U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Šenida Kajević, rođena je 1989. godine u Bijelom Polju, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Bijelom Polju. Po završetku Gimnazije “Miloje Dobrašinović” odlučuje se za poziv učitelja i 2008. godine upisuje fakultet. Diplomirala je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Studij za obrazovanje učitelja, i stekla zvanje profesora razredne nastave. Sklonost i interesovanje za pisanje je iskazivala još u osnovnoj školi gdje su njene pjesme i priče bile objavljivane u raznim školskim časopisima pod mentorstvom svojih nastavnica koje su prepoznale lako iskazivanje emocija kroz igru riječi. Ozbiljnije bavljenje poezijom je započela u svojim tridesetim godinama kada je počela intenzivnije da piše i kazuje svoje stihove učestvujući na književnim večerima u Bijelom Polju, Podgorici, Baru…U pripremi je njena prva zbirka poezije pod nazivom „Niti duše“, kao i knjiga kratkih priča.
Odnedavno živi i radi u Petrovcu.
OSTANI
Proći će mjesec,
Dva,
Pet.
Proći će i godina,
I još mnogo godina,
Ali ona te proći neće.
Sjetićeš je se uvijek
Kad u lokalu,
Na radiju
Čuješ Balaševića.
Prostrujaće ti kroz misli
Ta mala garava
Koju si toliko volio,
Dječački ludo,
Kao nikad prije
I nikad poslije.
Proći će te ona na kratko,
Onda kad druge budu
Pokušavale da se
Osmjehuju kao ona,
Da te očima miluju
I prstima kroz kosu prolaze.
Zaboravićeš je tada,
Ali ne zadugo.
Kada te umjesto njih
Samoća zagrli
Sjetićeš je se opet.
Te tamne prodorne oči
Progoniće te u snu
Jer si im ostao dužan
Obećanje da zauvijek
Ćeš biti tu.
Zapravo progoniće te
Krivica da pustio si je
Da ode kada je trebalo
Jednostavno da kažeš:
“Ostani.”
KRAJ
Otkucaću ti pismo,
I napisati sve što
U ovim grudima stoji.
Opisaću svaki otkucaj srca
Onako naširoko
I iscrpno
Da ne ostane niti jedna
Sumnja u ono što
U meni spava
Odvajkada.
Odzvanjaće zvuci tipki
Na pisaćoj mašini
I svako slovo će na papiru
Ucrtati trag,
Kao što si ti u mom srcu
Otisnuo svoje ime.
I ostalo je tamo
Kao ožiljak poslije
Rane koja je dugo krvarila
I ko zna da li je
Ikada i zarasla.
Bog zna.
Samo On!
Sve one molitve prošaptane
U zadnjoj trećini noći.
Pa čak i one koje sa usana
Nijesu mogle biti izrečene,
Već ih je suzama spoznao.
E sve to, što On zna,
Napisaću i otpustiti
Na hartiji koju možda
Nikada dobiti nećeš.
Otkucaću sve nedosanjane
Želje i snove,
I sva tvoja obećanja
Tako lako izrečena
I slatkorječiva.
Neka ostanu zapisana,
Da me podsjete kako
Su ti samo prazne riječi
Iz tih mednih usana tekle.
Zapisaću još mnogo šta.
Iscijediti svaku kap tvog otrova
Iz sebe,
Pokloniti ti poslednji osmijeh
I otkucati kraj.
ONA
Ona, koja je od rebra stvorena.
Od Stvoritelja poslana,
Da svog čovjeka smiri.
Ulije mu vjeru, nadu,
omekša srce.
Usadi ljubav
I podari mu djecu,
Dok poljima smrti hoda.
Bude stub i bračni drug.
Ona, koja iz jedne kuće u drugu prelazi.
Koja poštuje, uvažava, voli,
Nesebično ljubav daje,
Crta osmijehe,
Noćima bdije,
Čezne,
Od straha nekad drhti,
A najhrabrija je kad je lome.
Čeka,
Dočekuje,
Prati.
Radi,
Stvara i
Napreduje,
I dok trepneš ostari.
I ona koja za sudbinom traga.
Sanja i mašta,
Voljenog od misli vaja.
I sluša pridike, kritike i ono
Čuveno: «Dok si pod mojim krovom».
Koja na čast misliti mora,
I u korist bratu, odriče se svega.
I ona mala, tek rođena, neželjena.
Ona, sva nježna i kao cvijet mirisna.
Sve to ona,
Bez pogovora, nijemo izvršava.
I sa voljom, i bez volje,
Sa snagom i bez nje.
Bez podrške
I hvale,
Sve to ženi na leđa stave.
DJEVOJKA IZ PROŠLIH ŽIVOTA
Sigurno sam u nekom
Od prošlih života
Bila jedna od onih djevojaka
Koje su mijenjale svijet.
One koje su prkosile
Vremenu u kojem su
Trebale biti ono što
Drugi žele,
I povinovati se pravilima
Raznoraznim,
Strogim,
Glupavim.
Bila sam sigurno ratnica
Koja je u ruci umjesto
Varjače držala pero.
Nijesam dozvoljavala
Da mi maštu uguše
Sa onim da je sramota
Da žensko biće
Bude bilo šta drugo
Do domaćica
Žena,
Majka,
Pomoćnica.
Sigurna sam da
Sam sa tim perom
U rukama i mastilom
Na papiru
Ispisala život koji
Danas živimo,
Slobodan i
Bez predrasuda.
Donekle,
Ne u potpunosti.
Sigurna sam i da sam
Položila zakletvu
Da ću se i u
Budućim životima
S perom u ruci
Umjesto koplja,
Boriti protiv
Neljudi
I svih njihovih
Načina da rasipaju
Mržnju, podsmijehe
I omalovažavanja.
Sve dok ne shvate da su
Samo ljubav
Lijepe riječi
I još ljepša djela
Naša slamka spasa od
Ovog stravičnog propadanja.
KADA SE PONOVO RODIM
I tog dana kada umrem
U moru me okupajte
Poslednji put.
Neka mi duša tu ostane
I rasprši se u milion
Čestica,
Stopi se sa solju
I beživotno tijelo
Prigrli mi svaki talas
Što dok bijah živa
Grlio me,
I iscjeljivao svakog puta
Kada sam u njemu tražila spas.
Prospite me,
Da ostanem tamo
Gdje moja duša je
Pronašla mir
I trebala da bude rođena.
A možda i jeste
Samo je došlo do zabune
Kada mi je tijelo
U nekom drugom gradu
Iz majke izašlo
I na prvi plač natjeralo dušu
Da napusti more
I odleti k’ njemu.
Zato,
Kada poslednji dah
Ispustim,
I u bijele tkanine
Obmotaju me,
I kada se ponovo rodim
Neka mi se duša i tijelo
Ujedine i budu rođene
Na istom mjestu
Nagdje tamo daleko
…
Na moru.
Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista
