Mogu slobodno reći da u beskrajnom crnogorskom kulturnom krugu (a i van njega) mali je broj pjesnika i proznih pisaca koji ostavljaju tako snažan i autentičan lični stvaralački pečat kao što to radi Miraš Martinović. Njegova knjiga poezije Troja domovina moja predstavlja vrlo složeno i kompleksno pjesničko štivo sa vrlo jasnim ali i dubokoumnim porukama, koje su se u samom autoru taložile kao vid višedecenijskog iskustva u istraživanju antičke prošlosti Crne Gore. Knjiga sadrži četrdesetak izuzetnih pjesama koje nas vraćaju u drevnu antičku prošlost ne samo Grčke već i Prevalisa. Antička književnost neraskidivo je povezana s mitologijom. Autor ove knjige povezuje vizuelnu umjetnost pronalazeći inspiraciju ali i poetske zaplete uglavnom iz grčkih mitova koji sadrže priče o bogovima, drevnim gradovima, nepreglednim prostranstvima na kojima su nastajale drevne civilizacije. Miraš Martinović je unikatna i rijetka figura savremene crnogorske književnosti orginalnog može se reći filigranskog umijeća i stila. On podsjeća na drevne grčke kipare koji su svoja djela klesali decenijama dajući im najbolji dio sebe. Fasciniran je prošlošću, velikim civilizacijama, antičkim temama. Njegovo poezija čitaoce osvaja helenizmom i mistikom koji se obostrano prepliću kroz paradigmu nastajanja i događaje iz daleke prošlosti. U sintezi mitskog, književnog, enciklopedijskog, etimološkog i kulturološkog, on na poseban način budi našu maštu i pretvara je u stvarnost.
Već u samom uvodu knjige nailazimo na stihove u pjesmi ,,Odisej” (odlomak) u kojima se kaže:
Mnogo ljudi je
Zbog mene
izginulo
Mnoge izbjeglice
Rasule se
Po svijetu
Žene i djeca
Gladna
Umirala
Majkama
Na grudima
Autor u ovoj pjesmi pokazuje svoj autentični stav da moderni pjesnici su u antici pronašli uzor u vizuelizaciju poezije, odnosno za povezivanje vremenske i prostorne dimenzije u umjetnosti riječ najbolje odslikava ideju i da duhovni svijet, i poetska ljepota može postati protivteža ratnoj pometnji i istorijskim neprilikama. U antici se vjerovalo da čistom duhu ili logosu, kroz pjesmu odgovara stanje Platonove katarze. Autor je u pjesmi ,,Odisej” pronašao ekvivalent modernom shvatanju stvaralačke inspiracije, koja počiva na harmonizaciji Odisejevog (mita) principa. Troja domovina moja kao pjesničko djelo se naslonio na tradiciju velikih grčkih pjesnika (Odisesja Elitisa, Nikosa Kavadijasa, Jorgos Seferisa i drugih), koji su podvlačili kreativnu snagu pjesničke imaginacije i čudotvornu moć pjesničkog jezika. Koncepcija intelektualne metafizičke poezije Miraša Martinovića podudara se u velikoj mjeri s definicijom idealne poezije i koncepcijom čiste (apsolutne) poezije. Upliv emocija u poeziji tekao je paralelno sa destabilizacijom tradicionalnih formalnih (pjesničkih) ograničenja. Kroz poeziju samog autora slobodni stih najadekvatnije iskazuje nova duševna stanja u svim emocionalnim i misaonim nijansama. Drugim riječima, slobodni stih pokazuje nam svu snagu umjetničkog senzibiliteta i on se od svojih pjesničkih savremenika izdvaja neposrednošću svog lirskog izraza, orijentacijom na lični doživljaj, sukobe, krize i bolne zanose i trzaje svoje sopstvene (antičke) duše koja svoj kovitlac pronalazi na putevima od ,,bogova ka ljudima. ”
U pjesmi ,,Hor ratnika” (odlomak) se kaže:
Pred neprijateljem
Naša koplja i strijele
Oružje svekoliko naše
Neka drhte neprijatelji
Pred našim oružjem
Nek drhte od naših pogleda
Nek strepe od naših vojskovođa
Vojnika falange bojni redovi
Uništiće mrskog neprijatelja
Koji bi da nas uništi
Da nestane nas i našeg grada
Njegovih bedema i kula
Autor u ovoj pjesmi, ,,isijava” najviši kosmički zakon uređuje ritam neprestanog rađanja i umiranja u svijetu, vojnika i falangi kao inspirativne teme koja predstavlja (vrlo složen) zadatak moderne umjetnosti. Autor na najljepši način pokazuje snagu poezije. U ovoj pjesmi o falangama i vojnicima nije samo transcedentno, već i imanentno izjednačavan svijet u kome čitaocu približava različite umjetničke discipline ali i dimenzije. Na antičkom tlu najviše jedinstvo nadličnog i ličnog, kosmičkog i čovejčanskog, spekulativnog i afektivnog, mitskog i stvarnog ostvareno je u orfejskim pristupom samog pjesnika. Zajednička crta svih kritičkih i teorijskih tekstova u kojima se sagledava stvaralaštvo Miraša Martinovića, predstavlja svojevrsnu (ličnu) borbu za autonomiju umjetničkog stvaranja koje u imaginarnoj formi čitaocu nudi potpuno novu realnost originalnosti i neposrednosti umjetničkog izraza. Troja domovina moja, predstavlja ideju da je autentično iskustvo najbolja osnova za umjetničku ubjedljivost poezije kao književnog djela. Budući da su kod autora najočigledniji upliv imaju emocije i intuicija, smatramo da čista intuitivna lirika prevazilazi ljepotu koja je data u stvarnosti jer je pjesnikova vizija ljepote uvjerljivija. Drevni antički svijet je osnova poetskog te je zbog toga Martinovićeva poezija oslobođena svega materijalnog i okrenuta Olimpu. I ovo uzdizanje učiniće da velelepno i prekrasno zaronimo svojim duhom, tijelom i mislima u tajne vječnosti i neotkrivene dubine života drevnih civilizacija. Pjesnik se fokusirao na tip misaone, filozofske lirike koja u značajnom broju pjesama ima intimistički ton. Martinović kao autor u ovoj panorami pjesama bavi se pitanjima umjetničkog stvaranja, priziva novo (antičko) doba koje će donijeti nove forme, ulazeći duboko u mistične ekstaze koje dopiru do beskraja i naslućuje božanstvo.
U pjesmi O Heleni (odlomak) autor piše:
Ratovati tolike
Godine
Poginulima se
Broja nezna
Ko da je
Važan broj
Ko je brojio mrtve
Na kraju
Kip bačen
Na smetlište
Zbog čega smo
Ratovali
Martinović u ovoj pjesmi je pod uticajem drevnih helenskih i renesansnih eklektičnih doktrina, pa svojim stihovima razobličava ljudsku egzisteciju doživljavajući je kao konstantno nadvladavanje međusobno suprotstavljenih sila koje se najjasnije uočavaju kontemplacijom prirode. Sama pjesma je nastala kao odraz pjesnikove dugogodišnje fascinacije svijetom kulturnog nasleđa stare Grčke, i čini unutrašni alter-ego autora između svijeta poezije i svijeta svojevrsne vizuelne umjetnosti. Savršenstvo ove pjesme leži u njenoj jednostavnosti i ravnoteži. Fokusirati se samo na helenizam Miraša Martinovića, kao jedini suštinski fenomen u njegovim pjesmama, značilo bi zanemariti druge paralelne dimenzije njegovog stvaranja. Autorove pjesme zaslužuju trijumf pobjednika zbog karakteristične mješavine antike, helenizma i romantizma u kojima je uticaj helenskog samo naglašavanje dublje pjesničke i ljudske empatije. Autor je pretočio svoje pjesničke ideje iz filozofskih rasprava o helenizmu, iz vizija kosmičke identifikacije čovjeka i božanstva, subjektivnog i univerzalnog principa rijetko prisutnog kod crnogorskih ali i kod mnogih pjesnika Evrope. Ovakvo shvatanje sugeriše ideju da postoji harmonija između bića i duha, između egzistencije i svijesti o prolaznosti života. Ovo panteističko osjećanje svijeta poniklo u helenizmu, našlo je svoje mjesto u pjesništvu i ponovo aktualizuje filozofsku i pesničku tradiciju orfizma, platonizma. Troja domovina moja je knjiga koja nam govori o poeziji koja se oslanja na shvatanje da je čovjekovom duhovnom biću imanentna želja da prevaziđe neposredno iskustvo. Puni smisao pjesnik postiže tek uspostavljanjem harmonije između sopstvene egzistencije i duhovne realnosti, u koju vješto publikuje svoje empirijsko iskustvo snagom stvaralačke volje i otkrivanjem dublje suštine stvari. Siguram sam da će knjiga poezije Troja domovina moja zablistati ne samo na crnogorskoj već i na evropskoj sceni i biti jedna u nizu zlatnih niti vitalističkog koncepta poezije koja je toliko dragocjena, intimistička ali i realistična kao i Orfejevi putevi.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
