Postoje oni hrabri i neumorni pojedinci i časni intelektualci koji svojom riječju i u teškim vremenima probude u nama nadu. Smatram da je esej o Drašku Đuranoviću, zapravo esej o slobodi novinarske i intelektualne riječi i misli. Živimo u vremenima kada se pred Crnom Gorom, kao državom nalaze brojni izazovi u društvu koje je duboko podiljeno .Jedan od takvih koji je sebe utkao u najveće moralne i intelektualne vrijednosti i domete kako novinarstva tako i crnogorske slobodne misli i djela je i Draško Đuranović, glavni i odgovorni urednik najstarijeg dnevnog crnogorskog lista ,,Pobjeda.” Kroz svoj lični i profesionalni angažman bio je glavni i odgovorni urednik i direktor nedjeljnika ,,Monitor”, politički komentator na Radiju Slobodna Evropa, dopisnik agencije Beta, urednik Alternativne informativne mreže za Crnu Goru, kao i glavni urednik portala ,,Analitika.”
Još Početkom devedestih, Draško Đuranović je skrenuo na sebe pažnju svojim javnim angažmanom svojim autorskim tekstovima ukazujući na pogubnost politike ratova, stradanja, progona. Kada su se mnogi novinari i političari na medijskoj i društveno-političkoj sceni raspirivali mržnju, isticali svoje ,,srpsko poreklo” podržavali pogubnu politiku ratova i velikosrpskih ideja ,,krvi i tla” i ,,Srbi svi i svuda” on je oštrinom svoga pera ukazivao na anomalije crnogorskog društva i političkog sistema koji je bio počecima devedestih prije svega rasistički i koji je proganjao sve one koji su drugačije i mislili i govorili od ,,njih.” Nepokolebljivi suverenista Đuranović, je svoju viziju i ideju nezavisne i slobodne Crne Gore, isticao kao luču i kao jedini bastion, odbrane u državi koju pored Crnogoraca krase i pripadnici manjinskih naroda. U svojim stavovima i nastupima nikada nije odustao borio se i dan danas bori ogromnom energijom i snagom svoje intelektualne ličnosti. Briljantni pojedinac koji je ostao dosljedan svom pozivu. Njegove oštre borbe i snaga njegovog pera, u društvu koje ne prihavata različitost ne samo mišljenja već i snagu argumeneta, doprinijele su tome da bude napadan, osporavan, proganjan, stigmatizovan. Njegove polemičke i oratorske sposobnosti su došle do jakog izražaja i čine jednu blistavu konponentu njegove ličnosti. Elokventan, erudita, pun znanja sistematičan, izuzetno hrabar i pravičan profesionalac za mnoge novinare predstavlja nedostižni uzor kako ovaj posao treba raditi i sa kojim idealima živjeti. Kao Montenegrista, Đuranović predstavlja, britkog i dubokoumnog analitičara i novinara neponovljivog stila, a na drugoj rijetko plemenitog čovjeka, punog razumijevanja za tuđe slabosti, spremnog nesebično da podrži mlađe kolege u novinarskom pozivu koji je danas više nego ikada degradiran. Draško jasno iskazuje zgražavanje nad svim oblicima nacionalizma, ratnih politika, nasilja, isključivosti po svakoj osnovi, demagogiji, dogmatizmu, autoritarnosti, totalitarizmu, nepoštenju. No nažalost često jasno iskazani stavovi imaju visoku cijenu u režimima koji su autoritarni kakav je onaj koji je sada upravo na vlasti u Crnoj Gori.
Draško Đuranović kao izuzetan intelektualac doprinosi da novinarstvo bude profesija satkana na visokim moralnim načelima i etičkim principima, on veoma dobro i jasno zna ulogu i značaj medija u društvu. Đuranović prije svega ne pravi kompromise prema sebi, odlučan u zalaganju da ne poklekne u iskušenjima koja se stavljaju pred njim. Mogu slobodno reći Đuranović pripada generaciji od nekoliko posljednjih crnogorskih istinskih novinarskih velikana koji su prije tri decenije uspjeli da se izbore za slobodu izražavanja i msisli u medijima koje su uređivali a to su bile može se slobodno reći spartanske borbe. Draško Đuranović i kao novinar i kao intelektualac jasno ukazuje na nacionalističke zablude i stereotipe, perfidno falsifikovanje istorije i neznanje takozvanih ,,narodnih intelektualaca”, ili ti pomračenog uma (srpskih) patriota. Baš ta osobina da nepomirljivu kritiku srpskog nacionalizma začini erudicijom, perfektnim crnogorskim jezikom i ličnom nadarenošću čini ga je Prometejom one građanske, slobodne i nezavisne Crne Gore koju nosi u svom srcu sa puno žara. Briljantni pisac i filozof, Noam Čomski jednom je zapisao: „Uloga intelektualca sastoji se u tome da govori istinu, najbolje što zna, o stvarima koje su bitne, ljudima kojima je to bitno.“ Ove riječi mogle bi se definitivno vezati za Đuranovića i na najboljin način opisati njegova dosadašnja karijera. Njegovo shvatanje novinarstva i javno iskazane riječi veoma je blisko Aristotelovom, da je rezultat svakog govora javnog nastupa ili pisane riječi da se osigura pobjeda istine i pravde nad neistinom i nepravdom.
Uloga novinara i jeste da konstantno pomijeraju granice, on ih je pomjerio i podstakao mnoge mlađe kolege da krenu njegovim stopama. Đuranovićeva kritička misao u odbrani Crnogorskog, nacionalnog, crkvenog, jezičkog i književnog identiteta i integriteta daje mu nesumljivo jedno od značajnjih mjesta u savremenoj crnogorskoj istoriji. Okupio je oko sebe saradnike na često intrigantnim i zahtjevnim profesionalnim zadacima koje je postavljao i sebi i drugima, zajedno uobličavao, vješto vladajući svojim suverenim znanjem. U odnosu na državu, pojedinac (novinar) je slab i ima pravo da se poziva na argumente protiv njene neobuzdane samovolje, dikature i moći. Đuranović iznova svojom kritičkom misli i autorskim tekstovima skreće pažnju javnosti ne samo u Crnoj Gori, nego i na prostorima Zapadnog Balkana, pa i šire na trenutno stanje i u državi i u društvu. To je Draško Đuranović, Montenegrista čije znanje, etičnost i hrabrost su obilježja njegove borbe ali i na njegove ličnosti. Njegova Korifejska hrabrost, je ideal za sve nas koji sebe smatraamo njegovim (intelektualnim) saborcima. Na uvjek nemirnim Crnogorskim putevima on je uvjek vidljiv, prepoznatljiv i potencijalna meta, naročito onih koji se stide što nemaju hrabrosti kao on. Esej o Drašku Đuranoviću, ću završiti riječima koji njemu sa punim pravom pripadaju, a to su riječi velikog borca za ljudska prava Nelsona Mandele koji je jednom zapisao: ,,Naučio sam da hrabrost nije odsustvo straha, nego da je to pobjeda nad njim. Hrabar čovejk nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvlada taj strah. “
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
