogi drugi.. Neosporno je da klasični, takozvani vezani stih ima svoje zakone, koji ne bi smjeli da se osjećaju u jednoj dobroj i lijepoj pjesmi nego bi trebali biti podređeni  cjelini pjesme koju čine mnogi elementi. Ljepota, odnosno moć poezije je po meni prvenstveno u iznenađujućim metaforama, u moćnim nesvakidašnjim slikama, u harmoniji koja je u zagrljaju sa stilskim figurama i slikama  (a i osjećanje može biti slika), i sve to skupa treba da budi u nama posebna stanja koja možemo nazvati (i) ljepotom. I kad ne znamo definisati ljepotu, znamo vrlo dobro šta je ona, a šta nije, koje lice je prijatno, koje nije, koja pjesma je « lijepa » za sviju i kad je cvijeće zla i Cvijeće zla. Nadasve se slažem sa Voltaireom da je dosada najveći neprijatelj umjetnosti. Kako je izbjeći, pitanje je koje treba razviti vjerovatno na nekom drugoma skupu. 

Ovdje neću pominjati šta su sve filozofi podrazumijevali pod ljepotom, kakvi su bili njeni kanoni kroz vijekove. Samo ću dodatii i to da je sufijska, odnosno orijentala poezija, posebno osmanska, imala svoja stroga pravila, mogo strožija nego zapadna poezija, a njen metar koji se upotrebljavao za klasičnu poeziju bio je arud ili aruz. U aruz metru nije bitan broj slogova, već njihova dužina i kratkoća. Na primjer, jedan stih može imati 15 slogova, dok drugi ima 12.  Ovu prozodiju su korstili najveći orijentalni pjesnici, u poeziji koja se naziva divanskom (njihove zbirke su Divani) poput Rumija, Hajjama, Hafeza, Junusa Emrea, Rabije Al Adavije, i mnogih drugih, upotrebljavajući pri tome razne forme, koje su opet zahtijevale određene rime. A najčešće forme u orijentalnoj poeziji, posebno sufijskoj, bile su kaside, duge poeme, ode pisane u nečiju slavu, bilo Boga bilo vladara, potom gazeli i katreni. Najčešći aruz bio je Fâ’ilâtun Fâ’ilâtun Fâ’ilun, a postajali su i brojni drugi. Sve te orijentalne pjesme koristile su brojna arapska pisma. Što se tiče aruz metra, kažu da je nastao tako što su pjesnici slušali hod deva po pijesku, njime je napisana i predislamska arapska poezija. 

Pominjem ovu prosodiju jer su mnogi pjesnici Bosne pisali ovu vrstu poezije tokom vijekova. Naravno, bili su pod uticajem osmanske sufijske poezije, nakon osmanske okupacije Bosne i velikog dijela Balkana, ali su nastavili da je pišu i nakon toga, u austrougarskom periodu pa i kasnije takozvanu alhamiado poeziju, na bosanskom jeziku arapskim pismom, pod uticajem divanske. Albanci su takođe pisali Divan poeziju prema tim istim pravilima.

Nekoliko zapadnih pjesnika o ljepoti poezije 

U nekoliko riječi, ja definišem Poeziju kao ritmičko stvaranje Ljepote. Njen jedini sudija je Ukus.  … Ako vam neka pjesma nije razderala dušu, niste upoznali poeziju.  Edgar Allan Poe

Nježna poezijo! Najljepša od svih umjetnosti! Ti koja nas, budeći u nama stvaralačku moć, približavaš božanstvu. G. Apollinaire 

Poezija, taj jezik koji niko ne govori, a svi razumiju. A. de Musset

Poezija je unutarnja pjesma. … Prave suze su one koje izazove lijepa poezija, u kojima se podjednako miješaju divljenje i bol. Chateaubriand

Pjesnici se e stide svojih osjećanja ; oni ih iskorištavaju. F. Nietzsche 

Svako ko sanja o plamena moćni je pjesnik. G. Bachelard 

Dok je za neke pjesnike “poezija ogledalo koje čini lijepim ono što je iskrivljeno, za Khalila Gibrana (Halil Džibran) ona “sadrži i radost i bol i čudo, s daškom rječnika” , čime pjesnik tvrdi da poezija može ispreplitati u sebi složene emocije i intelektualni izraz.

Ova razmišljanja pokazuju da poezija nije samo umjetnički oblik, već i put koji vodi do emocionalnog i intelektualnog izražavanja, sredstvo koje povezuje jezik sa dušom.

Bez obzira što svi pjesnici koje sam gore navela nisu pominjali isključivo ljepotu poezije, i objašnjavali šta ona znači, ipak njihove riječi, za mene, govore samo o tome. 

I još bih jednom podvukla da možda za mnoge od nas ljepota poezije leži u njenoj moći da iskaže neizrecivo, da uhvati trenutak riječima koje nadilaze svoje obično značenje. Istovremeno je ona i muzika i misterija, i bol i zanos, i prozor otvoren ka ljudskoj duši. Za lijepu poeziju neki vele da se ne čita, nego osjeća, da ranjava i liječi u isti mah. 


Jasna Samic 

ENCORE UNE JOURNÉE POÉTIQUE À PARIS

“Le plus grand ennemi de l’art est l’ennui.”
Voltaire

Il y a presque un an, j’ai participé pour la première fois à une rencontre de poètes organisée par le PEN Club français, intitulée Parloir des poètes. J’en ai déjà parlé, mais je rappellerai cette fois encore que ce titre peut être traduit de différentes façons dans nos langues slaves. Et si nous empruntions un turcisme pour cela, nous pourrions l’appeler Divanhana des poètes

Lors de cette rencontre, qui s’est tenue dans l’après-midi dans les locaux du PEN Club, situés dans la Maison de la Poésie — fondée en 1927 et abritée dans un hôtel particulier du 9ᵉ arrondissement de Paris —, j’ai à nouveau participé avec l’un de mes derniers poèmes écrits en français. (Ce poème fait partie de mon nouveau recueil, intitulé Ombres et ténèbres, qui sera prochainement publié en français.)

La journée était glaciale, cet hiver étant l’un de ces rares hivers sibériens à Paris. Cette fois encore, les poétesses étaient les plus nombreuses, avec seulement trois ou quatre poètes masculins présents.

Parloir des poètes est dirigé par Jean Le Boël, éditeur, poète, romancier, nouvelliste et essayiste français, lauréat de divers prix de poésie, dont le prestigieux prix Mallarmé. Il est également secrétaire général du PEN Club français et membre du conseil d’administration de la Maison de la Poésie, en tant que secrétaire général. Discret, élégant, modeste — ce que l’on peut dire aussi de sa poésie : chaleureuse, humaine, imprégnée d’une ambiance et d’images nostalgiques. Belle.

À propos de la beauté, c’était précisément le thème de cette rencontre : Le poème doit-il être beau ? La discussion sur ce sujet a précédé la lecture des poèmes.

Nous avons entendu des impressions et des opinions variées et intéressantes, et la plupart des poètes s’étaient bien préparés pour cette table ronde. Certains ont lu des extraits d’autres grands poètes et écrivains ayant réfléchi à la notion de beauté en littérature et en poésie, citant des auteurs comme Hesse, Baudelaire et Bachelard, parmi d’autres.

J’ai perçu ces rencontres comme un pont entre les Balkans et l’Europe, plus précisément entre l’ex-Yougoslavie et la France. À plusieurs reprises, même lorsque je n’étais pas présente, j’ai publié les traductions des poèmes des participants qui le souhaitaient et qui ne considéraient pas qu’il était dévalorisant d’être publié dans une langue aussi petite que le bosnien, c’est-à-dire le serbo-croate. Je mentionnerai en passant que j’ai eu l’opportunité de publier ces poèmes non seulement dans des revues bosniennes, mais aussi dans celles de l’ensemble de l’ex-Yougoslavie ainsi que dans des publications de la diaspora.

Cette fois-ci, seuls quatre poètes sur les quinze présents m’ont envoyé leurs poèmes ; j’ai donc décidé de traduire plus d’un poème de chacun d’eux. Bien que Jean Le Boël, comme à son habitude, n’ait pas lu ses propres poèmes, préférant laisser plus de place aux invités, j’ai néanmoins décidé de traduire l’un des siens.

Tous les poèmes que le lecteur trouvera ici ont été traduits du français, bien que les poètes participants soient d’origines diverses et écrivent aujourd’hui en français. Ce travail a été, une fois de plus, mon hommage à la poésie en général et à cette rencontre en particulier, en essayant, à défaut de grand-chose, d’être un pont — aussi fin qu’un cheveu — entre le PEN Club français et le PEN bosnien, dans l’espoir que ce dernier organise un jour des rencontres similaires.

Un poème doit-il être beau

Puisque j’ai mentionné que le thème était la beauté de la poésie, j’aimerais dire quelques mots sur ma propre vision de ce sujet. Je me contenterai d’ajouter que je suis d’accord avec tous ces poètes, y compris Dos Passos, qui a dit que tout est dans le rythme. Chaque œuvre, en particulier la poésie, est semblable à la musique, son art le plus proche. Ainsi pesait aussi Kudera et il n’est pas le seul.  

Il va de soi que la beauté ne réside pas uniquement dans la rime ni dans la forme — qui, bien sûr, ont aussi leur importance. Le vers classique a ses propres lois, mais dans un poème réussi, elles ne devraient pas être perceptibles en premier lieu. Un beau poème ne se réduit pas à une structure rigide : il doit s’inscrire dans un ensemble poétique comprenant plusieurs éléments. Pour moi, la beauté, ou plutôt la puissance de la poésie, réside avant tout dans les métaphores surprenantes, les images fortes et inattendues, l’harmonie qui s’entrelace avec les figures de style — le sentiment pouvant lui-même être une image. Tout cela, réuni, doit éveiller en nous des sensations particulières que l’on peut appeler, aussi, beauté. Et même si nous ne savons pas toujours la définir, nous savons très bien ce qu’elle est, et ce qu’elle n’est pas : quel visage est agréable, lequel ne l’est pas, quel poème est beau pour tous, qu’il s’agisse des Fleurs du mal ou des vers du mal.

Je suis avant tout d’accord avec Voltaire, selon lequel l’ennui est le plus grand ennemi de l’art. Comment l’éviter ? C’est probablement la question qu’on devrait développer lors d’un autre débat.

Je ne reviendrai pas sur ce que les philosophes ont compris par la beauté ni sur les canons esthétiques qui ont évolué au fil des siècles. J’ajouterai simplement que la poésie soufie, ou orientale, en particulier ottomane, obéissait à des règles strictes, bien plus strictes que celles de l’Occident. Le mètre classique y était l’arud (ou aruz), où ce n’était pas le nombre de syllabes qui importait, mais leur longueur ou leur brièveté. Un vers pouvait ainsi compter quinze syllabes tandis qu’un autre en avait douze. Cette prosodie fut employée par les plus grands poètes orientaux, dans leurs recueils nommés Divans, tels que Rûmî, Hâfiz, Yunus Emre, Rabia al-Adawiya et bien d’autres, au sein de formes poétiques exigeant des rimes spécifiques. Les plus courantes étaient les qasidas (poèmes longs écrits en l’honneur de Dieu ou d’un souverain), les gazels et les quatrains. Le mètre le plus fréquent était Fâ’ilâtun Fâ’ilâtun Fâ’ilun, bien que de nombreux autres existent. Toutes ces poésies orientales étaient rédigées dans divers types d’écriture arabe. On dit que cette prosodie serait née du rythme des pas des chameaux sur le sable. Déjà, la poésie arabe préislamique était composée selon ce schéma.

J’évoque cette prosodie ici parce qu’un grand nombre de poètes de Bosnie ont écrit ce type de poésie pendant des siècles. Ils étaient évidemment influencés par la poésie ottomane soufie, après l’occupation ottomane de la Bosnie et d’une grande partie des Balkans, mais ils ont continué à la pratiquer même après, à l’époque austro-hongroise. Cette poésie, influencée par la poésie de Divan, a également pris une forme particulière, dite alhamiado, écrite en langue bosniaque avec des caractères arabes. Un même type de poésie a été pratiqué par les Juifs de Bosnie, qui l’écrivaient en langue bosniaque avec des caractères hébraïques. Les Albanais, eux aussi, composaient des poèmes de Divan selon ces mêmes règles strictes.

Quelques poètes occidentaux sur la beauté de la poésie 

Edgar Allan Poe
En quelques mots, je définis la Poésie des mots comme Création rythmique de la Beauté. Son seul juge est le Goût.
… Si un poème n’a pas déchiré votre âme, vous n’avez pas connu la poésie.

Guillaume Apollinaire
Douce poésie ! Le plus beau des arts ! Toi qui, suscitant en nous le pouvoir créateur, nous mets tout proches de la divinité.

Alfred de Musset
La poésie, cette langue que personne ne parle et que tout le monde comprend.

François-René de Chateaubriand
La poésie, c’est le chant intérieur… Les vraies larmes sont celles que fait couler une belle poésie et dans lesquelles se mêle autant d’admiration que de douleur.

Friedrich Nietzsche
Les poètes n’ont pas de pudeur à l’égard de leurs sentiments : ils les exploitent.

Gaston Bachelard
Tout rêveur de flamme est un poète en puissance.

Si certains poètes disent que « la poésie est un miroir qui rend beau ce qui est déformé », Khalil Gibran affirme, quant à lui, que « la poésie contient à la fois la joie, la douleur et le merveilleux », soulignant ainsi qu’elle peut entrelacer émotions complexes et expressions intellectuelles.

Ces réflexions montrent que la poésie n’est pas seulement une forme artistique, mais aussi un moyen d’expression à la fois émotionnel et intellectuel, qui relie le langage à l’âme. Bien que tous les poètes mentionnés ci-dessus n’aient pas explicitement abordé la question de la beauté en poésie, leurs mots, pour moi, n’évoquent rien d’autre.

Je soulignerai encore une fois que, pour beaucoup d’entre nous, la beauté de la poésie réside sans doute dans sa capacité à exprimer l’indicible, à capturer un moment avec des mots qui dépassent leur sens habituel. Elle est à la fois musique et mystère, douleur et exaltation, et une fenêtre ouverte sur l’âme humaine. Selon certains, un beau poème ne se lit pas, il se ressent : il blesse et guérit à la fois.

Related posts

Otišao je Abdulah Sidran, ali kroz svoje Čuvare Bosne vječno će živjeti: lijer, zambak, ljiljan…

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE: ZERIN MURIĆ

Dijaspora BiH Administrator

ZLATNO PERO SANDŽAKA-FARUK DIZDAREVIĆ KROZ PRIZMU KULTURE

Dijaspora BiH Administrator

Sin Melike Salihbeg Bosnawi poklonio građu Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Dijaspora BiH Administrator

BALŠA BRKOVIĆ KAO POSEBNA I ORIGINALNA LIČNOST U KULTURI CRNE GORE

Dijaspora BiH Administrator

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE: AIDA ORAHOVAC-KUČ

Dijaspora BiH Administrator

Leave a Comment