Okovana Bosna i Hercegovina 25. Novembra, nakon 29 godina Dejtonske agonije, u Dejtonskoj luđačkoj košulji obilježava Dan državnosti sa vjerom i u nadi Bosanaca i Hercegovaca da će se osloboditi okova, nadvladati sve nedaće, ući u NATO, pridružiti se zemljama EU i odvažno krenuti naprijed.
*********************
Tekst koji slijedi zasnovan je na komentarima, stavovima i tezama iz razgovora Adila Zulfikarpašića, Vlade Gotovca, Mike Tripalo i Ive Banca koji su nekoliko dana vođeni na Bledu u proljeće 1994.g.…a objavljeni u njihovoj knjizi “Okovana Bosna”. Moderator razgovora bio je Mladen Maloča, a tekst pripremio Vlado Pavlinić. Knjiga je izdana 1995.g.
Ovi razgovori su i danas aktuelni, jer upotpunjuju saznanja o onom što se dogodilo, bacaju svjetlo na aktuelno i buduće vrijeme i ukazuju na moguća rješenja i posljedice. Naslov knjige “Okovana Bosna” kratko i precizno sa dvije riječi “okovana Bosna” definiše status Dejtonske BiH od njenog nastanka do danas. To je dijelom i razlog što sam se odlučio da vam predstavim značajnije dijelove ove knjige.
O knjizi “Okovana Bosna” u Bošnjačkom institutu- Fondaciji Adila Zulfikarpašića kažu – Knjiga je otvorena i pokazuje da ljudi uvažavaju i tuđa mišljenja, makar bila i suprotna. U njoj se govori o Bosni koja je okovana, ali će se osloboditi okova i doživjeti svoju slobodu. U knjizi se izdvajaju tri tematske cjeline sa tri ključna pitanja – pitanje bogumila i franjevaca, uloga Katoličke crkve u NDH, karakter BiH i vjerski fundamentalizam.
Poprofesor Ivan Markešić detaljnije govori o laičkoj Bosni i franjevcima u njoj,…na kraju izvodi zaključak da za Bosnu i Hercegovinu postoje dvije mogućnosti. Ili će opstati kao slobodan, civilization krajolik ili će se pretvoriti u prostor nedogledne patnje, koju će joj nametnuti bezobzirna politička volja.
Diskusije Bledskih učesnika objednjene su u tematske cjeline, kao što su: Povjesne kontraverze, Dolazak vladavine zločina, Kriza i raspad, Bošnjačko-srpski pregovori, Bošnjačko hrvatski odnosi…
U nastavku teksta diiskusije učesnika ne navodim kao upravnio govor, ali je rukopis svakog od njih čitak i prepoznatljiv.
BiH u SFRJ duže vrijeme bila država drugog reda
Bosna i Hercegovina je u socijalističkoj Jugoslaviji duže vrijeme bila država drugog reda, nešto između republike i pokrajine, kakvo je bilo Kosovo. Njen status je unaprijeđen tek kad je državnom grbu sa 5 baklji dodata još jedna i kada su se muslimani, do tada izjašnjavani kao Srbi, Hrvati ili neopredjeljeni mogli (1971) opredjeliti kao Muslimani. Možda bi BiH zaista dobila status autonomne oblasti u okviru Srbije, ali se Tito odlučio za posebnu republiku da stvori tampon zonu između Srba i Hrvata, da se spriječi mogući sukob između Srba i Hrvata. Bilo je zahtjeva da Sandžak uđe u sastav Crne Gore, ali bi time Crnogorci postali manjina u vlastitoj državi.
Agresija susjednih država na BiH još traje, vodi se drugim sredstvima
U Bosni se 90-ih nije dogodio građanski rat, već agresija susjednih država, prvo Srbije i Crne Gore, a po tom i Hrvatske. Rat je bio neizbježan, iako je mnogo onih koji misle da se taktičkim sporazumima mogao izbjeći. Nakon svega što se dogodilo ostaje zaključak da samo jedinstvena, slobodna i nezavisna Bosna i Hercegovina može opstati i biti faktor mira i stabilnosti na ovim prostorima. Samo cjelovita BiH može spriječiti Srbiju da pređe Drinu i ostvari svoje dugogodišnje težnje i ambicije, ali i Hrvatsku da krene sličnim putem.
Buđenje nacija
Buđenje nacija u državno- političkom smislu u BiH još nije završeno, mada su se katolici opredjelili kao Hrvati, pravoslavci kao Srbi, dok se jedan dio muslimana izjašnjavao kao Jugoslaveni (4%). Sve dosadašnje statistike su krile muslimane i nisu dopustile da pređu 30%, mada je udio sa dijasporom preko 50%. Bošnjaštvo je uvijek bilo manje ili više potiskivano. Teško je bilo pod pojam bošnjaštva svesti sva tri naroda koja žive u BiH, između ostalog što se Hercegovci ne žele odreći svog imena, mada je Hercegovina zemlja koja se uvijek zvala Bosnom. Srbi i Hrvati su svoju naciju utemeljili na religioznosti. Duže vrijeme u BiH je bilo 2 miliona neopredjeljenih, uprkos pritiscima da se opredijele kao Srbi ili Hrvati. Samo je bh nacija bila bez nacionalnih institucija (bez bosanskog jezika, bez literature, kulturnih i drugih institucija). Tako je Meša Selimović morao biti srpski pisac, a kad su se pojavili “Mlado Muslimani”, završili su kao žrtve komunističkog režima.
Značajniji historijski događaji i njihovi akteti
Bošnjaštvo u Bosni je starije od hrvatstva, srpstva, jugoslavenstva (koji su Bosnu i Bošnjake nastojali staviti pod svoj šešir). Bosna i Bošnjaci se spominju još u 8 vijeku. Bosna je ranije bila dominantnija od Srbije i Hrvatske. U srednjem vijeku imala je svoju teritoriju i svoju vjeru bogumilsku.Ta srednjovjekovna Bosna vodila je permanentni rat s Vatikanom, koji je napadao, a često imala i po tri krstaške vojne u jednom stoljeću. U doba kralja Tvrtka i kasnije u osmanskom periodu posjedovala je Dalmaciju, a od Karlovačkog mira pripadala joj je Lika, u kojoj je bilo 63% muslimana i Slavonija, gdje su Muslimani činili 40% stanovništva. Imala je svoje vladare, banove, kraljeve, svoj novac…U 15 stoljeću 60% stanovništva Bosne prihvata islam, listom bogumili. Prodorom Turaka islamiziraju se Hrvati i Srbi. Od polovine 17. stoljeća slabi Turska, a slabi i Bosna, što pojačava apetite prema njoj u Srbiji, Crnoj Gori i Rusiji. Bosna slabi jer su muslimani bili jedini koji su išli u vojsku, a na njihova imanja su dovodili Vlahe da ih obrađuju. Austro-Ugarska je željela osvojiti BiH. Godine 1739 napala je sa pet korpusa iz Slavonije, banske Hrvatske, Dalmacije, Srbije, Sandžaka, a pokušala je to 80-tak godina prije okupaciju u Dubičkom ratu. Zauzeli su Beograd, cijeli Sandžak i Dubicu. U to vrijeme Bosna ratuje sa Perzijom i Rusijom, a u njoj već 5 godina vlada kuga. Tada Ali-Paša Hećim poziva na odbranu Bosne, a priljučuju se i žene. U bitci u Banja Luci na Vrbasu je poginulo 30.000 austrijskih vojnika, a isto toliko zarobljeno. Ali Turska sve više slabi, pa 1877/1878 dolazi do Sanstefanskog ugovora, po kojem se nazire da će Bosna pripasti Srbiji a Hercegovina Crnoj Gori, a ne Austiji, što nije odgovaralo Austriji ni Engleskoj, pa dolazi do Berlinskog kongresa 1878. kojim se BiH predaje Austiji pod upravu.
Sanstefanskim ugovorom i Berlinskim kongresom Bosna gubi Sandžak (imao 83% muslimanskog stanovništva) i Istočnu Hercegovinu sa Nikšićem (sa 80% muslimana). Da je Bosna pripala Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori muslimane BiH zadesila bi ista sudbina kao muslimane Užica, Valjeva, Slavonije i Like (u Lici bilo 63% muslimana). Oni su pokršteni ili pobijeni. Pred njih je stavljen križ i rečeno: “Birajte, ili ćete ići tamo gdje se glave sijeku ili stanite ovdje gdje je križ!”. Tako je Lika očišćena od muslimana.
Austrougarska je konfiskovala najvrednija zemljišta u gradovima i dala katoličkoj crkvi za izgradnju austijskih državnih ustanova, škola…Agrarna reforma bacila je Bošnjake u bijedu. Sa okupacijom se mnogi Bošnjaci ne mogu pomiriti, pa iseljavaju u Tursku. Za 10 godina iselilo je 260.000, trećina muslimanske populacije.
Hrvati s najvećim oduševljenjrm dočekuju okupaciju. Za njih su Austrijanci bili oslobodioci.
Franjevci su katolički red koji su u BiH došli kao izvršioci politike Rima, kao inkvizitori s ciljem da unište Crkvu bosansku i katoliziraju Bosnu. Odigrali su značajnu ulogu za hrvatski puk. Za razliku od njih bogumilstvo je bilo utjelovljenje nezavisnosti Bosne.
Turska država je bila pravna država, zainteresirana da nemuslimani ostanu kao pripadnici na njenoj teritoriji. Turska nije bila tipično feudalna. Ona je na Balkan donijela progres. Kad su se Turci povukli s Balkana ostavili su mozaik naroda, plemena i državica, koje je apsorbirao srpski i hrvatski nacionalizam. U Turskoj su do tada postojali pod svojim imenom, identitetom i tradicijom.
NDH je bila dio europskog fašizma. Država u kojoj se legalizira ubijanje. Srbi i Židovi su stavljeni van zakona. Njihova suluda ideja bila je prekrštavanje Srba. Ustaše su željele uvući muslimane u antisrpsku politiku. Muslimani u NDH su bili zapostavljeniji nego u staroj Jugoslaviji.
Etničko čišćenje
Etničko čišćenje na Balkanu započeli su Ante Pavelić i Draža Mihailović, a nastavili Karadžić i Boban. Židovska imovina se dijelila kao nagrada za zasluge. Ustaše ubijaju Srbe i Židove, a četnici Muslimane i Hrvate. Kao što su jedini u Evropi protestovali protiv rasne politike Hitlera, tako su ugledniji muslimani svojim potpisima oštro protestovali i protiv hapšenja i ubijanja Srba i Židova (sarajevska, banjalučka, prijedorska… rezolucija). Jedina vojna pobuna protiv Hitlerove vojske bila je pobuna muslimanske Handžar divizije u Francuskoj, kada su odbili naređenje njemačkih oficira da ubijaju Francuze i stali na stranu partizana, radi čega su opkoljeni i svaki peti vojnik streljan, a drugi poslani na istočni front gdje su izginuli. Ustanički pokreti u Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj išli su za uništenjem islamskog stanovništva u tim zemljama.
Na prvim stranačkim izborima u Hrvatskoj hrvatski narod se izjasnio protiv komunizma kao sistema i protiv Jugoslavije. HDZ-a ušla je u izbornu trku kao jedina stranka i pobjedila. Tuđmanov stav prema Srbima gurao je Srbe u Miloševićeve ruke.
Dominacija Srba u Jugoslaviji
Jugoslavija je bila zemlja u kojoj su Srbi najviše profitirali. Diplomacija je bila srpska, armija srpska, u kojoj su malu ulogu imali Hrvati, Slovenci, Makedonci. U Jugoslaviji su se sukobljavale dvije tendencije- težnja Srba da ostvare hegemoniju u Jugoslaviji i težnj drugih naroda za što većom autonomijom. U gradove su sišli brđani, koji nemaju gradskih navika i donijeli brđanski način života. Umjesto da ih grad apsorbira, da nauče i usvoje gradske navike, desilo se suprotno. Na zapadu se ljudi uče raditi, a u nas se učilo neradu kao životnom idealu.
Iz komunizma u nacionalizam
Komunistički režim je 40 godina izmišljao neprijatelje. Kao i svaki drugi totalitarni, mogao se održati dok drži apsolutnu vlast i kontrolu nad svim segmentima života. Slom komunizma bio je neminovan, a dogodio se neočekivano mirnim putem.
U nekadašnjoj Jugoslaviji i bivšem Sovjetskom savezu od samog početka većinske nacije imale su dominantan položaj. U Sovjetskom savezu i satelitskim zemljama pao je kada je izgubio trku u naoružanju sa Amerikom. Već od Lenjina je krenuo ka represiji, koja je dostigla vrhunac Staljinovim čistkama i čistkama u Evropi. Ako ste u komunističkom svijetu nekog trebali likvidirati, optužili biste ga da je nacionalist. Nažalost, u postsocijalističkim zemljama kreće se u smjeru divljeg latinskoameričkog kapitalizma. Borbe za nacionalni suverenitet bile su uvijek prisutne.
Nacionalizam je bio vladajuća ideologija u završnoj fazi komunizma. U BiH se krenulo prema okrutnom kapitalizmu i pljački društvene imovine. Stvorena je klasa grabljivaca. Društvena i državna imovina prodavala se vrlo jeftino funkcionerima administracije i njihovim familijama, prisvajana raznim mahinacijama, tako da su vlasnici postali oni koji to nisu zaslužili svojim radom. Politika Zapada prema Jugoslaviji bila je uvijek povezana s politikom prema SSSR-u. Sve to na teritoriji Jugoslavije praćeno je pokušajem stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.
Raspad Jugoslavije
Do raspada Jugoslavije došlo je zbog pokušaja Miloševića da stvori hegemonističku Veliku Srbiju. To se jasno vidjelo iz njegovog odnosa prema Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori, koji se mogao primjeniti i na BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju. Reforme Ante Markovića nisu mogle uspjeti, jer se problem Jugoslavije nije mogao riješiti samo ekonomskim reformama, a njegove sanacije banaka tražile su veliki nesrazmjeran doprinos Hrvatske i Slovenije. JNA tad još nije bila kompaktno srpska. BH vlada je stranim diplomatama pri njihovoj posjeti govorila da se ne zna ko je je agresor. Izetbegović je do posljednjeg trenutka uvjeravao narod i javnost da u BiH neće biti rata. Dana 28.5.1992. Predsjedništvo BiH Izdalo je saopštenje da u JNA treba imati puno povjerenje, a u kasno ljeto 1992. Izetbegović izjavljuje da će Armija braniti narod. Već tada su Slovenci, a po tom i Hrvati donijeli zakon da Slovenci odnosno Hrvati ne mogu služiti vojni rok van njihovih država. U Hrvatskoj se već ratuje, Bošnjaci ginu u redovima JNA, a Izetbegović izjavljuje da rat u Hrvatskoj nije naš rat, a potom donosi odluku da se bosanski mladići ne trebaju odazivati mobilizaciji JNA.
Težnje za podjelu BiH
Znalo se pouzdano da se Jugoslavija ne može podijeliti bez rata. Uprkos svemu BiH je bila moguća i mogla je zadovoljiti 70% interesa i Srba i Hrvata.
Vance – Owenov plan predviđao je podjelu BiH po nacionalnom principu, što je pogoršalo odnose između Bošnjaka i Hrvata i dovelo do rata između njih, iako su do tada smatrani prirodnim saveznicima. Owen se pretvorio u advokata srpske politike i išao na podjelu Bosne. Kada je plan objavljen SAD su se izjasnile protiv. Alija ga je prihvatio i propagirao ga kao spas za Bosnu i kao želju Amerike, što nije bilo tačno. Hrvati zabiše Bošnjacima nož u leđa u najtežem trenutku njihove historije. Napali, onemogućili dostavu hrane i oružja, otvorili logore, uništili sve džamije i počeli etničko čišćenje. Za to od strane Bošnjaka nije bilo nikakvog povoda.
Evropa je rat u BiH tretirala kao građanski i nije htjela sudjelovati, mada su svi znali da nije građanski. Srpska propaganda počela je sa plašenjem Evrope, svijeta, pa Hrvatske, islamskim fundamentalizmom. Hrvatska je nasjela na tu srpsku propagandu.
Uspješnim izdvajanjem iz Jugoslavije Slovenija je iznenadila JNA, a u konfrontaciji s Armijom omogućila joj je da sačuva obraz i da se povuče.
Postoje mišljenja da je SDA s Alijom počela povlačiti crte muslimanske Bosne po modelu “neka Srbi uzmu što je njihovo, Hrvati uzmu što je njihovo, a mi što je naše”. Tendencija da se SDA pretvori u vjersku političku stranku bila je prisutna, što je uticalo na mnoge da joj se ne priključe, a na neke i da je napuste.
Pristrasnost i licemjerje Međunarodne zajednice
UN, Amerika i Evropa dopustli su i jednom i drugom agresoru da ostvari svoj cilj. Islamske zemlje su zakazale. Obećale pomoć ako se agresor ne povuče, ali nisu djelovale, mada se agresija pojačavala. Postoji uvjerenje da im se nije na pravi način prilazilo.
Washintonski sporazum s Hrvatima imao je osnovu za stvaranje normalne zajednice Bošnjaka i Hrvata, bio je interes Bošnjaka, ali nije smio postati hrvatski projekat. U Lisabonu, a po tom u Ženevi i Sarajevu stavljen je preliminarni potpis na podjelu, što je rezultiralo Vance-Owenovim planom.
Milošević se pojavio na sceni kao najveći rušitelj Jugoslavije. Njegova politika je proizvela Tuđmana.
Bošnjačko-srpski pregovori
Prije rata 90-tih u BiH su se pojavile nacionalne stranke, koje su uspjele pokrenuti mase, ali u pogrešnom smjeru. SDA i Izetbegović su dopustili Karadžiću da ih voda k’o djecu.
Milošević je vodio vrlo agresivnu politiku prema Bosni, što je zaoštrilo odnose između Muslimana i Srba. Izetbegović ostaje na stanovištu jugoslavenske federacije u okviru Jugoslavije, a Milošević se sprema za rat. Tuđman pri posjeti Londonu pokreće prijedlog za podjelu BiH između Srba i Hrvata. Onda je objavljen prijedlog Izetbegovića i Gligorova za očuvanje Jugoslavije. BiH da bude suverena, ravnopravna Srbiji i Hrvatskoj, čitava i nedijeljiva, da sva tri bh naroda budu konstitutivna, paritet u vlasti. Za Sandžak se traži kulturna i administrativna autonomija, a demokratsko rješenje za Kosovo.
U Hrvatskoj je zavladala nervoza, jer su mislili da Muslimani prave savez sa Srbima. Pokušaj sporazuma sa Srbima 12.7.1991. nije uspio, što je bio nagovještaj za rat. Iza Srba stoji Srbija, Hrvati imaju svoju republiku, a muslimani ništa.
U jeku borbe sa četničkim agresorom i sa HVO, s Abdićem je razbijanje BiH doseglo kulminaciju. U vrijeme sukoba u Hrvatskoj Abdić je bio glavni opskrbljivač srpske Krajine, a za uzvrat Karadžić mu je omogućio da naplati dugove u Srbiji i na Kosovu. Onda se okrenuo putem izdaje. Cazinska krajina je tokom Drugog svjetskog rata sačuvala svoje stanovništvo od pokolja. Mada su sa borili za slobodu u okviru komunističke vlasti i partizanskih jedinica, doživjeli su tešku tragediju nakon Cazinske bune 1952, kada ih je pobijeno nekoliko stotina a uhapšeno i poslano na robiju nekoliko hiljada.
Lošom politikom Bošnjaci su uspjeli pomiriti dva najneprijateljskija naroda na tlu Evrope, Srbe i Hrvate. Kad je Tuđman vidio da se od BiH može nekažnjeno uzimati zemlja, ubijati bosanski narod, odlučio se i sam uzeti svoj dio kolača. Prihvatio je Vance-Owenov plan koji je Hrvatima dao teritorije koje im ni po čemu ne pripadaju, hermetički zatvorio granice prema Bosni i počeo s etničkim čišćenjem. Pokušaj obnavljanja razgovora sa Srbima preko Karadžića, Koljevića, Krajišnika, Miloševića a po tom preko Milana Panića (predsjednik vlade) i Dobrice Ćosića (predsjednik SR Jugoslavije) nisu dali rezultate. Izetbegović je dao prednost pregovorima sa Karadžićem i Bobanom. Karadžić je tada bio manje značajan. U to vrijeme je 150 hiljada ubijenih i 700 hiljada protjeranih. Muslimanska politika našla se u procjepu. Ako BiH uđe u savez s ostalim republikama bez Hrvatske, onda će Hrvati biti protiv tog sporazuma, a vjerovatno i mnogi Muslimani. I obratno, ako se Bosna izjasni kao suverena samostalna država, onda će dobiti sve Srbe protiv sebe.
Bošnjačko-hrvatski odnosi
Tuđman je mogao riješiti pitanje Bosne, samo da nije prekinuo tokove dostave hrane i naoružanja.
Prvi dani rata bili su popraćeni najvećim zločinima, masovnim likvidacijama, gomilama ubijenih, koncentracionim logorima…Stravična ubistva su počinjena nad muslimanima u Brčkom, a onda bačeni po poljima i u Savu. Za sve to su zapadne sile znale, ali nisu hajale..
Formiranjem FBiH podjela BiH izvršena je na drugi način. Tuđman je preko HDZ-e dobio u Bosni dominantan položaj, jer se ni jedna odluka ne može donijeti bez konsenzusa. U Ustavu FBiH govori se o cjelovitoj BiH, ne govori se o povratku ljudi na svoja ognjišta, ali se odnosi samo na stanovnike. Srbi ne pokazuiju nikakvu namjeru da napuste osvojene teritorije, već i dalje računaju zadržati ih kao dio Velike Srbije federacije. Ne govori se o Bošnjacima – Muslimanima protjeranim s područja koje drže Srbi.
Izetbegović je na sve načine pokušao izbjeći sukobe, ali nije mogao uspjeti jer srpski program već od Garašanina BiH smatra dijelom Srbije. Fatalna je bila ideja da podjela BiH, sa kojom svak uzme svoje, rješava hrvatsko pitanje. Samo slobodna BiH može uspješno zamijeniti svaku granicu između Hrvatske i Srbije, koja bi bez nje uvijek bile nestabilna, jer Velika Srbija pretpostavlja tako malu Hrvatsku. Svaki oblik suradnje je bolji od neprijateljstva. Ne treba zaboraviti da je Herceg Bosna bila zamišljena kao pandan Republici Srpskoj, kao izraz želje Hrvata i Srba da podijele Bosnu.
Poslije Bosne sve se može dogoditi u Evropi
U BiH nikad nije bilo građanskog rata između etničkih grupa. Velikosrpska ideja je trajno postojala, što je i kod Muslimana pokretalo ideju da se spoje sa Sandžakom i dijelovima Makedonije.
Nacionalni ključ
Po nacionalnom ključu Bošnjaka je bilo 50% a dobili 40%, Srba 30% a dobili 40%, Hrvata 16-17%, a dobili 20%. Nakon agresije drastično je promijenjen odnos na štetu Bošnjaka. Odakle to da Srbi dobiju 49% bh teritorija, a ima ih svega 30%, a Bošnjaci i Hrvati zajedno 51%?
Ne žive Bošnjaci samo u Bosni. Veliki broj ih je u Sandžaku, ali i područjima koja su do 1878. bila u sastavu BiH. Oko 2 miliona muslimana je u Albaniji, a veliki broj i Makedoniji. BiH ima veliku dijasporu, sa blizu 2 miliona, od kojih su većina muslimani Bošnjaci.
Okovana Bosna
Knjiga “Okovana Bosna” izdana je 1995.g. i preporučena svima koji vole Bosnu i žele čuti i znati istinu o Bosni, ma koliko ono bila slatka ili ponekad i gorka. Knjiga je i sada otvorena stranica sa sukladnim ali i suprostvljenjim mišljenjima, koja ljudi uvažavaju, ma koliko bila neprihvatljiva. Knjiga je nastala kroz metod iznošenja istine kroz razgovor sudionika- učesnika, koji tragaju za istinom i žele je ponuditi sebi i nama. Knjiga govori o okovanoj Bosni, onoj u kojoj se i danas živi. Umjesto da je oslobode okova oni koji su ih nametnuli, navukli su joj luđačku Dejtonsku košulju, drže je u njoj i održavaju u životu uz sedative. U mnogo čemu ona je prozor u prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.
Dejtonskim sporazumom, zaključenim prije 29 godina, pojavio se sunčev zračak koji su priželjkivali učesnici razgovora na Bledu, prestao je rat, zaustavljeno krvoproliće, agresori na BiH Srbija i Hrvatska vraćeni u svoje države, ali su u sporazum ugrađene etičke podjele koje ruše temelje na kojima je država BiH postavljena, a srpski agresor nagrađen sa 49% državnog teritorija na kojem je počinio genocid nad Bošnjacima.
Ni jedan od tri BiH naroda sa ostalim ne želi se odreći Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali su izmjene više nego potrebne, kako bi zemlja mogla normalno prodisati i kretati se dalje. Počiniocima genocida Dejton je dao državu u državi sa velikim ovlastima i prefiksom Republika, koji je oduzet od Države. Ovakav kakav je Dejtonski sporazum produbljuje etničke podjele i pogoduje Srbiji i Hrvatskoj da ostvare ratne ciljeve od kojih nisu odustale, da rasture BiH džavu i podijele njen teritorij. Nažalost, prema političkoj situaciji u svijetu, teško opterećenoj ratovima koji se vode u Ukrajini i na Bliskom istoku, teško se može očekivati da će uticajne svjetske sile, uključujući institucije UN-a, imati vremena i volje za rješavanje problema koji opterećuju Bosnu i Hercegovinu.
Ili smo još uvijek nedorasli situaciji, ili smo glupi i naivni, ako mislimo da će Bosni i nama u njoj neko drugi skinuti Dejtonsku luđačku košulju. Dok god to ne uradimo sami Bosna i Hercegovina će biti zakovana. Živjet ćemo i umirati ne znajući da li smo i zašto smo živjeli.
Sve dok se ne izmijeni Dejtonski sporazum Okovana Bosna i Hercegovina ostaće u Luđačkoj dejtonskoj košulji.
Sa ovim tekstom pridružujem se nastojanju četvorice uvaženih autora da našu Bosnu odbranimo od razornih vjetrova koji pušu, vratimo joj njene sinove i kćeri, sačuvamo njeno tijelo i dušu.
Burlington, 24.11.2024 Zijad Bećirević
