Balša Brković rođen je 1966. u Podgorici. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i eseje. Urednik je kulturne rubrike crnogorskih dnevnih novina „Vijesti“. Do sada je objavio šest knjiga poezije, nekoliko knjiga kratkih priča i romana. Njegov roman Privatna galerija dobio je nagradu „Mirosavljevo jevanđelje“ za najbolju knjigu proze u Crnoj Gori u periodu 2001-2003 i bio je proglašen za kulturni događaj 2002. godine po anketi koju je sproveo časopis Monitor. Za svoju knjigu poezije Crno igralište dobio je nagradu „Risto Ratković” za 2017. godinu.
Balša Brković je specifična, posebna, originalna i unikatna ličnost na crnogorskom medijskom ali i kulturnom nebu Crne Gore. Svaki proces istorijskog pamćenja najčešće pravi selekciju, svaka sadašnjost bira prošlost koja joj odgovara, izvlači vrijednosti koje su joj potrebne, naglašava pojedince koji joj se uklapaju, izbacuje one koji smetaju. Ali, u savremenoj kulturi u Crnoj Gori taj proces ,,favorizovanja” i ,,degradacije” je dinamičniji nego bilo đe drugo prije svega zbog čestih i radikalnih političkih zaokreta ,,miljenika” i ,,kritičara vlasti. ” U tim vrtlozima poslednjih decenija savremnog društva ,,ispali” su mnogi čije je djelo i doprinos savremenoj kulturi od velikog značaja u našem vječnom (crnogorskom) traženju kompasa i pravca. Dok pišem ovaj esej sjetih se riječi Maksima Gorkog: ,,Umjetnik je središte osjećaja svoje zemlje, svoje klase, njeno uho, oko srce; on je glas svoje epohe. ” Tako sam i ja doživio ovog izuzetnog pregaoca naše često surove stvarnosti.
Balša Brković jezički čarobnjak u svom dosadašnjem poetskom i proznom stvaralaštvu ispisao je jednu od najljepših stranica svoje biografije. Sam autor pripada inovativnim stvaraocima svoje generacije ali i nesvakidašnje imaginacije. Sa jedne strane njegovo ime obavezuje na izistinsku odgovornost jer je sa svoga britkog i preciznog polemičarskog jezika i pera zadobio auru beskompromisnog kritičara brojnih anomalija kojima kao društvo ,,robujemo” duži niz decenija. Rijetko je koji intelektualac u Crnoj Gori, književnim i javnim djelovanjem uspio spojiti elokventnu erudiciju i hrabrost istinskog društvenog kritičara i polemičara kao što je to Brković. Njegovo raznovrsno književno djelo i erudicija čine ga intelektualcom neobične smjelosti. Vjerujem da je opšte poznata istina da u svim kulturama (pa tako i u crnogorskoj) piscima pripada posebno mjesto, jer rijetkim autorima se pripisuje aura kreativnosti i gotovo posvećene originalnosti (često u proročkim razmjerima), a kod njega to je karakteristično i često ga izdvaja od drugih autora. Danas u XX vijeku slobodni pisac se sve više nalazi u poziciji protivljenja. Pisac je sve više onaj koji moćnicima, političarima, oligarsima govori istinu, koji svjedoči o progonima i patnji miru i ratu životu i smrti istini i pomirenju koji je u sukobu s vlastima predstavljajući disidentski glas. Brković ima svoje sopstvene zakone tumačenja, posmatrajući nacionalizam i nacionalne intrese koji nam se provlače kroz istoriju. Brković je postao integralni dio književne kulture našeg vremena, svoga naroda, ali i postmodernističkog doba u kome je sistem vrijednosti kulture i književnosti ,,potonuo” pod teretom degradacije savremenog društveno-političkog sistema. ,,Uloga književnosti je da poboljša svijet u kom živimo kao i da jača građansko društvo“, izjavio je jedne prilike prilikom posjete prostorima Zapadnog Balkana, Mario Vargas Ljosa. Na isti način možemo da tumačimo i Brkovićev javni angažman.
Uopšteno, gledano uloga pisca-inetelektualca je da razotkrije i objasni aktuelni trenutak u svojoj državi. Prije svega da izazove i pobijedi nametnutu ,,tišinu“ i (ne)vidljive moći i snagu ali često i silu politike gdje god i kada god to može. Naime, između ove gomile snažnih kolektivnih interesa i diskursa kojim se opravdavaju, maskiraju ili mistifikuje piščev uticaj i njegova uloga te istovremeno (politički uticaji) koji sprečavaju ili stigmatizuju njegov javni nastup ali i djelo. Velika elokvencija, jaka argumentacija, smirenost u polemičkim raspravama i upornost u insistiranju na sprovođenju prava i pravde u odbrani kako intelektualnog tako i ličnog dostojanstva su samo dio njegove kompleksne ali i briljantne ličnosti. Kao novinar Brković oštro svojim zlatnim perom ukazuje na nacionalističke zablude i stereotipe, perfidne falsifikate istorije ukazajući na amaterizam polu-intelektualca ili takozvanih patriota. Baš ta osobina – da nepomirljivu kritiku začini erudicijom, perfektnim jezikom i ličnom nadarenošću ali i ,,surovom“ iskrenošću čine ga Noamom Čomskim građanske Crne Gore. A upravo Čomski je jednom zapisao svoje misli: „Uloga intelektualca sastoji se u tome da govori istinu, najbolje što zna, o stvarima koje su bitne, ljudima kojima je to bitno. “ Balša Brković je jedan od onih intelektualaca koji imaju što da kažu, on nije nikada nalazio samo razlog da govori i piše, (reda radi) nego da svojim riječima ostavi duboki trag u svijest ali i savjest ljudi, prisutnih u društvenoj stvarnosti. Njegov stil života je tako dinamičan, a interesovanja tako raznovrsna. Balša Brković je pisac od akcije, intelektualac čiji je sistem moralnih vrijednosti, čulo za nepravdu, osjećaj za netoleranciju, takav da nije mogao da ne reaguje, da samo posmatra, analizira. On je i sada poput svetionika koji u burnim i olujnim vremenima pokazuje put na jedrenjaku koji se zove Crna Gora. Zbog specifičnosti Crne Gore kao mlade (ali nedovoljno odgovorne i zrele) demokratije ovakvi intelektualci mogu djelovati na mnogim intelektualno-bojnim, poljima i mjestima i mnogim stilovima čime se održava i osjećaj suprotstavljanja i osjećaj angažovanog učestvovanja. Zato pored književnosti i film i fotografija, likovna umjetnost pa čak i muzika, mogu zajedno s umjetnošću pisanja činiti aspekte ove aktivnosti i borbe za demokratske principe.
Zato Brković kroz svoje medijsko djelovanje na najljepši način predstavlja slobodu i ljudsko dostojanstvo, etiku, integritet, eleganciju misli, snagu uma, poštovanje, ljubav, sklad, riječi, djela i života kao najviše i najtrajnije domete svakog pravog intelektualca. Zato njegov glas unosi smisao, razum i mjeru. I zato nije važno koliko sposbnih i hrabrih intelektualaca danas u Crnoj Gori ima ako smo se okupili oko nekog cilja. Važno je da je cilj pravedan i važan. Za Brkovića svijet je poprište neprestane borbe: između laži i istine, đavola i anđela, pravde i nepravde, a njegov je izbor jasan, nepokolebljiv i u svemu određen: za istinu i Crnu Goru iznad svega. Samo književnici koji vjeruju u besmrtnost i koji su se radi budućnosti Crne Gore spremni odreći svakog privatnog interesa, mogu se suprotstaviti destrukcijama i odmazdama, kao i patološkim pojedincima mračnih režima. U svojoj intelektualnoj borbi njegov je pristup duboko human – svakom pojedincu pristupa bez predrasuda i apriorne odbojnosti. Elitista u pravom smislu riječi, emanira vrijednosti koje privlače i osvajaju ljude. Balša Brković ne pristajae na nametnute uloge. Tako nešto ne odgovara stvarnom stanju stvari niti je u skladu s njegovom prirodom. On je, iznad svega, čovjek, pisac, intelektualac nepokolebljivog duha. Preklapajuća, a ipak nepomirljiva iskustva zahtijevaju od intelektualca snagu da kaže što je pred nama, na gotovo jednak (istovjetan) način kao na primejr: kada argentinski književnik Ernesto Sabato, kroz svoj roman ,,O junacima i grobovima“ (1961-u četri cjeline) opisuje epizode iz argentinske istorije razvijajući autorove političke, moralne, metafizičke, religijske, estetske ideje, stavove i dileme. Zatato kao društvo u cjelini ne smijemo (nekritički) obožavati intelektualce kao pojedince, ali moramo njegovati intelektualce kao zajednicu i kao mrežu. I prije svega ohrabrivati intelektualni dijalog, (koji nam toliko nedostaje). Dakle, razgovor, debatu, raspravu, kritiku, diskusiju, forum ili argumentovanu polemiku koje nas uzdižu i izdižu iznad svakodnevne dnevno-političke banalnosti i primitivizma. Blistavi američko-njemački socijolog Luis Kozer je zaključio: ,,Da stvarni intelektualci u nekom društvu su oni ljudi koji žive „za“ ideje, a ne „od“ ideja. Ovakvi intelektualci zato jesu i intelektualna i moralna savjest društva. A u društvu ( poput crnogorskog ) u kojem savjest nije na cijeni, ovo nije mala stvar. Na kraju u duhu Brkovića kao pjesnika bunta i pisane riječi odabrao sam jednu pjesmu koja njega lično odslikava na pravi način.
SVAKODNEVNI DVADESETI VIJEK
Svakoga dana proživim
Prvih šezdeset godina
Dvadesetog vijeka.
Svakoga dana:
Tačno u 19:00 umrli su
Niče i Vajld.
Najluđi i najdostojniji
samrtni zagrljaj u povijesti.
U 19:18 nestala je Crna Gora.
(Sve je cool – vratiće se za manje
Od sat vremena.)
U 19:33 umro je Konstantin Kavafi.
Najveći grčki pjesnik
Živio je u Aleksandriji. Što je dobar
usud, jer pjesnicima je lijepo
I među knjigama
I na zgarištima.
Uvijek mi je bilo simpatično – govorio
Je grčki sa jakim engleskim akcentom.
Ali, on je bio dandy, a to je odličan, chic detalj,
Svakako više stvar zvuka i stila nego stava.
(Dobro je kada bilo koji jezik
govorite malo drugačije
od svih drugih.)
Žao mi je, pomislim, što
Makar godinu dana nisam živio
U Njemačkoj, pa da nerviram Crnogorce
Govoreći crnogorski sa diskretnim
Njemačkim akcentom.
Ali, takve su ludosti južnjaka…
Ako je 19: 43, ili koji minut
Tamo-ovamo, žurno odvratim pogled
Od Meduzinog lika.
Mrzim ratove i hitam dalje
Veselom poracu,
Godinama opuštanja i velikih nada.
U 19:57 zamišljam-vidim
Ginsberga, džezira: Amerika,
Dao sam ti sve i sada sam ništa…
Sa 57 centi u džepu.
Ako pogledam tačno u 19:52,
Tu je hidrogenska bomba, a sve zbog
Jedne fotografije – eksplozija
Negdje na Pacifiku – koju sam
Kao dvanaestogodišnjak, sedmicama
Gledao, svakodnevno, makar deset minuta.
Pokušavao sam da zamislim
Zvuk, veličinu Pečurke, boje, i opet zvuk…
Kao i u doba Arhimeda
Najluđa oružja prave najpametniji.
Najviše o Kosmosu, o prostoru
Saznali smo praveći tu bombu,
Najviše smo naučili
zahvaljujući strasti za ubijanjem.
Mudrost ima trag od krvi na usnama.
Oduvijek.
Godine 1959. moja igra
sa stoljećem na satu
završava se.
Taman kad postaje interesantno,
Tu je jubilarna brojka 20:00.
Tako da je mom svakodnevnom
dvadesetom vijeku amputiran
njegov najljepši dio.
XX vijek bez
Šezdesetih, sedamdesetih,
odsamdesetih i devedesetih
je nakaza od vijeka.
Dva ogromna rata,
Nekoliko pametnih glava i
Nešto lijepih nagovještaja.
Tek nakon 19:59, počelo je
Ludilo, ono najbolje.
Ali sve to, u mom svakodnevnom
Stoljeću, nestaje u minuti.
I, onda je sat opet samo sat
A ne grotlo dragog ludog vijeka.
Moj sat, moj štit sa
Glavom Gorgone, taj
Sveopšti znak nepostojeće
Pobjede nad Čudovištem,
Svakoga dana nudi – dvadeset četiri
Makar skraćena vijeka
Ili – po šezdeset godina svih stoljeća
do 2400. godine.
O. K. Pomislio sam, mnogo puta
Zašto ne neko drugo stoljeće,
Prošlo ili buduće,
Zašto ne ovo, sadašnje: jer, pada
U tako lijepo doba dana, i jer se tako
Nježno valja,
Kao da diva hoda crvenom stazom
Uoči neke veličanstvene
filmske premijere.
Pa, ipak, meni se,
svakoga dana
javi samo jedan vijek, tačnije
njegovih šezdeset procenata.
(To je veliki, ozbiljan nedostatak
Ovi satni vjekovi
Lišeni su fin de siecle epoha.
A to je ipak nešto najgore što se
može desiti jednom stoljeću.
Kada nema zbunjujuće jeseni.)
Zašto ne XVIII?
Posljednje veliko doba ekscentrika,
Veli Calvino u predgovoru
Za Il Barone rampante.
Zašto ne trećento?
Kakav bi to bio ples sa
Tri Firentinca. (U 13:08 počinje
Pisanje Pakla.)
Bilo bi tu, u golemom kalendaru mog
Digitalnog časovnika,
Još sjajnih izbora, ali
Nikada se ne desi niti jedan drugi vijek.
Svakodnevno – samo dvadeseti.
Pomislim ponekad da
Taj vijek-pečat
Stoji na meni, na mom tijelu,
Kao neizbrisiv tatu,
Znak za sva vremena,
Kao moj logoraški broj…
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
