Pogledi

ESAD JAGANJAC IZ LONDONA: JE LI VRIJEME ZA SVEBOSANSKI SABOR?

ZAŠTO DANAS TREBA ODRŽATI SVEBOSANSKI SABOR?

Zato što je tu ideju pokrenuo uvaženi akademik Abdulah Sidran. Zato što danas u Bosni i Hercegovini živi jedan narod podjeleljen djelovanjem hegemonističkih politika Srbije i Hrvatske, koje su tri različite religije iskoristile da kreiraju podjele i mržnju među njima, a u cilju stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Zato što rat u Bosni i Hercegovini nikada nije nastao kao rezultata unutarnjih protvrječnosti, već je sve do jednog uvezen. Zato što fašizam ponovo diže glavu i u Evropi i u našem okruženju. Zato što građani lojalni svojoj Bosni i Hercegovini iz reda sve tri etničke zajednice i ostalih žele mir i prosperitet i sebi i svom pokoljenju i svojoj državi.

Živimo u presudnom vremenu za opstanak i države Bosne Hercegovine i njenih lojalnih građana kao političkog subjekta. Fašisti opet u dobrom dijelu marširaju i Evropom i regijom. Ovaj puta njihov bolesni cilj je uništenje države BiH i njenog većinskog naroda Bošnjaka. Takozvani non-paper Janeza Janše nije nikakav slučajni eksces kao ni fašističke izjave Orbana i Milanovića, kao ni zahuktali secesionistički planovi koje provode Srbija i Hrvatska putem Dodika i Čovića, uz pomoć uvijek servilne pete kolone među domaćim političarima. I nisu sami! Predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble također je govorio na Simpozijumu 05.09.2021 sa temom: “Euroatlanske perspektive Bosne i Hercegovine” gdje je rekao da bi u slučaju destrukcije BiH tamo ostalo muslimansko ostrvo sa značajnim konfliktnim potencijalom i kao stalni izvor nemira. Kao što vidimo pošto su počinili genocid nad Jevrejima ovaj puta bi evropski fašisti rado isto ponovili i sa evropskim muslmanima. Zbog toga smo imali embargo an oružje od 92 do 95 i zbog toga danas Evropa drži u ladici jedini pravni lijek, kojim bi se dejtonska BiH mogla odbraniti mirnim putem.


ANALIZA STANJA U BOSNI I HERCEGOVINI


Ne može se reči da su uzroci današnje krize u Bosni i Hercegovini vezani samo za posljednje događaje, pa čak ni događaje koji su uslijedili tokom agresije od 1992 do 1995 i kasnije. Uzroke treba tražiti i u događajima koji su se dešavali tokom historije, posebno  početkom 19 vijeka tokom i nakon bune Husein kapetana Gradaščevića.

Mnogi se pitaju kako to da se mala Slovenija, Crna Gora, Makedonija, pa i Hrvatska, koja po broju stanovnika nije puno veća od  BiH, mogla odbraniti od Miloševičevog fašizma i agresije, a BiH ne može. Odgovor je vrlo jednostavan. Ili uopšte nisu imali izdajnike u vlasti ili su ih na vrijeme eliminisali. Bosna i Hercegovina ni po čemu nije specifočna država, sve države svijeta i regije su multi-etničke i muli-konfesionalne kao i BiH.

Pođimo redom kroz historiju.

1. Godine 1831-32 Husein kapetan Gradaščević je podigao ustanak protiv Turske sa ciljem da oslobodi Bosnu od Turske okupacije. Ustanku se pridružilo i bosansko pravoslavno i katoličko stanovništvo, koje je sačinjavalo oko trećinu njegove vojske. Nažalost ustanak je ugušen  a u borbi protiv Gradaščevića su učestvovale turske snage sultana Mahmuda II, srpski odredi koji su se pridružili sultanovoj vojsci i trupe bošnjačkih begova Ali-paša Rizvanbegovića i Smail-aga Čengića. Trupe Ali-paše Rizvanbegovića i Smail age Čengića su bile presudne u porazu Husein kapetana Gradaščevića, u posljednjoj bitci koja s održala 4 juna 1832., na Stupu kod Sarajeva.

Da nije bilo izdaje tokom ustanka Gradaščevića, Bosna bi bila nezavisna država još u prvoj polovini 19 vijeka.

2. Godine 1878 Bosna postaje prvo okupirana a zatim i anektirana 1908. od strane Austro-Ugarske monarhije. Močna imperija je slomila svaki otpor bosanskih snaga koje je predvodio Hadži Lojo (Salih Vilajetović), koji je okupio muslimanske, pravoslavne, židovske te čak i neke katoličke građane te se suprotstavio okupatoru.

Usljed veoma složene ustavne strukture Habsburške monarhije, BiH je u njenom okviru sve vrijeme imala poseban državno-pravni položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti sa Zemaljskom vladom, koja je imala izvršnu i sudsku vlast. Tako nešto, Slovenci i Hrvati nisu imali tokom postojanja Austro-Ugarske monarhije.

Međutim, krajem 19-tog stoljeća bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju Hrvati i Srbi, djelovanjem  nacionalnih pokreta iz Srbije i tadašnjeg prostora Hrvatske (Načertanije 1844, Ilije Garašanina, Vaso Pleagić, Stjepan Radić i td). Od tada je bosanski narod (historijski identitet: “dobri Bošnjani”) podijeljen i od tada počinju i svi problemi u Bosni. Utjecaji susjednih zemalja postaje konstanta sa  taktikom podjeli, zavadi pa vladaj, što se nikad prije u cijeloj hiljadugodišnjoj historiji Bosne nije događalo. Historija je zabilježila da nikada ni jedan rat u Bosni i Hercegovini nije nastao kao rezultata unutrašnjih protivrječnosti već je sve do jednog, uklučujući i ovaj posljednji uvezen sa strane (Noel Malcolm: “Kratka Historija Bosne”)

Da su tadašnji žitelji Bosne prihvatili ideju integralnog bosanstva, koju je uostalom zagovarala i Austro-Ugarska monarhija, i koja itekako ima historijsko uporište, i danas i tokom 2. svjetska rata bi otpor Bosne i Hercegovine bio itekako uspješan, monolitan i bez većih žrtava i razaranja. Ne bi se mogla desiti ni NDH, ni RS, ni Jasenovac ni Srebrenica, ni Pavelić, ni Karadžić ni Mihajlović niti bi danas Dodik i Čović, uz svesrdnu pomoć pete kolone mogli mrcvariti, blokirati i uništavati Bosnu i Hercegovinu.

3.    Godine 1919.  nakon Prvog svjetskog rata, uspostavom Kraljevine SHS je osnovana        Jugoslovenska  muslimanska organizacija (JMO) u Sarajevu. Mehmed Spaho, lider JMO je smatrao da Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj državi.

Ministar u Vladi Srbije Stojan Protić je još 1917. godine predlagao da se “problem” bosanskih muslimana “riješi” programom prisilnog pokrštavanja i pokolja! Spaho je otrovan, dok su  pregovori o uvođenju Vidovdanskog ustava bili u najkritičnijoj fazi. U predvečerje  Drugog svjetskog rata, kada je fašizam u Evropi dostizao klimaks, dogovorom u aprilu 1939. godine su započeli pregovori Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka, nakon čega je Bosna opet šapatom pala, takoreći bez otpora.

Da su se tadašnji žitelji Bosne složno oduprli hegemoniji i teritorijalnim aspiracijama Srbije i Hrvatske, Bosna bi preživjela Drugi svjetski rat uz mnogo manje žrtava.

4. Još 1988. godine upravljački vojni vrh SFRJ je preimenovao Generalštab JNA u Generalštab Oružanih snaga, što je bilo protuustavno. Bio je to, faktički, vojni puč kojim je Teritorijalna odbrana, kao republička oružana sila, nezakonito potčinjena saveznim organima SFRJ. Predsjedništvo SFRJ, na čijem se čelu tada nalazio Raif Dizdarević, moralo je reagirati na ovo. Međutim, nije reagiralo.

Mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je  19. oktobra 1990. godine donijelo Odluku da se naoružanje i vojna oprema TO RBiH preda u vojne magazine JNA, čime je država Republika BIH bila razoružana. Opljačkano naoružanje je smješteno u magazine JNA, koja ga je nakon toga predala srpskim pobunjenicima, paravojnim formacijama, tzv. “Vojsci Republike Srpske”.

Da tadašnje (komunističko/SDP-ovsko)  Predsjedništvo SR BIH nije razoružalo Republiku BIH, otpor Miloševićevoj agresiji a potom i Tuđmanovoj bi bio znatno uspješniji.


5. Iako su se svi predstavnici vlasti Republike BiH, nakon prvih parlamentarnih izbora zakleli da će čuvati ustavno uređenje Republike, ipak su pogazili tu zakletvu i suprotno članu 5. Ustava počeli pregovore sa sljedbenicima Miloševićeve i Tuđmanove velikodržavne ideologije o etničkoj podjeli  Republike. Počeli su razni pregovori od sastanaka u diplomatskoj rezidenciji ‘Konak’, 13. i 14. februara 1992. godine, sve do Lisabona, Dejtona i Pariza 1995. godine.

Prve pregovore u rezidenciji ‘Konak’ vodili su tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik SDS-a Radovan Karadžić i predsjednik HDZ-a Mate Boban.

Razgovori su počeli 13/14. marta 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21/22. marta u Lisabonu kada je postignut polazni (izdajnički i protiv ustavni) “dogovor”: “vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima”, što je bio čin kršenja tadašnjeg Ustava RBiH I krivično djelo veleizdaje.

Razgovori se nastavljaju 28. marta u Sarajevu, a 7/8. aprila u Bruxellesu EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH, da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. aprila 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH, koja glasi:

“Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“.

Ovaj “nacionalni princip” je u raznim varijantama zadržan i u svim ostalim pregovorima sve do pregovora u Dejtonu,  održanih od 1. do 20. novembra 1995. godine.

Pregovaraći u procesu dogovora o podjeli Republike BiH po etničkim principima, a koji su bili dio sistema vlasti i podložni po članu 267. Ustava Republike BIH da daju svečanu izjavu, su prekršili svečanu izjavu, koja je glasila:

„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i zakona, zalagati se za ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese Bosne i Hercegovine kao nezavisne i demokratske države ravnopravnih naroda i građana Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“

Potpisnici Okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BIH, koji su ga parafirali u Dejtonu 21. novembra 1995. i kasnije potpisali u Parizu 14. decembra iste godine, su prekršili članove 5. i 154. Ustava Republike BiH i time postali izdajnici države, Republike BIH.

Niko u drugim republikama bivše Jugoslavije nije sjeo ni sa Miloševićem ni sa Tuđmanom da pregovara o unutrašnjem uređenju svojih republika, što je čisto unutrašnja stvar svake države a takvi pregovori su ujedno i kršenje Ustava i kršenje Povelje Ujedinjenih nacija.

Ta izdaja je dala viziju uspjeha agresoru i dala prividni legitimitet da počine agresiju i zločne, uključujući i genocid. Ipak takav “Sporazum” nikada nije bio ratifikovan u Skupštoni Republike BIH, zbog čega nikada nije ni mogao biti objavljen u Službenom listu Republike BIH, te stoga pravno i formalno to je samo jedan neobavezni papir želja agresora i izdajnika. Što je on danas de facto u primjeni je stvar izdaje, nasilja susjednih država I hipokrizije internacionalne zajednice, koja je žrtvi agresije nametnula nedemokratski Ustav i praktično sprovela ustavnu kapitulaciju Republike BiH.


6. Kontinuitet izdaje se nije završio samo u Dejtonu. Slijedila je sabotaža Tužbe protiv Srbije I Crne gore i sabotaža Revizije iste Tužbe. Također, uskoro su uslijedili nagodbe u kojima se uvodi “entitesko glasanje”  i “Brčanski amandami”. Distrikt Brčko je bio distrikt pod jurisdikcijom države BiH a ovim amndmanima on postaje kondomijum u vlasnišvu dva entiteta. Zatim slijedi Zakon o prbivaloštu, kojim se skoro (praktično) oduzima pravo glasa prognanima u RS-u.

Izdaja se uvijek odvija na isti način pristajanjem na “nagodbe” umjesto da se drže normi unutarnjeg i internacionalnog prava. Niko nije mogao natjerati  Predsjedništvo SR RBiH da preda oružje TO RBIH Miloševićevoj JNA, niko nije mogao natjerati vlast R BiH da pravi nagodbe oko (svetinje) Ustava RBiH, niko nije mogao natjerati parlament BiH da pristane na “entitesko glasanje” ili Zakon o prebivalistu, ili da se pristane na Brčanske amndmane.  Niko nije mogao natjerati vlast R BIH da sabotira Tužbu RBiH protiv Srbije I Crne Gore i Reviziju Tužbe, ali su oni to ipak uradili u zamjenu za neki svoj lični ili partijski uski interes. Da je Srbija osuđena i bila prisiljena da plaća ratne reparacije nebi bilo danas ni povampirenja iste  velikodržavne ideologije u vidu “srpskog sveta”. Sve su to uradili političari u BiH, počinili izdaju u  zamjenu za neku lični ili uski partijski interes.

I danas, apsolutno niko nije mogao natjerati stranke u BiH da pregovoaraju o Izbornom zakonu ako već imamo kakav takav oktroisani Ustav i Izborni zakon u primjeni. A kad pristanu na nagodbe onda redovno sljedbenici hibridnog, puzajućeg specijalnog rata protiv BIH dobiju to šta traže u zamjenu za neki lični ustupak ili partijski interes.

Da stvar bude gora, pojavljuju se nove politike izdaje kao konkurencija postojećim izdajnicima. Tako su se tokom mostarskih izbora ove godine takmičila dva navodno pro-bosanska bloka tzv. ljevice i desnice ko će biti taj koji će ustupiti vlast u Mostaru HDZ-u. Također i pod plaštom izmjena Izbornog zakona, gdje je vladajuća koalicija već pristala na Čovićev prijedlog plemenskog glasanja, (ideologija nacističke teorije krvi i tla) pojavljuju se novi kandidati u servisiranju Čovićevih želja u redovima takozvane opozicije. Pitanje je samo trgovine šta će dotični dobiti u zamjenu za izdaju, koja direktno vodi podjeli i destrukciji države.

Kada se sve ove sadašnje i historijske činjenice saberu, vidi se da pored riječi Bosna i Hercegovina, redovno već skoro dva vijeka visi riječ “izdaja”.  Ta se paradigma mora promjeniti inače buduće generacije će ostati bez države BiH.

Okvirnim mirovnim psorazumom za BiH potpisnici su se obavezali na: poštivanje entitetskog razgraničenja, prihvaćanje izbornog programa izloženog u Aneksu 3, poštivanje Ustava BiH izloženog u Aneksu 4, poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglih i raseljenih lica; zatim, strane su se obvezale prihvatiti aranžmane koji se odnose na civilnu implementaciju sporazuma, tj. OHR-a i Visokog predstavnika. Na kraju, SRJ se obvezala priznati BiH kao suverenu nezavisnu državu unutar međunarodno priznatih granica, što je politički značilo da se odrekla ideje stvaranja velike Srbije na tlu BiH i priznala njen neuspjeh.

Ove opće odredbe Sporazuma, koje su praktično pobrojane obveze potpisnika, potpisali su, za Republiku BiH, Alija Izetbegović, za Republiku Hrvatsku, Franjo Tuđman, za Saveznu Republiku Jugoslaviju, Slobodan Milošević. Kao svjedoci, Sporazum su potpisali predstavnici EU, Francuske Republike, Savezne Republike Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjenih Američkih Država.

Sve što danas čine je uglavnom u suprotnosti s onim što su potpisale. I jedna i druga država i Srbija i Hrvatska se odnose prema BiH kao prema teritoriji na kojoj žive njihovi sunarodnjaci, prema kojima oni imaju pravo i paternalistički odnos, koji su sami sebi dali. Sve njihove akcije su usmjerene na integraciju tih naroda u „matičnu državu“. Taj proces se vodi preko političke, ekonomske, kulturne, vjerske, običajne, edukacijske, znanstvene i sličnih “integracija”. To je proces dezintegracije bh. društva i države, koji dobija otvorene forme u obliku Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskoj, ili u zagovaranju promjene granica u regiji, idejom stvaranja “srpskog sveta” i tzv. “povezivanja” u ekonosku regiju “Otvoreni Balkan”, što se lansira u Srbiji.

Sve su to jasni, neposredni i drastični oblici kršenja Dejtonskog sporazuma i brisanje obveza koje su potpisali. Zaboravlja se i to da se radi o Mirovnom sporazumu i da je svako njegovo nepoštivanje faktički izlazak iz tog Sporazuma.

S obzirom da je Dejtonski ustav donešen u okviru mirovnog ugovora, on je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga i susjedne države Srbija i Hrvatska, koristeći metod prisile i ucjene opstanka države a time i većinskog naroda. Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet; Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku, nikada nije ratifikovan u Parlamentu RBIH, shodno važećoj proceduri promjene ustava, i nikada nije objavljen u Službenom listu RBiH.; Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama; Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog progona i genocida“, koje je provedeno tokom rata, I koja je postala dio ustava; U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali predstavnici agresora na RBIH, čije vojne akcije je Sud u Hagu označio kao udruženi zločinački poduhvat, što je apsolutno suprotno internacionalnom pravu, odnosno Bečkoj konvenciji  o međudržavnim ugovorima.

Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske etničke pripadnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je uslovno prihvatio “Mirovni sporazum” ( sa upitnim kvorumom i procedurom) pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1­995), donio odluku da se Aneks 4 može prihvatiti kao Ustav (ali nije odlučeno od kada važi) pod uslovom da se Dejtonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Dejtonski ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom.

Političari dejtonske BIH su propustili da putem Tužbe protiv SRJ ospore sam Mirovni sporazum i također propustili su da pokrenu postupak u skladu sa Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraže da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora) i povrede ius cogens norme internacionalnog prava (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora).  Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Internacionalnog suda pravde (ICJ) u Tužbi BiH protiv SRJ i presude Internacionalnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude zbog djelovanja pete kolone u vrhu vlasti dejtonske BIH.

U svakoj demokratskoj državi u svijetu koja doživi ustavnu krizu i blokadu zakonodavne vlasti postoji jednostavna procedura kako se to rješava. U tom slučaju se raspušta Parlament i raspisuju novi izbori.  Britanski historičar Marko Attila Hoare je početkom ove godine izjavio: “Zapadni savez treba osigurati da se Dodik ne otcijepi. Slanje dodatnih vojnika u BiH, prije svega u Brčko, bio bi najbolji način da se to osigura u kratkom roku. U slučaju bilo kakvog proglašenja nezavisnosti RS-a, ona bi trebala biti proglašena ilegalnim i pobunjeničkim entitetom, a zapadne sile bi trebale pomoći centralnim organima bosanske državnosti – koje predstavljaju dva člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva, koji podržavaju BiH – u uspostavljanju kontrole nad teritorijom RS. Dodikovo dosadašnje secesionističko ponašanje svodi se na odbacivanje Dejtonskog sporazuma, pa bi rukovodstvo Zapada i BiH trebalo ovaj sporazum smatrati ništavnim i jednostrano krenuti u uspostavljanje novog ustavnog poretka za BiH, sa snažnom centralnom državnom vlašću i veta sa nacionalnim predznakom. To bi trebali učiniti čak i ako Dodik sada odustane od potpune secesije, jer se kriza ne može trajno riješiti sve dok postoji nefunkcionalan dejtonski ustavni poredak. U slučaju da zapadno vodstvo odbije poduzeti ove korake, probosanski članovi Predsjedništva BiH i politički predstavnici Bošnjaka i probosanskih građana BiH, onih koji podržavaju postojanje BiH kao jedinstvene i suverene države, trebaju jednostrano pripremiti vojni odgovor na bilo kakvo proglašenje neovisnosti RS-a. “Si vis pacem, para bellum” (ako želiš mir, pripremi se za rat, op. a.).”

PRIJEDLOG ODLUKA SVEBOSANSKOG SABORA

Uzimajući u obzir veoma traumatičnu prošlost Bosne i Hercegovine izazvanu predomantno izdajom tadašnjih elita, kao što je u uvodu dokumentovano, prvi zaključak bi trebao biti da se aktuelni izdajnici i potencijalni izdajnici sprijeće u političkom djelovanju. “Nacija može preživjeti budale, čak i ambiciozne, ali ne može preživjeti izdaju iznutra.”-Marko Tullius Cicero.  Peta kolona medju političarima u BiH je uvijek spašavala ruštelje države BiH, na način da je podržavalu etničku podjelu BIH, omogućavala im podjelu dijela dobijenih kredita i grantova u značajnom procentu iz inostranstva ili na način da im je “nabacivala loptu” time što su puštali u javnost kontra-nacionalističke izjave.  Također skriveno od javnosti sabotirali su Tužbu za genocid ili su propuštali da povedu bilo kakav pravni ili diplomatski proces, koji bi bio od koristi BiH i njenim gradjanima. Pored toga stvarali su kolaicije sa takvim protudržavnim politikama dajući im sve poluge odlučivanja u Domu naroda, što je i dovelo do blokade skoro svih institucija BiH države tokom 2020 godine. Skoro je sigurno da će peta kolona pokušati na bilo koji način relativizirai i sankcije, koje su SAD uvele protiv pojedinih političara i da će učiniti sve da sprijeće EU da se pridruže tim sankcijama. Kao što to brojni primjeri iz historije potvrđuju u svakom sukobu, peta kolona je imala presudnu ulogu u okupaciji pojedinih država, a to se pokazalo i u BiH još od 19 vijeka pa sve do danas.

Historijska je činjenica da žitelji Bosne i Hercegovine nisu potomci bilo kakvih nomada u prošlosti, već je glavnina živjela na tlu Bosne i Hercegovine od pamtivjeka, sa određenim migracijama Avara, Slavena i drugih plemena u 5. I 6. vijeku nove ere. Religije su se mjenjale od politeizma ka monoteizmu onako kako su historijske okolnosti mijenjale što ukazuje da su današnji stanovnici Bosne i Hercegovine u glavnini potomci jednog naroda, bez obzira što su vremenom pod uticajem raznih osvajača i susjednih država prihvatali i krščanstvo i islam a time postajali i pripadnici različitih etničkih zajednica uz pomoć asimilatorskih i hegemonističkih strategija susjednih država. Niko u savremenoj Bosni I Hercegovini ne treba problematizirati porijeklo bilo koje etničke zajednice danas, već svaku od njeh treba smatrati kao autohtoni narod Bosne i Hercegovine. Zbog toga bilo koje napore i akcije etno-klerikalnih ekstremista na etničkoj podjeli Bosne ili još gore na njenoj destrukciji treba osuditi  i spriječiti. To znači da kao cilj političkog djelovanja svih progresivnih snaga u Bosni I Hercegovini mora biti zabrana političkog djelovanja svih nacionalističkih  stranaka. Istovremeno treba dozvoliti i podržati kulturno i konfesionalno  djelovanje svake etničke zajednice u BiH do granica do kojih one same takvo djelovanje mogu finansirati.

Suverenitet svake države, pa tako i Bosne i Hercegovine pripada njenim građanima i ne smije biti uslovljen željama, zahtjevima, prisili, ucjenom ili ratnim dejstivima bilo koje strane države. Suverenitet neke države ne pripada određenim kolektivitetima, etničkim skupinama, vjerskim zajednicama, već  isključivo njenim građanima. To nam i unutarnje pravo i internacionalno pravo, kao i povelje Ujedinjenih nacija garantuju. Na tim osnovama su zasnovane sve savremene demokratske države i Bosna i Hercegovina ne smije biti izuzetak, niti je BiH po bilo čemu “specijalan slučaj”, jer sve države svijeta su multi-etničke.

Sa tog aspekta oktroisani Dejtonski ustav (Aneks 4) je neprihvatljiv, ponižavajući i kako vidimo njegova primjena vodi u blokadu svih institucija države sa ozbiljnim prijetnjama o secesiji i destrukciji države. Zbog toga jedan od ciljeva svih progresivnih bh. snaga, lojalnih Bosni i Hercegovini mora biti uvođenje ili prethodnog Ustava Repubike BiH ili nekog novog ustava, baziranog na parksi savremenih evropskih demokratskih država. Za bh. građane prihvatljiv bi bio svaki ustav bilo koje evropske demokratske države. Argumenti poput nedavno iznešenih od strane fašističke grupe zvaničnika iz Evrope, da u BiH živi 2 miliona muslimana, koji za Evropu predstavljaju remetilački faktor (kao što su 1940 bili Jevreji) i da iz tog razloga treba BIH nametnuti luđačku košulju od ustava je zastrašujuća, apsolutno neprihvatljiva i predstavlja vid povampirenja nacizma u Evropi. Olakšavajuća okolnost za ovakav stav je i činjenica da je NSRS sa svojim posljednjim odlukama o ne priznavanju OHR-a (OHR je dio Sporazuma) i jednostranom povlačenju državnih nadležnosti izašla iz okvira mirovnog Sporazuma, kao i činjenica da je i OHR suspendujući ovlasti propisane Aneksom 10 takodjer napustio Okvirni sporazum za mir u BiH. Ako su jedna potpisnica i sam OHR izašli iz Sporazuma onda je on postao ništavan i za druge potpisnike.

Činjenica je da je Aneks 4 kao novi Ustav Republike BiH, trenutno na snazi, nametnut agresijom, ratom, genocidom, masovnim grobnicama i prijetnjama masovnog istrebljenja, što krši Bečku konvenciju o zakonima internacionalnih sporazuma, koja je zaključena u Beču 23. maja 1969. godine, koja glasi:

Član 52. PRISILJAVANJE DRŽAVE KORIŠTENJEM PRIJETNJI ILI UPOTREBOM SILE

“Ugovor je nevažeći ako je njegov sadržaj ostvaren pretnjom ili upotrebom sile što je u suprotnosti sa principima internacionalnog prava sadržanim u Povelji Ujedinjenih nacija.”

Član 53. UGOVORI KOJI SU U KONFLIKTU SA IMPERATIVNOM NORMOM OPŠTEG INTERNACIONALNOG PRAVA (“JUS COGENS”)

“Ugovor je nevažeći ako je u trenutku njegovog zaključivanja, isti u sukobu sa imperativnom normom opšteg internacionalnog prava. U svrhu ove Konvencije, imperativna norma opšteg internacionalnog prava je norma prihvaćena i priznata od strane internacionalne zajednice država u cijelosti kao norma sa kojom nije dozvoljeno odstupanje i koja se može modifikovati samo putem naredne norme opšteg internacionalnog prava, koja ima isti karakter.”

“Jus cogens” znači da je Presuda izvršna i obvezujuća i njeno neizvršavanje je krivično djelo. Zbog svega toga postoji i obaveza sudskih institucija BiH, EU i UN za izvršenje Presude i oduzimanja krivcu onog zbog čega je presuđen tj. ukidanje RS kao jedinog zadovoljenja pravde i prava. Dakle od gradjana lojalnih BIH i njenih institucija traži se da pokrenu procese koji će voditi izvršenju presuda Internacionalnog suda pravde (ICJ-a).

U BiH postoji čak 13 vlada, 11 u Federaciji podeljenoj na kantone, po jedna u Republici Srpskoj i Distriktu Brčko i Savet ministara na nivou BiH. Isto toliko ima i parlamenata, sa 600 izabranih predstavnika. Na teretu poreskih obveznika je i skoro 200 ministara, zamenika, pomoćnika, savetnika i administrativni aparat koji ih opslužuje. Ne kaže se slučajno da BiH ima najviše predsednika i ministara po glavi stanovnika. Kad se sabere 70 državnih institucija sa onim na entiteskom i kantonalnom nivou, dolazi se do brojke od 180.000 zaposlenih u javnoj upravi. Za sve nivoe vlasti u BiH godišnje se troši trinaest milijardi maraka odnosno pola miliona evra na sat. Zbog komplikovane strukture vlasti, BiH se ubraja se među države sa najskupljom administracijom na svijetu. Takvo opterećenje nebi mogle izdržati ni najbogatije države svijeta i nije čudo da građani u BH imaju najniže plate u Evropi i da se BiH konstantno zadužuje iz godine u godinu novcima koje će trebati vratiti buduća pokoljenja.  To je jedan od razloga, pored sigurnosnih, što država Bosna i Hercegovina mora promjeniti svoj Ustav iz korjena i iz njega izbaciti elemnte koji omogućavaju postojanje najskuplje javne uprave na svijetu, etno-teritrijalne podjele i elemnte diskriminacije shodno presudama ECHR-a. Novi ustav treba definirati BIH kao suverenu decentralizovanu demokratsku državu sa regijama koje je na primjer predložila Biskupska konferencija BiH ili nešto slično tome.

Nakon dužeg vremena pristajanja na razne manipulacije potrebno je konačno usvojiti    ispravne definicije socioloških pojmova nacije i naroda. Imperativ nosioca otpora protiv aktera specijalnog rata protiv države BiH je pružanje intelektualne podrške i obrazovanje trenutne političke elite na vlasti o stručnim pojmovima nacije i etničke zajednice.

Trenutno prevladavaju pogrešne definicije tih pojmova koje su opet konstrukti velikodržavnih projekta velike Srbije i velike Hrvatske. Takve definicije imaju osnovu u nacističkoj teroji “krvi I tla”. Nacistički ideolog Richard Walther Darré popularizirao je ovu frazu u vrijeme uspona nacističke Njemačke; napisao je knjigu pod nazivom “Novo plemstvo temeljeno na krvi i tlu” 1930. godine, koja je predložila sustavni monstruozni eugenički program. Nažalost takva definicija nacije i etničke zajednice je danas opšteprihvaćena i u akademskoj zajednici i u medijima i u politici BiH države, što je rezultat edukacije brojnih politologa, pravnika i filozofa po  nastavnom programu promotora velikosrpske ideologije poput doktora Kecmanovića, Šešelja, Maksimovića i ostalih profesora, koji su držali katedre na sarajevskim univerzitetima.

Savremene i ispravne definicije nacije i etničke zajednice, danas u upotrbi u svijetu su sljedeće:

Etnička zajednica je društvena zajednica koja posjeduje zajedničku posebnu kulturu, jezik, tradiciju, običaje, religiju i td.

Nacija je skup naroda jedne ili više kultura, rasa ili etničkih grupa koje su organizovane u jednu državu.

Tako imamo oko 200 nacija članica Ujedinjeneih nacija i preko 5000 različitih naroda (etničkih zajednica), koji su sastavni dijelovi ovih 200 nacija. Prema tome u Bosni imamo bosansku naciju koju čine svi njeni građani koji imaju bosansko državljanstvo i imamo na desetine etničkih grupa ili naroda poput Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma, Albanaca, Ceha, Rusina i td. Postoje u BiH i pripadnici drugih nacija, koji imaju državljanstvo recimo Srbije i Hrvatske i koji imaju taj status po osnovu mjesta rođenja ili po drugim osnovama pripadaju građanima drugih država. Njihov status, prava i obaveze je potrebno urediti posebnim zakonom kako je to urađeno u skoro svim državama Evrope. Žalosno je danas vidjeti da brojni političari, intelektualci i mediji zasljepljeno slijede pogrešne definicje ovih pojmova i čak neki od njih tvrde da je svaka etnička zajednica u bilo kojoj državi “suverena” i stoga ima pravo na vlastitu državu. Da se ta ideja primjeni u svijetu imali bi istovremeno oko 5000 građanskih ratova a planeta bi skrenula ka mračnom kamenom dobu i vladavini vučijih zakona.

Svi izabrani zastupnici zakonodavne, izvršne i sudske vlasti  predstavljaju vlast države BiH i sve njene građane a ne kolektivitete-etničke zajednice iz kojih dolaze. Ni u jednom ustavu bilo koje države na svijetu, pa tako ni u Ustavu BIH ne postoje termini “konstitutivni narodi” niti “predstavnici naroda”, niti “legitimno predstavljanje naroda” (za ovo treba konsultovati Anels 4 na engleskom jeziku a ne neoficijene prevode Ustava). Te spinove promoviraju sljedbenici udruženih zločinačkih poduhvata, negatori genocida, nacionalističke stranke i njihovi kolaboranti u vlasti, akademskoj zajednici i medijima. Korištenje ovih neustavnih termina je potrebno spriječiti, a posebno mora se spriječiti ubacivanje ovih termina u zakone, udžbenike i dokumente institucija BiH države.

Izborni zakon BiH treba urediti na način da se sistemski omogući transparentnost izbora i automatska registracija svih građana BiH, bez obzira gdje imaju mjesto boravišta i prebivališta. Uzastopna registracija za izbore svake godine predstavlja nepotrebnu, skupu i složenu birokratsku proceduru, zbog čega mnog naši građani odustaju od glasanja. Izborni zakon mora sadržavti element koji će sprijećiti glasanje “mrtvih”, kao i glasanje onih koji nisu državlajni BiH. Potrebno je uvesti slične uredbe za glasanje pripadnika drugih nacija, kako je to urađeno u susjednim državama ili državama Evrope.

7.  Trenutni način plitičkog organizovanje građana nije prihvatljiv. Izlaznost na izbore, prema zvaničnim podacima, na nivou je od 50 odsto. Učestvovanje bh. dijaspore u izbornom procesu je na vrlo niskom nivou, dok je participacija mladih ljudi do 30 godina skoro katastrofalna. Pitanje je zašto postiji toliki broj političkih stranaka. Je li politika interesantna za one koji niti žele raditi, niti imaju kompetencija da išta vrijedno rade i stoga im je politika rješenje, pogotovu zato što je bavljenje samo politikom najplaćeniji posao za veoma mali rad i često kontraproduktivan u našim uslovima ogromnog broja stranaka. Bh. Društvo treba učiniti značajan napor da se političko organizovanje građana svede u racionalne okvire. Možda najbolji primjer za to je stanje u SAD gdje postoje samo dvije političke stranke Demokrati i Konzervativci. Bilo bi nezamislivo kako bi funkcionisala Amerika u uslovima postojanja preko 100 stranaka od kojih bi  većina bila monoetničke. Nije teško zamisliti kakav bi građanski rat tek onda izbio u državi koja ima na stotine različitih etničkih zajednica. Idalno stanje u BiH bi bilo ako bi se u BH uvele samo dvije stranke kao u Americi, recimo stranka zaposlenih i stranka poslodavca, čime bi se političko sučeljavanje svelo na klasna pitanja umjesto postojećih nacionalističkih i seceionističkih pitanja, koji vode degradaciji ekonomije, blokadi i podjeli države, siromaštvu i porastu fašizma. Da bi se to potiglo mora se zabraniti finasiranje političkih stranaka iz buđeta a donacije svesti na razuman nivo. Ako osnivaći stranaka misle da imaju podršku građana neka onda provjere tu podršku tako što će zatražiti da ih podrže članarinom.
8.  Dr. Gregory Stanton sa Univerziteta Mary Washington je opsežno opisao proces nastanka genocida i 2013. aktualizirao i publikovao svoju studiju govoreći o 10 faza genocida.
Prema Stantonu, dakle, postoji 10 faza genocida: klasificiranje, simboliziranje, diskriminacija, dehumanizacija, organiziranje, polariziranje, priprema, progon, istrebljenje i poricanje. Proces genocida pri tome nije linearan: iako svaka sljedeća faza dolazi nakon prethodne, ipak se sve prethodne faze nastavljaju simultano odvijati s narednim fazama tokom cijelog procesa.
Genocid ne nastaje preko noći, niti ga mogu počiniti pojedinci ili male grupe ljudi, on je rezultat dugih procesa i rezultat opsežne i umrežene interakcije i saradnje vojnih, političkih i drugih društvenih struktura.
Deseta faza genocida – poricanje je faza koja uvijek slijedi nakon nekog genocida. Poricanje je jedan od najpouzdanijih znakova želje da se u nekom povoljnom trenutku u budućnosti genocid nastavi. Počinitelji prekopavaju iskrivaju masovne grobnice, pale tijela, zataškavaju dokaze I zastrašuju svjedoke. Oni poriču sva zlodjela koja su počinili i često žrtvama pripisuju krivnju za ono što se dogodilo. Oni opstruiraju istrage o zlodjelima i ostaju u vlasti, sve dok ih se nasilno ne ukloni s moći ili dok ne umru. Zločinci ostaju nekažnjeni – primjer Pola Pota ili Idija Amina – osim ako se ne osnuje poratni tribunal (poput onih za Ruandu, Jugoslaviju ili Kambodžu), ako se zločince ne pohvata i osudi.
Države i pojedinci koji negiraju presuđeni genocid u Srebrenici zapravo saučestvuje u genocidu koji traje dok god traje 10-a faza – poricanje. I Republika Srbija je pred ICJ-om osuđena za saučesništvo u genocidu zato što ga nije spriječila (a mogla je).
Prema tome dans u Evropi postoji narod nad kojim je u 20 vijeku počinjen genocid i nad kojim i dalje traje genocid od strane onih koji ga poriču, a njihov broj nije mali. Krajnja desnica, fašisti poput Orbana, Janeza Janše u Evropi, kao i režimi u sujednim državama i dalje problematizuju postojanje muslimana u Bosni, kao navodno remetilačkog faktora u Evropi i shodno tome rade na njihovoj eksterminaciji, kao što su njihovi nacistički prethodnici radili na eksterminaciji Jevreja Evrope. Shodno poveljama Ujedinjenih nacija I Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda država BiH, putem ministrastva Sigurnosti, Pravde i Oružanih snaga mora napraviti efektivne planove i uslove da zaštiti većinski  narod Bošnjake islamske religije od eksterminacije  i gonicada koji i dalje traje. Tu ne smije biti nikakvog kompromisa i nagodbi sa sljedbenicma udruženih zločinačkih poduhvata koji raznim blokadam države pokušavaju srušiti državu BIH i time otvoriti put za fizičku eksterminaciju i genocid koji su započeli 1992. godine.

9.  Sasvim je izvjesno da Evropska unija neće primiti u svoje članstvo ni jednu evropsku državu sa znatnim brojem muslimanskog stanovništva. To vidimo na primjeru odbijanja Turske, Makedonije i Albanije. S toga ne treba ni trošiti vrijeme na to pogotovu što znamo da mnoge evropske države poput Švicarske, Velike Britanije i Norveške nisu članovi EU. Građani Norveške su na referendumu 1994. glasali za to da zemlja ostane izvan EU, ali je i pored toga veoma povezana sa evropskim ekonomskim prostorom (EEU). Ali članstvo u NATO treba prihvatiti iz sigurnosnih razloga, kao i zbog brojnih grantova i investicija koje bi bile dostupne samim članstvom u NATO. Bosna i Hercegovina ima dovoljno resursa da u uslovima sve-bosanskog jedinstva postane jedna od najbogatijih država Evrope i bez članstva u Evropskoj uniji. U stabilnim uslovima, sa poraženim sljedbenicima fašističkih ideologija podjela države na 3 dijela što bi uzrokovalo rušenju države, BiH bi postala veoma atraktivna destinacija i za nove investicje i za turizam, što bi joj omogućilo ubrzani ekonomski razvoj, rast standarda građana i opšti kulturni i ekonomski prosperitet.


10. Unutarnje i internacionalno pravo je danas jedini saveznik državi BiH. Koristeći norme toga prava i unutarnje i svjetske parvosudne institucije i sudovi BiH države moraju ponove pokrenuti Tužbu i protiv Srbije i protiv Hrvatske, koristeći do sada presuđene procese za udružene zločinačke poduhvate i genocid.  Činjenicu da su sve do sada podnesene tužbe bile sabotirane od strane nosilaca dejtonske vlasti, čime su počinilo krivično djelo veleizdaje države, treba prezentirati Ujedinjenim nacijama i Savjetu bezbjednosti UN-a i zatražiti obnovu postupka. Svi predmeti visoke korupcije i ratnih zločina moraju se pod hitno pokrenuti a tužioce i sudove zaštititi od eventualnih reperkusija, koje bi optuženi pokušali ostvariti. Sudska vlast je jedan od stubova svake države i ako ona ne djeluje nastupa anarhija i bezvlašće.

11. Bosna i Hercegovina je evropska država okružena Srbijom I Hrvatskom, državama čiji režimi ne odustaju od ostvarenja ratnih ciljeva ratnih zločinaca Miloševića i Tuđmana. Bez obzira koja vlast dođe na vlast tamo, takva vanjska politika će se i dalje provoditi ako im BiH država to dozvoli. Taj krug neprijateljskih režima se proširuje na Sloveniju, koja lansira tzv. Janšin non-paper i na Mađarsku, čiji predsjednik javno propagira fašizam, rasizam i islamofobiju. Zbog toga BiH država treba povući ambasadore iz tih država i uskratiti gostoprimstvo njihovim ambasadorima. To bi uradila svaka suverena država u svijetu, a izostanak takve akcije bi bio znak slabosti BiH džave i pristanak na ponižavanje i pristanak  na nastavak  mješanaj u unutarnje svari BiH. Pored toga, institucije BH države moraju insistirati na rješavanju imovansko-pravnih odnosa nakon sukcesije SFRJ i ratifikaciju državne granice BIH shodno zaključcima AVNOJ-a, koji je ustanovio granice BiH prema granicama utvrđenim Berlinskim kongresom. Sve su to pravne činjenice oko kojih ne smije biti ni pregovora ni nagodbi, a takve pokušaje nagodbi od strane pete kolone treba spriječiti po svaku cijenu.

12. Vanjska politika dejtonske BiH je generalno antidržavna i anti bosanska (uz čast nekoliko izuzetaka). Za predstavnike države u sudovima u Hagu i UN-u šalju se osobe čiji je zadatak da sabotiraju Reviziju tužbe protiv Srbije i lobiraju za interese secesionističkih politika. Ista je stvar i sa Ministarstvom vanjskih poslova gdje glavne pozicije ambasadora u najvažnijim državama svijeta drže osobe privržene hegemonističkim politikama Beograda i Zagreba. To je rezultat djelovanja pete kolone koja djeluje još od 1991 i koju je Milošević osnovao i pomogao da dođe na vlast. Dok se države Srbija i Hrvatska ubrzano naoružavaju, dejtonska vlast BiH uništava “viškove naoružanja” i ubrzano naoružava policijske strukture u RS-u. Stoga je primarni zadatak svih građana lojalnih Bosni i hercegovini da izađu na slijedeće izbore i poraze do nogu petu kolonu, kao i sljedbenike Miloševićeve i Tuđmanove ratne ideologije. Uopšte nema opravdanja za sve one koji čekaju da im NATO ili neko drugi riješi njihov problem. Takve neodgovorne osobe trebaju znati da će oni biti isključivi krivci ako bi u nastavku genocida koji se sigurno planira stradali njihovi najbliži.

Bosna i Hercegovina ne treba biti ekonomski vezana samo za EU. Postoje ogromne prilike za ekonomsko povezivanje ali i stvaranje političkih jakih veza sa na primjer kontientalnom unijom Afričkih zemalja (AU-African Union), trgovačkim blokom CANZUK koga čine Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland, kao i Asocijacije Jugo-Istočnih nacija Azije ASEAN i td.
Zbog svega ovoga  vanjsku politiku države BiH treba iz korjena promjeniti. Odabir ministara i ambasadora treba vršiti na način da se biraju samo osobe iz reda svih etničkih grupa koji su dokazali da su lojalni državi BiH. Tavih primjera ima mnogo  i  moglo bi se reći da su oni parvilo a postojeći odabir izuzetak. Potrebno je uspostaviti savez i ekonomski i politički sa svim potencijalni prijateljima BiH u svijetu, i medju građanama, institucijama, nevladinim organizacijama i državama. Postoje brojne države i u regiji koje su bile žrtve srbijanske hegemonističke politike i kao takve bi trebale biti prirodan saveznik Bosni i Hercegovini. Veze sa globalnim silama, nesvrstanim zemaljama, zemljama članicama Organizacije islamske suradnje treba unaprijediti i zbog ekonomskih i zbog političkih razloga. Nije mali broj prijatelja Bosne i Hercegovine I u susjednim džavama Srbiji i Hravtskoj, iako njihova “duboka država” konstantno radi na rušenju Bosne I Hercegovine.  Saradnju sa njima treba unaprijediti kroz kulturnu i privrednu saradnju i razmjenu informacija i ideja.

13. Ne može se reći da su mediji u Bosni I Hercegovini dobili prolaznu ocjenu, što je vjerovatno rezultat njihove edukacije u vrijeme kada su velikosrpski agenti poput Šešelja, Kecmanovića, Maksimovića, Buhe i td. držali katedre na sarajevskim univerzitetima društvenih nauka. Jednom indoktrinirani sa pogrešnim definicijama, fašističkim teorijama poput teorije krvi i tla i revizionističkom historijom, teško da mogu shvatiti svjetske, moderne i istinite pojmove. To se vidi po tome što i danas u velikom broju ne zanaju aktuelne svjetske definicije nacije, etničke zajednice, državljanstva, suvereniteta države, presumpcije nevinosti i td. Većina njih nikada nije pročitala ni Ustav Republike BiH ni Dejtonski ustav pa podmeću neustavne termine poput “konstitutivnost naroda”, “bošnjački, srpski I hrvatski” član Predsjedništva , “legitimno predstavljanje naroda” , “vitalni nacionalni interes” i mnoge druge spinove iz arsenala sljedbenika raznih UZP-ova I pete kolone.

BH društvo je prije početka agresije bilo u velikoj mjeri civilizovano, tolerantno i bez znakova među-etničke mržnje. Najednom nastali su razni “medija planovi” harange  na nosioce vlasti u Republici BIH poput Hamdije Pozderca i Branka Mikulća sa izmišljenim aferama Agrokomerc i Nuem. Haranga bh. medija je bila žestoka pa su glavni nosioci vlasti RBIH morali odstupiti iako su oni bili glavna brana predstojećoj agresiji na RBIH. Sa pojavom prvih kampanja za prve višestranačke izbore pojavle su se i nacionalističke I klero-fašističke stranke, a bh. mediji (čast rijetkim izuzecima) su im masovno davali prostor da šire mržnju i fašističku ideologiju, što je na kraju reziltiralo i agresjom i genocidom. Nije mogao proći dan a da na naslovnim stranicama bh. medija nije bilo lice nekog od naciste poput Karadžića, Koljevića, Šešelja, Tuđmana, Plavšičke koji su promovirali mržnju i fašističku ideologiju kao i naslovi raznih lažni branitelja BiH, a u stvari pripadnika pete kolone. Tako se ponašaju i danas, prenoseći press konferncije i stavove negatora genocida i secesionističkih fašističkih  politika kao da prenose utakmicu, kao da se davanje prostora takvim politikama njih ne tiče. Novinarstvo Riste Đoge, Smiljka Šagolja, Milomira Marića i mnogih drugih partijskih jurišnika nije slobodno novinarstvo već zloupotreba novinarske etike i morala.  Nije teško zamisliti kako bi odbrana Velike Britanije izgledala da je BBC u predvečerje Drugog svjetskog rata davo pola medijskog prostora Hitleru a pola Čerčilu. Nije moguće zamisliti da bi neki novinar iz Izreale doveo u studij presuđene ratne zločince poput Himlera, Ajhmana i omogućio mu da pred žrtvama pere svoje krvave ruke. A kod nas to je redovna pojava u bh. novinarstvu. Čak neki nvinari javno izjavljuju da bi rado doveli ratnog zločinca Karadžića u studio.  Nije ih briga kako bi se njegove žrtve osječale, važno im je samo povećanje gledanosti i profita, što je dno novinarske etike i morala. Pred ionako izmanipulisano bh. društvo bh. mediji dovode redovno lobiste Miloševićeve i Tuđmanove fašističke ideologije poputa Obrada Kesića ili Željane Zovko, pokušavajući opravdati njhovu agresiju i zločine, a onda na kraju takve fašističke propagande voditelji tih medija ponekad stidljivo izjave da se baš ne slažu sa time što je krajnje licemjerno. I Gebels je uživao slobodno novinarstvo u nacističkoj Njemačkoj ali su posljedice takve neodgovorne slobode novinarstva poznate.

Zbog svega ovoga neophodno je preispitati ulogu Regulatorne agencije za komunikacije, zatražiti odgovornost zbog protudržavnog i ne etičkog djelovanja bh. medija i dovesti njihov rad u okvire civilizovanog i profesionalnog djelovanja zbog čega su osnovani.

14. Specijalni rat koji se danas provodi protiv države BiH i genocid nad njenim većinskim narodom neće prestati ako građani BiH ne pruže otpor. Neće tu ništa pomoći ni internacionalna zajednica, ni sankcije ni ni bilo ko drugi osim građana lojalnih državi BiH ako se ne samorganizuju. U uslovima kada su sve državne institucije blokirane, kada vlast drže sljedbenici fašistikih ideologija ratnih zločinaca Miloševića, Tuđmana i pete kolone, koja im širom otvara vrata da rade šta hoće, samorganizovanje građana postaje jedina opcija odbrane države BiH i zaustavljane genocida koje traje poricanjem genocida. Otpor treba organizovati na miran način bez nasilja, metodama kako su to radili mahtma Gandi, Nelson Mendela ili pokret Solidarnost u Poljskoj. Otpor treba raditi na način da se ignorišu i bojkotuju svi sljedbenici fašističkih politika i pete kolone, a svi znamo ko su oni. Ne treba glasati za njih, ne treba im pružati bilo kakve usluge, ne treba trgovati sa njihovim firmama, ne smije im se davati prstor u medijima a medije koji to rade treba ignorisati, ne kupovati njihove novine i ne gledati njihovu fašističku propagandu. Treba masovno pozivati sve one koji nisu glasali i iz BiH iz dijaspore da ispune svoju građansku dužnost na slijedećim izborima. Građani BiH i vi imate bonske ovlasti, iskoristite ih na slijedećim izborima ili se pomirite sa sudbinom glinenih golubova koje svakodnevno gledamo u Palestini.

Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Related posts

VRIJEME BLAGDANA, SVIJET I MI

Dijaspora BiH Administrator

Kanadski parlamentarac Brian Masse izdao sapćenje povodom 27. godišnjice od genocida u Srebrenici

Dijaspora BiH Administrator

IGK odgovorio Orbanu: Bošnjaci – bosanski muslimani su drevni, evropski narod

Dijaspora BiH Administrator

Komšićeva čestitka Kosovu problem, Dodikove dvije srpske države i nagrada Vučića ratnom huškaču nisu

Dijaspora BiH Administrator

IGK: Obilježavanje dana “ruskih dobrovoljaca” u Višegradu je potvrda da je u agresiji na RBiH učestvovala i Rusija

Dijaspora BiH Administrator

IFIMES: Izraelsko-palestinski požar

Dijaspora BiH Administrator

Leave a Comment