Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Svaki moj dolazak u Rožaje ispunjen je nečim posebnim, nečim što se ne može opisati samo riječima – to su emocije, susreti i promocije, ali prije svega, to su dragocjeni prijatelji koji su uvijek tu u blizini, spremni da pruže ruku i da vjeruju u mene. Rožaje, grad podno neobične i impozantne planine Hajle, uvijek me podsjeća na to kako jedno mesto može postati pravi centar stvaralaštva i intelektualne energije, đe se rađaju ne samo književnici, slikari, muzičari, učitelji, bilozi, naučnici već i svi oni koji svojom mudrošću i radom oplemenjuju duše i čine kulturu bogatijom a sam grad posebnim.
Ove godine, moj dolazak u Rožaje bio je povodom IX književnih susreta posvećenih Zaimu Azemoviću, manifestacije koja se održala u Centru za kulturu Rožaje od 14. do 16. decembra 2024. godine. Zaim Azemović, čije ime nosi ova manifestacija, bio je književnik čije je stvaralaštvo duboko utkano u kulturnu baštinu Bošnjaka i identiteta. Ovaj susret bio je prilika za susret sa knjigama i stvaralaštvom i stvaraocima kroz koje nastaje dublje povezivanje kulturnih niti koje nas sve spajaju – među njima i moja lična nit sa braćom Bošnjacima, koju je u velikoj mjeri oslikala moja publikacija „Bošnjaci i Ja“. Ova knjiga predstavlja most između mog identiteta kao Crnogorca i kulturnih vrijednosti koje dijelim sa Bošnjacima, ističući našu zajedničku kulturnu i istorijsku baštinu koja nas spaja. Svaki dan ove manifestacije bila je ispunjen programima, prozom, poezijom i razmišljanjima, ali i dubljim pitanjima o tome kako kultura, umjetnost i književnost oblikuju naš pogled na svijet. Rožaje su se kroz ove dane, na najljepši način čuva duh stvaralaštva Zaima Azemovića, kao dio svoje bogate književne tradicije. I za mene, kao autora, bio je to trenutak kada sam mogao da budem dio te kulturne prizme, ne samo kroz promociju svoje knjige, već i kroz susret sa dragim prijateljima, kolegama i umjetnicima.
PAR RIJEČI O ZAIMU AZEMOVIĆU
Baš tu, u Bukovici, među zelenim prostranstvima Rožaja, rodio se Zaim Azemović (1935–2015), tihi insan čije je intelektualno svijetlo obasjavalo Rožaje, Crnu Goru i Sandžak. Taj čovjek tihe mudrosti, skromnosti i snage, čije su riječi djelovale poput nenametljivog, ali moćnog talasa, uvijek ostavljale dubok trag u svakom srcu koje bi ih doživjelo. Azemović je, baš kao što je Džordž Hebert zapisao, bio onaj hrast koji je u oluji života, pustio korijenje još dublje, čvršće, snažnije, stvarajući temelje za svoju literaturu i filozofiju. Njegovo stvaralaštvo nije bilo gasno niti pompezno, već je poput tihih nota na razmeđima života i smrti, borbe i opstanka, utkalo u sebe iskru mudrosti koja je osvjetljavala put svakog pojedinca. U tom plemenitom zbiru bilješki i fragmenta, Zaim Azemović je pronašao snagu i hrabrost da piše, da dijeli sa svijetom svoj pogled na svijet i ljude. Njegove pripovjetke, poezija, priče – sve je to bilo rožajsko biserje, koje je poput svjetlosti koja se probija kroz maglu, unosilo toplinu i milinu u srca mnogih.
Njegove riječi bile su poput bjeska sa Hajle, koji u svitanje budi najlepše u čovjeku – snagu života, borbu, želju za opstankom i ljubav. U jednoj od svojih pjesama, „Voljeti i biti voljen!, Zaim Azemović piše: „Voljeti Boga, Tvorca i njegovu svetu knjigu, To je orijentir humanosti, Da dobrotom i radom riješiš svaku brigu.“ To su bile njegove životne postavke – ljubav, humanost, vjera u dobro. A u pjesmi „Očevi amaneti“, kroz stihove, izriče duboku refleksiju o životu: „Od mog vijeka mnogo prošlo, malo ostalo, I odrastao čovjek je bez roditelja, siroče.“ Svoje misli, snove i refleksije pretočio je u stihove koji su nosili mudrost koju samo život na razmeđima iskustava može donIJeti. Iako nisu izostale nagrade i priznanja, Zaim Azemović nije tragao za slavom. Gazio je kroz rožajske oluje i snjegove, uprkos teškim vremenima i bremenima, kroz lične izazove, kroz životne oluje. „Dnevnici“ koje je pisao bili su svjedočanstva o životu, trajanju i nadi. U njegovom blagom osmijehu, u tišini njegovih riječi, bio je upisan cio svijet – od Rožaja do Sandžaka, od Crne Gore do srca svakog pojedinca koji je bio blizu njegove riječi i duha. Zaim Azemović je trajno oplemenio kulturnu baštinu ovog kraja, ostavljajući neizbrisiv trag u Rožajama, Crnoj Gori i Sandžaku, čineći ih bogatijima za njegovu mudrost, ljubav i pisanje koje je kroz decenije, postalo svetionik svakog onog ko je tražio istinu i ljepotu u svetu riječi.
Taj tihi div riječi, Zaim Azemović, otišao je u praskozorje 25. jula 2015. godine, baš u trenutku kada ljetnje sunce dolazi u svoj pun sjaj a priroda je u svom vrhuncu. Tihim korakom, poput potoka što tiho teče kroz planinske doline, prešao je na drugu obalu. Ostavio je iza sebe bilješke, priče, pripovjetke, eseje, pjesme, koje su bile ispisane na modro-zelenim poljima Rožaja,u hladovini skrovitih jela koje su ga uvijek čuvale. Ima tu nečega simboličnog – kao da je njegova duša u punom jeku ljeta, izabrala da ode u trenutku kada je svijet oko njega bio najljepši, kada su svi prirodni ciklusi bili u harmoniji, da bi nastavio svoje putovanje u tišini, kao što su to činile njegove riječi. U njegovim pjesmama i pričama u svakoj napisanom redu, nosio je djelić tog neuhvatljivog mira, tog spokojnog postojanja koje priroda pruža i koje je duboko utkano u njegovu poeziju i prozu. Kao što su planine i omari Rožaja čuvali njegov duh, tako su i njegove riječi čuvale duše svih nas koji smo imali čast da ih pročitamo. Bilo je to preseljenje u drugu dimenziju, ali ne bez traga – Zaim Azemović ostavio je neizbrisiv trag u srcima svojih čitalaca, kao što su tragovi njegovih koraka ostali u tišini njegovog rodnog kraja. On je pripadao onimn piscimaa; koji su bili čuvari tihih, skrivenih vrijednosti koje se ne vide, ali koje osjećamo svaki put kad zastanemo i oslušnemo tišinu.
„KRAJ DANA“ ROMAN ALEKSANDRA-ACA SRDANOVIĆA
Subota, 14. decembar, 18 časova – biblioteka Centra za kulturu Rožaje ispunjena je do posljednjeg mjesta. U prepunoj sali, među mnogim dragim licima i prijateljima, razgovaram sa Aleksandrom – Acom Srdanovićem o njegovom romanu „Kraj Dana“, bolnom svjedočenju isprepletenom između stvarnosti i djelimične fikcije. Srdanović je svojim romanom odškrinuo vrata mračnih, zaboravljenih stradanja Bošnjaka-muslimana u Šahovićima, 1924. godine, spajajući tragičnu prošlost sa literarnom umjetnošću. Ovaj roman, potresna priča koja prati glavne junake kroz sniježne nanose, kao da nas poziva da zastanemo i razmislimo o onim nezaboravnim i bolnim sjećanjima koja, iako teška, opstaju u našim srcima. Da li nam jedino sjećanja preostanu, makar bila obilježena tugom i tragedijom? Srdanovićev roman izazvao je veliko interesovanje publike a razgovor koji sam vodio sa autorom bio je iskren, neposredan i pun snage. U sali je vladala samo mukla tišina, koja je govorila više od bilo kojih riječi. Snaga romana, ali i snaga našeg razgovora, bila je očigledna. Ponekad, iz očiju prisutnih, zasijala je i suza, što je dodatno naglašavalo dubinu i težinu teme kojom se roman bavi. Roman je, kao i cijela naša istorija, podsjećanje na borbe, na stradanja, na bol koja ne prestaje. Hoćemo li ikada naučiti iz tih mračnih stranica prošlosti, koja, uprkos svim pokušajima da je zaboravimo, sve pamti? Na kraju promocije, aplauz je bio snažan, iskren a čestitke autoru upućene sa željom da se što prije dođe do romana koji nosi toliko neizgovorenih riječi, koji toliko toga kazuje i što nas ćera da se suočimo sa onim što smo možda željeli zaboraviti, ali što nas definiše.
„BOŠNJACI I JA“ MOJ POGLED NA SVIJET BOŠNJAKA
Neđelja, 15. decembar 2024. godine – dan koji je bio poseban, dan kada je moj autorski rad došao do svoje pune forme i ispunio prostor Centra za kulturu Rožaje. To je bio trenutak za promociju moje knjige „Bošnjaci i ja“, publikacije koja je podržana od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. Telefon zvoni bez prestanka, brojne poruke i pozivi dolaze sa svih strana – prijatelji, Bošnjaci, slikari, umjetnici, profesori, intelektualci, svi žele da saznaju vrijeme promocije, svi žele da budu dio ovog trenutka. Moj promoter Salko Luboder i profesor Veljko Đukanović, zajedno sa mnom, ispred Centra za kulturu Rožaje, susrećemo se sa mnoštvom dragih prijatelja. Red se stvorio već od samog ulaza u Centar, ljudi dolaze, čestitaju mi, a ja se prisjećam Hegelovih riječi: „Bolje je boriti se i gubiti bitku nego nikada se ne izboriti.“ Iako sam se susreo sa mnogim izazovima tokom stvaranja knjige, ipak sam se izborio da moja knjiga, „Bošnjaci i Ja“, dođe do svijeta i predstavi kulturnu, multikulturnu, identitetsku, jezičku i nacionalnu dimenziju Bošnjaka. Sve te vrijednosti sabrane su među stranicama knjige, uz brojne fotografije koje svjedoče o našoj istoriji i tradiciji.
Osvrt profesora Đukanovića na knjigu, kao i dragocjeni razgovor sa publicistom Salkom Luboderom, dodatno su osvijetlili sve aspekte mog djela i omogućili publici da shvati dubinu i značaj ove publikacije. Kako je razgovor tekao, tako su se nizali gromoglasni aplauzi a ja sam se osjćećao ponosno, jer nisam samo predstavio knjigu – predstavio sam dio svog bića, dio identiteta, dio priče koja je bila važna i za mene kao Crnogorca i bošnjački narod. Promocija se približava kraju, ali to nije bio kraj tog divnog trenutka. Prilaze mi brojni Rožajci, čestitaju, traže knjigu, traže autogram, a među njima i poneka iskrena suza – suza za onima koje sam ovjekovječio u knjizi a koji nisu više među živima. Sjećanje na njih, ali i ponos što sam uspio da ih sačuvam, to je bio pravi trenutak za refleksiju.
Kako je Dejvid Frost rekao: „Nemojte da ciljate na uspjeh ako ga želite – radite samo ono što volite i ono u šta vjerujete, uspjeh će doći sam po sebi.“ I zaista je došao. Uspjeh nije bio nešto što sam tražio, on je došao sam, kao rezultat rada, posvećenosti i ljubavi prema onome što radim. Oslikavajući sve ono što je vrijedno, uspjeh je sam pronašao svoj put.
Televizija Rožaje, sa svojim vrijednim neimarima, sve je pažljivo snimila, prateći svaki trenutak promocije. Novinarka Gordana Ganić ljubazno je nakon promocije obavila intervju sa mnom, postavljajući pitanja koja su otkrivala dublje značenje ove knjige. Nakon promocije usljedili su brojni pozivi za kafu, za razgovor, za susret. Teško je odoljeti svim tim dragim prijateljima koje želim da ispoštujem, jer su Bošnjaci ti koji su bili uz mene kroz sve ove godine, ljudi koji su svjedoci mog rada i mojih uspjeha koji su i sami doprinijeli tome. Taj dan, 15. decembar 2024. godine, biće zauvijek zabilježen u moje sjećanje kao trenutak kada sam zaista osjetio snagu zajedništva, prijateljstva i ljubavi prema onome što radim i snagu poštovanja prema Bošnjacima tom dragulju Crne Gore.
POSJETA OSNOVNOJ ŠKOLI ,,DACIĆE“
Poneđeljak, 16. decembra, bio je dan koji će ostati duboko urezan u mom sjećanju. Tog jutra, u 10 časova, organizovana je posjeta Osnovnoj školi u Dacićima, školi u kojoj đeca nastavu pohađaju na svom maternjem albanskom jeziku. Posjetu su činili laureat nagrade „Zaim Azemović“, pisac Safet Hadrović-Vrbički, profesor književnosti Veljko Đukanović, moja malenkost i član školskog odbora Mirsad-Miko Nurković. Za ovu školu, dok je još bila u starom objektu, vezuju me brojne lijepe uspomene na ranije posjete, kada sam imao čast da profesori dočekaju i ugoste diplomatske predstavnike Azerbejdžana i Ukrajine. Dočekali su nas sa toplinom i ljubaznošću a posebno nas je srdačno dočekao Ali Daci, predsjednik školskog odbora, dugogodišnji prosvjetni radnik, zajedno sa Hadži Ljajči. Ovaj trenutak, kada smo kročili u školu, bio je ne samo susret sa učenicima, već i sa samim duhom zajedništva koji čini da se osjećamo povezano. Ulazak u novu školu, sa njenim svijetlim hodnicima i veseljem koje zrači iz svakog kutka, bio je iskustvo puno topline. Brojna đeca iz obližnjih sela, rumenih lica i sa čvrstim vaspitanjem, sa uzvikom „mirmenđesi“ i „dobro jutro“, poželjeli su nam najlepši doček. Njihove vesele oči, razigrane duše i čist entuzijazam, činili su da se svi osjećamo dobrodošlo. Bilo je zadovoljstvo gledati ih i slušati zajedno sa svim članovima ove prosvjetne zajednice – dragim profesorima i učiteljima, koji su svojim prisustvom i pažnjom stvorili zaista posebnu atmosferu.
U svom uvodnom obraćanju, podsjetio sam ih na značaj sjećanja na književnika Zaima Azemovića, pozvavši ih da čuvaju i njeguju svoj albanski jezik, svoju kulturu i svoj identitet. Rekao sam im da je knjiga najveći i najlepši dar, koji nas povezuje sa prošlim vremenima, sa mudrošću, sa nasljeđem. Na kraju mog obraćanja, pročitao sam pjesmu „Besa“, posvećenu Albancima u kojoj se odražava duboko poštovanje prema njihovoj tradiciji i vrijednostima.
Profesor Veljko Đukanović podijelio je sa prisutnima sjećanja na svoju rodnu školu u Lastvi Čevskoj, koja je, poput ove, bila mala, ali puna topline i đečije graje. Podstakao je đecu da budu dobri učenici, koji će poštovati svoje profesore i da baš kao i u njegovoj školi, svako dijete može ostvariti svoje snove. Pisac, Safet Hadrović-Vrbički je istakao značaj obrazovanja i znanja, naglašavajući da je to temelj svakog uspjeha, jer jedino obrazovanje pruža pravi put napredovanja.
Nakon ovih dirljivih riječi, obratili su nam se i domaćini. Ali Daci, na albanskom jeziku, objasnio je đeci značaj multikulturalizma, poštovanja među narodima, i prijateljstva koje je osnova svakog društva. Hadži Ljajči je sa posebnim emocijama, obratio se prisutnima, govoreći o važnosti međusobnog poštovanja, ljubavi prema svom narodu i svojoj kulturi, ali i o tome kako nas razumijevanje i podrška drugih čine snažnijim. Ovaj dan, proveden u školi u Dacićima, bio je jedno od najljepših i najnezaboravnijih iskustava. Oduvijek je to bila škola u kojoj je bilo puno ljubavi, posvećenosti i vaspitanja, ali sada je još ljepša, nova, svijetla, spremna da odškoluju nove generacije. Obavezao sam se da ćemo i naredni put doći sa posebnim poklonima za sve učenike, kako bi im pokazali da njihova posvećenost učenju i njihov albanski identitet nisu samo važni za njih, već i za sve nas.
Na kraju posjete, domaćini su nas počastili tradicionalnim albanskim specijalitetima – flijom, kiselim mlijekom, sušenim goveđim pršutom, kafom i lokumom. Da bi nas ugostili kao prave goste-musafire. Supruga Ali Dacija je ustala u 03:00 da bi pripremila tradicionalnu albansku pitu fliju koja se sprema ispod sača minimum tri sata i predstavlja kulinarski specijalitet Albanaca. Bili smo ispunjeni divnim osjećajem zahvalnosti prema dragoj maloj albanskoj zajednici u Rožajama, koja svojom skromnošću, toplinom i ljubaznošću blista među bjelinom snega koji je okružuje. Taj planinski vazduh, visoke planine i tiha, ali snažna hrabrost tih ljudi čine ih posebno dragim i dostojnim svakog poštovanja i podrške.
Tog dana, više nego ikad, osvježena mi je spoznaja da kultura, obrazovanje i međunacionalno prijateljstvo nisu samo apstraktni pojmovi, već su živa stvarnost koja nas povezuje i daje smisao svim našim naporima. Pogledao sam sve te ljude, profesore i nastavnike i shvatio da nije slučajno što u ovoj maloj školi u Dacićima vlada atmosfera posvećenosti i ljubavi prema učenju, koja je uz sve izazove koje donosi svakodnevni život, nezamjenjiva. I dok smo napuštali školu, sa pogledima uprtim u budućnost, ponovo sam shvatio duboku istinu koju su nam tog dana svi učitelji prenijeli: da prava snaga zajednice ne leži samo u međunacionalnoj bliskosti, već u međusobnom poštovanju i solidarnosti u tome da svi djelujemo za dobrobit onih koji dolaze nakon nas. Taj osjećaj zajedništva, ljubavi i međusobnog povjerenja ostaće sa mnom, i siguran sam da će se preliti u mnogo ljepše i svjetlije sjutra za sve nas, bez obzira na porijeklo, vjeru ili jezik.
DIO DANA PROVEDEN U BIBLIOTECI U ROŽAJAMA
Odlučio sam da dio dana, pred svečano uručenje nagrade Zaim Azemović, provedem u Biblioteci i čitaonici u sklopu Centra za kulturu Rožaje. U hodniku srijećem divnog Almira Avdića, predsjednika lokalnog parlamenta u Rožajama, koji pod ruku nosi knjigu. Almir je osoba koja pomno i posvećeno prati sva kulturna dešavanja u gradu, kao i promociju književnih djela u Centru za kulturu. On pripada onim rijetkim, tihim i dragim ljudima koji imaju vremena da se posvete svakom, bez obzira na obaveze i zaduženja koja nose. Pokazuje mi policu sa knjigama zavičajnih pisaca, koje su mi posebno interesantne. U biblioteci, Azra Kurtagić, bibliotekarka, vrijedno skida prašinu sa knjiga i pažljivo ih slaže. Miris decenijama starih knjiga i požutjelih korica mami me da se zadržim i listam stranice. Dok čitam poeziju i prozu, uživam u tišini a društvo mi pravi agilna direktorka Fetija Kurtagić. Ona mi govori o razvoju bibliotekarstva u Rožajama, podsjećajući me na to da je davne 1928. godine u Rožajama postojala prva čitaonica. Fetija, sa puno poštovanja i ljubavi, naglašava značaj zavičajnih pisaca, među kojima je i Zaim Azemović, čije pjesme nas podsjećaju na neprolaznu vrijednost književnosti.
U društvu neumornog službenika Mirsada-Mika Nurkovića, koji je uvijek tu da pomogne i podijeli svoje riječi, provodim vrijeme u razgovorima o bogatstvu ove biblioteke. Ona danas sadrži više od 16.000 naslova a umrežena je u sistem COBIS-a, sa više od 600 korisnika. Tu pored tople dobrodošlice koju pružaju direktorica Fetija Kurtagić i Mirsad-Miko Nurković, stiže i nezaobilazno posluženje, uz šoljicu baška-kafe, koja nam dodatno uljepšava ovaj trenutak.
Lijep je osjećaj biti u ovom hramu kulture, koji odiše duhom prošlih decenija. Kroz prostor biblioteke provijavaju sjene svih onih zavičajnih pisaca čija su djela ovđe u tihom okruženju, sačuvana za buduće generacije. Pravimo nekoliko zajedničkih fotografija a direktorica Kurtagić, dok nas pažljivo posmatra, sa toplim osmjehom na licu, izgovara: „Biblioteka, pisana riječ i knjiga su temelj našeg postojanja. One su mostovi koji nas povezuju sa prošlim vremenima, osvetljavaju put sadašnjosti i čuvaju nas od zaborava, podsjećajući nas na to ko smo i odakle potičemo. Bez njih, naš identitet, naša kultura i naša istorija bili bi izgubljeni a one nas podstiču da ne zaboravimo na vrijednosti koje nas čine onim što jesmo.“
Mirsad-Miko Nurković sa svojom neiscrpnom energijom, svakog dragog gosta dočeka i isprati sa osmjehom punim vedrine i topline. U tom susretu, osjeti se ljubav prema ovom poslu, ljubav koja je iskrena i neosporno jaka. Prolazi vrijeme sa ovim dragim ljudima i osjećamo da svijet kulture zaista ima neku posebnu energiju. To je svijet bez granica, svijet u kojem svaki susret, svaka knjiga, svaki stih ima svoju vrijednost i snagu. Fetija Kurtagić, kao direktorica, i Mirsad-Miko Nurković, kao neumorni službenik, zaista su primjer kako se voli ovaj posao, kako se sa poštovanjem, ljubavlju njeguje biblioteka, pisana riječ ali i kulturna baština.
Fetija Kurtagić i Mirsad-Miko Nurković su oličenje istinske posvećenosti i ljubavi prema knjigama, kulturi i svojoj zajednici. Njihova predanost u svakodnevnom radu, ali i u duši koju ulažu u svaki susret, svaki korak koji preduzimaju kako bi očuvali bogatstvo riječi i tradicije. Fetija, sa svojom nenametljivom snagom, čini da svaka knjiga, svaki stih i svaki zapis ožive u prostorima ove biblioteke. Njen rad je kulturološka misija, ali i način života u kojem je knjiga najvrijedniji prijatelj, a biblioteka svetionik u kojem se čuvaju svi naši identiteti.
Mirsad-Miko, neumorni službenik kulture, svojim prisustvom i neumornim entuzijazmom ne dopušta da išta od onoga što je vrijedno padne u zaborav. On je simbol tihog heroizma koje se ogleda u gostoprimstvu, čovjek koji svojom nesebičnom posvećenošću čini da svaki trenutak proveden u biblioteci postane dio duše svakog posjetioca. Njegova podrška, kao i Fetijina, odražavaju se u svakom razgovoru, svakom koraku, prema boljoj i svjetlijoj budućnosti. Zajedno, Fetija i Mirsad-Miko nisu samo službenici biblioteke – oni su nosioci kulture, čuvari sjećanja i snage koju knjige i pisana reč pružaju.
Imao sam priliku susresti se sa sinom Zaima Azemovića, Asmirom ovaj susret je posebno drag. Ispričao je mnoge lijepe anegdote iz njegovog života, koje su osvijetlile njegovu ličnost i bogatstvo iskustava. Sin se sjetio njegovog osmijeha, neizmjerne ljubavi prema porodici, ali i njegove posvećenosti prema radu i zajedničkom življenju. Sin ja sa ponosom govorio o njegovoj odanosti, hrabrosti i mudrosti koju je svakodnevno prenosio na njih, a sjećanja na zajedničke trenutke izazvala su osjećaj tuge, melanholije ali i zahvalnosti za trag koji je ostavio i koji svijetli kao jedna od luča Rožaja ali i Crne Gore.
DODJELA NAGRADE „ZAIM AZEMOVIĆ“
U 18 časova istog dana, u prepunoj sali Centra za kulturu Rožaje, svečano je uručena nagrada „Zaim Azemović“. Ovaj dragocjeni trenutak bio je znak poštovanja prema onima koji su svojim djelovanjem i stvaralaštvom u oblasti književnosti i kulture doprinijeli očuvanju i razvijanju različitih kulturnih vrijednosti. Žiri za dodjelu nagrade u sastavu: Salko Luboder, publicista (predsjednik), mr. Dženisa Mujević, profesorica književnosti i doktorand na Univerzitetu u Sarajevu (članica) i Enver Muratović, književnik (član), pažljivo je razmatrao sve nominovane i donio konačnu odluku.
Nagrada „Zaim Azemović“ dodeljena je stvaraocu čiji je rad i doprinos kulturi ostavili neizbrisiv trag u književnoj baštini. Safet Hadrović-Vrbički, dobitnik nagrade za životno djelo. Safet Hadrović – Vrbički, svojim neumornim radom, knjigama i pjesmama, svojim pričama koje govore o zavičaju o ljubavi o vjeri i tradiciji, zaslužuje ovu veliku počast i priznanje. Njegova djela su svetionik ne samo u književnom svijetu, već i u srcima mnogih Bošnjaka, jer on je kroz svoju umjetnost i riječ uvijek bio tu da podsjeti na snagu jezika, na ljepotu poezije i na snagu sjećanja. U tom svečanom trenutku, sve oči bile su uprte u dobitnika a atmosfera je bila ispunjena dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema onima koji su svojim životima utkali ne samo književnost, već i snagu tradicije u identitet, jezik, kulturu i multikulturalizam.
U kratkom razgovoru sa mnom, Safet Hadrović-Vrbički, sa iskrenim osmjehom koji je nosio tragove života provedenog u stvaranju i posvećenosti, istakao je: „Ova nagrada me čini srećnim i ponosnim. Ali, ona nije samo priznanje za moj rad, već i podsjećanje na to koliko je važno da se kroz književnost i umjetnost čuvaju naši korijeni, naša tradicija i sjećanja na naše velikane, kao što je bio Zaim Azemović. On je kao i mnogi drugi, ostavio dubok trag u srcima ljudi a mi imamo odgovornost da te tragove ne zaboravimo. Nagrada nosi sa sobom odgovornost a ja je prihvatam sa velikim poštovanjem, jer ona nije samo moj uspjeh, već i priznanje svima koji veruju u snagu riječi i u moć književnosti da oblikuje svijet.“
Svečanoj dodjeli nagrade „Zaim Azemović“ prisustvovali su i članovi porodice koji su na taj način odali počast njegovom životu i radu. Njihovo prisustvo bio je simbol ljubavi i poštovanja prema onome što je Zaim predstavljao – ne samo kao otac i član porodice i zajednice, već i kao osoba koja je svojom posvećenošću, vrijednostima i etičkim principima ostavila dubok trag u društvu. Kroz njihov osmijeh ali i suze, moglo se osjetiti koliko je bio voljen i cijenjen i kako se njegov uticaj nastavlja kroz generacije koje dolaze.
Provijavao je duh Zaima Azemovića salom, kao tiha, ali snažna energija koja je prožimala svaki kutak tog prostora. To je ona posebna energija koju osjete svi koji pišu – energija koja nas podsjeća na snagu riječi, na njihov neizmjerni potencijal da oblikuju stvarnost. Duh Zaima Azemovića nije bio samo u njegovim djelima, već i u njegovom prisustvu u svakom stihu koji je progovorio o ljubavi, otporu i neuništivoj volji da se zadrži ono što je najlepše u ljudskoj prirodi. Bio je to duh koji je podsticao sve prisutne da poput njega, vjeruju u moć riječi i njen neizmjerni potencijal da mijenja svijet da čini život ljepšim, a kulturu bogatijom. JESMO LI GA DOSTOJNI VRIJEME ĆE POKAZATI.
