Pisana riječ

Senka Rastoder:  Prva i najveća ljubav  su bile knjige i pisanje

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (VIII)

Priredio: BOŽIDAR PROROČIĆ, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam: Senku Rastoder. Senka Rastoder rodjena  je 31. avgusta 1963. godine u Petnjici. Osnovnu i srednju školu završila je u Baru, a fakultet Politickih nauka u Beogradu. Živi i radi u Baru u Savezu sindikata  Crne Gore. 

Igrom slučaja nije upisala književnost jer je njena prva i najveća ljubav  su bile knjige i pisanje. Lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom, sa istinskim licem koji je nosila u sebi  iskazala je kroz zbirku pjesama ,,S druge strane sjenke” koja je štampana u dva izdanja i izdata je 2008. godine. Roman toka svijesti,,Tajni pecat duše” izdat je 2010.  godine i predstavlja nastavak neiscrpne i vječite teme o smislu ljudskog postojanja.  Senka Rastoder je aktivan član književnih klubova u Baru. U jednom mandatu je bila i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, a bila je učesnica Zavicajne manifestacije u Petnjici. Senka Rastoder priprema novi roman koji bio trebao da bude srž vremena u kom živi.

KRALJICA RUŽA

Miriše cvijeće i treperi lišće 

Jorgovan buja 

I zuji pčela 

Svjetlost se prelama preko dječijeg čela 

Ruže racvale 

A vjetar nosi miris pokošenog sijena. 

Bašta tvoja cvjeta 

Dok dani lete 

Godine se nižu 

Života stazu vrijeme stižu STIZE 

I prati, 

I ćuti

Dok ne shvati 

Život je samo tren 

A mi samo gosti 

U bašti ruža. 

Okrenem se 

Da vidim tvoje oči 

U kojima spava more 

Plave zore i duboki mir 

I na tren pomislih 

Još si živa 

Još u rukama rvojim 

Cvijeće cvate 

I zlatne palate 

A  umjesto ove 

Nebeska bašta osmijeh ti dariva. 

U očima tvojim

I sad suza sija 

Kao rosa na jutarnjem suncu

Prati te nebeska divizaja.   

Dok sanak svoj snivaš…

SA SLIKE ME GLEDAŠ

Magle se dignu 

Zaborav se kloni 

Oči sjaje kao more bistro 

I sada te vidim 

I pitam se 

 Da li ti nebo zbori

Ono što je bilo 

Najljepše i čisto? 

Šta može biti od ljubavi veće 

I ljepše od duginih boja

Latice ruža

I zvjezdanog sjaja 

A put bez kraja 

Dok se bude zore 

Zavijene u odore od svile.

Ne sanjam te često 

Al’sjećanja guše  

I ponekad ruše sjaj ljubavi čiste. 

Imala si tek šestnaest ljeta 

Duge, crne kose, a bijela lica 

I  otišla si 

Odletjela kao ptica 

U svijet sunca 

Da tamo živiš kroz plamene zore 

I nebesko more… 

Sa slike me gledaš 

Čini mi se 

Baš pravo u oči 

I dušu mi znadeš 

U srce zaviriš, putuješ krvlju 

U san mi zađeš

A onda izađeš, pa te nema 

Opet svratiš i

Kao da me pratiš 

Ti mene s ove 

A ja tebe sa druge strane. 

Sa slike me gledaš

Sa slike te samo i znadem…

OD KRAJA DO POČETKA SVIJETA

Nabacam riječi 

Ponekad bez 

Prospem ih na papir 

I

Ssvaka riječ značenje ima.

A onda je pogledam iz svakog ćoška, 

Stavim, izvadim, 

Potopim, pa osušim, 

Istrgnem, pa vratim 

I gledam

Gledam…

Neka se smije grohotom 

Neka plače kao vrba žalosna 

Druga viče – Jače, jače 

Neka se trese 

Kao okupano mače, 

Jedna sniva riječ kao kosmos veliku, 

A druga mala kao zrnce pijeska

Šro leti vjetrom 

A neka napravi korak od stotinu milja. 

U riječ stanu tuga i ljubav

I more i breze 

U riječi 

Stanu sve tamne noći. 

I nečije oči 

Mile, drage, ljubavi pune 

I strune harfe 

I poj ptica.

U  riječi stanu sva naša htenja 

I život 

Mali i običan 

Tužan i ironičan 

I veliki kao planeta 

Riječi

Od kraja do početka svijeta. 

POSLEDNJI  POZDRAV

Slušaj 

Noćas su vjetrovi jezdili 

Kroz talase mora 

Uskovitlani, bučni i sjajni 

Kao život tvoj.

Čuj,

U susret će doći neke 

Nove zore 

Ali taj put 

Više neće biti tvoj.

Otvori oči, bar još jednom,

Još uvijek vjerujem 

Da samo spavaš

Da je sve samo san 

Pogledaj me 

Očima smaragda 

I nemoj reći 

Da je sve prošlo 

Kao bistri potok 

Na planinskoj rijeci 

.

Ne, nemoj reći

Ovdje ili tamo 

Gdje god bio 

Sve je to život 

Početak i kraj 

I sve što se rodi 

Samo je tren 

Života znaj… 

Ne, nemoj reći 

Jer

 Koliko ljubavi

U srce stane 

Toliko vrijedi

I naš

Životni trag.

PUTOVANJE

Sjećam se, 

Noć je bila decembarska 

U Beogradu, na Topčideru, 

Stanici vozova iz Bara i Grčke,

Tad sam te posljedni put vidjela 

Ti si mahao meni 

I ja sam mahala tebi 

Dok je voz kretao u noć gluhu. 

Ne, nijesam ti rekla zbogom

I šta znače riječi 

U toj noći

Dok još ne znam

Da sudbina iza ćoška vreba. 

Posljednja slika uživo 

A tvoje oči od saragda 

Smijeha pune 

Na topčiderskom peronu 

Uz kišu koja sipi 

I kvasi te 

A ti si šetao gore, dole

Dok voz ne krene. 

Idi, govorila sam, 

Idi, ne kisni. 

Ne smeta mi, 

Ne smeta mi. 

Govorio si… 

I nijesi me ostavio 

Dok voz nije krenuo 

Sa stanice 

Koja je zalutala u vremenu 

I bespuću… 

Putuj, putuj, 

Sada govorim tiho i

Neka ti nebesko prostranstvo 

Bude ogrtač

A sunčani plašt, pokrivač  

Toplo kao tvoje veliko srce 

U kom je bilo mjesta za sve ljude 

Putuj… I zbogom…. 

Related posts

INTERVJU SA ZORANOM VULEVIĆEM KNJIŽEVNIKOM

Dijaspora BiH Administrator

Tuzla: Mara Grbić dobitnica nagrade ‘Musa Ćazim Ćatić’

Dijaspora BiH Administrator

ZAVIČAJNI PISAC BIHORA HAJDARPAŠIĆ REMZIJA

Dijaspora BiH Administrator

TROJA DOMOVINA MOJA – O NOVOJ KNJIZI MIRAŠA MARTINOVIĆA

Dijaspora BiH Administrator

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE: ZERIN MURIĆ

Dijaspora BiH Administrator

Bijeli golub ponovo (ne)leti 356: ODE DOBRA TUZLANSKA DUŠA

Dijaspora BiH Administrator

Leave a Comment