“Zahvaljujući” agresiji na Bosnu i Hercegovinu te prisilnom dolasku iz rodne Banje Luke u Nottingham 1996. godine, koreografkinja Fahira Hasedžić dobila je priliku da se vrati svojoj prvoj ljubavi – folkloru. Od tada pa sve do iznenadnog penzionisanja utkala je svoju ljubav prema folkloru mnogim generacijama mladih Bosanaca i Hercegovaca koji sada žive u Engleskoj. Postala je sinonim za njegovanje tradicije i kulture Bosne i Hercegovine na Ostrvu, volonter-aktivista kojem nikada nije bilo teško “skoknuti” i po stotinjak milja da provede svoje slobodno vrijeme s mladim folkloristima i nauči ih korak više. Nakon što je svoju prepoznatljivu folklornu nošnju “objesila o klin”, svoju životnu priču podijelila je s medijskom agencijom BHDINFODESK iz Birminghama.
“Ovo je jedna kratka ispovijest o meni i svemu onome što sam uspjela napraviti u svom dosadašnjem životu. Rođena sam Banjalučanka. Živjela sam sretno djetinjstvo s roditeljima i dva brata. Otac je kao mlad svirao harmoniku a majka je bila član folklorne grupe, tako da sam rasla uz pjesmu i igru. To se nekako usadilo i u moje srce pa sam veoma rano počela odlaziti na probe folklora u Umjetničko društvo “Budućnost”. To su bili nezaboravni trenuci koji su ostavili velikog traga na mene i utjecali na mene u budućnosti. Nakon srednje škole počela sam raditi u TO Bosna kao kontrolor kvaliteta obuće. Sve to vrijeme i dalje sam bila član KUD-a “Budućnost”. Kad sam se udala i dobila dvoje djece nekih stvari sam se morala odreći. Djeca su rasla, ja i muž smo radili i život je lijepo tekao sve dok nije počeo prokleti rat koji nas je doveo u Englesku”, kazala je Fahira pa nastavila priču o izazovima s kojima se susrela nakon dolaska u Veliku Britaniju.
“Nepoznavanje engleskog jezika, okoline, zakona i običaja bacalo je naše bosanske izbjeglice u očaj. Ali ja se nisam željela predati, odmah sam krenula na koledž, na kurs engleskog jezika. Od gradske uprave Nottinghama bh. izbjeglice dobili su privremenu prostoriju za druženje. Tu smo došli na ideju da osnujemo bh. udruženje i ja kao njihov sekretar tražila sam način kako da se što prije uklopimo u ovo društvo. A Bosanac ne bi bio Bosanac da i u najtežim trenucima ne zapjeva i ne zaigra. Tada mi je sinula ideja da iskoristim svoje iskustvo iz folklora i da oformim folklornu grupu od naše omladine. Tako je, na radost svih, 1997. počela s radom folklorna grupa “Bosanski biseri” i već iste godine prvi put u Engleskoj na Sneinton festivalu zavihorila se bosanska zastava, zaigralo kolo bosansko. Od tada smo nastupali na svim gradskim događajima, a poseban užitak bili su nastupi na bosanskim sijelima širom Engleske”, rekla je pa u jednom dahu nastavila svoje kazivanje:
“Prepoznavši vrijednost naše kulture u engleskom društvu Bh. asocijacija Derby je 2001. godine izrazila želju da i u njihovom udruženju oformim folklornu grupu, što sam naravno vrlo rado prihvatila i nastalo je KUD “Biseri Bosne”. Osim podučavanja članova folklora sve vrijeme sam i ja sa njima igrala i bila jedan od članova grupe. Moja obaveza nije bila samo podučavanje nego sam dizajnirala i sašila narodne nošnje (ženske i muške) za sve članove obje folklorne grupe. Bh. udruženje Derby je imalo mnogo igrača pa sam u istom periodu imala mlađu i stariju grupu. To je bila jedna zaista uspješna grupa koja je plijenila pažnju na mnogim festivalima, gradskim događanjima, pozivani su u udruženja stranih državljana koji žive u UK, kao i u bh. udruženja na sva bosanska druženja. Za mene je to bilo veoma naporno jer sam morala stalno putovati, ali osjećaj zadovoljstva nakon velikih aplauza od strane publike bio je neprocjenjiv”, prisjeća se pa priču nastavlja sa novim projektom.
“Bh. udruženje iz Birminghama 2002. god. izrazilo je želju da i oni imaju folklornu grupu i da im u tome pomognem. Saradnja se ostvarila na obostrano zadovoljstvo i nastala je folklorna grupa “Mladost Bosne”. I opet sve ispočetka, podučavanje od početničkih koračića, šivanje novih narodnih nošnji, probe i putovanje. Na moju radost i ova grupa je postigla zaista zavidne rezultate. Ostvarili smo saradnju sa bosanskim KUD-om iz Linca- Austrija sa kojim smo se i pobratimili. Redali su se nastupi u Ambasadi BiH u Londonu za dane državnosti BiH, pozivani su na sva važnija događanja širom Engleske. Možete samo zamisliti koliko sam bila ponosna na sve njih. Sam moj rad i trud prepoznala je krovna bosanskohercegovačka organizacija Bosnia UK Network i 2014. god. i proglasili me za Volontera godine te 2021. godine počastili i specijalnom plaketom povodom 25 godina rada organizacije”, ponosno je rekla a potom dodala:
“Znala sam da će moja karijera jednoga dana završiti pa sam sve vrijeme podučavala dva dobra igrača folklora, kako da rade sa novim generacijama koje će doći, kako da rade kao koreografi i uspješno prezentuju našu lijepu Bosnu i Hercegovinu i njenu kulturu. Engleska je zemlja koja poštuje i podržava različitosti a mi Bosanci kod njih uživamo poštovanje zahvaljujući zalaganju svih nas.”
Ipak na zalasku karijere izuzetno ju je obradovo gest njenih bivših folkloraša iz Birminghama, koji je sam od sebe istakao veličinu i trag koji je u ovdašnjoj zajednici ostavila koreografkinja Fahira Hasedžić:
”Jedna prelijepa vijest nedavno je došla do mene i toliko me je pogodila da sam se rasplakala. Folklorna grupa iz Birminghama je odlučila da promijeni naziv grupe koja se od osnivanja 2002. godine zvala “Mladost Bosne” u KUD “Fahira Hasedžić” i tako vječno sačuvaju uspomenu na moj dugogodišnji volonterski rad. Od srca vam svima hvala za sve lijepe trenutke koje ste mi priredili.”
Zbog njene skromnosti posjetili smo je na jedan segment njenog rada a odnosi se na njene humanitarne aktivnosti:
“Pošto sam po prirodi veoma aktivna, uvijek sam se rado odazivala na humanitarne akcije. Neke sam i sama pokretala kako bih nekom pomogla. Jednom slučajno sam vidjela apel OŠ Oborci koji su željeli da oforme folklornu grupu i mole da im se pomogne sa donacijom u narodnim nošnjama. Ubrzo sam uspostavila kontakt sa školom. Sašila sam im 10 ženskih narodnih nošnji i lično im odnijela u selo Oborci kod Donjeg Vakufa. Njihovoj sreći nije bilo kraja a ponekad pogledam slike proslava škole i vidim moje nošnje na njima. I nije to bilo jedini put, apel za malog Muhameda Prguda iz Sarajeva koji je bolovao od cerebralne paralize, da mu se kupe invalidska kolica uradio je plodom. Naši Bosanci se uvijek odazovu na takav apel i čim se novac sakupio, ja sam sjela na avion i lično mu uručila novac za kolica. Muhamed nije ni bio svjestan šta se to događa, ali su roditelji plakali od sreće jer su ga do tada nosili na rukama, iako je imao 12 god. Takve humanitarne akcije su mi pričinjavale zadovoljstvo jer sam znala da smo zajedno uspjeli pomoći onome kome je pomoć zaista potrebna”, istakla je Fahira i na kraju poslala jednu emotivnu poruku:
“A ja eto nakon 26 god. uspješnog rada u Engleskoj, dođoh do kraja svoje karijere i kratko Vam ispričah moj životni put koji je bio veoma buran, interesantan, uzbudljiv, pun igre pjesme i veselja. Moram istaći da sam osim svoje porodice koja mi je uvijek bila gigantska podrška, izuzetno ponosna na sve moje folklorne grupe i igrače. Sa velikim poštovanjem pozdravlja vas, vaša Fahira.”
Namik Alimajstorović / BHDINFODESK
BOSNIA UK NETWORK PROGLASIO FAHIRU HASEDŽIĆ ZA VOLONTERA GODINE 2014. U VELIKOJ BRITANIJI
Po prvi put od osnivanja Bosnia UK Networka, na protekloj godišnjoj skupštini ove krovne organizacije Bosanca i Hercegovaca na Ostrvu, dodijeljena je i laskava titula “Volonter 2014. godine” u Velikoj Bitaniji. Žiri za dodjelu nagrade bio je jednoglasan, prestižna nagrada pripala je gospođi Fahiri Hasedžić, koreografu folklornih sekcija Mladost Bosne iz Birminghama i Bosanski biseri iz Derbyja.
Prije svega, iskrene čestitke na laskavoj tituli Volonter 2014. godine u Velikoj Britaniji. Mnogi ovdje na Ostvru Vas znaju, ali zbog onih koji prvi put budu čitali o Vama, molimo Vas da se predstavite i kažete odakle ljubav prema folkloru?
– Kao prvo, želim da se zahvalim UK Netvorku na ovom priznanju, iskreno da kažem da sam bila veoma prijatno iznenađena. Ja sam rođena u Banjoj Luci gdje sam završila srednju školu. Odrasla sam u porodici koja je njegovala tradiciju i kulturu Bosne i Hercegovine, otac je svirao harmoniku, a majka je u mladosti igrala u folklornoj grupi, tako da sam uz njih zavoljela sve što je vezano za muziku i folklor. Od svoje pete godine počinjem da recitujem na njihovim priredbama, a uskoro se uključujem i u folklor. Moji početni koraci su bili u kulturno-umjetničkom društvu „Budućnost“, zatim „Karlo Rojc“ i sve dok se nisam udala i dobila dvoje djece. Pošto sam radila u TO „Bosna“ i uz dvoje male djece više nisam imala dovoljno vremena za folklor – kaže Fahira Hasedžić.
Nažalost, mnogi ljudi često sa podsmijehom upiru prstom u volontere. Šta, po Vama, znači biti volonter?
– Biti volonter je lako, i to bi trebao biti baš svako, svako može na bilo koji način doprinijeti poboljšanju života i rada u društvu, u okolini, u porodici, bilo gdje i bilo kada. To je ono što nas čini humanim, što nas čini boljim, što nas čini ljudima i sigurna sam da većina volontera to rade iz ljubavi prema drugim ljudima. Ovih što se podsmjehuju uvijek je bilo i naravno uvijek će ih i biti, na to se ne treba obazirati, već nastojati stalno pomagati drugim osobama.
“Zahvaljujući” agresiji na Bosnu i Hercegovinu te prisilnom dolasku iz rodne Banje Luke u Nottingham ponovo ste dobili priliku da se vratite svojoj prvoj ljubavi – folkloru. Kažite nam malo o formiranju folklornih grupa u Nottinghamu, Derbyju i Birminghamu.
– Ratna zbivanja su me 1996. dovela u Englesku, u Nottingham.
Te iste godine oformljeno je bh. udruženje u Nottinghamu u kojem sam počela sa radom sa mojom prvom folklornom grupom „Srca Bosne“. Prvi članovi su bili: Vernesa Makić, Aldijana Bećirević, Admela Isić, Admina Isić, Sana Isić, Mina Isić, Jasmina Isić, Sabina Mujić, Amira Sobo, Sabina Lerić.
Već u junu 1997. imali smo javni nastup na Sneinton Festivalu i pošto je grupa bila veoma zapažena, uslijedili su nastupi i svake sljedeće godine, zatim gostovanja u bh. udruženjima širom UK na druženjima bh. građana. Ova grupa uspješno egzistira sve do početka 2000. godine, kada prekida sa radom radi nedostatka članova, jer se većina djevojaka poudala, a nije bilo novih članova doraslih za folklor.
Te iste 2000., na poziv BH udruženja Derby, osnivam folklornu grupu „Bosanski biseri“ koju vodim i dan-danas, koja je sve vrijeme bila veoma uspješna. Imali su bezbroj javnih nastupa od kojih bi posebno izdvojila njihov nastup, svake godine, u dvorani Esembly Room u Derbyju za obilježavanje sjećanja na genocid u BiH i u cijelome svijetu. I ove godine, 28. januara će se obilježiti taj dan, naravno sa učešćem folklora. Sada ne mogu tačno da kažem koji je broj članova prošao kroz KUD „Bosanski biseri“ ali znam da su se smjenjivale generacija za generacijom. Sa ponosom se sjećam svih njihovih uspjeha, svaka generacija je imala svoju specifičnost i nakon toliko godina ne zna se ko se kome više obraduje, ja mojim članovima ili oni meni prilikom svakog našeg susreta na probama. Takav je i danas svaki susret sa starim bivšim članovima. Ta ljubav je trajna, nezaboravna i neizbrisiva.
Već 2001. godine bosanskohercegovačka asocijacija iz Birminghama izražava želju da i kod njih pokušam osnovati folklornu gurpu, što i uspijevam, tako da uporedo radim sa dvije folklorne grupe koje i danas zajedno vodim. Sa folklornom grupom „Mladost Bosne„ iz Birminghama sam doživjela prelijepe trenutke, proputovali smo po cijeloj Engleskoj, Evropi, a u planu je i gostovanje na Festivalu BH dijaspore u Bihaću koji se održava u od 11-14. juna 2015. Mnogo je članova prodefilovalo kroz ovu folklornu grupu i svake godine su se smjenjivale nove generacije, stariji su odlazili na više škole i fakultete, a mlađi su popunjavali njihova mjesta. Danas u ove obje folklorne grupe imam djecu mojih prvih folkloraša, a roditelji im sa ponosom pričaju da su i oni nekada bili moji učenici.
Osim njegovanja kulture i tradicije Bosne i Hercegovine, ovdje ste poznati i po još jednom svom segmentu djelovanja, humanitarnoj aktivnosti. Možete li nam nešto reći i o tome?
– Moje aktivnosti nisu bazirane samo na folklor. Ja se uvijek pokušam maksimalno uključiti u humanitarne aktivnosti, i uvijek se odazivam na svaki humanitarni poziv za pomoć. Čak sam i lično nosila humanitarnu pomoć u Sarajevo malom dječaku Prguda Muhamedu koji je bolovao od teške multipleskleroze, da mu se kupe specijalna kolica, posebna vrsta hrane i pomagala. U Nottinghamu nastojim da svakoj osobi kojoj je pomoć potrebna učinim sve da joj pomognem, a već 18 godina vodim brigu o porodici starih osoba (preko 80 god. starosti) i pomažem baš u svemu što im je potrebno kao što je doktor, zubar, pisma, appointment, prevođenje, kupovina, kuhanje hrane itd…. Ne pada mi teško ni kada me probude u 3h ili 4h ujutro kada im je pomoć potrebna. Pokušavam da pozitivno utječem na njih i da im svojim vedrim duhom unesem malo radosti u njihov težak i sumoran život pun bolesti i tuge. Svoju misiju smatram kao božiju zapovijest, kao da me je bog za to stvorio i na zemlju poslao. A ima i ona stara poslovica: “Sve se u životu mora zaraditi, kako siješ tako češ i požnjeti. Ne možeš se nadati dobru ako ti ne činiš dobro drugima”. Sviju nas čeka starost, a iz iskustva u radu sa starima sigurno znam da starost nimalo nije lijepa, pogotovo ako je čovjek bolestan, ali ako se svi potrudimo da našim starima (roditeljima, prijateljima ili komšijama) na bilo koji način uljepšamo tu starost, vjerujte mi da je njihova zahvalnost toliko velika da vam ne treba veća nagrada.
Na kraju, a možda je trebalo biti postavljeno na početku, pitanje šta za Vas znači to što ste proglašeni za „Volontera godine“ Bosni UK Networka?
– Neizmjerno sam zahvalna što je Bosnia UK Network nakon mojih 18 godina rada prepoznao sav moj trud, jer toliko godina ja svakog petka putujem u Derby, a subotom u Birmingham kako bih održala svoje probe folklora. Nije jednostavno napustiti kuću ujutro u 10h a vratiti se u 18:30h, i opet stići na sve svoje kućne, porodične i društvene obaveze. Ali ja se ne žalim, jer ja drugačije ne funkcionišem. To sam ja i samo tako se osjećam potpuno ispunjenom. Ovo priznanje nije samo moje, ovo je priznanje svim roditeljima koji su sve ove godine dovodili djecu na probe, kao i svim članovima folklornih grupa koji su prošli kroz obuku folklora, zatim udruženjima koja su podržavala moj i njihov rad, našem magazinu Haber koji je uvijek bio tu da nam da novu snagu kad posustamo, i na kraju naše krovne organizacije u Velikoj Britaniji bez koje ne bi ni bilo ovog priznanja. Nadam se da ćemo i ubuduće imati Vašu podršku i da ćemo se družiti, veseliti, igrati i pjevati još mnogo godina. JOŠ JEDNOM SVIMA MNOGO HVALA!
Namik Alimajstorović
