PLOČA – MJESTO OD PRAVDE POBORA, MAINA I BRAJIĆA
Stara Crna Gora podrazumijevala je oblast prvobitne Crne Gore koju su činile četiri nahije: Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska. Pored navedenih tradicionalnih nahija, do poznatog Požarevačkog mira (1718), postojala je i peta crnogorska nahija smještena u podlovćenskoj Crnoj Gori, okrenutoj prema moru, koju su „sastavljala“ tri plemena – Maini, Pobori i Brajići. Brdsko planinsko područje ove nekadašnje crnogorske nahije predstavljalo je kolijevku i životni prostor Crnojevića, od Radiča do Ivan-bega. Oni su na lokaciji današnjeg manastira Stanjevići i na obližnjem brdu Đurđevac u prvoj polovini XV vijeka imali svoj zamak (dvor), tvrđavu i crkvu Sv. Đurđa. S tim u vezi, istorijski je nesporno da je teritorija koju naseljavaju Pobori, Brajići i Maini, zajedno sa ostalim djelovima dramatičnog lovćenskog masiva, u začetku bila „Crna Gora u najužem smislu riječi“ U prošlosti Pobori, Maini i Brajići su svoja stada napasali na južnim padinama lovćenskog masiva. Često su se srijetali s pastirima podlovćenskihs sela, s njima se družili u čobanstvu. Iz takvih susreta nastajala su brojna prijeteljstva, kumstva, trgovina, udaje ili ženidba. Kada krenete od manastira Stanjevića prema nekadašnjem utvrđenju i ostacima tvrđeve (Đurđevac-Budvanski 842 mnv), nailazite na toponim koji se zove Ploče.
Priča o ovom toponimu je vrlo interesantna. U prošlosti je često dolazilo do sporova vezano za pašnjake, granice sela, plandišta, vode, i vrijeme kojim redosledom koje pleme može da koristi neki dio planine. Pašnjaci i vode su bili glavni izvor opstanka u ovim selima ali i na brojnim katunima. Ponekad bi brza odluka pojedinaca dovodila do sukoba i stradanja. Jedna od priča kaže da su se predstavnici Pobora i Maina, u jednom sukobu oko pašnjaka i ispaša, sukobili na lokalitetu koji se zove Ploče. U tom sukobu bili su teško ranjeni pripadnici i jednog i drugog plemena. Da bi napravili umir i smirili uzavrelu krv, predstavnici tri knežine: Maini, Pobori i Brajići se dogovore da upravo na lokalitetu Ploče od tada pa nadalje prave dogovore, ali i da sude i mire u narodnim sporovima. Zato ga i nazvaše Ploča, mjesto od pravde Pobora, Maina i Brajića. Mnoge kasnije odluke vezane za sva tri plemena su na Pločama donesene. Danas nam ovaj predio svjedoči o vremenima kada se riječ poštovala i bila jedan od najvećih stubova poštovanja među njima.
PORAVNANJE RAČUNA, VO – ZA JARČEVE
Kroz istoriju proteklih vjekova i vječitu borbu s brojnim tjeskobama, na lomnim padinama Lovćena klesao se i stvarao jedan posebni ljudski moral i osjećaj za pravdu i pravicu, pa tako i među Poborima, Mainima i Brajićima. Držanje do sebe, do svog ugleda i ugleda svog bratstva i plemana, nije ostavljalo mnogo prostora za ljudsku toleranciju i praštanje. Otuda je u ponašanju i postupanju njihovih predaka ponekad bilo suviše prijekosti i neobuzdane gorštačke naravi. Po običajima strogog patrijarhalnog života nije se dozvoljavalo da na obraz, čast i ugled pojedinca ili bratstva padne kakva tamna mrlja, moralna sjenka, uvreda i poniženje. Isto tako, nastojalo se da se poravnaju svi otvoreni računi i nesporazumi u odnosima sa susjednim bratstvima i plemenima. Ovo je jedna u nizu priča o tim vremenima.
Negdje tokom druge polovine XIX vijeka zbio se jedan zanimljiv događaj koji ilustruje koliko su, i muškarci i žene bile odvažne i energične osobe sa svojim stavom i čvrtom riječju.
Naime, desilo se da je stoka Duletića zašla u atar sela Podostrog, gdje je pričinila određenu štetu. Tom prilikom Podostrožani su probrali nekoliko najboljih jarčeva, koje su poklali i priredili bogatu večeru za čitavo selo. Na ovakvu pljenidbu stoke Duletići su ubrzo reagovali. Vrebajući povoljnu priliku i pod prijetnjom oružja, iz rala jednog Podostrožanina, koji je orao njivu, odvezali su vola i doveli ga u Duletiće. Kako je u to vrijeme u Podostrogu bilo oko 80 domova, a u Duletićima deset puta manje (svega osam), niko od njihovih đedova se nije smio usuditi da zakolje vola, jer su bili svjesni da se teško mogu suprotstaviti Podostrožanima, ukoliko krenu da se obračunaju s njima. U tom vijećanju i velikoj nedoumici što da učine s volom, presudila je žena Đura Kojovog, Mare Duletić, rodom Božović iz Podostroga. Ona je uzela malj i odlučno prekotila svoj dom, kazavši: „Ako vi nećete, ja ću, kao podostroška odiva, na svoju odgovornost ubiti vola jer moj rod nije imao milosti za naše jarčeve!“
Vremena za premišljanje i dogovaranje više nije bilo. Ovako prkosan i nepokolebljiv stav Mare Đurove presudno je uticao da se vo zakolje. Meso od vola je skuvano u velikim kazanima. Za svaki slučaj, na večeru su pozvani i susjedni Lapčići. Ako Podostrožani nenajavljeno pođu u potragu za volom, zajednički će im se lakše oduprijeti. Odista, Podostrožani su se brzo okupili i iste večeri krenuli ka Duletićima da ih dozovu pameti. Kada su stigli na Ravni, saznali su da su se Lapčići pridružili Duletićima. Da bi izbjegli moguće krvoproliće, koje je bilo na pomolu, odlučili su da se ipak vrate nazad u Podostrog. Na ovaj način Duletići su u cjelosti poravnali otvorene račune s Podostrožanima. Razumije se, navedeni nemili događaji izazvali su obostrano podozrenje i obazrivost. Neko vrijeme Duletići i Podostrožani su se držali podalje jedni od drugih. Međutim, jednog pazarnog dana u Budvi se sretnu sestrić i ujak – Niko Đurov Duletić, sin pomenute Mare Đurove, i njen brat iz Podostroga. Prilikom susreta, koji ijesu mogli izbjeći, između njih se poveo ovakav dijalog: „Sestriću, rado bih se poljubio s tobom, nego ti je još masna brada od onoga našega vola“, našalio se ujak Božović. „Možemo se, ujače, slobodno izljubiti, jer je i tvoja brada još uvijek masna od onih naših jarčeva, pa mi to ne smeta mnogo da se pozdravimo“, – uzvratio je na to Niko. Pošto nijesu imali drugog izbora, ujak i sestrić se srdačno izljubiše.
DVOBOJ S ČAVOROM
Posvećeno Stevu (Vasovom) Čavoru
Prema teoriji filozofa, podneblje i ambijent igraju presudnu ulogu u formiranju čovjekove ličnosti. Noseći u sebi prvenstveno prkos gorštaka s padina i planine Lovćena i metafiziku golog i katunskog i sivog primorskog krša, stari Crnogorci su, u odbrani svog integriteta, prelazili granicu dozvoljenog ponašanja, što je ugrožavalo druge ljude i njihove živote. Drugim riječima, svaki nasrtaj na sebe znali su da sankcionišu po principu tzv. „junačke pravde“, tako što su bili veoma brzi na oružju. Treba reći da su u tome ponekad bili, čak, i prebrzi. Međutim, ako se zna da je prijeko i gorštačko ponašanje nerijetko bilo uslov njihovog biološkog opstanka i opšteprihvaćeni način življenja, onda se donekle mora imati razumijevanje za surovost i nepromišljenost pojedinih postupaka i činjenja. Pobori, Maini i Brajići su imali lijepu saradnju, brojne i kumovske i prijateljske veze sa žiteljima sela njeguškog podvršja, no, i pored toga, ponekad se desilo da oružje nadvlada snagu razuma.
Negdje u prvoj polovini XIX vijeka, mainski Duletići su imali nesporazume i sukobe s njeguškim Čavorima. Naime, jedan Duletić je pozajmio konja od popa Kovačevića s Prijevora i s njim pošao u Kotor. Kada se vraćao s kotorskog pazara, na Trojici ga je presreo neki Čavor, koji je prihvatio konja za uzdu i naredio Duletiću da sjaše, kazavši mu da je to njegov konj. Duletić je pokušao da objasni ovom čovjeku da konj, u stvari, nije njegov, nego popa Kovačevića s Prijevora.
„Ne, ne, to je moj konj koga sam morao da ustupim popu Kovačeviću zbog neizmirenog duga“, rekao je Čavor. „Prođi me se, ka Boga te molim, riješi ti te probleme s popom Kovačevićem, a ja
ovoga konja moram da vratim onome od koga sam ga i uzeo“, Duletić je pokušao da urazumi nepoznatog čovjeka. Međutim, Čavor je bio uporan da, po svaku cijenu, otme konja. Duletić je još jednom pokušao da „na mirne“ urazumi upornog Čavora. Pošto ubjeđivanje nije pomagalo, Duletić i Čavor su potegli svoje ledenice iza pasa i opalili gotovo u isti mah. Čavor je pao smrtno ranjen, a Duletića je zrno okrzlo samo po obrazu. Duletić se nakon događaja s Trojice uputio pravo na Prijevor da vrati konja popu Kovačeviću. Budući da je prolivena ljudska krv, Duletići su očekivali osvetu od strane Čavora. Iz tih razloga su svake noći na Ivandolu u Viškovićima organizovali predstražu, kako bi spriječili upad Čavora u njihovo staro selo. Pošto su bili topli ljetni dani, jedne noći Duletići su prispali na straži. Sanjajući da ga je ujela zmija, negdje pred zoru se probudi Kojo Andrijin. Ustao je da protegne noge i da odagna ružan san. Utoliko su naišli Čavori i, vidjevši čovjeka u kukuruzu, zapucali na njega. Tom prilikom Kojo je ranjen u nogu. Pucnjava je probudila ostale Duletiće, koji su odmah uzvratili vatrom na Čavore i tako ih primorali da se vrate na Njeguše. Time je prekinut ovaj lanac nerazumne osvete, koja je nažalost bila često prisutna u prošlosti Crnogoraca.
Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar
