Predrag Finci
Buđenje vjere
Kad jednom bude Boga
više neće biti progona logora pokolja
neće biti ratova ni ubijanja
Neće biti jada nepravde nesreće
ni gadnih stvorova više neće biti
Sve će biti lijepo i dobro kad jednom bude Boga
A dok toga nije
ljudi će svoje zamišljati izmišljati dozivati
i na zemlji i sebi i drugima pakao stvarati
Prevod na francuski, engleski i turski, Yasna Avesta
L’éveil de la foi
Si un jour Dieu existe
il n’y aura plus de rafles de camps de carnages
de bains de sang ni de guerres
Plus d’injustice de malheur et de misère
d’ignobles créatures, il n’y en aura pas
Tout le monde sera beau et bon, quand un jour Dieu sera
Mais tant qu’il n’est pas
l’homme l’imaginera l’inventera l’invoquera
et fera pour lui et les autres l’enfer sur ce monde d’ici-bas
The Awakening of Faith
When one day God exists:
No more raids, no camps, no carnage,
No more wars, no killings will be.
No misery, no injustice, no woe,
Nor a single vile creature left to show.
Beauty and goodness will reign if God exists one day.
But as long as He isn’t here,
Men will imagine, invent, and summon Him,
Creating, for all, hell on this world.
İnancın Uyanışı
Bir gün Tanrı varsa,
baskınlar, kamplar ve kıyımlar olmayacak,
savaşlar ve öldürmeler son bulacak.
Ne sefalet, ne haksızlık, ne keder kalacak,
ve hiçbir aşağılık yaratık da olmayacak.
Bir gün Tanrı varsa, yalnızca güzellik ve iyilik olacak.
Fakat Kendisi var olana kadar,
insanlar Onu hayal edip icat ederek çağıracak,
hepinize bu dünyada cehennemi yaratacak !
Buđenje vjere
Impresije
I.
Kao i sve dosadašnje pjesme, koje sam u glavnom imala prilike čitati kao dio njegovih filozofskih eseja, i ova pjesma Predraga Fincija je naizgled „obična“ i jednostavna. Ali ona nosi u sebi duboku filozofsku dimenziju i to, po meni, izraženu ironijom.
Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje sa vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.
Ako jednog dana bude Boga na ovom svijetu (Zemlju i svijet na zemlji Francuzi označavaju često sa « le bas monde », u značenju kontrast s onostranim, ali i niski svijet poroka), više neće biti ni logora smrti, ni klanja, ni ostalih zločina koje čovjek od vajkada čini čovjeku. Ovo nam poručuju stihovi, ali eo ipso napominju da je čovjek uvijek mislio da Bog postoji, iako mu se na određen način taj Isti « rugao », i dopuštao krvoprolića, progone, genocide. Da li je Bog u koga je čovjek vjerovao i vjeruje ikad pokazao sućut prema čovjekovoj patnji i zločinima koje trpi od početka svog postojanja? Olako je reći da je sve to iskušenje na koje Bog stavlja čovjeka, kako tvrde vjernici. Pogotovo kada znamo da su se mnogi ratovi i prije vodili, a i sad se vode u ime Boga. Makar Bog bio samo isprika za otimanje zemlje, do čega se « najlakše », da ne kažemo jedino može doći progonom i ubistvima drugih, uz što neminovno idu zločini. Bog, međutim, nikad nije zaustavio ni jedan rat, nije oduzeo ljudima oružje, naprotiv, dopustio im je da se nauružavaju sve više, sve sofisticiranijim sredstvima za ubijenje sebi bliskihm svojih dvojika kako bi rekao Baudelaire. A ti drugi sve više su civili, nevina djeca i žene. Sve više se vode preventivni ratovi, obrazloženi pravom na samoodbranu. Proizvođač sprava za ubijanje je milijarder, najcjenjeniji i najmoćniji čovjek na ovom svijetu niskosti i zla (ce bas monde). A ON, Veliki i Jedini Milostivi nikad nije nevinom čovjeku donio smiraj i mir na zemlji. Nekad ga ne pušta na miru ni u « vječnom miru ». Smrti. Dopuštajući bombardovanje i skrnavljenje njegovih grobova. Nikad nije istinski kaznio ubicu. Nikad više, obećao je čovjek samom sebi, i naravno opet iznevjerio sebe.
Ipak, neka čovjek slobodno vjeruje da će On doći i donijeti sreću, dočekaće naravno raj na zemlji. Do tada, nek se pomiri sa ratovima, genocidima, i paklom koji čovjek čovjeku nudi u odsustvu Njega, Tajne, Nepostojećeg.
Gore više sam rekla da je ova pjesma vjerovatno i ironična. A moguće je da će za neke biti i cinična ? Takav je po meni već njen naslov, budući da svi znamo da Bog odavno samo raste, postaje sve veći na Zemljinoj kugli, posebno na Balkanu, i ne samo na Balkanu. Vjera je odavno probuđena, kod nas u Bosni se kaže da se « došlo tobe » ; nema, dakle, potrebe za (ponovnim) buđenjem. Do masivnog buđenja na Balkanu došlo je devedesetih godina prošlog vijeka. Najveći vjernici (« vjernici ») postali su oni koji su vjerovali i zaklinjali se da je Bog mrtav. A znamo do čega je buđenje vjere dovelo kod nas. I od tad, buđenje ne prestaje. A s njim, ni zločini. Stranci kažu : dolazi do balkanizacije svijeta.
Neko se može upitati da li je pjesma « Buđenje vjere » pjesma jednog ateiste, vjernika ili agnostika. Vjerovatno je i samo pitanje pogrešno. To je prvenstveno pjesma o stvarnosti ove Planete, lišenoj snoviđenja, ali planete što vjeruje u Nemoguće koje sve više donosi samo nesreću. Od kako je čovjeka na zemlji, on je vjerovao u Višu silu, i Njenu dobrotu koja ga spasava, vjerovao u ono što je nazivao Bog, vjerovao u razne Bogove i bogove, vjerovao u njegovu kaznu, ali ga nažalost On nije spasio ni od jedne nepravde koja je nevinim načinjena. Kada se desi samo od sebe neko zlo zločincu koji je namučio jedan nevini svijet, taj svijet kaže : Ima Boga !
Moguće je ipak da slijepa vjera spasava, kao i molitva. Takođe je moguće da će se neki vjernik upitati gdje je nestao Bog u ovim teškim vremenima, zašto ne zaustavlja ratove ?
Da li je pjesma « Buđenje vjere » pesimistična ili optimistična, pitao bi se takođe neki kritičar. Za one koji vjeruju da vjera pomaže, ona svakako ulijeva nadu. Ali vjernicima ne treba nada, oni je već imaju, odgovoriće mi upravo oni koji odavno vjeruju u Njegovo prisustvo. Kao i u njegovo Spasenje, nazivajući ga različitim imenima u monoteizmima. Evo samo nekoliko njegovih imena i atributa u hrišćanstvu : Spasitelj, Jedini Spasitelj, Svevišnji, Gospodar, Sveti Otac, Tvorac, Dobri, Početak i Kraj, Svemogući, itd. U islamu, gdje u Kuranu On ima 99 atributa koji su sinonimi za Njega, ime mu je Allah (Jedini bog), Jedini – al-Vahid, Milostivi – Er-Rahman, Svemogući – al-Kadir, Pravedni – al-Adl , itd.… U Sufismu je i Tajna, i sve što smo mi i što nas okružuje a što ljudski um ne može nikad pojmiti. U judaizmu: Jahve – YHWH, Elohim, Adonaj – Gospod, El Šadaj – Svemogući Bog, Ha-Šem – Ime, koristi se umjesto direktnog izgovaranja imena Boga…
Za mene je, međutim, ponavljam, ova pjesma « samo » apokaliptična, jer izvrsno oslikava našu sadašnjicu.
II.
Pjesma « Buđenje vjere » me je podsjetila i na druge pjesnike koji su pominjali Boga u svojim stihovima, jedni na jedan, drugi, na drugi način. Bilo je mnogo velikih autora koji su pjevali o Njemu. Da ne pominjem sufije, koji su bili Zaljubljenici u tu jedinu Istinu, o kojima sam puno pisala ranije, a čija djela su sva posvećena Jednoći postojanja.
Naravno, i zapadni autori su Ga pominjali, pa i veliki Victor Hugo (1802-1885). U Ce que dit la bouche d’ombre, « Šta govore usta sjene », na primjer, riječ je o svakako i o Njegovoj tajni. Ova pjesma se bavi temama božanskog, univerzuma i ljudske sudbine, a njeni stihovi naglašavaju veličanstvenost i zastrašujuću usamljenost pojma Bog, koji prožima sve aspekte postojanja – od tame i svjetlosti do prirodnih sila i ljudske duše. Tu pjesnik kaže između ostalog :
Dieu ! Toujours ce grand mot ! Unique et solitaire,
Effrayant et sublime, au front duquel est l’Être,
Au fond duquel est Tout ;
Mot que l’ombre et la nuit, que l’azur et la flamme,
Que les mers et les vents, que le sépulcre et l’âme
Épellent à genoux !
Bog! Ta riječ uvijek velika ! Jedinstvena i usamljena !
Ne njenom čelu je Biće, a ona zastrašujuća i uzvišena !
Sve se skriva u njenim dubinama ;
Riječ koju tama i noć, koju plavetnilo i plamenovi,
Koju grob i duša, koju mora i vjetrovi,
Izgovaraju na koljenima!
Hugo će i ovako pjevati o Bogu i čovjeku :
Bog je stvorio biće nepredvidivo.
Sjajnim, lijepim, čistim, obožavanim ga učinio,
Da je inače na istoj visini, a nije nesavršen
Čovjek bi ravan bio Savrešenom …
Dakle, Bog stvori svemir, svemir stvori zlo.
…
I, prije svega, znaj
Svijet u kojem živiš zastrašujući je svijet,
Pred kojim sanjar, povijen pod beskrajem,
Diže ruke ka nebu i uzmiče užasnut.
Tvoje sunce je sumorno, a tvoja zemlja strašna.
Vi prebivate na pragu svijeta kazne.
Ali niste potpuno izvan Boga…
Ne zaboravimo da je ovaj francuski pjesnik bio prvenstveno mistik, koji je vjerovao u neku Višu inteligenciju. Ona ga, očito, nije razočarala, iako je živio teške trenutke u svom životu : morao je bježati iz Pariza, biti egzilant, izgubio je najdražu osobu, kćerku koju je opjevao u svojim, možda, najljepšim stihovima. Victor Hugo je, u stvari, imao složen i evolutivan odnos prema vjeri, misli svaki francuski kritičar. Odgojen u katoličkoj tradiciji, s vremenom je postao kritičan prema organiziranoj religiji i crkvenim dogmama, zadržavši uvjerenje u Duhovnost, inkarniranu Njime. Njegova kasnija djela pokazuju sklonost panteističkoj viziji, gdje Bog prožima prirodu i kosmos. Za to su dokaz posebno njegove Kontemplacije, Les Contemplations, 1856., a duga poema Šta govore usta sjenke, njihov su dio. Poznato je da je Hugo vjerovao i u okultno, u ono što postoji a ne vidimo običnim okom, kako kažu poklonici nevidljivog, a znamo da je takođe često « prizivao duhove ».
Od zapadnih pjesnika, Boga su u svojim pjesmama pominjali, između ostalog, i Dante Alighieri, William Blake, Friedrich Hölderlin, Charles Baudelaire, Rainer Maria Rilke, Paul Claudel…
U Danteovoj (1265-1321) Božanstvenoj komediji, Bog je sveprisutan. Friedrich Hölderlin (1770-1843) u svojim Himnama, gdje su među najpoznatijim Hymne an die Götter (Himna bogovima) prikazuje Božanski duh u prirodi ; on uopšte u svojim stihovima pominje osjećaj napuštenosti od Boga, ali i traganja za njim. Rainer Maria Rilke (1875-1926), u Duineser Elegien, Devinskim elegijama, piše o udaljenom Bogu, koga čovjek traži, ali ne može dosegnuti. (Ako bih zavapio, ko bi me čuo od anđeoskih četa?) Neke od njegovih zbirki cijele su posvećene Bogu, kao na primjer Das Stunden-Buch, zbirka u kojoj se pjesme obraćaju Bogu, posebno u prvom dijelu “Das Buch vom mönchischen Leben” (Knjiga monaškog života).
Francuski pjesnik Paul Claudel (1868-1955) autor, između ostalog, Les Cinq Grandes Odes, Pet velikih oda, poznat je kao najveći katolički pjesnik Francuske, ali i pjesnik mistične poezije inspirisane katoličanstvom. U djelu Les Cinq Grandes Odes, on spaja svoju biografiju, poetiku, lirsku i religioznu ekstazu. Didier Alexandre piše da Claudel u svojim “simfonijama” koristi motive prisutne i u njegovom teatru. « Predstavljen kroz lik svećenika, oca, muškarca, pjesnik vraća svakome ono što mu pripada: Bogu – duh, ženi – život, čovjeku – katolički smisao svijeta. Poezija…, postaje univerzalna zajednica u Bogu. »
Charles Baudelaire (1821-1867) u svom čuvenom djelu Cvijeće zla, pokazuje ambivalentan odnos prema Bogu. Prvo je bio osuđen zbog bogohuljenja, potom od nekih proglašen velikim katolikom. Anatole France i Proust tako nisu razdvajali Baudelaira klasičnog pjesnika od Baudelairea hrišćanskog pjesnika. „Baudelaire nije pjesnik poroka“, govorio je A. France, „on je pjesnik grijeha, što je nešto sasvim drugo.“
Jedna od Baudelaireovih pjesama gdje pominje Boga (ili « Boga ») jeste Molitva jednog paganina (La prière d’un païen), pjesma o pohoti, slasti, senzulanosti, koja počinje ovim stihovima:
Ah ! ne ralentis pas tes flammes ;
Réchauffe mon cœur engourdi,
Volupté, torture des âmes !
Diva ! supplicem exaudî !…
Ah! Ne usporavaj svoje plamenje;
Zagrij moje ukočeno srce jadnika,
Slasti, duše mučenje !
Božanska! Usliši pačenika!
A kad je riječ o molitvi, Baudelaire ima i takvu pjesmu, gdje se moli Sotoni u dugačkoj poemi od koje evo nekoliko stihova:
Prière
Gloire et louange à toi, Satan, dans les hauteurs
Du Ciel, où tu régnas, et dans les profondeurs
De De l’Enfer, où, vaincu, tu rêves en silence !
F Mais que mon âme un jour, sous l’Arbre de Science,
P Près de toi se repose, à l’heure où sur ton front
Comme un Temple nouveau ses rameaux s’épandront !
Molitva
Slava i hvala Tebi, Sotono, u visinama
Nebu, gdje si vladao, i u dubinama
Pakla, gdje, poražen, u tišini si sav od sanja!
Nek mi duša jednog dana, pod Drvetom Znanja
Kraj Tebe počiva, a tvojim čelom šire bez blama
njegovi novi izdanci, poput novog Hrama !
I na Balkanu (da ne kažem naročito na Balkanu) mnogi su pjesnici pisali o Bogu (pisali su pjesmu i pod nazivom Molitva), bilo kroz vjeru, sumnju ili filozofsko promišljanje. Evo tek nekih od njih: Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), čija su djela Gorski vijenac i Luča mikrokozma puni, kao što znamo, religijskih motiva. Njegoš vidi Boga kao uzvišenog zakonodavca, ali ističe i sudbinu i borbu između dobra i zla. Tin Ujević (1891-1955) takođe pominje Boga kad piše o vlastitim unutrašnjim sukobima. Ujević općenito traži odgovore na patnju. Iako nije bio vjernik u tradicionalnom smislu, u njegovoj poeziji ima potrage za smirajem i iskupljenjem koje često prizivaju religijske slike. Slična je i njegova pjesma, pisana poput drugih, vezanim stihom, Molitva iz tamnice.
Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ? …
A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista. …
Jovan Dučić (1874-1943) je u pjesmama propitivao postojanje Boga i sudbinu. I Miloš Crnjanski (1893-1977) pominje Boga, a za njegovu poeziju moglo bi se reći da oscilira između kosmičke melankolije i religijskog traganja. U “Lamentu nad Beogradom” pjesnik osjeća Božje odsustvo u svijetu punom bola. I Desanka Maksimović (1898-1993), iako prvenstveno pjesnikinja ljubavi, i čak ušećerenih stihova, osjeća u nekim pjesmama Božiju prisutnost kroz prirodu i čovjeka, tvrde današnji kritičari.
Mak Dizdar (1917-1971) je poseban sasvim u odnosu na sve druge, pa i balkanske pjesnike, jer je inspirisan natpisima na bosanskim stećcima i moglo bi se reći neomanihejstvom i bogumilstvom ali i hrišćanskim motivima prisutnim takođe na stećcima. O tom svjedoči, što mnogi čitaoci odavno znaju, njegov Kameni spavač, gdje autor preispituje vječnu potragu za smislom. A sigurmo, na taj način, i za Bogom. Koga, međutim, ne pominje. Poput sufija, Mak Dizdar pominje radije nebo i tajnu. Njegova « Molitva » je posvećena hljebu : Molitvu jednu Jedinu imam U ovom svijetu Beskrušnom Molitvu jednu Jedinu imam Molitvu o kruhu Inosušnom
Pjesma Slovo o nebu – Pravednik, na primjer, oslikava putovanje kroz svijet pun patnje, bolesti i smrti. Čovjek traži odgovore gledajući u nebo, ali umjesto prosvjetljenja, susreće šutnju i tamu. Glas mu se gubi u mraku, što vjerovatno sugeriše odbacivanje istine u svijetu prepunom duhovne gluhoće. Moglo bi se reći da je ovdje prisutan gotovo biblijski ton, s motivima iskušenja, pada i transcendencije kroz glas koji nadživljava tijelo.
Hodeći kroz zemlju Kroz noći i dane Vidio je navist Vidio je bolest I vidio rane Pa izreko slovo Dižuć glavu ka nebu Pitajući o tajni Na putu ka grebu Pitajuć o tajni A nebo bi plno Muka od olova Te ta slova čuše Oni što brez duše Te ta slova čuše Vraždom se zasmija Zmija aždahaka Bo glas se izgubi U gluhoti mraka Bo glas se izgubi On se spusti u se Među katakombe Psi kosti rastepu Nakon hekatombe Psi kosti rastepu Tako tijelo stade Na putu kroz tminu Pade al glas jedan Zvoni kroz tišinu Al glas jedan zvoni Glas što vječno leti K nebu u visinu Eže vječno leti
Je li Bog nestao, ne samo iz stihova Maka Dizdara, nego i sa stećaka kojim se inspirisao, a koji su više nego Bogom ispunjeni ovostranim i profanim ? Poput bogumilskih i katarskih poruka o dobru i zlu, gdje su svjetlost i zlo prisutni mnogo više od « greba » i smrti o kojima takođe pjeva Dizdar ?
Abdulah Sidran (1944-2024) i sam često dotiče teodiceju (zašto Bog dopušta patnju?); tu je povremeno prisutan osjećaj ljudske nemoći pred sudbinom i Božjom voljom.
“Sarajevska molitva” je pjesma u kojoj Sidran izražava svoje emocionalno i filozofsko stanje tokom opsade Sarajeva. Pjesma se može smatrati molitvom u kojoj pjesnik traži milost i pravdu, izražavajući bol zbog zla koje je učinjeno gradu i stanovnicima. Sidran u ovoj pjesmi koristi religijske motive, i Boga moli da ukloni Životinje koje su opkolile grad i svakodnevno ga granatiraju. Ali Bog ih nije zaustavio.
Sidran Boga pominje i u pjesmi « Bašeskija », posvećenoj ovom legendarnom kroničaru grada Sarajeva, imitirajući njegov stil :
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak/i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to/i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna/ dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. … Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?… Mislim li pravo, Bože?…
U pjesmi Zašto tone Venecija, isti pjesnik će se opet obratiti Bogu. I tako vjerovatno sve više u svojim stihovima, ne samo ovim, od momenta izbijanja rata, i opsade grada. Da li je Sidran, koji je prije bio ateistički pjesnik nego agnostik do devedesetih godina, gledajući i živeći i sam nesreću i zlo, postao u ratu stvarni vjernik, ili je i u njegovim pjesmama, kao i u pjesmama raznih drugih pjesnika, ali i običnih ljudi koji ne vjeruju, od Boga ostalo samo ime, Bog postao samo uzrečica, uzvik?
Njegova sahrana daje možda jasan odgovor na ovo pitanje, ukoliko sama pjesma « Zašto tone Venecija » to ne nudi. A koja počinje stihovima :
Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju….
Svi ovi gore spomenuti pjesnici (kojih ima mnogo više nego što sam ih navela) Boga su doživljavali na različite načine – kao spasitelja, nedokučivu silu, odsutnog svjedoka ili čak ljudsku izmišljotinu.
III.
Sve ovo što sam do sada rekla, podsjećajući čitaoca na ono što gotovo ni jednom nije strano, inspirisala me je pjesma Predraga Fincija « Buđenje vjere » koju sam prevela na tri jezika, razmišljajući tako opet o Bogu i o zlu na ta tri jezika. Mnogi kritičari, pa i ja, kad se uvučem pod njihovu kožu, postavljaće će sebi razna pitanja u vezi s tom pjesmom, jer ona sama na to tjera čitaoca. Mene je podsjetila na druge pjesnike, zapadne, koji su pisali o Bogu, a da nisu bili tipični, ordokosni vjernici. Istovremeno bi se svaki ozbiljniji kritičar, pročitavši je, ako poželi nešto reći o njoj, mogao upitati kome je od znanih autora Finci najbliži svojim stihovima o Bogu. Mada je to teško, nekad i nemoguće pitanje, ja bih pokušala na njega odgovoriti.
Kad su u pitanju domaći autori, moguće da bi najbliži bio Tinu Ujeviću, iako Finci ima takozvani slobodni tih. Potom kod Fincija ne nalazimo istu liriku, i onu istu, veliku melankoliju koja je prisutna u mnogim Ujevićevim pjesmama. Od stranih pjesnika, može se reći da Predragova pjesma dodiruje najviše Baudelairea i njegove teme, naročito ukoliko pjesmu « Buđenje vjere » shvatimo (i) kao ironičnu. Pjesma o kojoj je riječ bliska je Baudelaireu i po filozofskom pristupu vjeri, postojanju Boga i moralnim pitanjima. Baudelairova pjesma “Le Voyage” kao i mnoge pjesme iz zbirke Les Fleurs du mal (Cvjeće zla) se odnose na postojanje ili nepostojanje Boga, na njegovu odsutnost ili iracionalnu i apstraktnu prirodu. Čovjek je svakako sam, a ako on nije odsutan, Njegova pomoć jeste : Čovječanstvo brblja, pijano u genijalnosti svojoj/I, ludo i sad ko što je i bilo/ Vrišti Bogu, u agoniji bijesnoj:„O, ti dvojniče, Gospodaru, proklet neka si !“
Kao i Baudelaire, ponoviću, i Finci u svojoj pjesmi (pisanoj u slobodnom stihu, za razliku od većine gore pomenutih, pjesnika klasika) govori o čovjekovoj patnji, moralnim kontradikcijama, duhovnoj krizi. I sam je, poput mnogih pjesnika, usmjeren na traženje smisla u postojanju, a prisutna je tu, svakako (ako ne i prvenstveno), nota nezadovoljstva zbog čovjekove patnje, nepravde i zločina koji su počinjeni nad nevinim u njihovo ime. Nekad u ime Boga. Bez Boga. Ili sa Bogom ?
Dakle, ja bih rekla (ko se ne slaže nek se ne slaže !) da Fincijev ton i filozofija u pjesmama odgovaraju u priličnoj mjeri Baudelaireovoj filozofiji i tonu stihova, kao i refleksija o Bogu, njegovoj odsutnosti i postojanju zla.
Jasna Šamić / DIJASPORABIH