(100 godina sramote i prećutanog stradanja)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Masakr u Šahovićima predstavlja jedno od najmračnijih poglavlja crnogorske istorije, događaj koji je sistematski zatiran iz kolektivnog pamćenja. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine u tišini koja je prikrivala krvavi osvetnički pohod, bez milosti je izvršen masakr nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom u Šahovićima. Ma koliko istina bila bolna, surova, jeziva i porazna, kao intelektualac, pisac a prije svega kao čovjek, osjećam moralnu obavezu da se osvrnem na sto godina od stradanja i nevino prolivene krvi nad našom braćom muslimanima – Bošnjacima. Jer kako reče dr Šerbo Rastoder a i zapisa sa drugim autorima u dva toma “Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku”, ne možemo i ne smijemo da ćutimo pred nepravdom koja je toliko dugo ostala bez odgovora. Povodom 100 godina od pokolja u Šahovićima (1924-2024), ne želim da ćutim u ovom VREMENU NEVREMENA. Želim da skinem teret prošlosti sa svakog časnog Crnogorca i onih časnih Srba koji su svjesni da ovakvi zločini i tragedije nisu samo bolni na životima i dušama ubijenih, već i na savjesti onih koji nose breme prećutkivanja.
Zločini poput onog u Šahovićima ne smiju ostati prećutani jer su duboko utkani u istoriju stradanja i progona jedne nacije–Bošnjaka-muslimana. Ovaj pokolj nad nevinim dušama, izveden najbrutalnijim metodama ubijanja, klanja, pljačkanja i otimanja imovine, progonom stradalih od Sandžaka pa do dalekih obala Turske i gorovite Bosne, ne smije biti zaboravljen. Mora se čuti i moj vapaj, moj krik u odbrani prije svega ljudskih i temeljnih vrijednosti iz poštovanja prema mojoj braći – prema svakom nevinom čovjeku čiji je život bio bespravno oduzet. Zločin u Šahovićima je zločin nad ljudskošću a ćutanje o njemu samo produžava taj grijeh. Jer, kako ćutanjem nevine žrtve ubijamo po drugi put, nemilosrdno i bez izgovora.
Mi Crnogorci, koji se tako osjećamo, pišemo i živimo, moramo imati snage da se suočimo sa prošlošću i poklonimo pred sjenama nevinih žrtava stradalih u Šahovićima 1924. godine. Zločin koji je počinjen nad Kolašincima, Mekićima, Drpljanima, Hadžibulićima, Kolićima, Kalićima, Hotima, Hasićima, Alomerovićima, Mušovićima, Kovačevićima, Hamzićima i mnogim drugima, ostao je rana koja krvari i danas. Naša je dužnost da se ne povučemo u ćutanje jer, kako Fridrih Niče jasno upozorava, ćutanje pred zločinom nije ništa drugo do izjednačavanje sa njim. Zločin je veći kada se o njemu ćuti, a mi kao narod koji se ponosi svojim identitetom ne smijemo dozvoliti da upadnemo u zamku negacije, kao što to čine oni koji skrivaju sopstvenu prošlost, prećutkujući zločine i stradanja.
Niče u svojoj filozofiji dotiče duboke istine o ljudskoj prirodi i njenoj tamnoj strani, ukazujući na povezanost između okrutnosti i kulture. Njegove reči „Gotovo sve što zovemo višom kulturom počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti“ osvjetljavaju kontradikciju u srcu civilizacije – dok se čovječanstvo kreće naprijed, dok stvaramo kulture, umjetnost i sistem vrijednosti, okrutnost se često ne umanjuje, već samo prerušava u nove oblike. Niče dalje ističe da „ona divlja životinja nije umrtvljena, već cvjeta i obogotvorila se.“ Okrutnost, kako nam kaže, nije iskorijenjena, već je preoblikovana u sofisticirane, društveno prihvatljive manifestacije, što se može viđeti i u tragedijama poput Šahovića.
Tragedija Šahovića otkriva surovost koja nije samo fizička već i moralna, jer je pogubna šutnja koja je uslijedila produžila agoniju žrtava. Ono što Niče naziva „bolnom slašću tragedije“ ukazuje na to da zločini ne samo da nanose patnju, već na neki izopačeni način, omogućavaju onima koji ih čine ili prećutkuju da nađu neku vrstu perverznog zadovoljstva – bilo u moći, bilo u ignorisanju tuđih stradanja. Ova analiza Ničeove misli pruža uvid u dubinu ljudske okrutnosti i njenu neraskidivu vezu sa kulturom, podsjećajući nas da moramo biti budni pred istorijskim zločinima, jer, kako on ističe, postoji “obilan, preobilan užitak i u sopstvenoj patnji, u sopstvenom činjenju sebe patećim.”
Suočavanje sa prošlošću nije samo moralna obaveza, već i ključ za naše buduće postojanje. Ukoliko dopustimo da ćutanje prekrije istinu o Šahovićima, mi sami postajemo saučesnici u tom zločinu. Ničeova filozofija nas upozorava da ne smijemo dozvoliti da ta „divlja životinja“ u nama preživi u oblicima prećutkivanja i negacije. Okrutnost je, prema Ničeu, skrivena u korijenima naše kulture, ali upravo zato, mi imamo odgovornost da je osudimo, prepoznamo i spriječimo da se ponavlja. Zato, moramo jasno i glasno kazati: NIAKD VIŠE. Ne samo zbog onih koji su nevini stradali, već i zbog nas samih, kako ne bismo postali ta divlja životinja koja svoje zločine prikriva plaštom kulture i civilizacije.
Draga braćo i prijatelji Muslimani-Bošnjaci, molim vas, oprostite nam za sve naše zablude, za sve naše ćutanje, za svaki naš promašaj. Danas stojim sa vama u molitvama-dovama, dijeleći isti teret i isto stradanje. Bol koji vi nosite, bol vaših izgubljenih života, razorenih ognjišta i domova, danas osjećam i JA. Oprostite nam za decenije ćutanja, za decenije u kojima smo okretali glavu, dok ste vi trpjeli stradanja. Oprostite, jer u tom ćutanju smo izgubili svoju ljudskost, dok ste vi gubili svoje bližnje i svoj mir. Arapska poslovica nas podseća na dubinu ljudske tragike: “Čovjek može podnijeti i najteže bolove, ali vrhunac njegove tragike skriven je u času, kad gubi masku, a ne može da je zamijeni drugom, i prisiljen je da živi go.” U tom času gubitka maske, čovek je suočen sa suštinom svog bića. Sve lažne maske, sva opravdanja nestaju i ostaje samo gola istina, nepodnošljiva i neumoljiva. Danas, mi gubimo te maske pred vama. Više nema opravdanja za naše ćutanje, za naše nečinjenje. Ova poslovica nas opominje da je najveća bol ona koju osjećamo kada nas vlastiti izbori i propusti naćeraju da se suočimo sa sobom, bez lažnih izgovora i još lažnjih maski ,,demokratije”.
Gubitak maske je trenutak u kojem se ogoljuje naša ljudska odgovornost. Nema više skrivanja iza istorijskih okolnosti, političkih previranja ili lažnih neutralnosti. Goli pred istinom, moramo se suočiti sa tim da nismo učinili dovoljno da vas zaštitimo, da smo predugo ćutali dok ste vi stradali. I upravo u tom gubitku maske dolazi prava tragedija – ne možemo je zamijeniti drugom. Ostajemo suočeni sa stvarnošću naše krivice i naše odgovornosti.
Ovaj zločin, iako tako obiman u svom monstruoznom obimu, ostao je “prećutan” decenijama, nikada predstavljen na stranicama istorijskih udžbenika, ignorisan od strane nauke i zaboravljen od strane mnogih. Ćutanje o tragediji Šahovića bilo je toliko sveprisutno da se činilo kao da se događaj nikada nije ni desio. Ipak, prvi koji je o tome javno progovorio bio je Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi “Besudna zemlja”, objavljenoj na engleskom jeziku 1958. godine, skrenuo pažnju na ovaj strašni događaj i prekinuo zavjet ćutanja. Đilasov glas bio je prvi odjek istine u moru zaborava. Njegovo priznanje u “Besudnoj zemlji” otvorilo je put ka osvrtu na prećutanu istoriju, ali taj put je ostao nedovoljno istražen i u velikoj mjeri zanemaren do današnjih dana. Nakon masakra, ime mjesta Šahovići je izbrisano sa geografskih karti i zvaničnih spisa – selo je preimenovano u Tomaševo. Ova promjena imena simbolizovala je namjeru da se trajno izbriše svaki trag bošnjačkog prisustva, kao i istorijsko pamćenje koje je vezivalo narod za taj kraj. Promjena imena Šahovića u Tomaševo bila je završni čin nasilja, kojim su se dodatno zatrovali temelji sjećanja i kolektivne identifikacije stanovništva koje je nekada živjelo na tim prostorima. Na taj način, brutalnost masakra nije ostala samo fizička – već je postala i duhovna, duboko ukorijenjena u simboličkom uništavanju svega što je podsjećalo na Bošnjake-muslimane u Šahovićima.
Zato, danas stojim pred vama, draga braćo i prijatelji, Bošnjaci-muslimani bez maske, svjestan svoje nemoći da izmijenim prošlost, ali sa nadom da će naše kajanje i molitve-dove barem delimično zacijeliti rane. Oprostite nam naše ćutanje, jer je ono bilo saučesnik vaših stradanja. Taj crni dan, kad su nevini pali pod udarom nepravde, ostao je uklesan u našu istoriju, poput ožiljka koji se ne može zaboraviti, čak i ako oprosta ima. Jer oprost, ako i dođe, ne može izbrisati tragove bola i patnje, niti vratiti izgubljene živote. Ožiljak će zauvijek ostati tu, kao podsjetnik na nepravdu koja je počinjena i na dužnost koju imamo da se sjećamo da govorimo da pravdu tražimo, ma koliko bila daleka. U trenucima i vašeg i mog bola nastala je sljedeća pjesma.
ŠAHOVIĆI 1924
Na poljima đe je Bošnjak stajao tuga
poput vjetra suze nosi u tišini zemlje
bol ječi ispod svakog kamena zločin kosi.
Crni novembar gavranovi kleti
grakću nad jamom prkosa
krvave ruke istorije se prepletoše
nemoćni da se brane
padali su tiho dok crni kosači slave.
Šahovići krvavih tragova prokletstvo
utkano u goru crnu duše nevinih uzdižu se
traže nedostižnu pravdu.
Krv tiha nikad oproštena
u korijenu svakog ljiljana što cvjeta sjenke
prošlosti šire krila nebo pamti slavu šehida.
Jedan mezar jedan život ubijeni
pokopana istina bolna prećutana dova
je tvoja ruke se pružaju ka vječnosti.
Šahovići zemljo bola
dok duša plamti i pamti krvavi trag
neka vjetrovi nose tvoje ime u daljine
da više nikada ne padne takav mrak.
Težak je Bošnjače prkos i prezir
zato svoje stihove uveži
teško je Bošnjače al prkosi i dalje
svaka tvoja rana
neka bude zastava pravde.
