ĐAVOLJE KOLO NA FULJIKOVOM DOLU
Planinari, putnici, istraživači koji se odluče da posjete rezervat bukovih sastojina Konjsko u sklopu NP ,,Lovćen”, kada krenu makadamskim putem prema njemu, na pola puta s lijeve strane naići će na makadamski put, to jest Siljevičko ždrijelo, a tu je i prostrana vrtača Siljevički dolovi. Tim putem stiže se do krajnje tačke Grabovog dola, katuna Zubera i Kapa. U neposrednoj blizini se nalazi impozantna kuća od kamena sveštenika Steva Kape, dužine 13 metara i evidentno je po njenoj gradnji da je pripadala imućnoj porodici. Sveštenik Stevo Kapa je bio vrlo omiljen u narodu i poznat kao jako pravičan, čestit i izuzetno hrabar čovjek. Ostala je priča i predanje o svešteniku Stevu Kapi i jednoj noći posle koje više nije bio isti.
Sveštenik Stevo Kapa je imao brojna prijateljstva s Poborima i Mainama pa je često znao da gostuje kod svojih prijatelja koji su ga rado dočekivali i uvažavali. Sveštenik Stevo odluči da jednog ljetnjeg jutra u julu mjesecu posjeti svoje prijatelje. Uzjaše svoga konja vranca, opaše sablju, a krst mu se presijava preko svešteničke odore. Bez oružja se nije išlo na bilo koji put jer su znale da vrebaju brojne opasnosti. Kada je sveštenik Kapa stigao kod svojih prijatelja u Pobore, oni su ga
lijepo primili, ugostili i dočekali. Pričalo se o raznim temama vezanim za vladavinu knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore. Razgovori su dugo trajali jer su prilike bile rijetke da se sretnu i da mogu na miru da popričaju o svemu. Vrijeme je polako odmicalo, padao je prvi sumrak. Na nagovaranje svojih domaćina da konači u njihovom skromnom domu, on je to odbio govorivši: ,,Ujutro imam službu, ipak sam ja Božji sluga.” Hitro je uzjahao svoga vranca i krenuo iz Pobora na put ka Grabovom Dolu. Noć ga je ubrzo zatekla, a zvijezde su se kupale u mjesečevom odsjaju na nebu. Posmatrao je pop sve to, ali ga je čitavim putem hvatala neka jeza. Polako se sa svojim konjem peo uz planinske masive koji su ga okruživali. Preko Majstora se uputio ka Ošnjoj lokvi, preko koje je put vodio k Manatom počivalu a odatle ka Grabovom Dolu. U daljini je čuo zavijanje vuka. U blizni Fuljkovog dola konj je počeo uplašeno da rže. Sveštenik se skide s konja da ga umiri, uze ga za uzdu i poče da vodi. U jednom trenutku na Fuljkovom dolu vidio je ogromne vatre i ljude kako igraju u kolu. Opijen muzikom i igrom odjednom se našao u kolu, a kada su ga uhvatili u kolo tek tada je počela igra. Vidio je da su to đavoli. Sav unezvijeren i u transu igrao je sveštenik u tom kolu iz koga nije mogao izaći. Ujutro prvi pastiri koji su prolazili preko Fuljkova dola našli su sveštenika Steva Kapu čitavog u bunilu, bez konja i oružja, sav je bio u ritama. Kada je stigao svojoj kući, pričao je o ovom događaju. Od tada kažu da sveštenik Stevo Kapa nikada više po noći nije boravio vani. Ako bi se zatekao u čijoj kući, tu je i konačio. Dr Ivo Jovićević u svojoj memoarskoj knjizi ,,O ljudima i događajima” navodi da je gospodar Nikola Petrović znao da se našali sa sveštenikom Stevom Kapom i da mu kaže: ,,Donesi mi grančicu ljeskovine iz Borovika i traži što poželiš“ (to je otrprilike 1,5 km od dvora), a Stevo bi odgovorio: ,,Neću vala pa da mi čitav dvor daš.”
KLETVA MARE KOKOTOVE
Kada krenete od Cetinja k NP ,,Lovćen” prolazite pored katuna Pavlov krst na kome boravi bratstvo Lipovina s Bjeloša, i katuna Duge njive koji vjekovima koristi i naseljava bratstvo Martinović iz Bajica. U dalekoj prošlosti vodopoji i katuni na planini Lovćen bili su jasno podijeljeni. No, kako je to bilo u dalekoj prošlosti, ti se dogovori često nijesu poštovali i padale su mnoge glave u plemenskim sukobima zbog voda, pašnjaka i plandišta. I sami Sveti Petar Cetinsjki je čitav svoj život posvetio mirenju bratstava i plemena i sprečavanju krvne osvete. Svako bratstvo je imalo svoj katun, svoj vodopoj i svoje plandište. Ali su tačke sporenja često bile oko granica pašnjaka, ispaša, plandišta i voda. Ovo je jedna legenda koja je sačuvana do danas i govori o tome.
Mare Kokotova bila je udovica kojoj je muž poginuo u jednom od plemenskih sukoba. Sama je odgajala pet sinova: Nika, Krsta, Jovana, Iliju i Pera. Njihovi su se posjedi nalazili uz samu granicu koja je dijelila katun Pavlov krst od katuna Duge njive. Godine su prolazile, sinovi su ojačali. Mare se sa sinovima spremala za proljećnu sjetvu. Upregli su svoje volove i krenuli da oru. U jednom momentu volovi su u mjestu stali, nijesu mogli dalje. Mare ih je ošinula više puta, volovi opet krenuše svom snagom. U tom trenutku iz dola izbi veliki kamen. Kada su ga potpuno sklonili u kraj dola, na mjesto gdje je izvađen kamen potekao je izvor. Njihovoj radosti nije bilo kraja, počeli su svi da kopaju i da usmjeravaju izvor prema svojim posjedima. Posle nekog vrmena, a naročito posle velikih kiša i snjegova, izvor je bio prilično izdašan. No, u ljetnjim mjesecima izvor je imao vrlo tanku žicu i slabu izdašnost.
Bajice, kao veće i brojnije pleme, su insistirali da tokom ljeta dobiju udio u tom vodopoju tvrdeći da su to podzemne vode sa njihovih posjeda. Mare i njeni sinovi to nijesu dozvoljavali govoreći da se tačno znaju vode i granice posjeda između ova dva plemena. Međutim, Bajice nijesu odustajali od svojih zahtjeva i to je dovodilo do novih sukoba ova dva plemena. Sukobi su u davnoj prošlosti bili teški i krvavi, padale su glave i stradali pastiri. Marini sinovi Niko i Krsto su poginuli u tim sukobima. To je Mari kao majci bila neprebolna rana na njenom srcu koje je imalo brojne ožiljke. Izgubila je ranije muža, pa dva sina. Plašila se za budućnost Jovana, Ilije i Pera. Mnogo puta je dogovoreno da se napravi umir među plemenima, ali svaki put je taj umir kršen, bilo sa jedne ili s druge strane. Bližio se Božić, najradosnji hrišćanski praznik. U to doba godine nema stanovnika na Lovćenskim katunima. Mare je uoči Badnjeg dana pozvala svoje sinove i rekla im: ,,Jednom ovo proklestvo i stradanje mora stati i ja sam naumila da izvor na našem posjedu zatrpam kako bih spriječila stradanja i krvnu osvetu između naša dva plemena a zima je najbolje vrijeme, snjegovi, kiše, oluje i nevrijeme će, osjećam – bole me stare kosti.” Sinovi bezpogovorno poslušaše svoju, sada već, ostarjelu majku. Upregoše svoje volove u toj januarskoj hladnoj noći i u prvi rani sumrak, da ih ko ne vidi, polako dođoše do izvora. Čitavu noć su vukli kamenje, stabla bukve, zemlju i bacali preko izvora da ga što bolje zatrpaju. Sinovi su neumorno zatrpavali ovaj izvor. S prvim kokotima koji su se oglasili stali su sa svojim radom. Vratili su se svojim kućama, počeo je da pada snijeg i sniježna mećava. Mećeva je prekrila izvor i sve tragove oko njega. Mare i sinovi nijesu pričali nikome o onome što su uradili.
Stiglo je proljeće, od izvora nije bilo ni traga. Prvi pastiri koji su izdigli na katune nijesu mogli da vjeruju da izvora više nema. Mare Kokotova je pozvala Bajice da se sretnu na katunu Duge njive. Kada su se sastali Mare reće: ,,Među vama i među nama palo je dosta glava zbog ovog izvora. Izgubila sam dva sina, kud te sreće da se taj izvor nikada nije pojavio. Da znate, Bajice, ja sam izvor sa sinovima zatrpala i bacila kletvu na sve one koji budu pokušali da ga opet otkopaju. Dabogda, od onog ko ga otkopao traga od njega ne ostalo.” Tako je i bilo, prolazile su godine, niko nikada nije pokušao da opet pronađe ovaj izvor. Kletve su bile moćne riječi od kojih su se gotovo svi plašili. Mare Kokotova se sa svojim sinovima, u strahu za njihove živote, spuštila s katuna Pavlov krst na niže katune. Legenda se prenosi iz generacije u generaciju i ostala je kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima.
LEGENDA O NASTANKU IMENA ZLATARICE I LOVĆENSKOM ZVONČIĆU
Legenda o nastanku lovćenskog zvončića (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus) jedna je od najljepših i najdragocjenih sačuvanih i zapisanih. U starom gradu Kotoru, mjestu trgovine i pomorstva, u drugoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine Mletačke Republike, živio je Marko, istaknuti filigranski majstor i zlatar. Marko je bio nadaleko poznat. Njegovo filigransko umijeće bilo je poznato i van granica Mletačke Republike pa su njegovi zlatarski i draguljarski radovi krasili mnogobrojne carske i kraljevske palate i bili simbol prestiža među kraljevima i carevima, prinčevima i princezama, ali i među vlastelom. Marko je nakon dugo godina braka sa svojom suprugom Lucijom dobio ćerku jedinicu Filomenu. Kako je Filomena odrastala i pokazivala sklonost ka lijepim umjetnostima, Marko je šalje u Firencu da studira slikarstvo. Filomena je svako ljeto provodila u Kotoru, a u septembru se vraćala u Firencu.
Filomena, visoka, vitka, plave kose i plavih očiju, svojom ljepotom je podsjećala na mitske sirene koje su mamile mornare na dalekim hridima i ostrvima. Marko je bio veoma bogat, imao je brojne sluge. Odlučio se da kupi posjede u blizini Kuka na Lovćenu kako bi tamo njegova ćerka jedinica s prostranih padina i pašnjaka na slikarsko platno prenijela ljepotu i najljepše boje Lovćena, Boke i primorja. Za te potrebe je podignuta i omanja kamena kuća. Filomena je svakog ljeta dio svog odmora provodila na tim posjedima. Kada je Filomena otišla za Firencu, nedugo nakon odlaska je stiglo pismo da je teško bolesna. Marko je vrlo brzo pronašao iskusnog kapetana da njegovu voljenu ćerku jedinicu, svojim jedrenjakom, što prije vrati u Kotor. Marko i Lucija su sa svojim slugama sačekali dolazak teško bolesne ćerke u Kotor. Marko je naredio slugama da njegova ćerka dobije svu neophodnu brigu i pažnju. Kada su je smjestili u staru palatu u Kotoru, Marko je vidio njenu blijedu boju lica. Od njene nekadašnje ljepote ostali su samo blijedi obrisi crta lica. Marko i Lucija su krišom plakali. Prvog jutra nakon dolaska Filomena je zamolila oca da je još jednom odvede na njihove posjede na Lovćenu, da ima želju da slika, i da još jednom, makar i poslednji put, vidi Lovćen i Jadran u zagrljaju dok su joj suze prekrivale lice. Marko je zajedno sa svojim slugama odveo Filomenu na Lovćen na njihove posjede. Filomena je uzela svoju kičicu i na slikarsko platno počela da slika cvijet (zvončić) nestvarne ljepote koji je oslikala zajedno sa stijenom u zagrljaju između mora i planina. Kada je, onako krhkog zdravlja, završila svoj rad, samo joj je glava klonula na rad i tako je umrla. Marko je bio slomljen gubitkom svoje ćerke jedinice. Na mjesto đe je umrla, Marko je stalno dolazio i sa sobom nosio njen poslednji naslikani rad s čudesnim cvijetom (zvončićem). Na tom mjestu je Marko, u znak sjećanja na svoju ćerku jedinicu, posuo zlatnu prašinu na obližnju stijenu s koje je njegova ćerka slikala. Sljedeće godine na tom mjestu nikao je zvonćić nestvarne ljepote, baš isti onaj kao sa slikarskog platna. Od tada na Lovćenu raste cvijet lovćenski zvonćić (Lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus), a sam predio dobi naziv Zlatarice, po Marku zlataru. Ova dirljiva legenda se prenosi generacijama.
Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar