Nakon nekog vremena apsistencije poezija se danas sve više sluša i čita. Ne čeka na papiru smrt autora da nas obogaćuje, osvješćuje i oplemenjuje, kao kćerka majčin biser da ga ponese kad odraste. Zato sam iskreno darovan prilikom da pročitam nekoliko pjesama zeničkog pjesnika Edina Hodžića i da svoje zapažanje s vama podijelim. Jedna od posebnih je “ALFA”, s kratkom porukom svima nama – Alfa pamti! A sve što se pamti ima značaj i sadržinu, sa kojima se stvara i ide naprijed.
Duboko nadahnut filozofijom života, zenički pjesnik Edin Hodžić u nama oživljava smisao traženja, uvodi nas u “čopor” i svojom briljantnom poetikom vodi kroz vrijeme. Ali Edinove poetske rime nisu samo sjećanje na prošlo već ozbiljno potsjećanje i ukazivanje na stvarni svijet u kojem smo rođeni i u kojem danas živimo. Sa svojim dubokim opažanjima otkriva nam smisao postojanja, uprkos tome što je nadzor nad svijetom i životom otuđen od nas. On sebi i nama ne postavlja samo pitanja, već daje odgovore koje možda ne možemo odmah razumjeti, dok se u potpunosti ne usaglasimo sa njegovom logikom razmišljanja.
Svaka Edinova misao je duboka i traži od nas da je s njim zajedno istražimo. Duboko prožeta emocijom koju prepoznajemo kao bol, tugu, radost, zadovoljstvo, čar ili strah…Sva njegova poezija sa “duboko urezanom brazdom vremena” je fenomen zaštićen njegovim pjesničkim kodom. Kao licenca života.
Njegova poezija je drugačija od svake drudge. Misaonija, i dublja, toliko dublja da joj je nekad teško osjetiti dimenzije. Samo njegova, originalna.
Ono što čini posebnu vrijednost, njegov “vučiji zvjerinjak” nije zatvoren, već protočan, bez režanja i tragova krvi. U njemu se ne osjeća miris smrti, već traži pravo na život. Zato preporučujem svima vama da odvojite vrijeme i upoznate ovog pjesnika, s pažnjom pročitate makar nekoliko njegovih pjesama da čujete njegove poruke, koje su nekad inat, nekad izazov, nekad ljubav, nekad vapaj…, koji se rađaju iz bola, čežnje, opsesije, razočarenja i povučenosti, u koju svi nekad zapadamo.
Edinovu poeziju ne možete samo čitati, nju treba osjetiti. A to možete samo ako prodrete u dubinu njegovih misli.
Alfa pamti
Edinova pjesma “Alfa” je filozofija čopora, u kojem se rađamo i bitišemo, sa kojom živimo “u sjeni vulkanskog uzdaha civilizacije”. Ne znam da li je još iko uputio tako oštar pogled, zavirio tako duboko u jazbinu savremenog društva, kao Edin sa pjesmom Alfa? Njegov čopor je taktički raspređen, sa prepoznatljivim koordinatama Istoka i Zapada, u “Podneblju u kojem stalno vrebaju Opasne namjere i opasnosti,…u kojem “Ljudi su pijuni sa kojima se upravlja”…
Edin nas svodi na realnost i poziva da nastavimo tragati, jer svi smo mi u vučijoj jazbini, u kojoj se vodi se surova borba da se preživi, ali se uprkos tome osjeti život…”Dok se strah u kosti uvlači..i šuma budi u obliku opasnosti, a sitna i krupna divljač u mišijim rupama drhti, kako oni mali, tako i rogati”…
Ali i u toj vučjoj jazbini pjesnik vidi prozor, ne zaboravlja pomoć i podršku…Želi nas uvjeriti da je “Vuk je plemeit i on ljubav uzvraća”,…”prepoznaje onu koja je nekoć njemu tijela ranjena – sipala u iznemogla usta”…
Njegova pjesma Alfa je pjesma u pjesmi. Toliko je snažna, sa toliko naboja, da nadahnjuje i prožima značajan dio njegovog stvaralaštva…Dok je čitate stičete dojam da je pisana u vučijoj jazbini, ali ste oslobođeni straha, “jer njegovo srce pumpa ritam hrabrosti”, a njegova “Alfa je zaštitnički i ona na sve pazi”…Čitam je drugi i treći put, i svaki put pod dojmom “vulkanskog uzdaha, koji se širi podnebljem”, ostavljajući nas više znatiželjnim nego nespokojnim.
Svaka Edinova riječ ima dimenziju više koja nadmašuje svoju dubinu i širinu, jer sažima njegovu misao i kad nije izrečena do kraja, daje joj boju i ton, koje upijamo sa jakom dozom adrenalina…A kako i ne, kad u tom skladu “Zavijajući na mjesec pjeva serenadu jutru, dok ostali prate kao “hor” (koji se) sliva u našu svijest i nabija kao atomski naboj”.
Edinov Tajming za novi put
U svakoj svojoj pjesmi, koja pršti od naboja, Edin nam daje do znanja da su pitanja često puta važnija od odgovora, jer iz svakog odgovora rezultira novo pitanje…
“Ne bole njega ni grdnja, ni podmukli udarci, kad zaraste rana sve je snažniji”..ali jedno od pitanja koje se samo nameće a ne postavlja mogao bi biti njegov zahtjeva za izmjenu svijeta. “I sve je to tajming za novi put… koji je pred nama”.
U pjesmi “Ne pitaj kako znam” on kaže – Odreći se sebe neću, da bi okolini ugodio. To najbolje zna onaj tko me rodio.” Mi koji imamo dušu umiremo više puta. Umire se više puta no što mislimo. Rođeni smo mrtvi, a – nikad puniji života.”
Sa pjesmom “Jedna ljubav” potsjeća “Koliko sam puta spalio sebe- da bi tebe ugrijao” i dodaje: “oluje bi pozavidile umjetnom disanju tvojih usana”..,”Stidim se svakog grijeha kojeg sam ti iza leđa ljubio, a rodit ćeš mi sunce”.
Za njega je uprkos svemu što se dešava doživljaj- ekstaza i uzvišenost.
Šta reći o njemu, kad on o sebi najbolje govori. O sebi kaže – “moje ime znači vjera – DIN…U jednoj od svojih pjesama on kaže: “Ovoga puta sam sam sebi muza- sa trideset četiri godine”, uz pitanje: “Kako da ne budem stepski vuk- olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji?…
U arhivi Edinove poezije iz 1998. u pjesmi “Osjeti pjesmu”… “Dok se prasak popucalog špica olovke prosipa kao barut – Hvala vam “pioniri Titovi” na poljima mina /na siročadi i sirotinji. Na mržnji i razlici”..
“Do budale/ budala- Više ludi nego normalnih- Tačnije…”da smo normalni valjalo bi opet iznova poluditi”. Zato Očajnički ponavlja “promijenimo svijet- “oružje dajte poeziji- vodimo ljubav pisajući – čitajući”.
Pucajmo riječima po plemenitoj pjesmi – dovijeka mi bili zdravi i sretni!”
Edinova nana Murisa
Ne pišem samo o zeničaninu Edinu. O mladom čovjeku, pjesniku Edinu. Jedva ga poznajem. Jednog avgustovskog dana susreli smo se u njegovoj avliji ispod groždja u jednoj od zeničkih ulica, kojoj ne pamtim ime. Ali pamtim njegovu nanu Murisu, markantan lik, razboritu stariju ženu, sa kojom se sve može razgovarati. I uvijek nešto novo čuti i naučiti. Svaka njena riječ je savjet i pouka. Potiče iz grada u kojem sam i ja rođen. Siguran sam da je Ona izvor Edinova nadahnuća. Nepresušni bunar iz kojeg se uvijek može natočiti bistra pitka izvorska voda. I dok čitam Edinove pjesme imam dojam da je to poezija spjevana u njoj kroz minulih sedamdesetak godina, pretočena u njega da joj samo doda svoj ton i boju, da je objelodani.
Nana Murisa nadahnuće i inspiracija
Ta Murisa, Edinova nana, kojoj godine ne gradiraju starost, sa sobom je zasjenila i obogatila život svoje porodice. Dala joj nur. Njena porodica je njeno sretno jato. U životu, koji nije mazio, izgubila je toliko mnogo da se nikad ne može zaboraviti, ali u svojoj sve široj porodici, sa svojim jatom, dobila toliko mnogo da je sretna i zahvala Bogu.
Edinovu biografiju ne treba pisati. Ispisao je sam svojom poezijom. U njoj i sa njom živi. I nas saživljava. Generacijama koje žive i onima koje dolaze podario je ogromno blago, skupljeno u buket rosnih ruža, koji je svakim danom sve veći, sve bogatiji. U njemu je mudrost, darovitost i glupost minulih generacija nasljeđena i uvećana u ovom vremenu, koje pjesnik Edin tako zaljubljenički i znalački slaže u lego našeg vremena.
Sami stvaramo svoju stvarnost
On želi, upućuje nas, da se potsjetiimo, da preispitamo stvari, jer to se uvijek može…
“Mi koji imamo dušu umiremo više puta”…
“Probaj zadržati minut…Pogledaj u ta dva nemirna okeana .. pokušaj razumjeti svaku polupanu birtiju”…
“Kad pomisliš na krah, on sa novom nadom rodi se.. Bori se brat…Stvarnost je ionako laž…
U pjesmi “Pobjeđuje onaj kojeg hraniš”…Svaki životni trenutak je samo trenutak. U životu često zaboravljamo da sami stvaramo svoju stvarnost. U duši svakog čovjeka vodi se borba između dva vuka, vuka zla i vuka dobra. “Pobjeđuje onaj kojeg hraniš!”
U pjesmi “Moj mili zavičaj” “U posjeti kao u bolnici bolesnom i ranjenom…Ovo nije pjesma nego krv puštena pred “žiri”… Svi kao jedno. Moj DNK. Boga molim da mi šapne “epitaf” za kraj”.
U Pjesmi “Kad me ne bude” on poručuje “Zapjevajte onu našu ispod različitih zastava!”
U pjesmi “Vještica” Meni treba stamena Vještica – Onako lijepa i blijeda i garava…Da me nauči istom mjerom uzvraćati podmukli udarac sa osmijehom…Zaprosiću je krilima slijepih miševa.. Od danas mijenjam noć za dan. Od danas nisam više svoj”.
U pjesmi “INAT” “Iz inata se zaboravlja postojanje nekih drugih svjetova i “Kroz nesigurnost u zagrljaju” otkriva da je “Čovjek je čovjeku vuk. Da oprosti plemenita životinja”.
“Ako mislite da ako zatvorite vuka u kavez da će se on ponašati kao pas, u velikoj zabludi ste. Zato- Treba biti hrabar da možeš izdržati ono što ne možeš promijeniti”.
U pjesmi “Čekaj me – Čekam te” poručuje “Đavle čekat ću te ako treba do zvjezdanog rata Svjetova!”
U pjesmi “Mina” kaže “Budi sehara -Ma budi mi tamnica- samo me zatvori -Ključ baci u bunar prošlosti”.
Šta da uradi čovjek kad ispuni svoj san? Ne kloni – Osjeti bol-podnesi bol-izderi se na sebe- Zaplači-olakšaj duši-zagrli strah i na kloni – reci -Mogu to!
U pjesmi “Hana” Budan ću sanjati stihove i crtati te okićenu opalim lišćem i rosom- Ako treba biću snješko, samo da me gledaš sa smiješkom.
U pjesmi “Narukvica” – Volim gledati to micanje bujnih usana dok mi prepričava što sanja…Šapuće očima dok spava- ispod kapka dva sklopljena od sna kojeg za rukicu drži java…
Vatra i pepeo Edinova života
Njegov život su njegovi stihovi, u njima je vatra i pepeo njegova života. I kad izgori, i kad sagori, žar njegova života ostaje kao topao pepeo vremena koje ne želimo prepustiti zaboravu.
Edinova poezija je ne samo izraz vremena u kojem živimo, predstavljena na jedan poseban samo njemu svojstven način, već sažimanje i prožimanje životnih spoznaja sa kojima se svi rađamo i odrastamo. Njegove pjesme su izraz ljubavi koja i kad buja ostaje pritajena, da bi se pokrenula nenadano i silovito, kao sjevanje i grmljavina…”Čekam te kao da te čitav život znam…Šteta što me umjesto poljupca tvog uspavljuju sedativi”..
Edin živi i odrasta u svojoj poeziji. U njoj se zaista osjeća svoj u svom. U mnogim svojim stihovima nadmašuje svoju visinu i širinu, i ne samo da doseže oblake, već se ponekad i gubi u njima, da bi se po tom još više ispunjen energijom vratio na zemlju.
Osjetio je i doživio sve što život donosi mladom čovjeku… Kad mu ju bilo najteže, kad je osjetio da luta, vratio se osnažen uvjerenjem da može i mora dalje. “Ne možete živjeti bajku ako vam nedostaje hrabrosti da uđete u šumu”.
Njegove misli i poruke, njegov znakovit izraz, uvijek je u kretanju naprijed, u ritmu koji obećava. Spreman je i da umire da bi drugima pružio dragocjen lijek.
Svaki njegov događaj, svaki njegov doživljaj je buđenje njegove ali i naše svijesti i preispitivanje savjesti, priprema za neki nov san ili buđenje.
Zato kod njega sve počinje i završava sa njegovom porukom “Ne kloni! Ili se kidaš i boriš ili ćutiš i ne postojiš!”
Za Edina su “Djeca vojska najača”, pa im poručuje “Nemojte nikad odrasti, najljepši je život kada nisi svjestan da živiš.”
Svoje misli Edin ponekad upoređuje s mislima drugih autora. U nekima traži svoje mjesto ili mjesto za sebe, kao u Ćosićevim “Brige su ti kao voda, dođu i prođu. Čovjek je kao rijeka. Kroz njega sve mora da protekne.”
O sebi Edin kaže “moram da ne valjam- i najbolji sam loš”.. Njegova poezija je prepoznata i priznata. Dobio je i čekaju ga brojna priznanja. Za primljene zahvalnice i diplome kaže “Prestali smo ih brojati.. Slažemo ih kao lego kockice.”
Edin je dio zeničkog ponosa. Edin je ponos Bosne i Hercegovine. On je naš ponos. U moje ime, ali sigurno i ime mnogih vas, koji ste do sada prepoznali njegov doprinos književnom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine, veliko HVALA, uz potsticaj da ide dalje.
Ko ne vidi ovo danas neće vidjeti nikad ni neko drugo sutra!
Burlington, 31.12.2022 Zijad Bećirević
