Piše: Veljko ĐUKANOVIĆ, profesor književnosti
Priča teče dalje i pričanju nema kraja
Ivo Andrić
Cetinjski književnik i publicista Božidar Proročić do sada se istakao kao svestran i veoma plodan književno-kulturni radnik. Pred nama je prva zbirka kratkih priča pod pomalo misterioznim naslovom “Konjanik tame”. Upravo, u ovim kratkim pričama dolazi do izražaja lakoća vladanja kompozicijom priče, ali i efektan završetak, što pričama daje upečatljiv ton ioriginalnost. Iako priče govore o različitim vremenskim periodima i u njima su prisutni različiti motivi, ono što je zajedničko kod svih jeste ljudska sudbina. Bez obzira da li je krajnji motiv ljubav, porodica i porodični odnosi, prolaznost života, ratna tematika, avanturizam ili nešto drugo, uvijek je glavni lik u središtu priče i prati se njegova sudbina, koja nije idealizovana već često realno surova i ogoljena baš onako kako to biva u životu. Sve priče ove zbirke napisane su u prvom licu. Time je pisac želio da čitaoca približi glavnom liku, da se čitalac poistovjeti sa njim i emotivno doživi ono što proživljava taj lik. Iako je autor relativno mlad pisac, možda je na ovaj način u svoje priče unio i nešto autobiografsko.
Sigurno je da je iskoristio svoje životno iskustvo bivšeg vojnog starješine i pomorca, talentovanog šahiste, pažljivog slušaoca i aktivnog čitaoca da u svojim pričama unese i dio sebe. Ili kako bi rekao Borhes: “Na posljednjoj stranici osjetih da je moja priča simbol onog čovjeka koji sam sam bio dok sam je pisao, a da bih je napisao, morao sam biti baš taj čovjek.” Slično je odgovorio i Andrić kada su ga jednom prilikom pitali da li u njegovim djelima ima autobiografskih elemenata. Rekao je: “Za svako umjetničko djelo, ako želi da bude dobro, moglo bi se reći – uzeto iz života – moga ili vašega.“
U nekoliko priča kroz koje provijava nit ljubavi, kao što su: “Ljubavna kopija”, “Jeza mladog kapetana”, “Mjesečarev san”, “Nostalgija”, Proročić potvrđiuje davno izrečenu istinu da su sve velike ljubavi unaprijed osuđene na neuspjeh ili propast i da ih ima samo u knjigama. U njegovim pričama rijetki su trenuci u kojima ljubav dominira, ali i tada kratko traje. Jedna od junakinja iz priče “Ljubavna kopija” to ovako karakteriše: Ljubav nam se desi samo jednom u životu, sve ostalo bude samo kopija, čežnja je osveta za trenutke sreće. Opisi prirode kojih ima skoro u svakoj priči upotpunjavaju raspoloženja glavnih junaka. Kada se zaljubljeni par vozi čamcem po Skadarskom jezeru tada je: “Jezero tiho kao da je od stakla, presijava se mjesec kao da se kupa u jezeru. Noć je naš pratilac, čun sam plovi krajem jezera koje čuva našu tajnu.” Međutim, kada je čovjek sam u planini situacija se mijenja: “Otvorih stara bukova vrata i izađoh u noć koja je bila strašnija od smrti. Oluja je, gromovi lome sve pred sobom, magla je gusta, ne vidim ni kuću, ni planinske vrhove, ni polje, sve oko mene je strašno. Vjetar surovo jak, sa kišom. Kažem u sebi: ako je ovo strašni sud onda sam ja sada u njemu. Čujem riku volova, riku koja je toliko surova, čujem stravične udarce njihovih rogova, zemlja se trese poda mnom. Prolazim polako kroz maglu, strah me obuzima, udari su sve jači, blizu sam, a jeza u meni neopisiva”.
U većini priča Proročić daje psihološke portrete likova, njihova unutrašnja preživljavanja, ali nigdje to nije izraženo kao u priči “Sin pukovnika Vernera”. Pukovnik Verner je komandant, odlučuje o sudbini ljudi, dezertere kažnjava smrću jer je to jedini način da osigura poštovanje potčinjenih i da bude cijenjen od nadređenih. Međutim, kada njegov sin jedinac dezertira, u pukovniku dolazi do prave heseovske rastrzanosti. Da li će preovladati čovjek u čovjeku ili će doći do onoga što je čest slučaj u ratu, a to je da je čovjek čovjeku vuk. Poslije neprospavane noći i loma u samom sebi, on donosi odluku koja se od njega očekuje kao od vojnika, iako duboko u sebi osjeća da je od tog trenutka kao otac mrtav. Evo kako on razmišlja: “U sebi sam duboko razmišljao kako da sačuvam svoju čast, čast vojske kojoj sam pripadao. Znao sam da ću ugled pukovnika izgubiti ako na bilo koji način oprostim sinu. Lomio sam se, duboko u sebi bio sam svjestan da je on jedini nasljednik moje loze. U sebi sam donio jedinu odluku koju sam kao pravi vojnik smatrao moralnom i jedino ispravnom.”
U pričama preovladava ono ljudsko u čovjeku, likovi su spremni da pomognu, čak i neprijatelju, da oproste jer ljudski je praštati. Mašan iz priče “Koliba u planini” spašava turskog oficira koji je ranjen i za kojim je potjera, držeći se maksime Marka Miljanova: “Otvori vrata onome ko bježi, a zatvori onome ko ga goni.” Zbog takvog gesta biva bogato nagrađen, iako to nije uradio radi koristi već isključivo gonjen potrebom da uradi dobro djelo. Slično postupa i crnogorski vojnik u priči “Ne ubij” koji u borbi na Kuku neće da ubije austrijskog vojnika koji je ranjen. Kod njega dolazi do izražaja moralni kodeks časti koji je prisutan kod Crnogoraca ( Izliječi ranjenog protivničkog vojnika, dozvoli mu da se vrati svojoj kući, a idući put ga pogubi na bojnom polju, ako do toga dođe). U ovoj priči nije samo dat karakter crnogorskog vojnika, već su prisutne i biblijske teme, kao i jedna od 10 Božijih zapovijesti naglašena u samom naslovu. U priči “Krstaški vitez Saragose” glavni junak pri kraju života spoznaje i prihvata svoje greške koje je počinio u životu, kaje se i homerovski veliča junaštvo i postupke protivničke vojske. U pričama “Oprost” i “Pismo” oslikavaju se ljudske osobine iz različitih uglova. Bahrija oprašta ubici svoga oca, ali taj isti ubica će, zbog griže savijesti, izvršiti samoubistvo. U “Pismu” se ističe kako djeca ispaštaju očeve grijehe. Na osnovu ovih priča možemo zaključiti da postoji neka viša sila koja upravlja našim životima. Život je prolazan baš kao u priči “Pješčani sat” i samo je pitanje koliko nam još vremena ostaje. O prolaznosti života, ali i o tome kako se za samo jedan momenat može preokrenuti ljudski život ( sreća, bogatstvo, moć ili tuga, bijeda, ropstvo) govore i priče “Kraljev kockar”, “Ubica iz Belfasta”, “Načelnikova tajna”, “Emigrant” i druge. Posebno mjesto u zbirci zauzima metaforčko-alegorijska priča iz samog naslova zbirke – “Konjanik tame”. U njoj se na filozofski način oslikava ljudski život. Život je poput partije šaha.
Sa jedne strane table smo mi, a sa druge strane jako opasan i nepredvidiv igrač zvani sudbina. Miznamo koje ćemo poteze vući u životu, ali nikad ne znamo šta će nam protivnik uraditi. Njegovi
potezi su nepredvidivi, teški i opasni tako da nas često osujete i pobrkaju nam naše planove. Na kraju te partije, bez obzira koliko se vremenski igrala, uvijek nas čeka maskirani konjanik tame, koji nas odvodi u svoje tamne odaje. Glavni junak priče to ovako doživljava: “Zaćutah, a sjeneprošlosti me odvedoše u bezdan ponoćnog konjanika. Ove noći sve sam izgubio: partiju šaha, zamak i dušu; obuze me tama i ponoćni konjanik me odvede u beskrajna polja.”
